Ipak, lingvistička objašnjenja za „jezički merhamet“ su relativna, samo su djelimično lingvistička i valja ih u tom smislu primati sa velikim oprezom. Nešto drugo, međutim, u vezi sa tom pojavom predstavlja realnu njezinu podlogu…

Kurs bosanskog jezika za početnike osmišljava i vodi: Mirnes Sokolović

Sic!: Gospodine Jahiću, povod za naš razgovor je unaprijed jasan i Vama. U pitanju je izvanredna teza o jezičkom merhametu. Kako ste uopšte došli do takve lingvističke datosti u bosanskome jeziku?

Mada „bošnjački merhamet“ spada u jednu od tipičnijih karakternih crta bošnjačkog čovjeka, ta pojava do danas u nauci nije objašnjena…

Da li je to pitanju neka zavjera? Na koliko ste primjeraka bošnjačkog čovjeka Vi u svom naučnom poduhvatu potvrdili svoju tezu, ili postoji jedan univerzalni bošnjački čovjek na kojem vršili ispitivanja?

Ne tvrdimo da je „jezički merhamet“ strogo lingvističkom metodom lahko dokazati, ali smatramo da se u jezičkoj starini Bosne i Bošnjaka kriju još neke neobjašnjene pojave.

Bilo bi sjajno ako bi se u to ukupno zamješateljstvo u Vašoj nauci umiješale kategorije kao što su čaršija, islam, orijent, starina? S nestrpljenjem čekamo odgovor.

Bosanskohercegovačke čaršije u tursko doba su bile centri bosansko-orijentalne kulture i u vezi s tim sačuvale su dosta jezičke starine. Islam i orijentalna kultura u Bosni su svoja uporišta imali u samim centrima, tj. čaršijama, odakle se postepeno šire na teren (bez nametanja, snagom same kulture i njezinim obilježjem progresivnosti u to vrijeme). Bosanskohercegovačke čaršije tako postaju jezgra naprednije kulture.

Uprkos nazadnosti u odnosu na novu kulturu nemojte zaboraviti srednjovjekovlje i bogumilstvo kao mjesto bošnjačkog kontinuiteta!

Ali one su i oaze srednjovjekovnog, predislamskog naslijeđa u Bosni. Spoj između to dvoje daje tim čaršijama osobeno obilježje; tu se prelamaju dvije tradicije. Bošnjački narod u isto vrijeme biva nastavljačem starinačkog etničkog porijekla iz srednjeg vijeka i nosiocem nove civilizacije na Balkanu (islamske). Bosanske čaršije čuvaju predanja o slavenskom porijeklu i bogomilskoj prošlosti. Pomoću bosančice čuvaju tradiciju srednjovjekovne pismenosti, ali u isto vrijeme prihvataju orijentalne jezike, naročito arapsko pismo. Uporedo s takvom pisanom aktivnošću govorni jezik u Bosni vazda je bio bosanski, s tim što u njega ulazi veliki broj riječi iz turskog i arapskog jezika.

Budući da se od srednjeg vijeka u Bosni govori bosanskim jezikom po vašoj mjeri, pretpostavljamo da je sa turcizmima oduvijek išlo s nevjerovatnom širokogrudošću. Koliki je tu udio merhametizma?

Turcizmi se uklapaju u bosanski jezik, kao da je tu za njih postojala neka „podloga“. Oni ne zvuče oporo ni strano; naprotiv; vrlo prirodno, organski sraslo, postaju u stvari autentične domaće riječi, bez kojih se ne da zamisliti čaršija ni njezin ambijent. I upravo u tom načinu na koji se turcizmi uklapaju u bosanski jezik začinje se i taj „jezički merhamet“. Turcizmi zvuče novim tonom u bosanskom, dajući mu drukčije, „mekše“ sadržaje. U takvoj jednoj simbiozi između slavenskog jezika i orijentalnih riječi nastaje originalan govorni kolorit, koji uslovno nazivamo „jezičkim merhametom“.

Je li moguće da i očuvanje glasa h ima veze s tim merhametizmom? U tom slučaju bi taj merhametizam kao lingvistička kategorija bio više nego izvjestan i ničiji nego naš.

Skupa sa primanjem turcizama (velikim dijelom u stvari arabizama) ide i jedan drugi, čisto glavni proces. Arapski jezik (koji inače ima tri vrste suglasnika h) podržava izgovor tog suglasnika u bosanskom jeziku, tako da se to h izgovara tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, za razliku od pojave njegovoga gubljenja ili zamjene drugim glasovima u govoru neislamskog stanovnioštva Bosne. Očuvanje glasa h druga je realna lingvistička pojava u kojoj se začinje „jezički merhamet“.

Sigurno da takva mekoća, mjahkoća rekli bismo, ima veze s dušom samog naroda. Čini se da se merhametizam na naučnom planu dokazuje baš u nadmoći i osobitoj mekoći (pardon: mehkoći) duše čitavog jednog naroda spram duša drugih. Da li smo upravu da je to suština merhametizma kao lingvističke pojave i nacionalne potrebe?

Ona se vezuje i za samu upotrebu turcizama (u kojima je čest taj glas), tako da u bosanskom govornom jeziku turcizmi i izgovaranje suglasnika h zvuče „mehko“, u odnosu npr. na govore pravoslavaca i katolika u Bosni (zamjena je npr. tvrdim suglasnicima k i g: rekok, ig i sl.). I baš ta „mehkoća“ u izgovoru, to je zvukovni dojam koji bosanski jezik ostavlja, čime taj „merhamet“ ne biva samo impresija već donekle i lingvistički realna pojava. Ima još jedna, uža dijalekatska osobina kod Bošnjaka (naročito kod Bošnjaka šćakavaca, tačnije „historijskih šćakavaca“), koja se u lingvistici opredjeljuje kao „umekšavanje“. To je izgovor suglasnika č, ć, dž, đ, odnosno svođenje na jedan afrikatski par, na „mehko“ ć i „mehko“ đ: ćetiri, đamija, osobina karakteristična i za stari sarajevski govor. Te tri realne lingvističke crte daju osnova da se „jezički merhamet“ do izvjesne mjere i lingvistički definira, da mu se utvrdi konkretna podloga na kojoj se temelji…

Sigurno je da govori drugih nacija emaniraju znatno nemerhametnije i grublje rafinmane, uspostavljajući se kao opozicija merhametli nama?

Taj „merhamet“ je zvukovni utisak u govornom bosanskom jeziku, naročito u njegovom razlikovnom odnosu prema govorima bosanskih Srba i Hrvata. Koliko god bosanskočaršijski govorni mentalitet zvučao „merhametli“, toliko npr. govori bosanskih Srba zvuče „tvrđe“, „dinarski“, „grublje“, što se odnosi i na dio bošnjačkih „dinarskih govora“. To također predstavlja jednu zvukovnu impresiju, koja bi se, istina, mogla potkrijepiti dijalekatskim faktima. Na primjer, u govorima Bošnjaka (naročito onim čaršijskim) javit će se oblici sa neizvršenim jekavskim i novim jotovanjem: djevojka, pojde, najde, za razliku od „dinarskog“ („stočarskoga“) đevojka, ili npr. ćetiri, đamija, prema „tvrdom“ četiri, džamija, ili rekoh, bruh prema rekok, bruk i sl, što sve stvara impresiju razlike na planu „mehkoća“: „tvrdoća“.

Vjerovatno iz razloga skromnosti nekoliko puta ste naučno relativizirali merhametizam, dvojeći u pogledu zaključka da li je to realna lingvistička pojava ili ne. Postoji li neko mjesto gdje je on očit, gdje potpuno živi trijumfirajući nad svakom prijepornošću. Bilo bi sjajno ako bi to mjesto bilo u prostoru bošnjačke neponovljivosti.

Ipak, lingvistička objašnjenja za „jezički merhamet“ su relativna, samo su djelimično lingvistička i valja ih u tom smislu primati sa velikim oprezom. Nešto drugo, međutim, u vezi sa tom pojavom predstavlja realnu njezinu podlogu…

Slušamo taj jezik, naročito u govoru bošnjačkih nena, odnosno nana (pa i kod „muških pripovjedača); to je jedna jezička melodija, neponovljiva u svojoj cjelovitosti i skladnosti. Kao da se svaki put otvara neka čarobna lingvistička sehara i iz nje izlaze riječi takvom niti među sobom povezane (nevidljivom svilenom niti kao priče iz 1001 noći) da nas općinjavaju, svaki put zavaraju, obenđijaju… „Jezički merhamet“ je, dakle, koliko lingvistički dokaziva toliko i impresionistička (naučno nedokaziva) pojava.

Možda za kraj da posavjetujemo naše čitatelje kako da obenđijaju masu kako bi prihvatila Vaš jezički merhametizam, unatoč rečenicama kao što je potonja u kojima istovremeno tvrdite da je merhametizam i naučno dokaziva i nedokaziva pojava.

Možda bi se ta njezina impresionističko-lingvistička utemeljenost mogla ilustrirati riječima i uopće jezičkom melodijom jedne od najpoznatijih sevdalinki: „Ima l’ jada ko kad akšam pada?.

Pa onda ništa nam ne preostaje nego da zapjevamo u jedan glas. Dakle, zapjevajmo!

„Ima l’ jada ko kad akšam pada,/ kad mahale fenjere zapale/ i sićani dršći šadrvani,/a saz bije u pozne jacije/ dok iz tame šapću usne same:/ Milo gondže, da li misliš na me?“

(Svi odgovori prof. dr. Dževada Jahića su iz knjige: Dževad Jahić, „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“, Ljiljan, Sarajevo, 1999., str. 65.)