Bogami se opet rastužio stari Poeta. Nije lako otkako više ništa ni ovako ni onako ne može da se desi. Zar su džabe rosni šimširi u bašči zadnjih dana bili onoliko hafifni? Lahko se može desiti da niko ništa o njemu ne sazna dok noću, uz lampu i mrak okolo, bude čitao. Kako će, o Bože, samo da plaču zaprepašteni bejturani, kako će tek da dahću, onako sami i ostavljeni.
A sve ovako, krajičkom oka, gledi Poeta, kroz lisje, tužan, samo jedno humano udruženje za zaštitu i njegu pisaca. O, gle, misli si, kako lijepo skrbe o svojim članovima u tom Pen centru, kako ih samo pažljivo njeguju. Na jednoj književnoj večeri su u čast nekog mrtvog romansijera iznijeli dva balona puna bešamel sosa. Romansijer bi bio ushićen, samo da ustane iz groba, posebno kad bi mu dali da ih pokusa. Oni su, međutim, tek popeli starog sjedokosog teoretičara na vrh crvenih merdevina i on je skočio odozgo na te balone. Svi su onda tako poljeveni tom brižnošću plakali i plakali, razmazivali se i opet plakali. Pogotovo taj akademik, koji je bio u sosu od glave do pete. Jedino je sekretarica to veče imala nekoliko neuspješnih klizećih startova.
I još su pomagali piscima: to im je, izgleda, bila misija na ovom svijetu. Drugom su pjesniku pomogli da se upiše na fakultet na studij katatonije. Trećem novelisti da pretuče daždevnjaka koji ga je navraćao na besmisao. Jednom esejisti su odsjekli zanoktice, da više ne priziva kataklizmu. Petom su profesoru pomogli da prođe kroz sonet, kao slon kroz iglene uši. Kad je jedan polemičar obolio od kriptologije, poslali su mu smjesta dva tanjira narendane rotkve. Dva kritičara, izludjela do karnevalizma, pripustili su također u svoj azil. I mnogima tako pomogoše.
A njemu, tužnom poeti, nije bio niko na pomoći. On više nije čuo srca onih koji biskaju njegove pjesme redak po redak. Ostalo je samo da broji dane. Neku noć je tako sanjao otvorenih očiju da ponovo ulazi u udruženje. San je trajao cijelu noć. Vaistinu, i mi kažemo na kraju, da hoće doći više taj dan da se Poeta opet primi u Pen centar. Neka to bude ogromna svečanost i neka mu sekretarica Pena tom prigodom pokloni dvije trogodišnje koale, da ponovo povjeruje da je pisac i da već jednom prevlada tugu.
