UPRAVO ČITATE

Krystyna Żukowska: Južna slavistika kao zrcalo ras...

Krystyna Żukowska: Južna slavistika kao zrcalo raspada sistema

Raspadom Jugoslavije raspala se i južna slavistika: izgrađeni su hermetični nacionalistički studiji hrvatskog i srpskog jezika, pri čemu mogućnosti bosnistike istovremeno daju nadu ali i otvaraju nove sumnje.

Piše: Krystyna Żukowska

O nacionalističkom razaranju južne slavistike kao nauke

Na prvi pogled, slavistika kao nauka nikad nije bila naročito istaknuta, posebno među univerzitetskim smjerovima, gdje je njezino mjesto ipak besprijekorno, jer je suština slavistike istraživanje jedne od najvećih indoeuropskih jezičkih i kulturnih skupina, tj. slavenskih jezika i kultura. U osnovi, slavistika se dijeli na tri grupe: zapadnu slavistiku (poljski, češki, slovački, donjolužičkosrpski, gornjolužičkosrpski, kašupski jezik), istočnu slavistiku (ruski, ukrajinski, bjeloruski, istočnorusinski i zapadnorusinski) i južnu slavistiku (bugarski, makedonski, slovenski, srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski). Tako su otprilike podijeljeni i svi slavistički odsjeci na svijetu. No, ipak, kao što se može pretpostaviti, ova sređena slika podjele slavenskog svijeta ima jedno tamno i veoma mutno mjesto.

Južna slavistika raspala se zajedno s Jugoslavijom a njeno sadašnje stanje odražava, kao u ogledalu, geopolitičku i kulturnu situaciju u regiji. Južna slavistika je primjer toga kako aktivne politike novih nacionalnih identiteta u zemljama bivše Jugoslavije svjesno djeluju ne samo u okviru svoje takoreći avlije iliti komšiluka. Drugim riječima, politika ograničavanja i sužavanja kulturnih i mnogih drugih identiteta građana srednjojužnoslavenskog prostora – odnosno govornika ipak jednog, iako s više varijanti, srednjojužnoslavenskog jezika – do nacionalnih i religijskih okvira, provodi se, uz ulaganje ogromnog novca i političke energije, ne samo unutar srednjojužnoslavenskog prostora nego i van njega. Dokaz tome jeste i južna slavistika u svijetu, jer ona, na naučnom, jezičkom, historijskom i kulturnom nivou gradi novu, reinterpretiranu sliku zemalja bivše Jugoslavije. Ova nauka je kanal kojim se nacionalizam veoma uspješno, na jedan fin i ublažen način, eksportira vani, pri čemu je cilj zacementirati unutarnju situaciju i izgraditi (zacementirati?) novu vanjsku sliku. Na prvi pogled stvar se čini marginalnom, neki će reći čak i izmišljenom, ali na osnovi vlastitog iskustva, kao magistar na Institutu za južnu i zapadnu slavistiku u Varšavi, pokušat ću dokazati ovu tezu, koncentrišući se na najcrnjoj tački ove odveć tamne slike, to jeste na slučaju Bosne i Hercegovine. Riječ će biti o hermetičnom studiju hrvatskog jezika i kulture koji uopšte nije povezan s isto tako hermetičnim studijem srpskog jezika i kulture te, konačno, o nepostojećoj bosnistici.

Da bi stvari bile jasnije, treba početi od toga kako je organizovan slavistički studij. Poslužit ću se, naravno, primjerom Poljske i svog Varšavskog univerziteta, koji je poprilično relevantan i za druge gradove i države, pri čemu sigurno postoje određene iznimke, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je pristup slavenskim jezicima dosta uopšten. Dakle, poljski student koji dolazi na varšavsku južnu slavistiku u većini slučajeva ima malo predznanje o jeziku i zemlji koji će biti glavni predmet njegovog studija. Nema tu ništa sporno jer to tako obično biva u slučaju „manjih“ filologija na kojima se jezik počinje učiti takorekući od nule. U Varšavi, student koji se odlučio za slavistiku, ukoliko već položi prijemni ispit, može birati između srpskog, hrvatskog, slovenskog i bugarskog jezika. Od tog trenutka počinje njegov odgoj, kojeg tokom prve godine sigurno neće biti ni svjestan, što ne znači da će tako ostati tokom daljeg studija, ukoliko razmišlja vlastitom glavom, a to kako znamo u slučaju većine današnjih studenata, nije toliko očigledna osobina. Ovaj student, dakle, neće kao nekad biti specijalist za Balkan, za južnoslavensko govorno i kulturno područje, za južnoslavenske jezike… On neće razumjeti kompleksnost kulturne zajednice južnoslavenskog prostora, konačno neće do kraja moći razumjeti zemlju čiji je jezik studirao, jer će imati samo suženu, nacionalistički određenu sliku njezine historije i književnosti. Današnja južna slavistika proizvodi usko specijalizovane stručnjake samo za Hrvatsku i hrvatski jezik, odnosno samo za Srbiju i srpski jezik, da ne spominjem Sloveniju i Bugarsku, što možda na kraju krajeva i jeste donekle, uglavnom zbog većih jezičkih razlika, opravdano. Štaviše, ovi filolozi će biti prevoditelji primjerice iz hrvatskog jezika ali vjerovatno nikad neće prevoditi sa srpskog jezika, a posebice srpsku književnost. Ovi jadni filolozi, na prvom mjestu, neće se osjećati dovoljno obrazovani da prevode iz srpskog, a ukoliko nisu prije učili ruski, oni neće znati ni pročitat srpski, jer na svom studiju hrvatskog jezika nisu učili ćirilicu, a o karakterističnim gramatičkim ili leksičkim osobinama srpskog jezika da i ne govorim! Situacija je naravno istovjetna u slučaju studenata srpskog jezika. Od prve godine studija, uz pomoć nastavnika jezika koji dolaze iz Hrvatske ili Srbije, a koji su pažljivo selektirani od strane ministarstva obrazovanja svojih zemalja, ostvaruje se plan nacionalističkog obrazovanja stranih studenata. Na primjeru svoje nastave jezika mogu reći da su svi nastavnici koju su mi predavali tokom petogodišnjeg studija uporno naglašavali samostalnost, nezavisnost i odvojenost (od srpskog, naravno) hrvatskog jezika, kulture i historije. Vjerujem da su posljedice tog tipa politike takve da manje angažovani i radoznali strani studenti kroatistike ne znaju da su u stanju, primjerice, sa 99 % razumijevanja, čitati srpske novine.

Iako slabi, pokušaji poljskih profesora južne slavistike da prenesu studentima znanje o južnoslavenskoj kulturnoj zajednici ipak su vidljivi. No, ovi stariji profesori su svoju univerzitetsku karijeru gradili u vrijeme kad se smjer nazivao jednostavno „jugoslavistika“, oni su možda i studirali jezik koji se zvao srpsko-hrvatski, iako je to u praksi značilo da studiraju jezik svog nastavnika, koji je, ako je bio Hrvat, manje-više predavao „zapadnu varijantu“, ili je insistirao na „istočnoj“, ukoliko je bio Srbin. Starije generacije mojih profesora imale su priliku da „uhvate“ u naučnom i svako drugom smislu tu sintagmu jedinstvo razlika, pričali su uglavnom neku od varijanti srednjojužnoslavenskog jezika, ali i odlično poznavali osobine drugih varijanti. Bili su pravi stručnjaci za ovo područje i, ukoliko im to dozvoljava program studija, oni današnjim studentima pokušavaju ne sužavati horizonte. Što se tiče mlađih predavača, asistenata i studenata doktorskog studija, odgojenih prema hermetičnom programu, oni će nastaviti na tom principu odgajati mlade generacije studenata.

Dakle, predavanja jezika posebno naglašavaju razlike između srpskog i hrvatskog, a studiranje jezika podrazumijeva učenje samo jedne varijante koja se smatra jedinom ispravnom. Na varšavskoj slavistici, naravno, postoje opšti predmeti poput tipologije slavenskih jezika ili slavenskih književnosti, ali to nisu stručni predmeti, pri čemu se pojavljuju samo u prve dvije godine studija i svedeni su na kratki pregled svih slavenskih jezika i književnosti. Posljedice izgledaju manje-više ovako: student češkog i student hrvatskog jezika su na jednakom nivou poznavanja srpske književnosti. To praktički znači da se student bohemistike i student kroatistike u srpskoj književnosti orijentišu tek površno i niko ne uzima u obzir činjenicu da student hrvatskog jezika može pročitati srpska djela u originalu a student češkog ne. Suština tog studija ipak je u specijalizaciji, što znači baš uski okvir svih obaveznih predavanja. Postoje, osim praktičnih vježbi jezika, i kursevi književnosti, počevši od srednjeg vijeka do danas, kursevi historije kao i lingvistički kursevi. Na tim kursevima predaju se isključivo nacionalni književni kanoni, analiziraju lingvističke osobine samo jedne varijante srednjojužnoslavenskog jezika, uči se povijest samo jedne države (i to u njenom savremenom obliku). Naravno, ne trebam naglašavati kakav je diskurs ovih kurseva i iz koje perspektive se predstavljaju sporne tačke. Primjerice, student hrvatskog jezika prije svega mora shvatiti i znati naučno dokazati pravo porijeklo Hrvata kao nacije i znati objasniti hrvatski kulturni kontinuitet od trenutka kad su Slaveni došli na Balkanski poluotok. Historija, književni kanon i povijest jezika okupirani su martirološkim duhom, što je toliko opasno upravo zbog toga što se struka i znanost ideološki zloupotrebljavaju, a to ne bi trebalo da ima mjesta na univerzitetu. Prije svega trebamo imati na umu da je stranom studentu teško doći, posebno ako studira stranu filologiju s prostornom distancom, do drugih izvora znanja. Čak i onda kad s naučnom svrhom doputuje do zemlje čiji jezik studira, on odmah upada u već pripremljenu mašinu koja će isprati njegov mozak isto tako kako pere mozgove mladih generacija domaćina. Kao apsolventica Croaticuma, naprednog kursa hrvatskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu, po svom primjeru znam da svako pitanje koje izlazi iz okvira kroatistike, a koje se tiče srednjojužnoslavenske kulturne zajednice, nije dobrodošlo, dok o korištenju jezičkih specifičnosti iz drugih srednjojužnoslavenskih jezika u toku kursa neću ni da govorim. Te jezičke specifičnosti tretirane su kao najteže greške i kažnjavane smanjenjem ocjena a ponekad i didaktičkim razgovorima (mogu spomenuti samo alergiju na „da + prezent“ konstrukciju, elemente ekavskog izgovora ili najviše omrznutu zamjenicu „što“ umjesto najomiljenije studentske varijante „šta“).

Takva situacija odnosi se također i na književni kanon. On je sveden naravno na „klasike“ jednog naroda, dok su iz njega izbačena sva djela i autori koji postoje na rubu nacionalnog identiteta.

Situacija opisana na primjeru hrvatskog jezika naravno je identična kad je u pitanju studij srpskog jezika. Teorije koje se mogu čuti na tom studiju (što ipak ne znači da su dominantne) i to iz usta nastavnika jezika ili profesora ne razlikuju se puno od teorija Vuka Karadžića, a ponekad nažalost čak i njegovog prezimenjaka Radovana. I ne čudi više da su neki studenti srbistike na retoričko pitanje „Koji narodi žive u Bosni?“, koje je u uvodu seminara o slavenskim muslimanima postavila profesorica varšavske slavistike, znali odgovoriti: „Srbi triju vjeroispovijesti – pravoslavlja, katolicizma i islama“. Takav odgovor dala je jedna veoma angažovana studentica srpskog jezika, a nije to bila ni šala ni ironija. Naravno, vjerujem da je to bio samo loš primjer, iznimka, obična glupost i na kraju krajeva puko neznanje ili pogrešno znanje…

Ovaj primjer nas konačno dovodi do najvažnije tačke ovog teksta, odnosno mjesta bosanskog jezika, književnosti, historije i kulture u okviru južne slavistike. To što do sada, opisujući trenutno stanje nakon raspada sistema, nisam spomenula bosanski i bosnistiku nije bilo namjerno. To je jednostavno stvarnost. Bosna i Hercegovina zajedno sa svojom kulturnom baštinom u okviru južne slavistike naprosto ne postoji. Ni na jednom univerzitetu u Poljskoj, a mogu pretpostavljati i u svijetu, bosanski jezik, na primjer, u formi praktičnih vježbi ne postoji. Niko na svijetu ne studira bosnistiku jer se ona kao nauka još uvijek nije oblikovala. Jedine oznake, koje su ipak najvjerovatnije izraz političke korektnosti, jesu zajednički kursevi pod nazivom „B/H/S“ što možda i nije loše rješenje, ali njihov karakter je kao npr. na pariškoj Sorboni jednostavno sužen i sveden na tipični jezički kurs, koji vjerovatno zavisi od predavača koji možda naglašava razlike u varijantama jezika, ali sigurno koristi jednu, svoju maternu verziju.

Došli smo, dakle, do suštine problema: nakon raspada jugoslavistike formirali su se hermetični studiji kroatistike i srbistike, koji su naravno štetni upravo zbog svoje hermetičnosti čije primjere sam navela ranije a odnose se na ove dvije kulture. Ali možda najgora posljedica novog sistema jeste činjenica da su Bosna i Hercegovina i svi njezini kulturni aspekti ispali izvan ove naučne oblasti. Ili su, što je možda i gore, postali dio nacionalnog hrvatskog i nacionalnog srpskog diskursa koji u okviru današnje slavistike BiH svakako posvećuju malo mjesta. Takvo izostavljanje obuhvata svaki naučni nivo. Studenti slavistike čak na poredbenim predmetima, književnim ili lingvističkim, nemaju doticaja s osobinama bosanskog jezika ili kanonom bosanske, da ne kažem bošnjačke književnosti. Što se tiče Bosne i Hercegovine, tokom svojeg petogodišnjeg studija imala sam, u okviru programa, priliku da se upoznam jedino s djelatnošću bosanskih franjevaca (i to uglavnom o njihovoj ulozi u standardizaciji hrvatskog jezika) i eventualno kroz djela savremenog hrvatskog (da li samo hrvatskog?) pisca – Miljenka Jergovića. I zvanično ništa više! Oni koji su se više zanimali za Bosnu imali su priliku uhvatiti ponešto iz bosanske savremene književnosti zahvaljujući djelatnosti izdavačke kuće Czarne koja je posljednjih godina objavljivala autore poput Nenada Veličkovića, Emira Suljagića, Muharema Bazdulja ili Saše Stanišića (koji je svoj debitantski roman napisao ipak na njemačkom jeziku). Moglo bi se reći na toj osnovi da prosječan poljski čitatelj, ako vjeruje u misiju širenja balkanske savremene književnosti preko izdavačke kuće Czarne, zna više o bosanskoj savremenoj književnosti nego previše nezainteresovan student kroatistike ili srbistike. Izlišno je reći da većini ovih studenata nisu poznata imena (a kamoli njihova djela) poput Meše Selimovića, Hamze Hume, Hasana Kikića, Ćamila Sijarića, Muse Ćazima Ćatića, Skendera Kulenovića ili Maka Dizdara. To su za većinu studenata južne slavistike, ili bolje reći kroatistike i srbistike, prezimena egzotična koliko i klasici mađarske ili finske književnosti. Naravno, namjerno izoštravam ovu sliku da pokažem opšte stanje koje, na sreću, popravljaju izuzeci, koji naspram glavne struje svog studija a putem privatnog istraživanja, često iz inata ili neke vrste radoznalosti, proširuju svoje znanje i čak posvećuju Bosni i Hercegovini svoje diplomske, magistarske pa i doktorske radove. I u njima je cijela nada buduće nauke o bosanskohercegovačkoj kulturnoj zajednici. Nažalost, postoji svijest o tome da bosnistika u inostranstvu nema šanse da se razvije bez potpore države-majke, jer upravo je država, čega možda šira javnost nije svjesna, odgovorna za to kako izgleda studij njezinog jezika i kulture u inostranstvu. Ministarstvo obrazovanja je institucija koja šalje svoje nastavnike da predaju jezik, finansira stipendije ili organizira ljetne škole jezika za strance. Hrvatska je najbolji primjer takvog sistematskog pristupa, gdje prije svega postoji razvijen centar za strance Croaticum na Filozofskom fakultetu, koji godišnje prima stotine stranih studenata ne samo iz cijele Europe nego i iz cijelog svijeta s posebnim naglaskom na Kinu i Japan. Suvišno je spominjati elitnu Ljetnu zagrebačku slavističku školu koja se svake godine održava u Dubrovniku i na kojoj strani studenti ne samo da uče jezik i slušaju predavanja o hrvatskoj kulturi nego i na račun hrvatskog Ministarstva obrazovanja žive u hotelima sa četiri zvjezdice i posjećuju znamenitosti dubrovačko-neretvanske županije. Također, semestralne kurseve srpskog jezika organizuje Univerzitet u Beogradu, a po bogatom programu i dobroj atmosferi također je poznata Ljetna škola srpskog jezika u Novom Sadu. Čak je i Crna Gora takav primjer, koja je kao mlada država već organizirala mjesto za barem par stranih studenata godišnje na Univerzitetu u Podgorici. Isti slučaj imamo i s Makedonijom, koja šalje svoje lektore na razne europske slavistike i organizira Ljetnu školu makedonskog jezika u Ohridu, a spominjati Sloveniju, koja takve programe organizuje na pravo visokom, europskom nivou, nije ni potrebno. Sve navedeno svjedoči o tome da je dovoljna barem želja države da promovira svoju kulturu, a takve želje od strane Bosne i Hercegovine očigledno nema ili je nije bilo do sada. Prije svega, ono što je najvažnije, bez angažmana BiH kao države ne može se odgovoriti na suštinsko pitanje o bosanskome jeziku, koji do sada nije priznat od većine južnih slavista, a što je ipak izraz svojevrsne hipokrizije, jer ako neko priznaje da ne postoji srpsko-hrvatski i na toj osnovi prihvaća odvojenu nastavu hrvatskog i srpskog jezika, a istovremeno ne priznaje bosanski, onda takvom praksom sam sebe negira. A takvo je stanje trenutno u Poljskoj, a vjerujem i u drugim zemljama. Jedini realni utjecaj na takvu situaciju ima Bosna i Hercegovina, tačnije Odjek za jezik i književnost naroda BiH i Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jer samo oni mogu slati stručnjake za jezik i književnost u inostranstvo. Nameće se najbitnije pitanje: kakvo je realno stanje? Iz vlastitog iskustva znam da, prije svega, interes ovih odsjeka za slavističku saradnju skoro pa i ne postoji. Par puta sam pokušavala uspostaviti neku vezu, ali nikad nisam imala pravog odgovora i odziva. Vidljivo je to i na primjeru slavistike Univerziteta u Sarajevu, gdje se osim ruskog i odnedavno češkog ne predaje nijedan drugi slavenski jezik!

Zanimljiva je činjenica da sam, istražujući ovu temu, na internetu našla sjajan projekt pod imenom „Slavistički komitet“. Njegove aktivnosti, barem prema informacijama na stranici, ostavljaju dobar dojam, a jedan dio aktivnosti je čak posvećen predavanju jezikā BiH strancima. No, Komitet je osnovan prije godinu dana i izgleda da postoji samo na papiru i profesionalno uređenoj internetskoj stranici, ali o realizaciji aktivnosti nema nikakvih podataka. Posebice je zanimljiv tim koji je odgovoran za vođenje tog projekta, a koji se sastoji od najutjecajnijih profesora sa sarajevskih odsjeka za jezik i književnost. Bilo je ipak dovoljno vremena da se po pitanju razvoja bosnistike u inostranstvu pokrene barem nešto, a upravo ljudi sa dva spomenuta odsjeka, a ujedno i iz Slavističkog komiteta, nisu uradili ništa konkretno. Pored toga, to su oni isti ljudi koji, kada interes stranih studenata južnoslavenskih jezika ne prate ogromne pare, nisu uopšte zainteresirani za saradnju… Vrijeme će pokazati koliko vrijedi projekt Slavističkog komiteta i da li će se on ikad istinski realizovati. Ako hoće, onda se postavlja pitanje: po kojem principu? Jer, gledajući voditelje ovog projekta, politika proučavanja jezikā i književnosti BiH će biti svedena, isto kao i sada na odsjecima za jezik i književnosti u Sarajevu, na jezik Bošnjaka i na bošnjačku književnost, čak i ako će politička korektnost diktirati bosansko trojstvo jezika i kultura, koje je u suštini na Univerzitetu u Sarajevu svedeno na puki nivo naziva. Takva koncepcija bošnjačkog proučavanja će se, nažalost, odlično uklopiti u današnju hermetičku i nacionalističku politiku, koju od završetka rata provode Hrvatska i Srbija. Budući studenti bošnjačkog jezika i književnosti će odlično znati ko je bio Bašeskija, ali za Kiša ili Krležu oni na svojim predavanjima neće ni čuti. U tome je ogromna šteta zato što je zaista velika šansa skoro pa izgubljena, jer upravo „bosanski slučaj“ u kojem se miješaju tri kulture i jezika, triju naravno samostalnih ali ipak vrlo povezanih naroda, mogao bi spasiti savremenu južnu slavistiku ili joj barem vratit ono što je neophodno svakoj nauci: objektivnost, široki spektar, detaljnost, cjelokupnost…

Zbog takve situacije, koju uzrokuje političko stanje u zemljama bivše Jugoslavije, južna slavistika kao nauka postaje proizvod nacionalnih politika, a jedina nada ostaje u kritičkim umovima studenata i profesora koji naspram određenih nacionalističkih politika znaju doći do srži predmeta svog studija i koji će, ne plašeći se za svoje karijere, biti kritični u svom pristupu i na taj način očuvati nestajuću srednjojužnoslavensku kulturnu zajednicu. Svojevrstan historijski značaj krije se u takvoj mogućnosti, jer će smišljeno „dovršavanje rata u miru“ ovu zajednicu gurnuti do dna ponora balkanske mutne historije.


POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM