Pobuna u Villefrancheu (prvi dio)

U zoru, 17. septembra 1943, stanovnike Villefranche-de-Rouerguea probudili su pucnji, iza kojih su uslijedili puškomitraljeski rafali. Šta se događa? Opet vježbe iz gađanja? Jutarnji manevri? Čini se da pucnjava dolazi iz starog dijela grada. Nešto neobično se događa.

Među stanovnicima Villefranchea lako se saznaju novosti, glasine su brže od metaka. Izgleda da su SS-oficiri ubijeni. Ko ih je ubio? Nisu Francuzi, ne. Njihovi vlastiti vojnici. Pobuna, razumijete li? Već ima mrtvih, koliko, ne bih vam znao tačno reći koliko, ali ima ih mnogo. Previše. Prošao sam pored mosta, tamo je panika. Vojnici trče, ostavljajući na putu sve, torbe, ručna kolica. „Panika na mostu Guiradeta. Ljudi bacaju kolica, predmete koje prenose. Liježu po zemlji kako bi izbjegli metke. Jedan preplašeni čovjek otvara kišobran, kako bi se zaštitio.“ (Ancourt, „Notes“, str. 12-13)

Sve je počelo oko četiri ujutru, a oko podne sve je već bilo gotovo. Zapravo, počelo je mnogo ranije, a i završilo je prije nego što je počelo.

Počelo je početkom avgusta, tačnije 5. avgusta, kada su jedan pukovnik i jedan SS-poručnik došli da obiđu gradske škole: Muški koledž, Zavod Jean d'Arc, Zavod Saint Joseph, Višu djevojačku školu, Školu Jean-Pendarèis, Mušku javnu školu. Pratio ih je gradonačelnik Louis Fontages, kojeg je ranije obavijestio kapetan Aberg iz Komandanture u Rodezu da je potreban smještaj za 1.000 do 1.500 vojnika.

Na stanici, dan ranije, iz Millaua je stiglo osam Wermachtovih kamiona sa ležajevima i sada još jedan vagon materijala. Prve jedinice 13. bataljona 13. SS divizije stigle su 11. avgusta, u danima nakon toga i ostatak od oko hiljadu vojnika.

Gradonačelnik je zatražio od profesora Andréa Ancourta da bude vodič oficirima. Iako protiv volje, profesor je prihvatio taj zadatak i iskoristio ga da predstavi grad kao vrlo nepogodan, grad sa lošom klimom koja utječe na zdravlje žitelja. Nije se zar nadao da će time odgovoriti okupatora da ostane na tlu Villefranchea? Izgleda da su Nijemci ipak bili zadovoljni razgledanjem, a kako su ljubitelji barokne umjetnosti, pokazali su veliko zanimanje za prekrasnu kapelu Pénitents-Noirs (iz čije su sakristije, za ovu svečanu priliku, bili sklonjeni najvredniji predmeti).

Uz rijeku Aveyron, prave se barake. Za konje, kako se ispostavilo, koji su stigli 14. avgusta. U Zavodu Jean d'Arc već je uređena bolnica. 18. avgusta SS Feldwebel Lehmann traži u gradu podrume za uskladištenje krompira i, naročito, postavljanje rashladnih uređaja za čuvanje mesa. U Modernom hotelu određuju se sobe za oficire.

Ali atmosferu su najviše izmijenili vojnici. Iako ih je većina bila zatvorena u kasarnama, neki su, ipak, imali propusnice i kretali se po gradu; mogli su se čak vidjeti na terasama kafana kako se SS-ovci pobratimljuju sa crncima, Senegalcima. Kojim jezikom govore? Najviše jezikom ruku, ali zajedno se smiju i takvo razumijevanje među muslimanima – jer većina vojnika su bili muslimani iz Bosne – zbunjuje građane. Tu su i SS-podoficiri, koji su nepristojni, treba to reći. Prilaze građanima, izazivaju ih sa nekom nadmenošću; nedjeljom se mogu vidjeti na parapetima Djevojačke škole, goli do pasa, kako dozivaju prolaznike. Jednom prilikom neki od vojnika je ubio psa nekog građanina, jer je pas lajao.

Osim pasa, prve žrtve nasilja su bili sami vojnici. Tako je 3. septembra, nekoliko Francuza prisustvovalo sceni koja se teško zaboravlja. Jedan mladi vojnik, koji je nosio snop slame, okliznuo se i nehotice ispustio teret. Kiša je prestala da pada prije nekoliko sati, zemlja je bila blatnjava. Podoficir ga je odmah pozvao. Mještani su gledali kako vojnik trideset puta pada na zemlju, svom svojom težinom, a da nije imao pravo dočekati se na ruke.

Iste večeri, taj mladi vojnik dezertira. Pomaže mu Gaston Viguier, sakrivši ga u svojoj kući u ulici Montlauzer. Dok se vojnik oslobađa svoje uniforme, gđa Viguier traži šta bi mu dala da odjene, jer potrebno je nekoliko dana da se organizuje njegov bijeg. Kako se zoveš? Za francusko uho, prezime zvuči neizgovorljivo. Viguier ga dešifruje kako zna: Silažosi. A ime? Ne, ne mogu ponoviti. Zvat će ga Kazimir. Oko sedmicu dana, Kasim Silajdžić će biti u njihovoj kući, a onda – nakon što čuje na Radio Londonu neku vijest i uzvikne „Spašen sam!“ – odjeven tako da liči na seljaka iz Rouerguea, oprostit će se od svojih spasilaca. Hoće li se dokopati makije?

Francuzi su, posmatrajući svakodnevna mučenja kojima su bili podvrgnuti vojnici u okviru obuke, razumijevali razloge nezadovoljstva, te nisu bili iznenađeni velikom svađom, koja je 15. septembra izbila u Modernom hotelu između oficira i podoficira. Tako nije bilo iznenađenja ni 17. kad je izbila pobuna, osim naravnog onog trzaja neposredno nakon nenajavljene pucnjave, kojeg nisu oslobođeni ni vojnici.

U osam sati ujutro, tog 17. septembra, u restoran Modernog hotela, utrčao je dr. Schweiger, sav zadihan i uznemiren. Pođite sa mnom, kazao je upravniku Mauriceu Delclauxu, morate mi pomoći da nađem neki bicikl. Nakon nekoliko minuta, oni upadaju u radionicu Gastona Boyera. Vrlo nervozan, Shcweiger traži od mehaničara da mu posudi jedan bicikl: mora, naime, hitno otići u Djevojačku školu upozoriti vojnike vjerne Rajhu da savladaju pobunjenike. Delclaux, stoji korak iza njega, i govori Boyeru, komunističkom ilegalcu, na dijalektu da mu ne daje bicikl. Bicikl? Momentalno nemamo bicikl, zar ne? – odgovara Boyer, okrećući se prema svojoj ženi.

U susjednoj ulici, udarci čizama, trka. Jedan vojnik je oboren, nedaleko od mosta. Njegovo tijelo, zabačene glave, još leži na trotoaru, uz kantu za smeće. Drugog, koji je ranjen, odvlači za sobom jedan SS-oficir. Treći, koji također ima prostrijelnu ranu, izubijan je pri tom i kundakom.

Dok pucnjava odjekuje gradom, gradonačelnik Fontages dolazi u općinu, naišavši na više grupa SS-ovaca, koji pucaju. Oni nisu nimalo impresionirali veterana iz 1914-1918. Was ist lost? – pita glasom koji grmi jednog od podoficira. Šta se to događa? Nijemac urliče da su ih napali komunisti. Na koncu mu Lehmann kaže da su se vojnici pobunili, pet oficira je ubijeno, jedino je Schweiger uspio pobjeći.

Dok njih dvojica razgovaraju, Schweiger je viđen kod crkve Notre-Dame kako maše oružjem prema jednoj grupi pobunjenika i prijeti im. Malen, zdepast, urliče toliko da se njegove riječi ne razaznaju. Čak ni jezik na kojem ih govori. Zbunjeni vojnici najprije oklijevaju, neki se predaju, drugi pokušavajući pobjeći. Jedan od njih, ili možda dvojica, sklanjaju se u crkvu, a kada jedan SS-oficir pokušava da uđe u nju, svećenik staje pred njega, zabranjuje mu ulaz, zaklinjući se, lažući iz milosrđa, da nikoga nije vidio.

Uskoro je u gradu sve više leševa: dva uz stabla kestena, pred Koledžom; na raksršću Američke kafane, još jedan; pred Modernim hotelom opet jedan; i pred bazarom Lot; i u ulici Koledža. U Aveniji Etienne-Soulié, gospodin i gospođa Dédréa su vidjeli jednog SS-ovca kako je ušao u vrt i ubio Hrvata, pod jednom smokvom, a zatim ga odvukao za sobom.

Uskoro stižu pojačanja: najprije Gestapo iz Rodeza. Zatim – u rano popodne – kola sa oficiram i kamioni sa dobro naoružanim vojnicima, iz Mendea. Pobuna je ugušena, ostalo je samo nekoliko otičića, sa kojih se pruža otpor. Pripremaju se kaznene mjere. Građani, kojima je sada već zabranjeno kretanje, vide kamione koji iza sebe ostavljaju krvavi trag, dok na brzinu odvlače tijela ubijenih. Pristupi gradu su zauzeti, svi izlazi se čuvaju. Naoružane patrole krstare ulicama, počinje lov na mladiće. U malim grupama SS-ovci opkoljavaju sumnjive kuće, guraju stanare, traže da im se otvore svaka vrata, od podruma do tavana, ormari, plakari; daju se u potjeru po vrtovima, vinogradima, poljima. Sa svog prozora, građanka Berthe Flottes vidjela je jednu Francuskinju, koja je vodila njemačku patrolu i pokazivala prstom prema sumnjivim kućama. Nikada se do tog dana nije dogodila oružana pobuna u jednoj SS jedinici.

Kraj je dana. Ulicama grada provode uhapšene pobunjenike; odrpani su, bosih nogu, glava pokrivenih vrećama. Povorka se lagano kreće od departmanskog puta, koji ide od Villefranchea prema Rodezu, i koji se na tom mjestu zove Gornji put Farroua. Pored njega, nekih stotinjak metara od groblja, pružaju se livade Sainte-Marguerite.

Tu se igraju dvoje bezbrižne djece od nekih desetak godina, Jean Sérieys i Fernand Alibert. Vidjevši vojnike, dječaci se skrivaju iza jednog plota, a onda, pužući, polako se približavaju na pedesetak metara od grupe. Preplašeni šute, gledaju. Za nekoliko minuta, tri zatvorenika su skinuti i zavezani su, sasvim goli, za tri šljive. Nijemci ih udaraju korbačima, žrtve urliču, djeca zgranuta i opčinjena, ne uspijevaju dase otrgnu od užasa tog prizora. Zatim zatvorenici bivaju dovedeni na rub jame, koju su iskopali drugi vojnici. Strijeljaju ih.

„Krvnici su“, pisat će Erignac 31. oktobra 1949. u listu Le Patriote, „sistematski vodili krvavu operaciju. Da bi ponovo uzeli u svoje ruke Hrvate koji su ostali i čiji su nervi morali i trebali biti pod kontrolom, SS-ovci su ih prisilili da strijeljaju svoju braću. Išli su i dalje: pošto je bilo završeno serijsko strijeljanje, oni su natjerali vojnike, kada su se vraćali, da pjevaju.“

Neki su pobjegli. U Bastide Capdenacu, istog dana zemljoradniku Jeanu Garriguesu su došla tri vojnika tražeći civilna odijela i vezu sa Pokretom otpora. Imali su kartu i busolu i odmah su otišli sa jednim puloverom, dvije košulje, jednom kapom, malo hrane i podacima o putu prema Albiju. Neki su čekali znak  jednog aviona, drugi išli da se susretnu s francuskim partizanima u Centralnom masivu, jedan je imao na papiru grubi plan mjesta sa oznakama: morao je otići u Montauban.

Nijemci uvode ratni zakon. Odsada, kad se nešto i sazna treba držati jezik za zubima. Ipak, teško je šutjeti. Povjeravanja su se ograničila na priče zbog kojih se ne može doći u nepriliku. Svako je imao svoje informacije ili one koje je čuo od drugih. Znate li šta se dogodilo sinu Lecomtea? Izgleda da se jučer jedan kamion sa SS-ovcima, koji su dolazili kao pojačanje iz Mendea, zaglibio u bari, nedaleko od njihove farme. Vojnici su se iskrcali i tražili da večeraju, možete li zamisliti? Izgleda da je jedan od njih govorio dobro francuski. Roditelji su im dali da jedu, a sin Lecomtea, nije bio tu. Kad se vratio u ponoć, kao i obično, otišao je pogledati životinje u štalu, ni ne pomišljajući da tamo spavaju Nijemci. Naravno, oni su se prepali, uzeli ga na nišan, sin Lecomtea je pobjegao, a oni su zapucali. Metak mu je prošao kroz ušnu školju, a izgleda da je i kapu izgubio, dok je trčao.

Nakon oštrih mjera u prvim danima, Nijemci obustavljaju represiju. Ostaju u Villefrancheu do kraja septembra, a onda odlaze za Njemačku. Drugog oktobra, SS-oficiri u svečanim uniformama, sa bijelim rukavicama, opraštaju se od gradonačelnika, koji im nije naklonjen i koji je svojim odlučnošću, prisebnom hrabrošću uspio da spasi živote građane Villefranchea, koje su okupatori isprva optužili za saradnju sa pobunjenicima. U 20:45, konačno Louis Fontages je radostan što vidi oficire kako odlaze specijalnim vozom prema Tuluzu. Ali pred sami polazak ostavljaju strahovitu glasinu da će ih zamijeniti Mongolci.

Nakon prvog olakšanja, početkom oktobra – nema tih Mongolaca, pripadnika legije sastavljene od pronacističkih dobrovoljaca iz raznih dijelova SSSR-a – ipak dolazi nova uznemirenost. Na livadama Sainte-Marguerite, pobijeni su bili tako plitko zakopani da su psi počeli da ih otkopavaju. To je odmah dojavljeno gradonačelniku, koji je opet na to upozorio Komandaturu u Rodezu, odakle je 15. oktobra poslan jedan kamion i ekipa od šest ljudi da preko grobnica pospu 600 kilograma živog kreča. I pored upozorenja, građani na to mjesto, noću, ostavljaju bukete cvijeća. Na dan Svih Svetih, postavljeno je najviše cvijeća za pobijene, većinom bosanske Muslimane. Gradonačelnik Louis Fontages je redovno skidao cvijeće, objašnjavajući građane da je to opasno, jer Nijemci takve stvari shvataju kao provokaciju i najoštrije kažnjavaju. Kasnije će se saznati da je represalije zabranio Himmler, koji je htio zataškati pobunu unutar 13. bataljona, prvu pobunu ikada unutar jedne SS jedinice.

Izvod iz knjige autora Mirka D. Grmeka i Louise L. Lambrichs “Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona u njemačkim SS-trupama u septembru 1943.” (ArmisPrint, Sarajevo, 2006, s francuskog prevela Nermina Štraus)

*Nastavak teksta u utorak 22. novembra