Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.
Piše: Mirko Kovač
(Odlomak iz memoarske knjige Vrijeme koje se udaljava ustupljen za drugi broj časopisa sic!)
List Narodna armija raspisao je natječaj za talentirane maturante koji su se isticali u lijepom pisanju; njihovi su profesori odredili natjecatelje i to iz svakog razreda po jednog. Tada je bilo 14 beogradskih gimnazija, pa se i natjecatelja nakupilo. Tema je bila zadana, vjerojatno nešto u čast 22. decembra, dana Armije; ne sjećam se naslova teme, ali znam da su nagrade bile novčano visoke, ne samo za učenike, nego i za njihove gimnazije; o tome se na sva usta govorilo kako armija na fin i diskretan način pomaže prosvetu i potiče talente. U ocjenjivačkom žiriju bila je i moja profesorica, te još nekoliko uglednih novinara i pisaca; predsjednik je bio glavni i odgovorni urednik Narodne armije general-pukovnik Ivanović, od milja su ga zvali Čiko, bio je srdačan i ugodan; kasnije smo bili dobri prijatelji, podržavao me čak i onda kada su me režimske književne glavosječe napadale.
Prva nagrada pripala je meni, druga slijepoj učenici, mislim da se prezivala Ristić, koja je bila također iz Druge beogradske gimnazije. Na dodjeli nagrada bila je vojna svita u svečanim odorama, mnoge ličnosti iz javnog i kulturnog života, bile su tu kamere, reflektori, vojni snimatelji Zastava-filma i Filmskih novosti čije su vijesti išle u kinima prije projekcije filma, bio je to popularni žurnal.
Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.
“Trči u bioskop Zvezda, eno te u žurnalu, primaš nekakvu nagradu”, rekao je.
Bio sam zatečen, nisam ništa izustio, a isti čas je kroz moje tijelo prostrujala laka trema. Ukipio sam se i gledao za mladim piscem koji je odmicao prema hotelu Moskva. Mi smo se malo poznavali, neke sam njegove lirske proze čitao u crnogorskim književnim časopisima Stvaranje i Susreti, nisu mi se bogzna kako dojmile, dočim je ono što je tiskao na ekavici u studentskom listu Vidici bilo kudikamo bolje. Na ulici smo se pozdravljali, ali bez želje da zastanemo i rukujemo se; samo smo jednom podulje sjedili u kavani Ruski car. Kiša sam najčešće viđao u društvu Cetinjana od kojih sam i ja neke površno znao. Jednom su svi bili na okupu u Prešernovoj kleti, tada mi je doviknuo da pije s Cetinjanima i mahnuo mi držeći u ruci lutku. Bio sam nakratko svratio tražeći svoje društvo, a taj prizor u kleti, i ta boemska aura koja je liku mladog pisca utisnula neki čudesni sjaj i sreću što je s drugarima, ostali su urezani u mom sjećanju, a kad god sam kasnije, u godinama našeg prijateljevanja, po tko zna koji put o tomu pričao, Danilo bi uvijek isti detalj osporio, a to je ta lutka koju mu je moja mašta gurnula u ruke, jer on se užasavao materijala od kojeg se lutke prave, a uza sve, slika je sama po sebi glupa, “traženo bizarna”, znao je reći.
A jednom smo se oko toga posvađali, tvrdio je da namjerno širim tu blesavu priču s lutkom kako bih ga prikazao kao pijanu budalu, “ako ti mene vidiš samo tako, kao nekog klošara koji s pijancima čereči lutku, onda sam ja za tebe imbecil ili manijak”, vikao je, a i ja sam se svađao uzvraćajući istom mjerom, ne baš tako temperamentno i povišenim glasom kako je to on umio, pa ipak sam mu rekao da želi cenzurirati ono što mu ne odgovara, te da može dvojiti samo oko vlastite memorije, ali ne i moje, pa sam ga podsjetio da će mi svjedočiti najmanje dvadesetak osoba kada je u ateljeu, u Ulici Strahinjića bana, briljantno govorio što su lutke na slikama Dade Đurića, šireći značenja tih figura i metafora na nas i naše živote; ta svi smo mi samo lutke na uzicama ovoga svijeta i njegovih gospodara, svi završavamo negdje na smetlištu. Sjećam se da me prekinuo, ni to mu nije odgovaralo, nije padao na laskanja, bio je svjestan svojih vrijednosti, “nećeš mi reći da je isto govoriti o lutki kao slikarskoj rekviziti i jebati lutku u krčmi, pijan s pijancima”, rekao je, a kad god je svoje prepirke zalijevao votkom, onda bi sve izvrnuo i otišao u krajnost, često u posve sablasno, pa je bilo uzaludno dokazivati da su to neke njegove projekcije, da on samoga sebe vidi kao pijanca ili “silovatelja lutki”. Ali ako ga uspijete stijesniti u kut, onda bi sve opraštao i sve zaboravljao, čak bi znao reći da je pretjerao i ponovno bi postao onaj odani i dragi prijatelj, “znam ja da ti nisi mislio da ja čerečim i jebem lutke po kafanama, ali ja u svemu tražim podtekst i mnoga značenja dovodim do hiperbole, kako bih što jače udario i što bolje osporio”.
Kiš je bio divan i jedinstven prijatelj kakav se samo poželjeti može. On je danima mogao vrtjeti, primjerice, tu priču o lutkama, baviti se nadgradnjom, varirati je na sve moguće načine, vikati na sugovornika, udarati šakom po stolu, da bi najednom smireno priznao kako ima teme za pražnjenje, pa i zabavu kad je u društvu, a svi ti žučni izljevi, sve svađe i ljutnje nisu imale nikakvih posljedica. Ali ako dirnete u neke njegove svetinje, jao vama; njegove koščate snažne šake mogle bi vam za tili čas promijeniti lični opis. Djelomice je i literatura spadala u te svete stvari; njegove pisce nisi morao voljeti, ali ih pred njim nisi smio kuditi, a kamoli pljuvati. Isto tako, nije dopuštao da se izusti riječ hvale za bilo kojeg komunističkog satrapa. Znao sam jednog tipa s kojim je volio sjediti u kavani, a s njime je prekinuo samo zato što je negdje rekao da su Staljinovi logori možda imali neke svrhe i nekog opravdanja. Bio je pretjerano osjetljiv na Židove, tu je gubio čak i ono što ga je krasilo, a to su kriteriji. Do bijesa ga je dovodio makar i bezazleni humor ili neki štos s antisemitskim prizvukom, tu sam ga podržavao i bio na njegovoj strani, ali sam mu isto tako znao predbaciti što burno ne reagira na diskriminacije i prema onima koji nisu Židovi. Mislim da ću reći koju i o našim rijetkim svađama, točnije čarkama, jer smo se pet-šest puta sporječkali i to mahom oko bezazlenih stvari koje srećom nisu utjecale na naše prijateljevanje. Već sam jednu od tih čarki obradio, onu oko lutke, a možda ću, ako ne zaboravim, i tih par preostalih tek ovlašno dotaknuti; dug je put do kraja knjige.
