1.

Pričalo se da bolest dolazi iz kiše. Glas o žutoj kiši, o zaraznoj kiši koja prvo zahvata biljke, pa životinje, a zatim i ljude,  lagano se penjao malim koritima na izlokanom putu, sve do kuće zarobljene u visokoj travi, obrasle divljim bršljenom i posađenom tako da se primjeti tek kada čovjek izbije na vrh proplanka ograrađenog crnim borovima. Ispod njihovih stabala je počinjala padina sa tri strane, dok je četvrta vodila iza kuće, kroz malu baštu, preko pašnjaka, pa do početka hrastove šume. Borovi su djelovali prijeteće, kao izvrnuta slika svijeta spram listopadne šume u pozadini. Svako oko koje ih je vidjelo u njima je opažalo ljudsku namjeru, neko strašno protivljenje samom pomaljajućem posmatraču koji zatiče takav prizor. Uprkos brižljivo uzgajanoj osamljenosti, vijesti su stizale do Džubejna Džindića. Kada se glas primicao, prvo bi gavran prelijetao sa grane na granu grakčući nečiji dolazak, ovce bi zameketale u toru,  mačke bi uzbuđeno uspravljale uši i zaleđenim pogledima osmatrale put, a dva pripeta psa, istaljena u genetskom bazenu trideset i četiri rase, kako je tvrdio Džubejn, svojim bi lavežom rušila željezno brdo naslagano pored njihovih kutara, tik do puta.

Kurac od ovce – uzvratio je Džubejn zadihanom Salkanu koji je svratio do njega na putu prema šumi, samo da ga upozori na priču o bolesti. – Seljačino, jesi li kad čuo za bolesti biljaka zbog visoke vlažnosti?

Salkan je znao kakav će ga odgovor zateći.  Dok se penjao uz brdo mislio je kako se penje uz debele Džubejnove knjige koje govore o stvarima u koje se ne može uprijeti prst i za koje se pričalo da sadrže recepte lijekova za ljudsku dušu. Glasove sela je nosio sklupčane u grlu, sluteći trenutak u kojem će ih morati progutati. Zatekao je domaćina kako užurbano sprema stvari za odlazak na ispašu, ostavljajući prolaznika na periferiji svoje pažnje, kao muhu koja zuji svojom prastarom dosadom na koju se čovjek navikao, ali je i dalje povremeno pokušava otjerati neodređenim pokretima ruke. Pridošlica je  posmatrao domaćina u njegovoj nehajnoj posvećenosti, gledao je ovog orijaša sa tihim strahom od nesnosne riječi koja je vrebala iz njegovih usta, te smrdljive špilje u kojoj se križaju najnezamislivije slike gadosti, i samom Iblisu nedostupne i daleke kao božije prijestolje. Znao je da sjedokosa grdosija nikad nije uperila pušku u čovjeka, niti je zaprijetila puštanjem svojih čudnovatih nemani sa debelih volovskih lanaca svezanih za stablo osušene šljive, ali je uvijek prezao kada se Džubejn spremao da zine.

Kada je strpao termos bocu u ogromni vojnički ruksak kao posljednji neophodni dio svakodnevnog prtljaga, domaćin je sišao sa niskog trijema i otvorenom šakom dao znak psima da prestanu lajati. Psi su sjeli uz pokoravajući cvilež, spuštajući lance iza kojih ostade zapeta tišina u zraku. Zatim je izvadio komadić hljeba iz džepa maslinaste košulje, brižno ga stavio na lijevo rame, a desnom rukom mahnuo prema vrhu najvišeg bora i pozvao pticu: „Karaga, dođi“. Ptica razape krila tamna kao prošlost i glatko se spusti na njegovo rame. Halapljivo je progutala komadić hljeba, a zatim počela čupkati Džubejnovu gustu bradu, znajući da on krije još hljeba u džepu. Salkan je već neko vrijeme sjedio na panju zakovan nedokučivošću Džubejnove volje. Motrio je domaćina kao još jednu životinjku vođenu neljudskim tabijatom, za čovjeka skliskim i nesigurnim kao ovaj put koji vodi u šumu. Eto zašto je uprkos potajnom strahu svraćao ovom čudnom čovjeku. Mogao je pobjeći iz gnjile dosade sela i gledati priliku unešenu u svoj ograđeni život, s uzbuđenjem motriti neobaziruću posvećenost tvrdoj samoći. Džubejn je otišao do šljive da oslobodi pse, što je raspršilo Salkanov naporno osvajani mir u ovom dvorištu. Sjetio se da mu je Ibrahim Salaš jednom prilikom ispričao da je svojim očima vidio Džubejna kako benzinom zaljeva onu šljivu za koju su svezani psi i da ga je upitao zašto to radi, a Džubejn mu kroz cerek odgovorio: „Zamisli straha kad neko ugleda osušeno drvo kako se trese pod trzajima ove dvojice heroja. Pa ima da pleše oko govneta!“ Salkan nije vjerovao spletkarošu kakav je Ibrahim. Iako su te riječi bile kroja Džubejnovih usta, znao je da Džubejn nikad ne bi uništio voćku iz čiste obijesti, ali kad god je gledao gorostasa kako oslobađa pse lanaca, ta priča bi mu po pravilu nadolazila u svijest. Dok je Salkan domišljao svoj strah, Hokus i Pokus su već rasporedili dužnosti na izlazu tora. Čekali su da im gazda uruči stado. Džubejn se vratio do Salkana iz kojeg je kiptio znoj olakšanja.

– Salkane, došo si da mi glođeš živce. Malo je što mi reuma glođe kosti.

Izvadio je tabakeru, sjeo na panj do Salkana i pomirljivo zapalio odgađajuću cigaretu. Psi su primjetili da će počekati na izvršenje zadatka, pa su napustili poslušni stav. Prvi dimovi su pokretali lavinu hrapavog kašlja iz Džubejnovih raskriljenih prsa, kašlja  toliko nemilosrdno navaljujućeg da se Salkanu činilo kao da će gorostas hripati do u vječnost. Tih mjeseci je učio ritam Džubejnova novog kašlja; prvo bi počinjalo velikim praskom naglog rasprskavanja,  zatim bi zvuk jačao gaseći motorne pile drvokradica u šumi, a onda bi splasnuo u duboko dobovanje gongova koji najavljuju smak svijeta. Nije se više trudio da mu pomogne naturalističkim savjetima sačinjenim od trideset tri različita čaja od majčine dušice, mnoštva eteričnih ulja, bezbroj supa od potočarke i čitanja sure An-Nahl poslije sedam kašika meda. Puštao bi ga da iskašlje čađave sline svoje nebrige, a onda bi pomno slušao strugavo disanje koje mu je gudilo po ušima. Često se pitao zašto Džubejn odbija savjete čovjeka iza kojeg stoji hiljadu izlječenja raznih crijevnih bolesti, plućnih upala, kožnih oteklina, zacrnjenih srca, mnoštvo uklonjenih sugestija duše, džemat protjeranih džina i porodilište bivših nerotkinja. Davno je ustvrdio da Džubejn pati od hronične muhanatosti, sa naznakama simptoma kurjačke odvojenosti, od kojih se čovjeku lice izokreće prema divljim daljinama, gdje se ne čuje ni eho ljudskog zbora. Probao mu je pomoći sa pripravcima od matičnjaka, ali je Džubejn te čudesne eliksire prosuo u kofe s vodom za ovce, dodavši:

– Možda od ove tvoje drkotine dobiju dušu.

Nekim prilikama bi Džubejnu donosio novine u kojima bi se našli članci o Salkanovim uspjesima u liječenju čuvenih ljudi iz cijele zemlje. Ostavljao bi ih na rub trijema kada je Džubejn bio na ispaši, a zatim bi ga pažljivo motrio pri sljedećem susretu, tražeći vlastitu postojnost u odsjaju išareta na vlažnoj opni njegova oka. Ne bi našao ništa osim mramornog pogleda koji štiti posmatrača od saznanja tajne kojom je obrasla prošlost zakukuljene duše. I žuta je kiša mogla sumpornim kapljama rovariti po Salkanovoj koži pred Džubejnovim očima, ali one bi i dalje počivale u gustoj tami nutarnje tačke. Bilo mu je jasno da je Džubejn Džindić na ovaj svijet došao dvaput; prvi put kada ga je majka izbacila iz utrobe, a drugi put kad se rodila tačka koja je usisala prvog Džubejna. Svih ovih petnaest godina, otkako je Džubejn sa devet traktora materijala došao da napravi kuću iznad sela, Salkan se pokušavao probiti do iza tame te tačke. Slušao je nagađanja o gajbu Džubejnove prošlosti, priče obasjane snijegom zimskih noći, u kojima je nepoznati div radio u njemačkom rudniku, borio se u Legiji Stranaca, nadgledao smutljivce udbinih listi, prodavao oružje Vijetnamcima, zadavio ženu golim rukama u sobi njenog razvrata, izgubio sjećanje u tunelima droge, došao iz džinskog svijeta, i mnoge druge koještarije na koje se razborit čovjek nije mogao osloniti.

Sjedili su šutke, sviknuti na pripadajući jaz, povremeno zagledajući jedan drugog  u traženju čvorišta dvaju postojanja. Sunce je već pomalo udaralo usijanim žezlom najavljući poludnevnu vladavinu, a na sjeveru su oblaci gomilali snage za poslijepodnevne pljuskove. Džubejn je dovršio cigaretu još jednom navalom kašlja, a zatim se okrenuo prema Salkanu, prekrio ga sivoplavim prostranstvom očiju i upitao: „Doktore, hoćemol?“ Gost se žecnuo zbog poruge, ali je klimnuo u znak odobravanja. Krenuli su do početka šume gdje će se rastati. Džubejn će ispratiti ovce do pašnjaka okruženog šumom, a Salkan će tražiti vrganje za svoj labarotorij.

– Ipak se čuvaj kiše – dobacio mu je Salkan kroz gusto raslinje gaja, ali se njegov glas raspršio u lišću.

2.

Tih ranoaugustovskih noći djeca u selu nisu dobro spavala. Kasno uveče, kada bi televizije ugasile njihove oči, djecu bi sa mezarja budio hroptavi glas Kašljavca. Ujutro bi stariji dječaci na igralište dolazili prvi, nestrpljivo čekajući mlađariju da im na mobitelu pokažu slike strašne nemani. Takmičili su se u pokazivanju što ružnijih čudovišta kojih se mlađi na dnevnom svjetlu nisu bojali, ali su im uveče, sa prvim struganjem Kašljavca, razbuktavale maštu sve do džehenemske vatre. Jutrom bi se budili tražeći daha sagorjelog u snu. Ali Kašljavac je uskoro otišao na neko drugo mezarje i djeca su ponovo mirno mogla sanjati šejtane.

Jednog takvog jutra kroz selo je sišao Džubejn Džindić. Pod čizmama su mu kvrckali kamenčići, a nad glavom mu je lebdila Karagina sjena. Djeca su mu dobacivala upite, „kako je, Džubejne?“, a on im je odgovarao „kurčevito“ i „posrano“, na što su se oni krijomice smijali jer je na leđnom dijelu karirane košulje imao bijelu mrlju razlivenu gravitacijom. Dvije žene su točile vodu na koritu i kada je Džubejn bez pozdrava prošao pored njih, jedna je šapnula svojoj drugarici:“Opet ode Ukrajinkama“.

 Prethodno je danima i noćima iskašljavao tanke mlazove krvi od kojih se umorio, pa je napokon odlučio da otputuje u grad. Do autobuske stanice mu je trebalo četrdeset minuta hoda po strmom putu. U autobusu ga je zateklo neugodno mnogo lica i nebrojeno više mirisa, pa je vožnju proveo kupajući se u znoju lučenom od mjestā na koja čovjek nije naviknut. Neki stariji gospodin ga je njuškao u potrazi za amonijakom kojeg je ranije otkrio, na što je Džubejn uzvratio prolomom kašlja, smirivši tako svako vrpoljenje koje je u njega uperivalo optužujući prst. Misli teških poput žȉve, slivenih u budžake svijesti gdje se kote snovi i strahovi, gledao je kroz prozor promičuće zgrade iza čijih prozora su počivale hiljade samoćā. U prsima je osjećao titrajući bol, kao da mjesto zraka udiše mirijade čestica stakla. Povremeno bi krajičkom oka zapazio sijevanje nečijih beonjača, ali bi ubrzo okrenuo glavu, gubeći se u okrilju vlastite nepotrebnosti na ovom svijetu. Nestrpljivo je želio saznati dijagnozu svoje sudbine, pa da vidi šta mu je raditi s vremenom koje će mu dodijeliti. Primjetio je poznatu zgradu, sada obraslu u šarenilo reklama,  te se prema njoj orijentisao naslućujući blizinu autobuske stanice. Iza nje se, na samom vrhu padine, nazirala siva zgrada bolnice. Na pločniku se našao pomalo zatečen izvjesnošću  skorašnjeg saznanja. „Jesam li to ja, ovdje, samo još zbir dana?“,  pitao se.  Stajao je poguren poput čaplje. Ljudi su pored njega prolazili vođeni nevidljivim uzicama obaveza, jedva primjećujući njegovu pogubljenost. Osjećao je tančine vremena kako bezbrižno kopkaju jame u njegovoj glavi. Duboko je udahnuo i kao iz praćke se ispalio u hladni labirint bolnice, zauvijek napuštajući puste nizine snuždenosti.

3.

Hijeronimusa nije zatekao u stanu. Dobrih petnaest minuta je kucao i zvonio, računajući na težinu kojom traženi migolji iz procjepa depresije, ali uzalud. Kao stetoskop je zalijepio uho na površinu vrata – ništa. Ubrzo se iz susjednog stana pomolila vidno iznervirana starica i dala Džubejnu naputak:

– On ti je kod rijeke, drogira se i kupa s paščadima.

Šutke je ženi okrenuo leđa pustivši noge nagibu stepenica. Znao je mjesto na kojem obitava traženik. Mnogo vremena mu je trebalo da napokon stigne do odredišta. Svako malo bi zastajao da iskašlje cijele godine svoje budućnosti. Prelazeći most primjetio je promjenu boje sunca – rujilo se poput blagve. Tog dana, začudo, nije padala kiša. S druge strane rijeke nije bilo kuća, te su plodnu obalu zauzimali usjevi, pocrnjeni i skoro truli. Topole su, nagnute nad koritom, štitile rijeku od sunca, ali vonj kanalizacije se poput zmije izvijao zatečenom pastoralom. Krenuo je uzvodno, do Hijeronimusova boravišta.

Naslonjena na stablo johe, sa kačketom na glavi i isturenim drvoredom rebara, ležala je duguljasta ljudska prilika. Džubejn se prikrao spavaču, nageo se nad njim i šutnuo ga nogom u bedro.

– Ustaj, niškoristi – povikao je.

Čovjek se trznu, kačket mu spade s glave i on se nađe oči u oči s bradatom aveti. Ustuknu i pade na bok oboren tutnjavom pomahnitalog srca. Trebalo je vremena da mu svijest prihvati Džubejna.

– Prljavi starče – dreknu se – ti i tvoji trikovi. Izgledaš ko mejt.

– Zato što jesam, budalo – uzvrati pomirljivo Džubejn. Zaista je prerastao u starca.

Posjetilac pruži ruku Hijeronimusu i ovaj se uspravi na noge. Bili su skoro jednake visine, ali je Džubejn izgledao vidno krupnije – ne više kao nekad. Zagrliše se, i obojica, u istom trenu, sa mnogo gorčine shvatiše koliko su stariji no što bi trebali biti. Hijeronimus je bio dvadesetak godina mlađi od Džubejna, u ranim srednjim godinama, ali je sve na njemu ukazivalo da je već prošao sredinu životnog puta. Upalim očima je u nevjerici gledao izblijedjelog veterana-životnika, sluteći zbog čega je ovaj došao. Džubejnovo plitko disanje ga je prožimalo jezom. Činilo se kako će mu svakog trenutka kratki dah ostati presječen múčeći u zraku. Starac iz torbe izvadi staklenu bocu sa bezbojnom tečnošću i pruži je dugonji.

– Eto, da se možeš onesvješćivat. Ovo će ti pomoć da dodaš još neko neupamćeno vrijeme na životni konto.

– Upravo tako! Nazdravimo zaboravu.

Zgrabio je bocu i dobro potegnuo iz nje. Pružao ju je Džubejnu, ali ovaj je odmahnuo glavom.

– Hoćeš li napokon reći šta je s tobom? – upita ga Hijeronimus.

– A šta misliš, glupače? Vidiš da šištim ko vreo lonac. Pluća!

– Jesi li bio u bolnici?

– Danas. Jedva sam ih podmazo da me odmah pregledaju. Uradili ultrazvuk…

Nakašljao se.

– Kažu pluća su mi ko deponija. Htjeli su me ostavit u bolnici, da ležim. Budale! Da još tuđe patnje gledam.

– Rakonja?

– Znaš, mladiću, rak je gomilanje laži u nama.

– Laži? Misliš laž je da ćeš uskoro umrijet?

Džubejnu se sviđala Hijeronimusova direktnost. Zbog te osobine ga je i zavolio. On je bio jedini čovjek koji mu nije podilazio iz straha.

– Uzalud provociraš, zgubidane. Nećeš mi izbit misao iz glave – odgovori Džubejn. – Znaš li kako nastaje rak?

– Hm. Pa ćelijama dosadi uzaludna rabota i počnu fursat. – lijeno se izvuče Hijeronimus.

– Sad ću ti objasnit, mada sam siguran da te ne zanima. Ćelije se množe prenoseći informaciju jedna na drugu. Kad pogrešno prenesu informaciju na novu ćeliju, ona pogrešno radi. Ako je pogrešno prenesena informacija, to u suštini znači da je prenešena laž. Imuni sistem poništi nakaradne ćelije da se ne bi dalje širilile. Čovjek kako stari slabi mu imuni sistem i zločudne ćelije prođu neprimjećeno. Kao ti u ovom društvu.

Hijeronimus je, ipak, pažljivo slušao.

– I onda se počnu širit da ih više niko ne zaustavi – nastavi Džubejn. – Život na zemlji je tako razvijen da je važno samo da jedinka doživi spolnu zrelost. Da ostavi svoje genetsko naslijeđe. Svako ko doživi spolnu zrelost prenosi i one krnje gene visoko podložne bolesti poslije tog životnog doba. Ali to prirodnoj selekciji nije važno, sve dok smo sposobni doživjet doba za prenos genetskog materijala. Opremljeni smo samo da se kopiramo, sve ostalo je bonus.

– Opa, probudio se profeor biologije. Zašto mi sve to govoriš? – upita ga Hijeronimus.

– Valjda da bih obojici potvrdio nevažnost smrti. Da se ubijedim, možda.

– Meni je jasna i bez toga.

Sunce je već zašlo za horizont.  Tama je uzimala sve pred njihovim očima. Odlučili su poći, svako svojoj kući. Prošli su kroz nekoliko iskričavih zastora mušica, motreći rijeku od mjesečine prelivenu otopljenim olovom.

– Trebaš joj otić – reče Hijeronimus kad su se približili mostu. – Sigurno je do sad omekšala.

– Mladiću, znaš da te cijenim jer mi nikad nisi davao savjete koje nisam tražio. Nemoj ni sad. – odgovori Džubejn.

–  Maloprije si govorio o potomstvu, stara budalo. Šta misliš zašto ti je spomjnjem? Kad čuje o tvojoj bolesti, sigurno će te primit.

– Ne! O tome nema diskusije! Nikad neće preći preko tog što sam uradio. I ne zamjerim joj.

Našli su se pod narandžastom kupolom. Žmirkali su privikavajući se na uličnu rasvjetu. Automobili su uz gunđanje prolazili vrijeđajući im oči. Džubejn iz unutrašnjeg džepa košulje izvadi jednu kovertu i tutnu je Hijeronimusu.

– Daj joj ovo. Tebe ne poznaje. Nemoj govorit od koga je, samo joj daj. I kad uzme, kaži joj: „Ovo nije iskupljenje“. I nađi nekog s traktorom da vozi ono željezo koje sam godinama sabiro. Uzećeš lijepe pare. Tako sam temeljito očistio šumu, da će me poslije smrti regrutovat u šumske duhove.

Nasmijao se i pružio ruku snenom prijatelju. Činilo mu se da u njegovim očima vidi zapete suze. Hijeronimus zviznu i ubrzo se oko njega stvoriše psi.

– Vidimo se, Džubejne. Sutra dolazim po željezo.

Okrenuo se prema mostu i poveo čopor u izvjesnost noći. Džubejn ga je neko vrijeme pratio pogledom, smiješeći se čestim zastajkivanjima zarad potezanja iz boce. Još od prvog susreta se divio njegovoj uspravnoj figuri, kao da mu kičma nije imala pravilni oblik blagog slova „S“. Kada ga je izgubio iz vida, krenuo je prema taksi stajalištu.

4.

Pašnjak je mirisao zamirućom sladunjavošću majčine dušice. Pod lišćem paprati, na granici šume, iz jaja su se legle blagve, prijevremeno donoseći jarku boju jeseni. Džubejn se tog dana osjećao bolje. Samo se jednom pošteno iskašljao na putu prema pašnjaku. Čak je sebi priuštio luksuz da koji put potegne iz pljoske. Pokušavao je zamislit budućnost ove travnate površine. Ako niko ne bude dovodio ovce na ispašu, pašnjak će se zauzet drveće i on će neumitno prerasti u šumu. Na njenim rubovima, mladice se već udvaraše suncu.  On više nije imao ovce – završile su u koverti koju je predao Hijeronimusu. Pored njega su ležala dva penzionera, Hokus i Pokus, motreći poskakujuću crnu mrlju u daljini – to je Karaga hvatao skakavce. Džubejn je, u miru sa svijetom i sobom, puštao čula da grabe sve što im se nalazi na dohvatu. Sjedio je ravan sa postojanjem, očišćen od hrđajućih naslaga prošlosti. Ali sa samih rubova opčinjenosti prikradao se stari, nikad ugašeni, prezir prema podmuklosti s kojom je priroda oblikovala čovjeka. Dala mu je inteligenciju i čula kojima će primati ljepote njenih oblika, a u njemu, u samoj srži tijela, ostavila je upisanu prijemčivost prema najgadnijim vrstama bola. Podrugljivo nas je navikla na sebe, da nismo sposobni vidjeti sve njene omaške iza primamljivog paravana čulnosti, prosudio je Džubejn. Njena dovitljiva selekcija je našla toliko rješenja za sve pojedinosti, a pred pobunjenim ćelijama bi uvijek ustuknula, puštajući nas dugotrajnom mučenju. Ljudi su podlijegali uvriježenom mišljenju da je čovjek njen vrhunac, ali Džubejn je znao da je i njen najveći neuspjeh. Nije on očekivao vječnost, nego da smrt bude poštena. Samo klik. Ubistvo je pravednije, pomisli perverzno. Maćeha priroda. Brzo se otresao takvih misli, shvativši da se glupo ljutiti na nešto bezlično.

A onda ga je presjeklo. Iz grotla sagorenih pluća se digao takav hripež da ga je smjesta oborio na bok. Kašljao je i kašljao, povraćajući komadiće zabludjelog tkiva. Grčio se poput opsjednutog, rukama iščući daha kojeg tijelo nije moglo zgrabit. Povremeno bi se napad smirio, tek da otkine poneku molekulu kisika. Psi su bespomoćno cviljeli u harmoniji s Džubejnovim dahtanjem. Toliko je bio zauzet hrvanjem sa vazduhom, da je jedva primijetio spuštanje noći. Nekako je uspio otjerati pse kući. Za vrijeme jednog primirja je otpuzao do najbližeg hrasta i naslonio se na njeg. Između horizonta i krošnje, ležao je vidljivi pojas neba osutog zvijezdama. Uskoro je na lišću iznad sebe začuo šibanje kapi kiše, ne mogavši vidjeti oblake koji su ih slali. Uprkos silnom tjelesnom naporu, dozvao je  u sjećanje događaj koji mu je usmjerio tok života. Da li je sve moralo biti ovako? Iako je uvijek odbijao takvu predstavu o smrti, sada mu se odjednom činilo da ovolika bol treba porodit neku golemu istinu. Na lice mu se krenu slijevati blagoslovljena sluz sa listova. Zatim  je pustio sve, i prošlost, i bezbroj neostvarenih mogućnosti, i bol, neka se utvrdi u njemu, ništa joj više ne može. Pluća mu se otkinuše i zalepetaše pred očima, odnesoše dah u daljinu, prerastajaći u gavrana. Tamo, iza njih, na traci neba, varnice se osuše prema brdima. Mutilo mu se u očima. Bez daha je gledao kišu meteora kako se krvavo rasipa. Napregao se da isprati tu zadivljujuću pojavu. I onda je shvatio da to nisu meteori, nego zvijezde koje se ruše ostavljajući pustu tamu neba iza sebe. Samo mu je još teško padala lakoća kojom tone u bezdah.

---