Nakon što je sama historija brutalno obznanila iluzornost Hegelovih i Marksovih ideja o njoj, šutirajući sa svjetske pozornice i Napoleona i Sovjetski savez, postmodernisti primjećuju da bi jedini zaključak filozofije historije trebao biti taj da više ne bi trebalo biti filozofije historije.

            Bolonjski mislilac iz 14. stoljeća Cecco D'Ascoli je, međutim, ponudio filozofiju historije, koja je intelektualno superiornija i od Hegelove i Marksove dijalektičke spekulacije na istu temu, ali i od postmoderne gnoseološke skepse, budući da i sama historija, cijelim svojim tokom, samo potvrđuje d'Ascolijeve filozofske nalaze.

            Nesreća d'Ascolijeve filozofije, koja ju čini nepodnošljivo nepoznatom, proizlazi iz toga što je autor živio u vremenu, koje popularno određujemo kao srednjovjekovlje, vremenu, čija intelektualna dostignuća odbacujemo prije nego što ih i ispitamo, sve iz epohalne sujete, u svrhu produkcije bolje slike o našoj neposrednoj intelektualnoj prošlosti i sadašnjosti.

            Neka mi čitalac dozvoli da se okoristim enciklopedijskim običajem i da, prije nego što izložim osnove d'Ascolijeve filozofije, kažem još samo nekoliko riječi o životu njezinog autora.

            Rođen je 1257. godine pod imenom Francesco degli Stabilli Cichus u Ancaranu, u regiji, koju danas poznajemo kao Abruzzo.

            Godine 1324. je prvi put iznio sklonost ka naprednim shvatanjima u komentaru knjige Tractatus de Sphaera Ioannisa de Sacro Bosca, čime je došao u sukob s klerikalnim strujama, a zbog čega ga je i lokalni inkvizitor uklonio ga s mjesta univerzitetskog profesora, odredio mu značajnu novčanu kaznu i zatražio od njega da se ukloni od propagiranja neprimjerenih učenja.

D'Ascoli je utvrdio da je nemoguće udovoljiti posljednjem zahtjevu. Preselio je u Firenzu. Tamo je živio kao štićenik aristokrate po imenu Carla di Calabria, ali njegova slobodomisleća djelatnost donijela mu je mnogo neprijatelja. Napadao je Danteovu Komediju i Cavacantijeve Canzone d'Amore, ali fizičar Dino del Garbo ga je tužio kod inkvizitora zbog njegovog djela Acerba.

U knjizi Acerba, enciklopedijskoj poemi, koja se sastojala od četiri knjige u sesta rimi i svoje prvo izdanje imala 1546, prva knjiga tretira pitanja astronomije i meteorologije, druga – zvjezdanih utjecaja, treća – ljubavi među životinjama, četvrta predlaže rješenja mnogih problema u oblasti morala i fizike, dok peta govori o teologiji. Kao što čitalac može pretpostaviti, problematično je bilo peto poglavlje.

            Nakon što je ovaj saznao za d'Ascolijevu kritiku katoličke dogme i bolonjsku prošlost, filozof je po drugi put doveden na ispitivanje, premda ni u Firenzi nije imao značajan broj učenika.

            – Zašto si došao da nam smetaš? – kazao je Mali inkvizitor

            D'Ascoli je šutio.

            – Samo nam smetaš – nastavio je Mali inkvizitor, kao da i ne očekuje odgovor od d'Ascolija. – Ne kažem da tvoje učenje nije istinito, kao božanski uvid u ljudsko iskustvo, ali ono je pretežak teret za ljudsku svijest. Kad bi ga čovjek usvojio, odbacivši naš optimizam, ne bi više ni želio živjeti. Mi volimo čovjeka i zato – iz najčistijeg čovjekoljublja! – dajemo mu ono što on želi, i svejedno je što lažemo, čovjek istinu i ne želi. Veći je grijeh mrziti čovjeka, nego lagati, zato mi izmišljamo Boga. I ne samo to. Bojeći se Njegove kazne za grijehe čovjekomrzja, kažnjavamo istinonoše. Lišena vjere u sretniju budućnost većina ljudi bi se odrekla života, što oni negdje u dubini duše i znaju, znaju da nisu dovoljno snažni da podnesu istinu i zato je mrze, zato više vole laž nego istinu. I ne treba im zamjeriti, istina je stvar za Boga, a ne za čovjeka, ona je pretežak teret za čovječanska pleća.

            D'Ascoli je i dalje šutio, ne izražavajući licem nikakvu emociju koja bi se mogla povezati s eventualnim negodovanjem ili odobravanjem povodom stavova Malog inkvizitora.

            – Zar ne vidiš – govorio je i dalje Mali inkvizitor – ti ljudima možeš govoriti tu svoju istinu, ali budući da je oni ne žele, mogu joj se samo nasmijati, mogu ti se samo nasmijati. To je njihov životni nagon, ali ja ne želim da ti se smiju, ja sam, kao što rekoh, čovjekoljub, želim da ti pomognem, pusti me da ti pomognem, poslušaj me i umjesto toga što govoriš, ponavljaj katoličku doktrinu – ili nekakvu drugu teologiju, marksističku, hegelijansku – govori  o smislu historije, koji nas čeka u budućnosti, izmišljaj, laži, ljudi će te voljeti, oni vole to čuti i to je plemenito, pomaže im, to je utjeha. Ali ako već ne možeš lagati i biti dobar čovjek, onda samo nemoj govoriti istinu, ne tražim od tebe da sumnjaš u njezinu istinitost, samo te molim da je prestaneš govoriti. Možeš li to učiniti za mene? – kazao je inkvizitor.

            D'Ascoli je po drugi put bio osumnjičen da je počinio najveći grijeh, po drugi put izveden na sud i po drugi put ponuđen mu je isti izbor. Ali ovaj put je inkvizitoru, koji je, posvećen osjećaju caritasa, tražio od filozofa da se odrekne svojih suludih misli, ostavio premalo prostora za milosrđe, te je, kao čovjek, koji se po vlastitom priznanju ne može izliječiti od heretičkih sklonosti, osuđen na smrt.

            Zar je – sigurno se pita čitalac – toliko vrijedna i istinita njegova filozofija? Da ju d'Ascoli jednostavno nije mogao prestati prenositi drugima? Zar je njegova ideja značajnija od Galileove?

D'Ascolijeva ideja je i više nego veličanstvena i njegovo odbijanje da živi, ukoliko mora živjeti bez njenog obznanjivanja, sasvim je razumljivo. Evo, dakle, pogodnog trenutka da je konačno izložimo!

Učenje Cecca D'Ascolija počiva na ideji da je sve, apsolutno sve, što se dešava na zemlji određeno rasporedom zvijezda. Ali ne bilo čijih. Ključni momenat u d'Ascolijevom astrološkom razumijevanju historije je – Hristov horoskop. Nakon što je izračunao taj horoskop, on je zaključio da su svekolike socijalne nepravde i patnje čovječanstva unutar naše historije rezultat Isusove loše astrološke sreće.

            Cecco d'Ascoli je spaljen živ na pijaci u Santa Croceu, 16. septembra 1327. godine u 70. godini života. Mjesečev krater Cichus je po njemu dobio ime.

            O sudbini i učenju d'Ascolija čitalac može naći i u sljedećim knjigama:

            Ernst Cassirer, The Individual and the Cosmos in Renaissance Philosophy (Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1972.)

            James Hannam, God's Philosophy: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science (Boston, New York: Houhton Mifflin Harcourt, 2011.)

            Jonathan Wright, Heretics: The Creation of the Christianity from the Gnostics to the Modern Church (London: Icon Book, 2009.)