(Lingvistički zada(t)ci i problemi za čitateljke i čitaoce Sic!-a)

Prva lekcija: Uvod u teoriju i metode.

Za politiku nacionalizma (bez obzira na to u kakvom se vidu ispoljava), prirodno je to da stradaju, i dakako s vremenom i nestanu, svi oni drugi društveni činitelji koji datom nacionalnom politikom nisu obuhvaćeni. Kako je Evropa majka takvih politika već dosta vremena unazad, uspjela je dodanas dovesti te metode eliminacije dugoga — do savršenstva.

Kako to izgleda? Naši nacionalisti shvatili su kako se više ne isplati da nas „samo“ ubijaju, jer se uvijek, kao za inat, ponovo rodimo i opet smo tu. Usavršili su oni metode umorstva gore od smrti: čovjek se najsvirepije i najtemeljitije ne ubija spolja, već iznutra.

Modernoj je lingvistici odskora poznato kako je jezik čovjeku osnovno i poglavito sredstvo samospoznaje i spoznaje svijeta oko sebe; bez jezika čovjeku nema niti mentalne ni društvene egzistencije. Oduzme li se čovjeku jezik, čeka ga najsvirepija i najtemeljnija smrt.

Našim nacionalistima to je bilo poznato mnogo prije nego lingvistima.

Druga lekcija: La langue de la République est le français.

Dovoljno je, dakle, ograničiti ili potpuno onemogućiti upotrebu drugoga jezika, te samo sačekati da s vremenom nosioce toga jezika polako odnese unutarnja, društvena i kognitivna, samozaborav. Jedan takav viševjekovni primjer ustajalog pokušaja lingvocida jest višejezična Francuska, u čijem se ustavu ovako prosto veli: „La langue de la République est le français.“ („Jezik Republike jeste francuski.“) Obrazovanje se u Francuskoj stiče isključivo na francuskom jeziku, građani se Republici mogu obratiti samo na francuskom, kao i ona njima, a pripadnici onih narodnosti koji govore oksitanskim, njemačkim, baskijskim, bretonskim, arapskim, ili drugim jezicima, prepušteni su milosti sudbine, ne i milosti francuske države. Za posljedicu, broj govornika oksitanskoga u posljednjih stotinu pedeset godina spao je sa oko 40% stanovništva Francuske sredinom 19. vijeka do oko 10% u 1993. godini. (Prema procjeni lingvistâ; — kao i u svakoj nacionalističkoj zemlji koja je vremenom usavršila svoje metode eliminacije društvene drugosti, zvanični podaci ni u Francuskoj, naravno, o tačnom broju govornika oksitanskoga ne postoje.) Jednim drugim nefrancuskim jezikom kojim se tradicionalno govori na sjeverozapadu Francuske, u Bretanji — bretonskim — danas se koristi oko 200.000 ljudi. Škole koje izvode nastavu na bretonskome postoje u Bretanji, ali su registrovane kao škole stranog, a ne maternjeg jezika. Ustavni savjet Francuske odbio je zahtjev da se bretonofone škole uključe u obrazovni sistem Francuske na osnovu ustavne odredbe o francuskome kao jedinom jeziku Republike. Bretonski se još smije upotrebljavati i na saobraćajnim znacima i reklamama u Bretanji, ali samo ako je uz bretonski tekst dat i francuski prevod (tj. obratno: ako je uz francuski tekst dat bretonski prevod), jer po zakonu Francuske nije dozvoljeno da znak ili reklama budu ispisani samo na bretonskom jeziku (tj. na bilo kojem jeziku mimo francuskoga).

Jedna druga slavna republika, na jako sličan način, u čl. 10. svojega najnovijeg Ustava odskora jednako veli: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo“. Da ova najskorija pobjeda srpskoga nacionalizma čini svojevrstan pomak unaprijed u usavršavanju metoda lingvocidalne eliminacije društvene drugosti, jasno je po tome što su srpski nacionalisti s plana jezika uspjeli zaći još dublje — na plan pravopisa: „ne samo što ćeš pisati srpski jezik, nego ćeš ga i pritom pisati onako kako ti ja kažem“, poručuje čl. 10. Ustava Srbije. Džaba nam vrijedna dugodecenijska latinička tradicija na ovome jeziku, džaba ravnopravnost dvaju pisama garantirana svim kulturnim preduslovima, džaba sloboda izbora pisma: nakon lingvocida na djelu je i grafocid, dok se svaka drugost najzad ne iskorjeni, čak i u rukopisu. (Pitanje za razmišljanje: ako smo već stigli i do rukopisa, koji je sljedeći korak?)

Treća lekcija: Jer neke životinje su ipak jednakije.

Zato u istočnoj Srbiji, gdje su tradicionalno koncentrirana brojna vlaška sela, nema vlaških škola niti dvojezičnih znakova na srpskom i na vlaškom odnosno rumunjskom jeziku. Diljem gradova Srbije i Bosne do pre par decenija održavao se još uvijek ladino, jezik balkanskih Sefarda, dok je danas, međutim, to nesumnjivo već izumro jezik. I premda u Sarajevu i Beogradu i dalje žive mnogi potomci starih Sefarda, glasovi za reafirmaciju i reinkarnaciju sefardske kulture i odveć su malobrojni. Ali zato srpskih škola u Americi ne nedostaje; za to se uvijek može izdvojiti novac iz budžeta Srbije.

I dok su nam srca na mjestu jer američki Srbi u drugoj, trećoj, pa i četvrtoj generaciji iseljenika, bogu hvala, imaju kuda otići u nedjeljnu školu slušati na srpskom jeziku slavne priče iz još slavnije predačke starine, u samoj Srbiji romsku djecu koja pođu u prvi razred osnovne škole umjesto učiteljice s dnevnikom i harmonikom sačekuje — vaspitač u centru za djecu ometenu u razvoju. Većina romske djece u Srbiji nakon par nedjelja po polasku u osnovnu školu, uz konstataciju nastavnika kako ne mogu valjano da prate nastavu niti mnogo da govore, bivaju prebačena u specijalna odjeljenja ili centre za mentalno usporenu djecu — ne zato što su uistinu usporena pa da ne mogu da prate gradivo i da razgovaraju, nego zato što im država ne obezbjeđuje obrazovanje na jeziku kojim zaista pričaju, romskom.

I dok političari apeluju na to da Romi moraju slati djecu u škole, jer je to jedini način da se integrišu u društvo, nijedan se ne zapita — u koje to škole? Nema škole na romskom jeziku u državi sa preko stotinu hiljada Roma. Ali zato ima centar za djecu ometenu u razvoju, u kome čame djeca sasvim zdrava i veoma inteligentna, ali bez zajedničkog jezika sa „državom Srba i svih ostalih građana“.

Živjela „država Srba i ostalih građana“. Hvala bogu — „sve životinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih“, rekle su odavno Svinje; i one književne i one prave.

Četvrta lekcija: I sve je to nakraju demokratija.

Ali još će nakraju ispasti i da je sve to — sasvim demokratično. Na odjeljku za djecu sajta predsjednika Rusije (http://kids.kremlin.ru/) posjetiteljke i posjetioci mogu saznati štošta korisnoga o svojoj domovini, o predsjedniku, o demokratiji kao takvoj, i o svojem mjestu u ruskome društvu. Između ostaloga, u okviru drugih korisnih saznanja o tome šta je demokratija, mogu doznati i to zašto je ruski jezik zvanični i državni jezik Rusije.

Tako Predsjednik „građanima školskog uzrasta“ ovako sa svojega sajta poručuje (moj prevod): „Državni jezik Ruske Federacije na čitavoj njezinoj teritoriji jeste ruski jezik“.

„Okej“, odgovara na to jedna mala Nastja, „Upamtila, dakle ruski jezik.“

„Državni je jezik u našoj zemlji ruski“, ponavlja dalje drug Predsjednik znajući dobro onu staru: repetitio mater studiorum est, i nastavlja, „Ali to ne znači da su drugi jezici, npr. tatarski ili osetski, na bilo koji način lošiji. To ne znači da smo svi mi, građani Rusije, obavezno dužni govoriti jedni s drugima na ruskom jeziku. To znači da se naša država obavezuje obraćati se k nama, svojim građanima, na ruskom jeziku.“

„Ako tatarski ili osetski jezik nisu lošiji od ruskoga“, javlja se u maloj Nastji onaj nesretni zdravorazumski crv radoznalosti, „zašto se onda naša država ne obraća k nama na nekom od tih jezika?“

„To jest, to znači“, odgovara Predsjednik, „da su u bilo kojem mjestu naše ogromne zemlje svi predstavnici vlasti — od republičke do lokalne — npr. sudije, milicioneri, spasioci ili, recimo, gubernatori, obavezni znati ruski jezik.“

„Lijep način da se izbjegne odgovor“, razmišlja mala Nastja, „i da se eufemizuje ono naprijed rečeno. Ali pitanje još uvijek stoji: naravno da svi predstavnici vlasti trebaju znati ruski, ali zašto nisu dužni znati i druge jezike, naročito u onim pokrajinama u kojima čak i većinski žive pripadnici neruskojezičnih naroda?“

„Ruski je jezik“, odgovara Predsjednik, „u nacionalnome domenu sviju naroda Ruske Federacije. Naša se država diči svakim jezikom kojim govore njezini građani, starajući se o tome da ih sačuva. To je vrlo zdravo, kada svi narodi koji žive u našoj ogromnoj zemlji imaju mogućnosti da opšte međusobno na ruskome jeziku, čuvajući pri tome jezike svojih predaka. Skoro je u našoj zemlji bio proveden popis stanovništva. Pokazalo se da danas u Rusiji obitavaju predstavnici više od 160 nacionalnosti, i svaka od njih ima svoga jezika, različitoga od ostalih. Zamislite, kako bi to njima bilo teško sporazumjeti se, da upomoć nije prišao ruski jezik!“

„Zaista, zamišljam“, misli mala Nastja, „jako je teško u Rusiji ne govoriti ruski, u Francuskoj ne govoriti francuski, ili u Srbiji i Bosni govoriti romski. Na kraju krajeva, to je demokratija.“ Pitam se samo šta će misliti mala Nastja kada, nešto niže na istome sajtu, naiđe na ovakvu poruku:

„[Demokratija je kada] djeci objasne da su prava svakog čovjeka važnija od interesa cijele države, te da je glavni i jedini cilj države taj da štiti prava svojih građana. Stoga građanin ima pravo potražiti od države uvažavanje i zaštitu svojih prava.“