Studij humanističkih i društvenih nauka u postpotopnoj Bosni i Hercegovini služi prije svega konstruiranju etničkog (kolektivnog) identiteta, a ukupna globalna metapriča o „društvu znanja“ zaustavila se na „društvu etničkog identiteta“.
Piše: Kenan Efendić
(Tekst objavljen u drugom broju časopisa sic!)
O proizvodnji kolektivnog identiteta u obrazovanju
Savremeno bosanskohercegovačko obrazovanje, a poglavito ono visoko, obilježeno je, i štaviše, ograničeno ali i usmjereno, kao i ukupnost kulturne i znanstvene proizvodnje u etnički podijeljenoj tranzicijskoj Bosni i Hercegovini, konačnim konstruiranjem, odnosno dovršavanjem procesa konstruiranja etničkih identiteta. Osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini podrazumijeva praksu, na ravni konstrukcije kolektivnog identiteta, pukog iracionalnog usađivanja osjećaja kolektivne (etničke) pripadnosti, koja se u prvom planu pokazuje kao – nužna i apsolutna različitost. Srednji nivo obrazovanja – praćen niskim pedagoškim i didaktičkim kvalitetom (čemu ćemo razlog otkriti u specifičnosti visokog obrazovanja) i utemeljen izvorima znanja i informacija čija je znanstvena i etička vrijednost upitna – u svojoj ukupnosti jeste proces očvršćavanja osjećaja kolektivne pripadnosti uz kvazinaučno, u prvom redu kvazihistoriografsko i kvaziknjiževnoteorijsko opravdavanje, odnosno cementiranje razloga i potreba, skoro neophodnosti izoštravanja kolektivnoidentitarnih noževa.
Zakonska etnička segregacija
Etnička obrazovna segregacija u srednjim i osnovnim školama u BiH, koja se provodi kako individualnim djelovanjem pripadnika jedne etnije – čemu svjedoči primjer roditelja koji ne žele upisati djecu u školu gdje je većina učenika pripadnika druge etnije – tako i sistematskim političkim, čemu je primjer institucionalizirana etnička obrazovna segregacija u sistemu „dvije škole pod jednim krovom“. Oba vida provođenja etničke obrazovne segregacije uzajamno su povezana i uzajamno generirajuća, što će reći da koliko zakonski omogućena etnička segregacija roditelje, a u konačnici – učenike/djecu, tjera i obavezuje (jer, zakon obavezuje) na opisani izbor toliko je i legalna etnička obrazovna segregacija odraz volje upravo roditelja, odnosno građana, odnosno – glasača.
Međutim, nedavno uvođenje islamskog vjeronauka u sarajevskim ne privatnim nego javnim (sic!) vrtićima razgolitilo je i do etičkog krika dovelo metapriču o Bosni i Hercegovini kao multietničkom i multikulturnom društvu dijaloga, mira i ljubavi. Bosanskohercegovačka metapriča, kao i svaki utopijoidni diskurs, utemeljena je u prošlosti (što je s historiografskog aspekta jako sporno) a trebala bi tobože biti ostvarena u budućnosti, pri čemu se postvarivanje stalno odgađa, da li ratovima da li političkim krizama, uz nadu u stalno rađajuće „nove generacije“ Bosanaca i Hercegovaca. No, sarajevska predškolska teologija nije nanovo odgodila postvarenje utopijske Bosne i Hercegovine nego je sve utopiste, bez obzira na njihove ideološke pozicije i perspektivne inačice utopije, dotjerala do zidina tobože oslobođenog „Grada“, gdje im je konačno pokazan put ka nekom drugom predjelu zemaljskom gdje njihova Utopija može uroditi stvarnim plodom.
Razvojem i jačanjem vjeronauka u predškolskom obrazovanju etnička obrazovna segregacija (što je, da budem po-etičan do kraja, uzgajanje odgovornijeg topovskog mesa) iz svoje političko-društvene dimenzije počinje ulaziti u životni prostor kojeg bismo mogli definirati kao antropološki, jer ne samo da kolektivni identitet postaje dominantnom identitemom petogodišnjeg djeteta nego konfliktno etničko razlikovanje, razdvajanje i klasificiranje postaju suštinom identitarnog procesa. Drugim riječima kazano, djeca sarajevskih Bošnjaka muslimana (jer, valjda postoje i Bošnjaci ateisti) ne samo da su već u petoj godini Bošnjaci nego u petoj godini znaju da djeca skoro endemskih sarajevskih Srba pravoslavaca i Hrvata katolika jesu opasna Drugost. S druge strane, djeca sarajevskih ateista, odnosno sami sarajevski ateisti bez obzira na svoj etnički identitet stjerani su u identitarni ćorsokak u kojem etnički glavu razbija o zid vjerskog identiteta.
Djeca koja će iz sarajevskih vrtića, a sarajevski trend sigurno će se proširiti na cijelu zemlju, ulaziti u osnovne škole već će biti pogodnija za etnički odgoj, što konstruiranje etničkog identiteta u biti i jeste. Ako je prije uvođenja predškolske teologije u Sarajevu osnovno obrazovanje, kako je ranije napisano, predstavljalo puko iracionalno usađivanje osjećaja kolektivne (etničke) pripadnosti, onda će bliskobuduće generacije Bosanaca i Hercegovaca već negdje sredinom osnovnog obrazovanja biti u fazi izoštravanja kolektivnoidentitarnih noževa. A to, u konačnici, znači da je bosanskohercegovačko društvo u fazi uspostavljanja etničkog sukoba kao svoje osnovne odrednice, odnosno kao svog modusa vivendi, ili, iskreno rečeno, modusa dividendi.
Inžinjeri etničkih duša
Etnička segregacija i uspostavljanje kolektivnog identiteta ne tek na razlici već na sukobu (često i fizičkom) u procesu predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, mlade Bosance i Hercegovce u univerzitetske humanističke klupe dovodi spremne za konačno konstruiranje kolektivnog identiteta i za dosezanje statusa diplomiranih Bošnjaka, Hrvata i Srba. Insistiram na humanističkim klupama jer upravo humanističke i društvene nauke, odnosno studij humanističkih i društvenih nauka, služe u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, kako za konstruiranje kolektivnog etničkog identiteta tako i za davanje diploma Bošnjacima, Srbima i Hrvatima koji će nakon nekoliko godina studiranja, odnosno etničkog odgajanja, i sami u vrtićima/obdaništima, osnovnim i srednjim školama odgajati nove generacije svojih sunarodnjaka spremnih na rat protiv prvih susjeda.
Studij humanističkih i društvenih nauka u tranzicijskoj kontramultietničkoj Bosni i Hercegovini služi, najkraće kazano, treniranju inžinjera etničkih duša. Staljinistički inžinjering duše nije ništa drugo do konstruiranje kolektivnog identiteta, pri čemu postaje bjelodano da savremeni etničkoidentitarni ratovi u Bosni i Hercegovini u svojoj suštini jesu totalitaristički, a razloge tome moguće je tražiti ne tek u totalitarizmu kao karakteristici kolektivnog identiteta nego i u totalitarizmu religija na kojima bosanskohercegovački etnički identiteti jesu izrasli. Staljinovi inžinjeri duša, te hiljade pisaca, pjesnika, književnih kritičara, lingvista (kakvim je i sam Staljin bio!), filozofa, povjesničara – tih prokletih humanista!, bili su podređeni, preko Partije i Staljina, ideji postvarenja komunističko-staljinističke utopije, a bosanskohercegovački konstruktori etničkih identiteta podređeni su, preko nacionalističkih kriminalnih političkih partija, ideji osvajanja etnički čistog i etnički ograničenog teritorija ili barem teritorija na kojem će jedna većinska etnija nad drugom/im manjinskom/im etnijom/ama trenirati krvavu strogoću svog čistog i čvrstog identiteta.
Tako sagledan, studij humanističkih i društvenih nauka u postpotopnoj, da parafraziram vrsnog mladog pjesnika Almira Kolara, Bosni i Hercegovini postaje jednim od najefikasnijih i najopasnijih vidova ideološke proizvodnje – čime proizvodnja pedagoških i humanističko-društvenih kadrova, umalo da kažem intelektualaca, i jeste.
Ukupan sistem kriterija kvaliteta i kvantiteta znanja potrebnog za dobivanje diplome je postavljen izrazito nisko i netransparentno, čime se, s jedne strane, želi doseći statističko blaženstvo i laž visokog procenta visokoobrazovanih pripadnika jedne etnije, a s druge strane, centri moći – a univerzitet je institucija moći par excellence – ne žele budućim inžinjerima etničkih duša otežati ili ugroziti put do statusa etničkih prosvjetitelja.
Ideologija rata preživljava rat
Takvom katastrofalnom, bolje kazati apokaliptičnom epistemološkom stanju pogoduju i haotični zakonski okviri kojima se regulira obrazovanje, gdje je nadležnost obrazovanja spuštena, dapače srozana, na administrativno-teritorijalni nivo kantona/županije u Federaciji BiH. U Republici Srpskoj obrazovanje je, ipak, ostavljeno na nivou entiteta, što, opet, nije ni u kom slučaju hvalevrijedno, jer etnička monolitnost RS-a ne zahtijeva kako teritorijalnu i etničku tako i epistemološku, odnosno pedagošku sukobljenu disperziju. Poznato je, naime, da su federalni kantoni proizvod ratne i postratne bosanskohercegovačke etnogeopolitike, pri čemu je prvi i najveći kriterij raspodjele teritorije među etnonacionalističkim elitama koje, shodno demokratijskom legitimitetu, predstavljaju interese etnija, bio upravo procenat pripadnika jedne etnije na određenom teritoriju.
Kantonizacijom bošnjačko-hrvatskog dijela Bosne i Hercegovine ostvaren je ipak ratni cilj podjele bosanskohercegovačkog društva – pri čemu država administrativno-politički ne mora nikada biti podijeljena na nove državne jedinice – jer je većina političkih (tutorsko-represivnih) nadležnosti nad duhom prepuštena upravo kantonima, dok Federacija BiH nominalno ima ulogu koordinatora i nadzornika, u čemu, bez obzira na političke (ne)promjene nikada nije uspijevala. S uglavnom etnički čistim kantonima (ili: pašalucima i županijama) etnonacionalističke elite sačinjene od političara, univerzitetskih profesora, akademskih djelatnika, pisaca, pjesnika, historičara, slikara, novinara – prokletih humanista!, veoma uspješno već skoro dvije decenije rade na zaglupljivanju i ne samo intelektualnom ugnjetavanju pripadnika svoje etnije. Ovo ne samo intelektualno, dakle, ekonomsko, životinjski kapitalističko ugnjetavanje i izrabljivanje puka i milleta zadugo neće postati temeljnim problemom bosanskohercegovačkih društava jer upravo puk/millet i njegove elite/moćnici poštuju prešutni međuklasni sporazum, po kojem siromaštvo jednih a bogatstvo drugih nije problem sve dok traje nadgradnja etnije, odnosno stvaranje nacije sa svojim vlastitim teritorijem.
U Republici Srpskoj situacija, iako formalno različita, suštinski je ipak ista: etnonacionalistička elita izrabljuje i ugnjetava narod kojem je ipak najveći cilj očuvanje i stabilnost etnički čiste teritorije. Tako je i ukupni sistem obrazovanja, a tako i kulturne i znanstvene proizvodnje sveden na odbranu ratom dobivene teritorije i opšte institucionalno jačanje političko-društvenog sistema u kojem sva moć odlučivanja i djelovanja pripada jednoj etniji, preko njenih demokratski izabranih etnonacionalističih elita. Stoga je za očekivati da će „republičkosrpsko“ društvo postati društvom etničkog znanja prije nego li „federacijsko“ iziđe iz svoje faze konstruiranja etničkog identiteta, pri čemu se čini da će Bosna i Hercegovina još dugo biti društvo konflikta i društvo neznanja, upravo u vremenu kada zemlji predstoji dublji silazak u provaliju neoliberalnog a potom i kognitivnog kapitalizma.
Takvo stanje svjedoči da su ideologije koje su van sistema i institucija, odnosno disidentski (jer je u SFR Jugoslaviji etnonacionalizam u svojoj kleroinačici bio skoro pa jedini vid disidentstva) pripremale i proizvele rat, dobile svoje institucije i političku moć, i kada shodno rezultatima rata i zbog političko-ustavnog sistema koji generira etnonacionalizam, imaju demokratsko pravo na dovršavanje rata u miru. Dovršavanje rata u kontekstima postpotopne kontramultietničke Bosne i Hercegovine ne znači ništa drugo do dovršavanje procesa konstruiranja kolektivnih etničkih identiteta, zbog čije je nedovršenosti rat upravo i mogao, ili morao, početi.
Imagološki diskursi i mitologijski obrasci
Gore izložena naizgled digresivna analiza pokazuje da bosanskohercegovačko visoko obrazovanje u humanističkim i društvenim naukama, kao proces proizvodnje inžinjera etničkih duša, nije tek proizvod etničkoidentitarnog djelovanja određenih akademskih grupa ili nacionalističkih intelektualnih pregalaca i profesora, niti je tek slučaj od jednog do drugog grada, odnosno univerziteta. Bjelodano je da postojeći sistem kontramultietničkog političkog uređenja, a time i društva, odnosno institucije moći, preko ministarstava obrazovanja, rektorata, upravnih odbora, dekanata i rukovodećih profesora fakultetā, planski i sistemski organiziraju proces visokog obrazovanja kao proces dovršavanja odgoja etničkih duša i proces proizvodnje novih inžinjera etničkih duša. Najveći problem ukupne bosanskohercegovačke (pred)apokalipse jeste u činjenici da ideologije koju su proizvele rat u miru postaju puno snažnije i organiziranije, a da će u budućnosti stalno postajati jačima i raditi na većem nivou organiziranosti, s većim ovlastima, iskorištavajući prednosti modernizacije i informatizacije obrazovanog rada koje donosi „bolognizacija“ visokog obrazovanja.
Humanističke i društvene discipline u svojoj obrazovno-univerzitetskoj nadgradnji jesu najspornije mjesto bosanskohercegovačkog ne samo visokog obrazovanja, a ujedno i najveća izdaja utopijske mogućnosti reintegracije bosanskohercegovačkog društva, zato što u procesu konstruiranja etničkog identiteta najvažniju ulogu igraju upravo one, a posebice povijest književnosti i historiografija, jer upravo potonje dvije ponajviše operiraju imagološkim diskursima i stalno graniče s mitom ili koriste mitološke i mitologijske obrasce predstavljanja prošlosti i organiziranja budućnosti.
Konstruiranje kolektivnog identiteta uvijek se temelji na mitski pozitivnom trenutku prošlosti jedne zajednice, pri čemu suština zajednice, u našem slučaju etnije, mora biti upravo taj trenutak, koji historiografski ne mora biti jedan, nego ih može biti i više, ali se u procesu konstruiranja kolektivnog identiteta uvijek prikazuju kao Jedan, u čemu i jeste njegova/njihova mitologičnost. Tako primjerice savremena bošnjačka historiografija i povijest književnosti insistiraju na dva trenutka povijesti Bosne i Hercegovine, koje u skladu sa svojim unitarističko-totalitarističkim i mimikričkim usmjerenjem, svode, ili možda uzdižu, na nivo povijesnog trenutka bošnjačkog naroda. Prvi trenutak jeste srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, čija se upitna snaga i upitna samostalnost veličaju u tipičnom nacionalističko-monumentalističkom maniru prečitavanja i sublimiranja povijesti. Drugi trenutak jeste posljednji bosanskohercegovački rat koji se iz perspektive nacionalističko-monumentalističke historiografije i nacionalističke pozitivističko-impresionističke povijesti književnosti tumači kao trenutak potpunog oslobođenja naroda od svih neprijatelja i neprijateljstava, odnosno kao trenutak narodnog preporoda, što, na povijesno-poetičkoj ravni, odnosno na ravni smjene ideoloških dominanti i subordinata, nije ništa drugo do obnova nacional-romantizma.
Oba trenutka povijesti podrazumijevaju Drugog, ili preciznije kazano – više Drugih, a u suprotstavljenosti prema njima zasniva se kolektivni etnički identitet, pri čemu suprotstavljenost traje, stalno se obnavlja i jača, e da bi u budućnosti rezultirala institucionalnom suprotnošću i odvojenošću, to jest vlastitim teritorijem za etniju. Pokazuje se, dakle, da proces konstruiranja kolektivnog etničkog identiteta nije tek posao političkih stranaka ili proces koji se samostalno razvija neovisno o djelovanju centara moći, kako bi povjerovali esencijalisti, nego proces konstruiranja kolektivnog etničkog identiteta ima svoje kanale: 1. mitski trenutak povijesti, 2. suprotstavljenost, odnosno konfliktna različitost naspram najbližeg Drugog, 3. stalni rad na političkom osiguravanju procesa konstruiranja identiteta.
Sva tri kanala procesa konstruiranja etničkog identiteta nalaze svoje pregaoce u univerzitetskom učenju i predavanju historiografije, odnosno povijesti Bosne i Hercegovine, i učenju i predavanju (povijesti) tzv. „književnosti naroda Bosne i Hercegovine“, kako se i zove odsjek Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem autor ovog teksta izbjegava biti objektom etničkog odgajanja.
Nomen est omen ili podvala bošnjačkog multikulturalizma
(Svaka priča o identitetu je lična priča, pa čak i onda kada je riječ o kolektivnom identitetu, jer se subjekt pričanja, odnosno subjekt teoretiziranja, uvijek postavlja u odnos „Ja – Ostalo“, pri čemu se „Ostalo“ ponajviše tiče subjekta samog. Otuda i moja potreba da se fokusiram na kolektivno-identitarne aspekte studija „književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.)
Književnost u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici, što je u manjoj ili većoj mjeri slučaj i sa ostalim književnostima unutar južnoslavenske interliterarne zajednice, još uvijek je u teorijskoj, kritičkoj ali i čitalačkoj i društvenoj percepciji polifunkcionalni diskurs, koji preuzima funkcije drugih društvenih i znanstvenih disciplina kakve su historiografija, pedagogija, publicistika, sociologija, antropologija, filozofija… Tako shvaćena i tako usmjerena (jer studij književnosti usmjerava književnost u jednom društvu) bosanskohercegovačka književnost ne poima se kao kulturno-društveni diskurs otvaranja novih perspektiva i deautomatizacije ukupne društvene intelektualne i duhovne proizvodnje nego, u kontekstima etničko-prosvjetiteljski postavljene znanstvene i kulturne proizvodnje, kao diskurs konstruiranja etničkog identiteta.
Problem pomenutog imena odsjeka jedan je od najpreciznijih indikatora etničke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, odnosno indikator da je etnički identitet granica i provalija između paralelnih bosanskohercegovačkih društava. Pored toga, „Književnost naroda BiH“ svjedoči i o tome da u bosanskohercegovačkom društvu vlasništvo nad kulturom i kulturnom proizvodnjom ne uživaju autori, nego narodi kojima autori pripadaju, odnosno da kulturna proizvodnja nije prevashodno individualna nego kolektivna, što je etnički totalitarizam u svom najrigidnijem obliku. Najprostije rečeno, centri političke i akademske moći koji su Odsjek za južnoslavenske književnosti u ratu i poratnoj tranziciji prekrstili i preinačili u Odsjek za književnosti naroda BiH, književne tekstove ne vide i ne tretiraju kao umjetničke iskaze pojedinaca nego kao herderovsku emanaciju etničkog duha, pri čemu su svaki pojedinačni tekst i autor vrijedni onoliko koliko etničkog duha emaniraju. Ukoliko tekst odnosno autor ne emanira minimum etničkog duha dovoljan za obilježavanje teksta etničkom odrednicom onda je posrijedi etničko prečitavanje teksta i etničko učitavanje u tekst, za što je potreban moral partijskog aparatčika, suštinsko nepoznavanje teorije i povijesti književnosti ili pak falsificiranje teorijskih postavki i njihovo prilagođavanje na etnički kontekst.
Situacija nije ništa bolja ni na Mostarskom sveučilištu, niti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“, niti na Univerzitetu Banja Luka, ili univerzitetima u Zenici i Bihaću. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru izučava se samo hrvatska književnost, odnosno hrvatski jezik, a na banjalučkom Filozofskom fakultetu povlašteni status imaju srpski jezik i književnost, što je slučaj i s Filozofskim fakultetom Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Na Fakultetu humanističkih nauka mostarskog Univerziteta „Džemal Bijedić“ moguće je studirati „Bosanski jezik i književnost“ ili pak „Bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost i bibliotekarstvo“, dok je na bihaćkom Pedagoškom fakultetu studij „domaće“ književnosti i maternjeg jezika označen kao „Bosanski jezik i književnost“, a slična je situacija na zeničkom Pedagoškom fakultetu gdje postoji Odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Također i Univerzitet u Tuzli, odnosno njegov Odsjek za bosanski jezik i književnost, spadaju u istu grupu, kako po kriteriji samog naziva, tako i po kriteriju ideološke i programske usmjerenosti studija, koja je, opet, htio neko to priznati ili ne, vidljiva preko naziva studija, koji je opet odraz ideološke i programske usmjerenosti. Banjalučki, istočnosarajevski i zapadnomostarski (kako nas stvarnost tjera na nove pridjeve!) slučaj svjedoče o tome su bosanskohrvatske i bosanskosrpske etnonacionalističke elite preko studija jezika i književnosti namjerile ostvariti potpuni identitocid nad svojom pastvom i sebi potlačenim pripadnicima etnije, svodeći bosanske Srbe i bosanske Hrvate na dijasporu Srbije i Hrvatske.
Problem mimikričnosti bošnjačkog nacionalizma u njegovoj građansko-multietnicističkoj i multikulturističkoj inačici, a u kontekstima bihaćkog, istočnomostarskog, tuzlanskog i zeničkog studija „domaće“ književnosti i „domaćeg/ih“ jezika/ā, prividno otežava prokazivanje studija (a time i kanoniziranja) književnosti u Bosni i Hercegovini. No, prosta logika ipak će biti od velike koristi: ako je bosanski jezik – „jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim“, kako piše u Povelji o bosanskom jeziku, onda je i tzv. „bosanska književnost“ u istom košu: ona je književnost Bošnjaka i svih onih koji je pod tim imenom osjećaju svojom“. Pored toga, bosanski jezik je „Pravopisom bosanskog jezika“ Senahida Halilovića i „Gramatikom bosanskog jezika“ (Senahid Halilović, Dževad Jahić, Ismail Palić) standardiziran isključivo na književnim djelima bošnjačkih pisaca, odnosno južnoslavenskih pisaca s karakterističnim bosanskomuslimanskim imenima i prezimenima, što je standardizatorima bilo dovoljno da ih pod tim imenima i prezimenima osjete svojima.
(Ne)logičnost naziva jezika, naziva književnosti i na osnovu toga i naziva studijskih odsjeka nije tek jedini dokaz ili barem pokazatelj bošnjaštva bosanskog jezika i bosanske književnosti. Ako su univerziteti finansirani od institucija vlasti, što je u bosanskohercegovačkom slučaju administrativno-politički nivo kantonā i entiteta, a vlast je u Bosni i Hercegovini istovjetna političkoj partiji, odnosno partijama, onda je potpuno bjelodano da će političke partije univerzitetima postavljati određene uslove (o „autonomiji univerziteta“ i sličnim sanjarijama, drugi put!). Političke partije koje godinama vladaju Unsko-sanskim, Zeničko-dobojskim, Tuzlanskim i Sarajevskim kantonom jesu bošnjačke partije, prividno desnog centra, ili čak građanske multietničke orijentacije, dok su u praksi i ideološkoj suštini, da se ne lažemo, obične etnonacionalističke partije čiji je osnovni cilj konstruirati milletu identitet pljačkajući prirodna i ina dobra, što milletu zadugo neće zasmetati jer je na snazi čvrst etnički međuklasni savez kojeg obje strane potpisnice dosljedno poštivaju.
Pored činjenice da studije književnosti i jezika – koji se prividno, po nazivu i programu, prikazuju kao multietnički i svebosanskohercegovački zasnovani – finansiraju etnonacionalističke partije, koje Bosnu i Hercegovini vide kao nacionalnu državu Bošnjaka s jakom bosanskosrpskom i bosanskohrvatskom etničkom manjinom, u prilog prokazivanju bošnjačkounitarističkog usmjerenja ovih studija svjedoče i sami živi akteri – predavači!
Sistemom, ipak, upravljaju ljudi
Na pobrojanim studijima književnosti i jezika, kao i na sarajevskom, onom najspornijem, književnost predaju i studij književnosti usmjeravaju i programiraju oni književnoteorijski i književnopovjesničarski pregaoci i službenici čiji je etnonacionalizam u ratu i poslije rata dosljedno sprovođen te potpuno jasan, o čemu svjedoči njihov partijski i politički angažman tako i njihovi tekstovi. Tako, primjerice, „alefovski“ kanonizator bošnjačke književnosti i šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Enes Duraković, bilježi sljedeće reference, koje same po sebi ne moraju značiti nacionalistički angažman, ali same po sebi dovode u pitanje mogućnost antinacionalističke dimenzije takvog angažmana: obnovitelj Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, član Izvršnog odbora Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, predsjedavajući plenarne sjednice Prvog bošnjačkog sabora[1], zamjenik ministra a poslije i ministar nauke, kulture i sporta u ratnoj Vladi Republike Bosne i Hercegovine… Politički angažman i intelektualno djelovanje jednog pojedinca ne mogu se nikada i ni pod kojim uslovima promatrati odvojeno, jer iako je političko u savremenom svijetu sve manje hegelijanski intelektualno, ipak intelektualno, kako u globalnim tako još više u bosanskohercegovačkim, jeste sve više političko i politično. Ako intelektualce uvijek neko plaća, kako nas upozorava neponovljivi Terry Eagleton, i ako je jasno da nema bezuslovnog pokroviteljstva ili mecenaškog zaštitništva nad umjetnicima i intelektualcima, onda Durakovićev političko-društveni angažman samo potvrđuje ideologiju i književnopovijesne modele kako njegovih knjiga („Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti“ /2003/, „Riječ i svijet“ /1988/, „Govor i šutnja tajanstava“ /1979/) tako i antologija koje potpisuje kao priređivač („Antologija muslimanske poezije 20. vijeka“ /1991/, „Antologija bošnjačke pripovijetke 20. vijeka“ /1995/), a tako i Antologija bošnjačke drame, Antologija bošnjačkog eseja i Antologija bošnjačkog putopisa, koje je upravo Duraković projektovao kroz svoju izdavačku kuću „Alef“.
Durakovićeva književnopovijesna ideologija, odnosno ideologija durakovićevske kanonizacije bošnjačke književnosti, jeste ideologija etnonacionalističkog insistiranja na suštinskoj razlici između bošnjačke književnosti, na jednoj, te srpske i hrvatske, na drugoj strani, pri čemu je upravo razlika konstitutivni, odnosno dezintegrativni element i faktor, a sličnost, bliskost i poetičko preklapanje jesu tek nemili incidenti, koje će se kanonizacijom u budućnosti izbjeći.
(Pored Durakovića, vrijedno je spomenuti: Zilhada Ključanina, redovnog profesora na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Pedagoškog fakulteta u Zenici, autora knjige „Da, ja prezirem Srbe“; Vedada Spahića, docenta na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli, koji je tokom rata /1992 – 1995/ bio urednik radikalnog bošnjačkog nacionalističkog časopisa „Zmaj od Bosne“, preko kojeg je upravo Spahić razrađivao fašističke teze Džemaludina Latića o djeci iz tzv. „miješanih brakova“…)
Neopravdano i neosnovano insistiranje na suštinskoj razlici, odnosno postavljanje razlike kao kriterija i učitavanje, pa i falsificiranje razlike u poduhvatu i projektu kanonizacije bošnjačke književnosti istovjetno je mjestu razlike u procesima konstruiranja bosanskohercegovačkih etničkih identiteta, gdje se razlika koristi isključivo kao mjesto sukoba, suprotstavljanja i udaljavanja. Beatifikacija negativne i destruktivne razlike u projektu kanonizacije bošnjačke književnosti dovela je do toga da su određeni autori i književni tekstovi etnički, konzervatistički i etnoklerikalistički i prečitavani i kastrirani (Skender Kulenović, Hamza Humo, Mak Dizdar…) dok je drugim autorima ustupljeno apsolutno nezasluženo mjesto etničkih bardova (Safvet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Abdurezak Hivzi Bjelavac, Riza-beg Kapetanović…). Etničko kastriranje i prečitavanje dovelo je do toga da se u kanonskim čitanjima pisaca poput Kulenovića, Hume, Dizdara, Selimovića, Kikića potpuno zanemario njihov južnoslavenski, panslavenski, europski, soc-realistički kako lični tako i poetički identitet, što je opet primjetno i na nivou konstruiranja kolektivnog identiteta. S druge strane, forsiranje marginalnih književnih i kulturnih figura kakve su Bašagić, Čolaković, Kapetanović ili Safet Sarajlić, odnosno insistiranje na alhamijado književnosti i na tzv. „književnosti na orijentalnim jezicima“, dovelo je do toga da se bošnjačka književnost, prema njenom zvaničnom durakovićevskom kanonu, sve više svodi na proizvod komunikacije bosanskomuslimanskog društva sa islamskim Orijentom, što rezultira arhaizacijom, getoizacijom i klerikalizacijom kako književnosti i književne povijesti tako i etnije, odnosno njenog identiteta.
Onako kako je kanonizirana, bošnjačka književnost se tako i predaje ne samo na fakultetu, nego i u srednjim i osnovnim školama, pa je tako Selimovićev „Derviš i smrt“ sveden na roman o islamskom mistiku, Kulenovićeva „Ponornica“ i pripovjedački opus prikazuju se kao žal za bosanskomuslimanskom begovskom kulturom a pjesnički opus Maka Dizdara tretira se kao rodno mjesto bošnjačkog etničkog identiteta.
Je li sukob jedini model?
Etnički postamentiran studij književnosti, preciznije – studij književnosti (i jezika) postamentiran na etničkom sukobu, uvodi bosanskohercegovačko/a društvo/a u fazu dovršavanja konstruiranja etničkih identiteta na sukobljavajućoj razlici. Važnost književnosti u procesu konstruiranja etničkog identiteta u ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini nije društvena pojava bez svoje tradicije i povijesti, niti je model kojeg su bosanskohercegovačke postratne kapitalističke etnonacionalističke elite inaugurirale. Ključno mjesto u procesu konstruiranja kolektivnih identiteta književnost je u Bosni i Hercegovini imala i u vremenu austro-ugarske vladavine, kada se ukupna etničko-identitarna shizofrenija bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih kolektivnih identiteta najjasnije oslikavala upravo u književnim tekstovima i književnim časopisima. Nakon toga, u vrijeme Socijalističke Jugoslavije, književnost je, kao i u ostalim komunističkim/socijalističkim zemljama Srednje i Istočne Evrope, bila središnjim diskursom u procesu konstruiranja ne samo kolektivnog nad-etničkog identiteta, odnosno borbe protiv etničkih suprotstavljenih identiteta, nego i kolektivnog partijskog-ideološkog identiteta. Bosanskohercegovačke a i južnoslavenske ratne i poratne etnonacionalističke elite tek su prepisale model svojih socijalističkih predaka, koristeći isti model i istu praksu za potpuno suprotne ciljeve.
Uopšte gledano, nije ništa sporno ni problematično u činjenici da bosanskohercegovački etnički identiteti nisu dovršeni, niti u tome da je etnonacionalističkim elitama i njihovim etničkim pripadnicima važno dovršavanje identiteta, no krvavi problem ipak jeste u tome što se oni dovršavaju u sukobu zasnovanom na istinski minornoj razlici. Štaviše, čini se da je političkim, kulturnim i akademskim djelovanjem bosanskohercegovačko društvo dovedeno u bezizlaznu kolektivnoidentitarnu situaciju u kojoj je jedini mogući model dovršavanja procesa konstruiranja etničkih identiteta upravo sukob. Činjenično stanje, ta nimalo ohrabrujuća i deprimirajuća stvarnost, ne smije nas, ipak, natjerati da je priznamo kao jedinu moguću ili da je prihvatimo kao takvu i učestvujemo u njoj u za nas već predviđenim pozicijama i odnosima.
Upravo zbog toga, zbog mogućnosti borbe protiv modela sukoba kao modela konstruiranja etničkog identiteta, visoko obrazovanje, a posebice u humanističkim i društvenim naukama u savremenoj Bosni i Hercegovini, ne treba i ne može biti ostavljeno na milost i nemilost etnonacionalistima koji će falsificirati povijest, književnost, kulturno naslijeđe i ukupnu kulturnu proizvodnju i na falsifikatima konstruirati etničke identitete usmjeravajući ih ne ka sličnosti, pozitivnoj i dijaloškoj/poliloškoj razlici i prožimanju nego kao sukobu, negaciji i – konačno – ratu.
Bosanskohercegovačkom visokom obrazovanju nije potrebna tek reforma koja će poboljšati njegove formalne i meritoričke aspekte, kakvi su finansiranje, tehnička i prostorna uslovnost, sistematizacija kriterija prijema novih mladih akademskih radnika, transparentnost, otvorenost, dijaloška usmjerenost, međunarodna saradnja… Bosanskohercegovačkom visokom obrazovanju potrebna je ideološka redefinicija ili još bolje – stalno insistiranje na ideološkoj neutralnosti, u smislu postavljanja univerziteta kao mjesta znanja, igre, komunikacije, informacije i duha, a ne kao mjesta konstruiranja kolektivnih identiteta i mjesta konstantnog uskrsavanja ideologija koje su izazvale rat i preživjele ga.
Univerzitet bi prije svega morao značiti i proizvoditi slobodu individue, odnosno potpuno slobodu individue u svakoj njenoj identitemi, pa i onoj etničkoj/nacionalnoj, što je nemoguće ukoliko se univerzitet ne oslobodi tereta i prljave zadaće konstruiranja etničkih identiteta, jer konstruiranje kolektivnog identiteta nužno negira znanje, talenat i individualnost, što bi morale biti neke od osnovnih odrednica univerziteta uopšte.
Humanističke i društvene nauke, odnosno kulturna i umjetnička proizvodnja u savremenoj Bosni i Hercegovini mogu, uz mučnu i dugotrajnu reformu i redefiniciju, postati jednim od najjačih integrativnih i pomiriteljskih faktora u bosanskohercegovačkoj budućnosti.
U konačnici, etničkoidentitarni rat koji traje i kojim se nastoji ubiti svaki vid razuma, znanja, duha i igre, izazvan je jednim velikim dijelom i etnonacionalističkom usmjerenošću i djelatnošću književnosti, književne povijesti i historiografije, pa se jedno od najrealnijih i najproduktivnijih rješenja bosanskohercegovačkog identitarnog rata nalazi upravo u suštinski drukčijoj usmjerenosti i djelatnosti književne, književnopovijesne i historiografske proizvodnje, što nije ostvarivo kroz individualno djelovanje ali jeste kroz sistemsko djelovanje na bosanskohercegovačkom Univerzitetu.
[1] Plenarna sjednica Prvog bošnjačkog sabora održana je 27. i 28. septembra 1993. godine u Sarajevu, a osnovni cilj bio je da bošnjačka akademska, kulturna, vojna i politička elita odluči da li i kako podijeliti Bosnu i Hercegovinu između Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka).
