Nakon što sam u književnoj kritici ostvario sve što se može ostvariti, natjeravši Davora Beganovića da svoj tekst Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa preimenuje u Na Vlašiću akademska farsa i Envera Kazaza da mi posveti jednu pjesmu prožetu homoseksualnim erotizmom, odlučio sam prestati biti književnim kritičarem i postati piscem.

          U teško vrijeme, budući da nam se desila voda. Vidjeli smo kako začas život postane kap vode u moru, i kud onda s tom kapi vode na dlanu? Već u maju čeznemo za onim pretpotopnim zimskim nevremenom zbog kojeg je i voda gorjela.

          Pokušavajući utvrditi objektivnu motivisanost vatrenih konsekvenci februarskih protesta i želeći kazati da je čovjek u brutalnim uslovima brutalan čovjek, govorili smo da je voda ljudima bila došla do grla. Nakon majskih poplava, opisivati količinu socijalne bijede navedenom narodnom metaforom bilo bi, razumije se, neumjesno. To, međutim, ne znači da je stvarnost potvrdila riječi onih koji su opovrgavali pravo na radikalno izražavanje nezadovoljstva dofebruarskim socijalnim prilikama u našoj zemlji. Ako se ispostavilo da može gore, da voda stvarno može doći do grla, onda ne mora značiti da je pretpotopno stanje bilo dobro. Bolje bi bilo reći da smo između dva zla bili odabrani od oba.

          U bolju budućnost, poslije svega, vjeruje samo onaj koji može samog sebe prevesti žednog preko vode. Naša jedina bolja budućnost je naša loša prošlost. I imamo li onda prava na optimizam?

          Nemamo prava na pesimizam. U budućnost možemo ići samo hodom raka, ali život je isuviše voli. Poslije svega, treba reći dobra je ta prošlost, dobra je to budućnost. Dakle, dobra je čak i sadašnjost. Kao što ne bi rekao Hegel, ono što je razumno nije stvarno.

          Poslije vode, kao i poslije rata, bol je naš glavni kapital. Treba sad dobro trgovati s tim bolom kako bismo nazadovali, tj. napredovali. Izvjesna je međunarodna donatorska konferencija, komisije bilježe štetu. Ljudi čiste svoje gradove. Novinari izvještavaju o potrebama ljudi pogođenih poplavama. Fudbaleri su donirali novac. Pomažu i vojnici, doktori, tesari, moleri, vodoinstalateri, epidemiolozi, piloti, geolozi – samo književnici ništa ne rade.

          Poplava je, kao i rat, značajna stvar zato što, između ostalog, ispostavlja potpunu socijalnu nekorisnost književnika. On u tim vremenima ne postoji. On se za vrijeme poplava osjeća toliko beznačajnim, da mu ne preostaje ništa drugo nego da počne zadovoljno trljati rukama.

          Budući da me poplava izbacila, pa sam sad i ja pisac, kad se situacija smiri, otići ću u Željezno Polje. Tamo je čovjek kojem je kafana postala drugom kućom, nakon što je ostao bez prve. Na bijeljinskoj pijaci, pitat ću jednu ženu, šta joj je, osim crnog mulja u duši, ostalo poslije poplava, kupit ću pola kile blitve od nje, koju ću kasnije baciti.

          Uslikat ću jednu nenu, nakon što joj dadnem humanitarni paket. Uplakana nena će, sve dok je ne uhvatim sa svojim aparatom kako treba, držati tablu s natpisom:

          Hvala ti, dragi književniče, dabogda ti dragi Alah dao da dobiješ Nagradu Meša Selimović.

          Pričat ću s izbjeglicama, koje po drugi put ostaju bez kuća i namještaja, koji su neki od njih zaradili krvavim rukama, pljačkajući kuće ljudi, koje su ratom otjerali u tuđu zemlju ili u zemlju.

          Budući da sam odlučio biti društveno odgovornim piscem, koji se, prije svega, želi baviti našim općim tragedijama na etički prikladan način, napisat ću o tim nesretnim ljudima roman u obliku pjesme, ili pjesmu u obliku romana. Budući da su ljudi o kojima ću pisati prije svega žrtve, prikazat ću ih samo kao žrtve.

          Objavit ću tu pjesmu u Sarajevskim sveskama, taj ću roman objaviti u Bajbuku, promovirat ću je u Galeriji Mak, držeći se sa još deset pjesnika, jedni za druge, igrajući rine ringe raja. Pozvat ću svog oca na promociju; doći će; u jednom trenutku ću ga prozvati, pozvati da se pokaže publikumu. I nakon što taj čovjek ustane i dobije aplauz, ja ću kazati:

          – Babo, hvala ti, sve bi ovo bilo nemoguće bez tebe. Da mi nisi jebao mater sad ne bih bio ovdje gdje jesam.

          Poslije još jednog aplauza upućenog mom ponosnom ocu, gospodin Pen Pol Pot Plat Pendžab Ne-Džab Džabalani Hajde Mani, književni kritičar, objasnit će da sam u svom romanu decentrirao Boga, koji je svojom patrocentričnošću uzrokovao potop, i te će mi čarobne riječi, koji mjesec kasnije, obezbijediti 4.000 maraka od Fondacije za izdavaštvo Vlade Federacije BiH (SDP i SDA) i mastionicu, pero i 7.000 maraka od Nagrade Meša Selimović (SDP), baš kao što je nena predskazala.

          Imat ću promociju u Lajpcigu. Doći će ljudi, Nijemci, koji su gledali na ARD-u, RTL-u, Tagesspiegelu, DW-u, uplakane, krezave, majke crnih lica i zbunjenu djecu, balavu, isprepadanu. I dok budem čitao odlomke iz svoje pjesme, Nijemci neće slušati riječi tog romana, već će se sjećati ratnih prizora iz poplavljene Bosne – npr. slika jedne žene kako u sepetu nosi bebu i psića: beba plače, a psić joj liže suze – pa će se svi oni osjetiti kao UNHCR. Ja ću čitati, a televizija će izazivati humanitarna osjećanja. Govorit ću o tužnim sudbinama, o ljudskoj solidarnosti, o dostojanstvu naših ljudi i o budalastoj histeriji naših političara i novinskih reportera, ali i o onima, koji su za vrijeme poplava dizali cijene flaširanoj vodi i ribarskim čizmama za 700 %.

          Hans Miler Stojičkov, organizator moje njemačke promocije, bit će toliko pogođen sudbinama da će mi, želeći si obezubiti savjest, dodijeliti veći honorar nego što je trebao. Predložit će me za rezidencijalni program u Altenkirchenu i nagradu Evropske unije od 5 milijardi eura. A njegova će me žena Inge Anastazija također pomiješati sa mojim junacima, pa će mi dati pičke, zato što sam preživio genocid i poplave.