Pobuna u Villefrancheu (treći dio)
Kakvi su bili utisci vojnika kada su stigli u Villefranche? Različiti, naravno, zavisno od kraja iz kog su dolazili i njihovih prethodnih iskustava. Ali su, vjerovatno, mnogi od njih, naročito oni koji su dolazili iz Sarajeva, bili manje izgubljeni. Izgrađen, kao i Sarajevo, u jednoj vrsti lijevka, Villefranche je opkoljen šumovitim brdima po kojima je, u to doba, bila po koja usamljena kuća, a brda na nekim mjestima ne razlikuju se puno od sarajevskih. Osim toga, obale rijeke Aveyrona, uređene su potpuno isto kao i obale Miljacke, sa istim kamenim, lagano nagnutim potpornim zidovima, sa istim odvodnim kanalima u obliku lukova. Ipak, sve to nije bilo posve dovoljno ovim mladim ljudima, otrgnutim iz svoje zemlje, da zaborave svoju crnu sudbinu.
Kad je stigao u Villefranche Džemaludin Krupalija je imao 17. godina. Rođen u Sarajevu 1926., sin domara u medresi, išao je, sve u svemu, dvije godine u srednju školu, kada mu je otac kazao da mora sam zarađivati svoj hljeb: u Sarajevu tada nema dovoljno hrane, nedostaje svega i kukuruz se smatra poslasticom. Džemaludin počinje raditi u „Vojno tehničkom institutu“, fabrici oružja, što mu pomaže da izbjegne mobilizaciju. Šegrtu ipak ubrzo proleterski život postaje nesnosan: željezna disciplina oličena u grubosti šefova teško mu padaju, jer je bio naviknut na slobodan život derana. Nesvjestan mogućih posljedica, mladi pobunjenik preko noći odlučuje da ne ide na posao, a onda je brzo uslijedila kazna: proglašen je dezerterom, hapsi ga Feldgendarmerie i zatvara u vojni zatvor u Sarajevu.
Tu ostaje neko vrijeme, bez suđenja, prisiljen da pod nadzorom, danju ide na posao. Loše hranjen, ponižen, ovaj mladić iz siromašne porodice upoznaje se tada sa jednim Nijemcem, zatvorskim kuharom, koji mu u zamjenu za male domaće poslove (pranje poda i sl.) daje hranu ostalu iza osoblja. Jednog dana – bilo je ljeto – od njega traži da mu pomogne podijeliti hranu zatvorenicima. Krupalija tako upoznaje jednog mladog čovjeka, u uniformi domobranskog oficira, zatvorenika Ferida Džanića.
Krajem ljeta, Krupalija je prebačen u logor u Zemunu. 1967. govorio je za „Večernje novine“o tome kako se samo jednog dana, nakon transporta u kojem mu niko ništa nije objašnjavao, samo našao u Beču, u logoru, gdje dobiva uniformu i saznaje da je regrutiran u jednu SS-jedinicu. Većina vojnika su iz Bosne. Ubrzo su poslani u Drezden, na obuku. (U tom njemačkom logoru, Krupalija ponovo nailazi na Džanića, koji mu predlaže da bude njegov štićenik, mladić pristaje. Zajedno će otići u Villefranche.) Mada svi u istoj nevolji, vojnici nemaju povjerenja jedni u druge. Vrlo brzo se počinje osjećati napetost između dobrovoljaca i onih koji su imali tu nesreću da budu prisilno regrutirani.
Uz podršku jerusalimskog muftije Huseinija, u januaru 1943. Glavna njemačka komanda pristaje na ideju poteklu od bosanskih autonomista da se formira njemačka divizija sačinjena od bosanskih muslimana. El Huseini bira 20 profašističkih imama iz Bosne uz čiju pomoć širi ideju o muslimansko-njemačkoj diviziji i poziva mladiće da se prijave. Istakla su se braća Halim i Mustafa Malkoč, koji su u svojim hutbama energično pozivali da se ide pod germansko-bosanskom zastavom i oduševljavali ne samo potencijalne kandidate, već i njihove porodice.
Ipak, uprkos velikim naporima uleme, 13. SS divizija je u junu 1943. imala samo 9 hiljada ljudi. Od toga 2 hiljade Albanaca. Himmlerov cilj je bio da dosegne 26 hiljada ljudi do avgusta. Zbog toga je veći broj vojnika uključen iz redovne vojske, domobrana. Himmler je teška srca pristao da osim Muslimana, u jedinicu mogu ući i Hrvati. Od kraja jula, Nijemci su krstarili nekim zagrebačkim kvartovima i sve koje nemaju ispravne dokumente odmah slali u Njemačku. Tako je 7. avgusta, poslan konvoj od hiljadu nasilno regrutiranih civila. Dan nakon toga, još dva konvoja, ukupno 3.500 regruta. Džanić je u Njemačkoj imao pogodne okolnosti za širenje pobunjeničkih ideja, posebno zato što su imami i oficiri za to vrijeme bili na posebnoj obuci, prvi kraj Berlina (Potsdam), a drugi u Stockerau.
Muftija Huseini i komandant 13. SS divizije Carl-Gustav Sauberzweig obilaze trupe
U Njemačkoj se oko Ferida Džanića stvara mala grupa nezadovoljnih. Tako će Esad Alagić posvjedočiti da je sreo Džanića u logoru za obuku inžinjeraca u Wildfleckenu (pored Dresdena) i da je u to vrijeme on tvrdio da ima vezu sa „francuskim civilima“ i da preuzima na sebe, kada budu u Francuskoj, da cijeli bataljon prevede u Španiju.
Drugi svjedok, također Alagić, Muharem, kazat će novinarima Ćurtoviću i Rošiću („Večernje novine“, 1967.): „Bilo nas je više koje je Ferid okupljao, nakon obuke, da nam priča o situaciji u svijetu. U početku smo se bojali i mislili da nas provocira, ali vrlo brzo on je stekao naše povjerenje. Govorio nam je da ima vezu sa francuskim Pokretom otpora i da moramo, pod njegovom komandom, organizirati bijeg na francuskoj teritoriji, gdje ćemo stupiti u vezu sa partizanima. Govorio je da bi mogli uspjeti ako pridobijemo cijeli bataljon. Ali, mi smo oklijevali, bojeći se nepoznatog terena i neizvjesnosti. To smo govorili otvoreno, iako nas je on pokušavao uvjeriti da se ne bojimo, jer je u vezi sa ‘francuskim civilima’. Pred kraj avgust 1943., za vrijeme jednog našeg sastanka, rekao nam je da zna da će naše jedinice biti prebačene u Francusku, što se odista dogodilo u septembru iste godine, kada smo bili prebačeni, prvo u Tuluz, a zatim, samo nekoliko dana prije pobune, u Villefranche. Tu sam ponovo sreo Džanića.“
Kad su krenuli u Villefranche, Bosanci su, prolazeći Njemačkom, vidjeli razrušene gradove. Munchen je bio bombardovan. Toliko strašno da osim željezničara nije bilo nikog na stanici, kazat će bivši vojnik 13. divizije Božo Jelenek u sjećanjima. „Kad smo napustili stanicu u Lionu i kada je voz prelazio preko jednog vijadukta, neko je pucao na naše vagone, ali niko nije pogođen. Prolazeći kroz Francusku, vidjeli smo vozove koji su prevozili razoružane Talijane prema njihovoj zemlji“, kaže Jelenek.
Karlo Bauer koji je bio u jednom drugom konvoju, koji je stigao sedmicu ranije, kaže da su kod Džanića bili dokumenti grupe, koja je trebala doći u Villefranche. U svakom slučaju, on je odveo vojnike u jedan drugi Villefranche, pored Nice. Kakva je Džanić obavještenja dobio? Kada su vidjeli da su se zabunili, sjeli su u voz za Marsej i odatle za Rouergue.
Enver Redžić će u svojoj knjizi „Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija“ navesti da su se, po dolasku u Francusku, među vojnicima proširile priče da je njemačka vojska u okolini Rogatice provela kaznenu akciju i pobila muslimanske civile, među kojima i bliske rođake pojedinih pripadnika divizije.
Dolaze vijesti o protestu 173 vojnika u SS diviziji „Princ Eugen“, koje su oficiri vrijeđali, pa su ovi tražili da budu prebačeni u domobrane. Iako Nijemci po porijeklu (Folkdojčeri), vojnici nisu znali njemački. 9. septembra Himmler je potvrdio presudu divizijskog suda, kojom su poslani u Dachau, pod izgovorom da tamo „nauče njemački jezik“.
Tako se smještaj u Villefrancheu, odvija u mučnoj atmosferi. Nijemi revolt pothranjivan čeličnom disciplinom, proizvodi prve dezerter: Kazimir je pobjegao još 3. septembra, više vojnika je pobjeglo, i mada muslimani, utočište su našli u manastirima.
U avgustu, kapetan von Krempler piše svojim prijateljima da u bosanskim barakama u Villefrancheu često izbijaju tučnjave s noževima; ljuti se zbog lijenosti onih koji su se dobrovoljno prijavili: da bi pobjegli od službe, pojašnjava von Krempler, oni trljaju tijelo pijeskom, a onda stružu kožu četkom.
Sve je to raj za Džanića. Slušajući Radio London, on se upoznaje s međunarodnom situacijom. Činjenica je da se povezao sa Mauriceom Delclauxom, upravnikom Modernog restorana i Andréom Sauvageom, koji pomaže vlasnici, gospođi Escude, u upravljanju Modernim hotelom. Sigurno je uspostavio i kontakte sa nekim muslimanima, koji su boravili u gradu (u bolnici Sainte-Claire je bilo najviše Sjevernoafrikanaca, koji su gajlili simpatije prema vojnicima).
Jelenek daje uvjerljiv opis Džanićeve strategije unutar baraka: stalno razgovarati sa vojnicima o situaciji nastaloj nakon kapitulacije Italije i slabljenja njemačke pozicije u Rusiji; nakon takvih razgovora ocijeniti svakog vojnika; uspostaviti vezu sa članovima Pokreta otpora; naći 3-4 privatna stana gdje bi se mogli sakriti ako treba. Džanić, koji je komandir voda, već je uspio pridobiti Nikolu Vukelića, koji je zapovjedao četom pješadijskog puka; Eduarda Matutinovića, također komandira voda. Osim njih, u glavnom pobunjeničkom štabu, nalazio se i Lutvija Dizdarević. Džanić je alfa i omega pobune.
Ferid Džanić i Nikola Vukelić
U večer 15. septembra, izbija žestoka svađa u Modernom hotelu, između oficira i podoficira, čiji razlog ne znamo. Nakon saznanja o svađi, 16. zavjerenici se sastaju i odlučuju započeti akciju. Posljednji sastank, na kojem su razrađeni detalji, održan je u 22 časa. Džanić je bez greške pripremio akciju. Kao šef logora, komandovaće svim grupama za zaštitu i stražama. Preko Dizdarevića, odabrao je članove tih grupa i stražare. Akcija počinje kad otkuca 12 na crkvi Notre-Dame.
Kad su se zavjernici razdvojili, tišina je vladala nad gradom, noć je padala prije nekoliko sati i vojni logori su potonuli u tamu. 12 je sati. Jedan građanin vidi dvadesetak vojnika okupljenih pred vratima Modernog hotela. Pri svjetlu cigareta oni tiho sa stražom izmjenjuju nekoliko riječi, a zatim provaljuju u zgradu.
Za stanovnike Villefranchea bitka je počela u prvim jutarnjim satima, kad su odjeknuli pucnji. Ali za pobunjenike, ona je tada već bila praktično završena – i izgubljena. Ono najvažnije desilo se u tišini, tokom noći.
Naša rekonstrukcija je zasnovana na svjedočenjima nekih preživjeli pobunjenika,naročito Karla Bauera, Bože Jeleneka, Džemaludina Krupalija, Esada i Muharema Alagića; na ispitivanjima, koje je proveo Edo Čalić, onih koji su se spasili iz logora Sachenhausen; na kazivanjima njemačkih oficira, naročito Franza Mateis, Zvonimira Marasa i kapetana Romberga (svjedočenjekoje je prenio general Glaise von Horstenau); na zvaničnom izvještaju Karla Rachora, oficira obavještajca 13. divizije; izvještaju muftije Mustafe Mehića, i na kraju, na iskazima, koje je dan nakon pobune dao dr. Wilfried Schweiger, imam Malkoč i njemački podoficir Gerhard Schwarz i Josip Weiss.
Pod komandom Matutinovića, jedna je grupa uhapsila Heinricha Kuntza u Višoj djevojačkoj školi; u Koledžu su vojnici, pod zapovjedništvom Džanića i Vukelića, zarobili podoficire. Pred Hotelom, hladnim oružjem su ubili posilnog, na straži, a zatim došli do soba u kojima spavaju oficiri. Znaju u kojoj sobi je ko, paze da ne probude Malkoča. Dr. Schweiger ih moli za svoj život: nije oficir kaže, Slaven je, kao i oni, pod čizmom SS-a, osim toga je i doktor, bit će imod koristi. Pobunjenici odlučuju da ga poštede.
Ostale oficire odvode u Djevojačku školu. Dok, u noći, Vukelić, Matutinović i petnaestak vojnika idu prema Školi, gdje je komandna stanica, Džanić ostaje u Modernom hotelu, gdje ima težak zadatak: uvjeriti imama Halima Malkoča da im se priključi. Hoće li uspjeti, može li? U jednom trenutku se kolega, da li da ga uhapsi sa drugim oficirima. Onda odustaje; ipak je jača svijest o činjenici da je sutradan, 17. – Bajram i da bi imamovo hapšenje ogorčilo jedinicu.
Već je bilo prošlo 4 sata, kada je Džanić upao u imamovu sobu i probudio ga. Naoružan automatskom puškom i nožem, on mu objašnjava da su njemački oficiri zatvoreni, da su pobunjenici odlučili da ih streljaju i da se približavaju Englezi sa jakim trupama, spremni da ih opkole. Nemaš izbora, kaže Džanić imamu, moraš preći na našu stranu. Vjeruje li Halim ef. u ono što mu poručnik Džanić priča? U svakom slučaju pravi se da vjeruje.
Ferid Džanić
Njih dvojica se dobro poznaju: išli su u istu školu u Bihaću. Obojica znaju lagati kako bi bili uvjerljivi, obojica su spremni na sve da ostvare svoj cilj. Džanić nema drugog izbora nego (da se pravi) da mu vjeruje: njegov utjecaj na dobar broj vojnika je takav da uspjeh poduhvata velikim dijelom zavisi od njega. Tako su se dva čovjeka složila: imam će se obući i doći do jedinice u Koledžu, a Džanić će se popeti do Djevojačke škole da riješi sudbinu oficira. Međutim, oprezan, Džanić traži od dvojice zavjerenika da čuvaju vrata imamove sobe, da sačekaju da se obuče i da ga, zatim, doprate, dan ebi pobjegao i podigao uzbunu.
U dvorištu Škole, sve vrvi od naoružanih vojnika, koji su pristali uz pobunjenike. Njemački oficiri i podoficiri su uhapšeni. Oko 4:30 dolazi Vukelić sa uhapšenim oficirima iz Hotela. Strijeljaju ih. Kirchbauma, Kuntza, Wolfa, Michaewetza, Krestchmera, Weisa, Galanthu. Samo su Schweiera ostavili. Najveći dio jedinice uskoro je u Koledžu. U mraku se šapuće, priča kruži, ljudi se raspituju, strah se miješa sa uzbuđenjem, jedni govore o Englezima, drugi žele u Španiju, svi se boje odlaska na Istočni front o čemu se puno govorilo zadnjih dana
Džanić je, nakon streljanja oficira, ponovo otišao pred Moderni hotel, na mjesto sastanka sa obećanim vodičima. Za to vrijeme, u jednom trenutku imam Malkoč i dr. Schweiger u jednom trenutku ostaju nasamo u sobi. Možda su saveznici, ali još su nepovjerljivi jedan prema drugom; osim toga, jedan vojnik čuva stražu pred vratima. Kobna greška? Doktor i imam koriste ovu priliku, koja im je pružena da steknu međusobno povjerenje: jedino rješenje je da pobjegnu da obavijeste garnizon u Rodezu. Schweiger će to učiniti. Za to vrijeme, Malkoč će se pobrinuti za jedinicu. On zna govoriti ljudima. Imali su sreću da ta soba, na zadnjoj strani hotela, gleda na jednu terasu, preko koje im je bilo lako pobjeći. Pošto su izmijenili zadnje znake dogovora, prelaze preko prozora i nestaju u tami a da to nisu primijetili njihovi čuvari.
U tom trenutku cijeli grad je pod kontrolom pobunjenika. Izvidnice su postavljene na izlazima iz grada, straže paze na žandarmeriju i poštu, važna raskršća su nadgledana, i dok Vukelić ide na stanicu – gdje je dan ranije stigla municija – Džanić je sve nervozniji, krstari ulicama. Gdje su ti vodiči? Već je šest sati.
Onda u jednom trenutku čuje pucanj. Iz pravca Koledža. Ko je izdao? Samo jedan je mogao. Vojnik koji uskoro trči pored Hotela, saopćava Džaniću da je Malkoč nagovorio jedinicu da se okrene protiv pobunjenika.
Čim je Malkoč pobjegao iz Hotela, otišao je u Koledž, gdje je oslobodio podoficire, zatvorene u ambulanti. Nakon toga je ušao u dvorište zgrade, među vojnike. Najprije je slušao ljude kako pričaju, izmijenio pokoju riječ s nekima od njih, i uvidjevši da ih je veliki broj neodlučnih, koji su vođe silom inercije, popeo se na kameno stubište, koje je nadvisivalo dvorište, uzeo je riječ i sa onom vještinom koju su ga naučili i koju koristi odavno, sa izuzetnim talentom, obratio se vojnicima.
– Allahovi vojnici! – uzviknuo je. – Allahovi vojnici, vi koji ste vjernici, pobuna koja je danas izbila je djelo boljševika i Engleza! Naša vjera je u opasnosti! Islam! Svevišnji vam zapovijeda da ugušite pobunu u začetku. Morate Mu se pokoriti! Juriš!
Ovo je samo sažetak govora, koji je u svom izvještaju prenio muftija Mehić, na osnovu informacija koje je dobio od samog Malkoča. Sažetak posebno nije u stanju da vodi dovoljno računa o dijalektici, prijelazima glasa i uvjerljivim gestovima tog strašnog govornika.
Dugo su dvorištem odjekivale njegove riječi, čas prijetnje, čas obećanja, zavodeći pažljive slušaoce. Uskoro je pridobio većinu. Prvi rezultat govora je bila prava zbrka. Zvižduci potkovanih čizama u trku preko stepeništa, urlici komandi na bosanskom: zgarada je zvonila na sve strane, i uskoro – prvi pucanj. (U iskazu datom objavještajnom oficiru Rochoru, koji je proveo istragu o pobuni, Malkoć će dati još sažetiju verziju govora: „Viknuo sam im: ‘Heil Hitler! Živio Poglavnik!’ Naredio sam im da uzmu oružje protiv komunista, koji su nas htjeli odvesti u makiju. Ljudi su shvatili svoj zadatak i krenuli za mnom.“)
Dok je Malkoč išao prema Koledžu, Schweiger je išao upratnji jednog vojnika prema Modernom restoranu čijeg je upravnika poznavao. Na putu susreće Džanića, i kako ga nije mogao izbjeći, u nekoliko riječi mu iskazuje odanost, a zatim trči kod Mauricea Delclauxa i traži bicikl. Kada je počela pucnjava, doktor se najprije sakrio. A onda kada vidi da to vojnici pucaju na pobunjenike, pridružuje im se i odlazi obavijestiti garnizone u Mendeu i Rodezu.
Halim ef. Malkoč
Za dva sata situacija se okrenula. Iza 7:30 jedinice koje je pridobio Malkoč drže grad, pod komandom oslobođenih podoficira. Počinje lov na pobunjenike. Sam Halim ef. uzima oružje i u pratnji vojnika Schwarza ide prema Modernom hotelu u nadi da će uhvatiti kolovođe. Tu se susreće sa Matutinovićem i Dizdarevićem. Schwarz puca, Lutvija Dizdarević pada mrtav. Matutinović bježi, skriva se u kanalizacioni otvor. Ostaje Džanić. Malkoč ga nakon nekog vremena opazi kako ide prema mostu, u nadi da će se dokopati planine. Na zvuk udaraca čizama, Džanić se okreće. Za njim trči imam. Džanić poniže svoj pištolj, ali biva presječen rafalom iz mitraljeske puške. Jutro je svanulo samo za Malkoča.
Pukovnik Franz Mateis, koji je tada bio uz komandanta divizije Sauberzweiga, zapisao je njegovu reakciju na telegram o pobuni: „Ludim! Ludim! Šta će reći Himmler? Ko su organizatori? Englezi? Komunisti? Taj idiot, koji je poslao telegram, mora znati da su to sve ista govna! A ja gubim vrijeme pričajući umjesto da naredim da krenu avioni i jedrilice da uguše pobunu… Treba se čuvati tih Bosanaca. I ovdje će pokušati pobunu. Po svom mentalitetu, to su lukavi orijentalci u koje čovjek ne smije imati povjerenja.“
Sauberzweig je dao naređenje za pokret, ali njegovi potčinjeni su već reagirali i oficir za vezu kapetan Hans Hanke je otišao kolima u pratnji nekoliko kamiona s vojnicima. Oko 14 sati dolaze u Villefranche i Hanke, pola sata kasnije, želeći umiriti svog šefa, šalje mu prve informacije:
Predati jedino komandantu divizije. Pobuna je ugušena. Ugušio ju je imam Halim Malkoč sa ostatkom bataljona. Pobunjenike je vodio poručnik Ferid Džanić. On je ubijen. Ispravljamo informacije o našim žrtvama: ubijeni su pukovnik Kirchbaum i četiri oficira. Trideset uhapšenih podoficira spasio je imam Malkoč. Molimo vas da dođete u bataljon. Zavjerenici su anglofili i komunisti!
Komandant divizije odlučuje tada da telefonira Himmleru. Mateis je prisutan, i on uzima slušalice. Mateis kasnije ovako rekonstruira razgovor:
S.: Moj Reichsführeru, moram vam saopćiti jednu novost tužnu, ali istovremeno i sretnu.
H.: Je li se dogodilo nešto važno, Generale? Pričajte. Slušam.
S.: Englezi i komunisti su potaknuli jednu oružanu pobunu u inženjerijskom bataljonu u Francuskoj i ubili pukovnika Kirchbauma i četiri oficira. U kritičnom momentu, pobunu je zaustavio hrabri imam, Malkoč. Pobunu se organizirali Englezi i komunisti.
H.: Imam je zaustavio pobunu? To je odlično! Führer ima pravo: to je vjera ratnika. Führer će biti zadovoljan kada to čuje. I El Husein će biti zadovoljan.
S.: Moj Reichsführeru, hoćete li nagraditi imama? Ja ću tamo otići avionom…
H.: Dajem naređenje da imam bude odmah unaprijeđen u čin kapetana i da mu se dodijeli Željezni krst. Imamima treba dati sva ovlaštenja. Nisu oni samo vjerske vođe, već i političke.
S.: Razumijem, moj Reichsführeru, vaša naređenja će biti izvršena.
Kada je Sauberzweig, poslije podne 17. septembra, stigao u Villefranche, kažnjavanje je već počelo: iako je po ulicama prestao lov na ljude, iza koga su ostali mrtvi na zemlji, koje su vojnici brzo kupili i stavljali na kamione, iako je poneki bjegunac još trčao, u Djevojačkoj školi su, sada, počela strašna mučenja.
Na procesu Gestapou iz Rodeza, koji je održan juna 1951. u Tuluzu, prikazane su razne okrutnosti kojima su se Nijemci služili, prilikom ispitivanja: „Sve se provodilo, od kazne glava u vodi do stezanja glave, preko opekotina lica, tabana i mučenje prema pravlu trokuta.“ (Revue de Rouergue, no. 5, 1951.) Dok su uhvaćene vojnike skidali i mučili, Nijemci, koji su došli kao pojačanje, u dvorištu su svrstali ostale vojnike u redove i naredili im da prijavljuju krivce. Pod budnim okom imama Malkoča, poručnik Petković, ustaša zvani Crvenkapa, upravlja mučenjem. Ko su krivci? Izađite iz stroja! Ljudi drhte, obaraju glavu. Ako se niko ne prijavi poredat ćemo vas i svaki drugi će biti strijeljan. Prijetnja pomaže. Krivci su prijavljeni, ali nema ih dovoljno da bi šefovi bili zadovoljni.
Sauberzwiega prima i obavještava o situaciji kapetan Hans Hanke (na slici lijevo). Ovaj tridesetogodišnjak je neobična osoba: protestantski svećenik, koji dobro zna grčki, hebrejski, francuski i engleski. Fanatični SS-ovac strašne energije. Komandant u Villefrancheu nakon pobune, Hanke će biti unaprijeđen kasnije u čin pukovnika, komandirat će jednim pukom 13. divizije za vrijeme borbi u Bosni (1944-1945.), i u februaru 1945. bit će odlikovan Zlatnim ratnim krstom. Izvršit će nemilosrdna ubijanja i jugoslavenske vlasti će ga proglasiti ratnim zločincem, ali je umakao pravdi: navodno je poslije rata živio pod lažnim imenom u Hamburgu i nikada nije uznemiravan zbog svojih nedjela.
Kada su Sauberzweig i Hanke tog 17. septembra došli u Višu djevojačku školu, pokazali su im tijela ubijenih njemačkih oficira, i sve su im pričali do u detalje, posebno imam Halim Malkoč, kome čestitaju zbog njegove izuzetne hrabrosti i koji je odmah dobio čin kapetana. General Sauberzweig mu kaže da će biti odlikovan Željeznim krstom, i u svom govoru jedinici, u kome im čestita Bajram, izjavljuje da će po Himmlerovom naređenju i drugi imami biti unaprijeđeni i da će ubuduće nositi naziv Sonderführeri.
Ustanovljen je vanredni vojni sud, pod predsjedavanjem Franza von Kocevara, divizijskog suca. U prisustvu i uz pristanak komandanta divizije, taj sud je istog dana i sutradan donio četrnaest smrtnih presuda:
1) SS-inžinjerac Alispahić, Mujo;
2) SS-vodnik Karamanović;
3) SS-kaplar Vučjak, Jusup (sic!);
4) SS-inižnjerac Banjić, Zemko;
5)SS-inižnjerac Bašić, Efraim;
6) SS-inižinjerac Ćefović, Ismet;
7) SS-inižnjerac Mehičić, Zeir;
8) SS-inižnjerac Memišević, Meho;
9) SS-inižnjerac Njimać, Phillipp;
10) SS-narednik Vukelić, Nikola;
11) SS-inižnjeracc Jurković, Ivan;
12) SS-kaplar Beganović, Alija;
13) SS-kaplar Morić, Mustafa;
14) SS-inižnjerac Silajdžić, Sulejman.
To su imena vojnika, koji su sa vrećom na glavi, provedeni gradom i kasnije poubijani na poljima Sainte-Margeurite, krajem dana. Određen dio je pogubljen kasnije, drugi su poslani u logore (Sachenhausen i Buchenwald). Ukupne neposredne žrtve iznosile su 7 oficira i 64 vojnika, zajedno s podoficirima. 12. novembra, Radio London je izvijestio o pobuni „čehoslovačkih jedinica“ u Villefrancheu.
Obersturmführer Halim ef. Malkoč uhapšen je krajem rata i osuđen zbog počinjenih ratnih zločina i jer je „kao član glavnog štaba 13. bataljona 13. SS-divizije zvane Handžar, u septembru 1943., u francuskom gradu Ville Frange (sic!), otkrio njemačkoj komandi zavjeru, koju je u bataljonu organizirao poručnik Ferid Džanić (iz Gornjeg Prikounja), sa nekoliko drugova, u cilju da prevede, nakon što likvidira njemačke oficire, cijeli bataljon u makiju da bi se pridružio francuskim partizanima, da se zajedno bore protiv Nijemaca” (presuda no KO-320 od 5. novembra 1946.).
Imam Malkoč je strijeljan 8. februara 1947.
*Nastavak teksta u utorak 29. novembra
