Intervju sa akademikom i jednim od najvećih živućih… Nedžadom Ibrišimovićem…

Akademiče Ibrišimović, na samom početku željeli bismo Vas zamoliti da nam ukratko saopštite svoje mišljenje o Selimovićevom Dervišu i smrti?

Roman Derviš i smrt Meše (Mehmeda) Selimovića je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na veliki odziv kritičara i čitalaca.

Da, doista je nesujetno s Vaše strane, s pozicije drugog po redu romansijera u Bošnjaka, izraziti to oduševljenje Selimovićevim romanom, još jednom mu odati počast, tom konstatacijom o najboljem romanu u bošnjačkoj književnosti…

Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman.

Molim?

Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur'an, dervišku tekiju, iako su i muslimani i Kur'an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.

Uh, na pragu smo, izgleda, teze koja će definitivno Derviš i smrt diskreditirati. Izbaciti ga iz kanona bošnjačke književnosti. Znači, to je jasan dokaz da Ahmed Nurudin nije musliman? Kako se sve kod Selimovića otkriva to književno nemuslimanstvo u strukturi romana?

Roman „Derviš i smrt“ je opečaćen bezvjerjem. Smisao Kur'ana nije dopro do autorove svijesti. Autor romana „Derviš i smrt“ Kur'an uvijek citira kao puko literarno štivo što je sasvim blizu blasfemiji.

Doista čudno, da li je Ahmed Nurudin ikada bio musliman?

Na samome početku romana stoji: „…jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo stidim.“ Tako što nikad ne može ni reći ni pomisliti musliman, a kamoli derviš, i to još šejh, bez obzira na sve moguće psihološke varijante gubitka vjere. On to može izreći samo ako nikada nije bio musliman. A ako Ahmed Nurudin nikada nije ni bio musliman, kako je postao derviš i to još šejh mevlevijskog reda?

Da, zanimljivo pitanje, otkud onda on uopšte među dervišima? Možda je tu bilo i nepotizma. Možda je u pitanju neka zavjera. Jamačno je da je među dervišima djelovao poput kukavičjeg jajeta!

Već na strani 12. lik derviša Ahmeda Nurudina poprima odlike kakva popa, ili svećenika: „Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić… Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće.“ Da se molitvom i tamjanom spira grijeh sa zidova kuće u kojoj su bile zakonite žene nekog Džankića, to je misao primjerena čovjeku prožetom kršćanstvom, a nikako misao jednog derviša.

Mogli bismo reći: Ahmede Nurudine, govorite kao kakav pop, ili svećenik! Valjalo bi ga poslati na neko prevaspitavanje, možda na dopunsku mektebsku nastavu. Nevjerovatno je u kolikoj se mjeri prožeo kršćanstvom. Je li imate još argumenata u tom smislu?

Na strani 76. romana stoji: „Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio?… Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen.“ To babo za svoga sina, koji je krenuo pravim putem (siratul mustekim), neće nikada ni pomisliti, niti to može biti. Samo u slučaju da je Ahmed Nurudin postao monah, ili razbojnik, otac bi ga mogao tako prežaliti. To uopće nije odnos muslimana oca i muslimana sina.

Naravno, upravu ste, takva babinja osuda, osuda muslimana oca, bila bi primjerena i shvatljiva jedino da je Ahmed Nurudin postao monah. Ili razbojnik. Monah ili razbojnik. Svejedno. No, nas interesuje, koji su mu još grijesi, baš ste ih hodžinski pronicljivo sve zapazili, gotovo da čovjek dobije želju da Ahmeda Nurudina pošalje lično pred Vas, ne bi li izučio, ne biste li ga spasili zablude.

Na strani 92. stoji: „Spas i mir Ibrahimu. Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu. Spas i mir Ishaku. Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.“ Nema tog muslimana koji u ovom nabrajanju Božijih poslanika, ne bi svoje nabrajanje završio imenom Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. Zašto to Ahmed Nurudin Meše Selimovića ne čini?

Ne znam, stvarno nisam siguran, možda zato što je prožet kršćanstvom, što je uletio preko štele u derviše, što nikada nije bio musliman, što mu to nije u tom trenutku na um palo…Stvarno ne znam…

Samo zato što je Ahmed Nurudin književni vlah.

Molim?

Samo zato što je Ahmed Nurudin književni vlah.

E, toga se nisam mogao dosjetiti. Možda bi se čak i neki vlah dosjetio to nabrajanje završiti na pravi način. A Ahmed Nurudin, čini se, da mu to ni na kraj pameti nije bilo. Jamačno je to književno vlaštvo neka nova, nadasve jaka romaneskna koncepcija koja piruje strukturom: bilo bi doista zanimljivo ispitati koliko je književnih vlaha u književnosti uopće. Takvo prisustvo u strukturi zasigurno dekonstruira sam roman, otvarajući pukotinu u najjačim pozicijama teksta?

Knjiga se pogrešno zove „Derviš i smrt“, trebalo bi možda da se zove „Pop i smrt“ ili „Svećenik i smrt“, ili „Ateista i smrt“, ili „Komunista i smrt“, ili nekako drugačije, a nikako„Derviš i smrt“.

Možda se trebala zvati „Vlah i smrt“.

I tako, u tom smislu ispisuje riječi koje mogu naumpasti samo ateisti, a nikako muslimanu, jer će u psihološkoj prilici koju pisac opisuje, musliman uvijek potražiti Allahovu pomoć, što Selimovićevom dervišu, i to šejhu, izgleda nije ni na kraj pameti.

Da, znači, Ahmed Nurudin ispisuje riječi koje pristaju vlahu ili ateisti, svejedno – ali dervišu nikako. Doista bi ga trebalo ponovno u mekteb na dopunsku nastavu! No, problem je što, po općem uvjerenju, Ahmed Nurudin svejednako važi za derviša. Čak i za šejha, k vragu!

Pa po čemu je onda Ahmed Nurudin musliman i šejh i po čemu je onda taj roman muslimanski kada pisac, kroz usta svoga junaka Boga ne zaziva, a vjeru (kroz sumnju), prikazuje kao puku ideologiju bez ikakvih ograda i to sasvim u negativnom svjetlu?

Stvarno ne znam – očigledna je jedino ta podvala: književni vlah, ateista, među dervišima…

I na kraju knjige derviš zavapi: „Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.“ Mrtvi ga u tome neće poučiti, tome ga može poučiti samo islam, ali on islam ne zaziva. Na stranu to što muslimanu ni smrt, ni život nisu besmisleni.

Pa naravno, očigledna greška je u pitanju! Zlonamjernici bi u takvom konceptu sumnje vidjeli nekakvu uvjetovanost unutar sižea, dijalogičnost i otvorenost cjelokupne romaneskne strukture, psihološku ili metafizičku dramu lika, ali zasigurno su, budimo iskreni, u pitanju greške koje se mogu vidjeti već golim okom.

Naveo sam ono što je očito golim okom i sve te greške koje sam naveo nisu se piscu omakle, one izviru iz suštine njegovog stava i shvatanja i iz njih proizilaze svi sutinski odnosi i poruke knjige. „Derviš i smrt“ nije muslimanska knjiga i ne samo da nije muslimanska, ona je antimuslimanska.

Kako se onda odnositi prema Selimoviću. Da li ga uopšte više priznavati, ili bi ga trebalo odbaciti sasvim, beskompromisno, nakon ove Vaše dekonstrukcije njegova najvažnijeg djela, nakon ponuđenih argumenata i minuciozne interpretacije. Da li mu ima spasa uopšte? Predložite neki obrazac prema kojem bi ga trebalo poimati.

Ali to ne dovodi u pitanje njenu književnu i estetsku vrijednost. Isto kao što književnu vrijednost Andrićeva djela ne umanjuje to što je on ružno pisao o muslimanima.

(Svi odgovori akademika Nedžada Ibrišimovića preuzeti iz teksta: „Derviš i smrt nije muslimasnka knjiga, Ahmed Nurudin je književni vlad. U: patriotski magazin Kulin, br. 2, Sarajevo, mart 2010., str. 30.)