ARS POETICA II

neprikosnoveni majstor misterija

bez magičarske opreme i tajnih knjiga

ne mogu odrediti ni na kom sam kontinentu

da li je danas poslije juče ili je samo juče prije danas

da li srce kuca zato što boli ili boli zato što kuca

šest drevnih atlasa otvorim

samo da odredim koja je prednja a koja stražnja strana gaća

a učim od najboljih

njihova magija je tako savršena da trenutno i bez kolebanja

mogu odrediti šta je naprijed a šta pozadi

koji je dan i da li je dan

šta misle šta osjećaju šta vide a šta im je skriveno

najvažnije od svega sve to umiju jasno i reći

bez okolišenja i upotrebe rekvizita

to je majestetičnost kojoj težim

sit svih dimnih zavjesa i ogledalskih uređaja

sit svog amaterskog majstorstva

SNIJEG

neobično krupne pahulje
lelujaju bez žurbe
nalik ceduljama
kojima neko dobro pozicioniran
na spratovima iznad
želi dojaviti nešto
od najveće važnosti

prije no što se istope na mom dlanu
na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas
na drugoj – čas još nije kucnuo

i tako mrznem se neko vrijeme
ubijam pahulje
moje ruke su mašine za dekodiranje
očiglednosti
a onda zapalim cigaretu
odgovaram
dimnim signalima

a mjesec je naravno srebrni dolar na dnu bunara želja

svrab između prstiju peripatetični poriv

plima i oseka bolova slezene

ono sveto što u trenu sastavi spolja i unutra

oblikujući rasprskavajuće obećanje

neintegrisani hod dječaka

atavizam iz vremena ustremljenosti

bol zbog rastanka sa matematikom i jednom po jednom bojom

jednom po jednom zaigranošću

tišine posložene kao u aleksandrijskom herbarijumu

uvrijeđene

skup koncepcija o vremenu

i nijedan koncept vremena

panično skakutanje po ostacima sjećanja na riječi sad ovdje ovo

kao po oblucima u brzaku

bez težine dovoljne za potonuće

bez odjeće koja bi skrila smiješnost

bez smokvinog lista za nametnutu nevinost

dišem očima pišem kandžama sanjam stoljećima

BOGOJAVLJENJE

kad vrijeme je reklo svoje zaobilazno

uzmičuće asteriscima dekorirano možda

i u najtajanstvenijem dijelu tog možda

na maloj slabo osvijetljenoj sceni

teatra s bombastičnim imenom sloboda

prostor prestao skrivati namjeru

da ostane zauvijek skriven u nama

s onu stranu lijepog i ružnog

strah se obznanio u svečanom purpuru

sa praporcima od skeleta pogubljenih

izumrlih i mrtvorođenih riječi oko vrata

kao praroditelj svakog apriorija

kao paradni primjer proturječja

paralizirajuća paranoja

parapapapa jedan i jedan jesu dva

ti pušeš u rog jednoroga

preplaćenog u lokalnoj antikvarnici

i zamišljaš armije riječi kako nadolaze

u rečenicama pasusima tomovima stilovima

epohama marsiraju vagnera svaka obasjana

vlastitim graalom vlastitom protezom

vlastitim finalnim uzrokom vlastitim

invalidiziranim spasiteljem

s ovu stranu odsustva

svaka gramatološka čestica nosi auru

svetopisanja na samome vrhu

reskog piska bakelitnog roga

vidiš kako osvajaju predjele nenapisanog

neizgovorenog neskrivenog

predjele osvete i iskupljenja

predjele u kojima se priča priča od a do ž

i tada je sve rečeno

pušeš usne i obrazi su ti utrnuli

i čir na želucu želi u stih

želi pošteno ukazati na psihosomatsku cijenu

puhanja i zamišljanja vagner se čuje sve slabije

na maloj sceni se pale reflektori

ukrašeni lažnom bodljikavom žicom

dok kompulzivno posežeš za šoljicom kafe

biblioteka iz publike vrišti u agoniji

izbavi izbavi izbavi nas

samo nas jedan jezik može izbaviti

TRANSCENDENCIJA

(posvećeno mom bratu)

Nekad se tako napijem
da me ni onim topovima što bude mrtve
ne bi svezali za zemljin šar

iz čiste ljubavi prema najbližima
njih dvoje troje
što se uspavaju na mojoj dobroti

hrču bolan na mojim bijelim krilima
i još prigovaraju
zbog rašivenog dugmeta
na jastučnici

pozovem tako mog kuma špiru
i onog malog mene
kojem sam ja poočim
a stvarni otac i njemu i meni
onaj što je prvo bio nijem
a onda zaćutao

pustim ga da im svašta kaže
sve što dijete pijan i bandoglav smiju
a otac i radni nipošto ne mogu

sve one čarobne formule
što pretvaraju vodu u vino
i pune prazne džepove

iz čiste ljubavi prema najbližima
nekad se tako napijem
da sedam božjih meleka
moraju držati zemlju
za onih sedam ademovih vrba
kraj vrbasa
da je ne bih odvukao
daleko daleko čak do mjeseca
gdje zeko pije vodice

PAMPERS BLUES

Nedostaju još samo vjetar i tamni ogrtač
Dok stojim sam na usamljenom brijegu
Da bi se iskazala sva patetika
Mog sadašnjeg položaja

Napušteni ljubavnik vremenom će siguran sam
Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka
Mnogo bolja od one otrgnute
I toliko lakša za rukovanje

Razočarani prijatelj vjerujem
Moći će ispolirati svoju povredu
Pribaviti joj kakav skupocjen ram
I uživati u posjedu prestižne stvarčice

Ali ovo posrano dijete
Ko će njemu objasniti
Ti si sada velik
Imaš tri godine i treba da znaš da mama ne postoji
Mama je samo priča
U koju vjeruju bebe
I zaostali u razvoju

OH MOJ OXI

Kada su lihvari predvođeni onim čovjekoljupcem

Orlonosim Lorencom Fiorentincem

Izmislili renesansu u cilju opravdanja nametanja

Pojma budućnosti Između larve i leptira

Masivan advertajzing

Povjeren je Mikelanđelu i njegovoj firmi

“Humana” iz Mančforda.

Muževi počeše pozajmljivati od samih sebe

za nove halje,šminku, nakit i konkubine

(o arsenalu su se po običaju starale žene)

Dovoljno je bilo pokazati lapis lazuli

kamen mudraca koji je svjedočio mirakul

Da donosilac ima sutra

i da će onaj sutrašnji platiti zaduženje

današnjega.

Uzajamna hipnoza, analnost, firer, progesivna sočiva

dijalektika i brkati obećavatelji su ugledali svjetlost dana

Iz cirkusa su odstranjeni lavovi, medvjedi i gladijatori

Poezija je ustuknula pred romanom jer je i dokonost rođena

A nužnost domesticirana čitavim spektrom dijagnoza

Rođene su trajne vrijednosti o kojima flagelanti nisu imali pojma

Između dvije samopotvrđujuće samonegacije

Rođeni su novinski arbitri kolumnisti kritičari

Svi ti pacovi ovisni o takozvanom dešavanju

Takozvane budućnosti proroci i portparoli filozofije

zaduži se još samo mi znamo kada je dosta

Tada ćeš završiti kao pas