Prodao sam Egipat da ga moj sin naslijedi, ko će mi ga vratiti?
Govorio je o nekoj ženi na koju je policija udarila svojim vozilom, žena je u naručju imala dijete koje je povrijeđeno i u životnoj je opasnosti.
Studenti Filozofskog Fakulteta u Sarajevu nisu ni slutili kakvo će iskustvo doživjeti na studijskom putovanju za Kairo.
Sve je počelo samospaljivanjem Mohameda Bouazizija 17. septembra 2010. u Tunisu. Tačnije, arapske zemlje su odavno već bile polivene benzinom, čekala se samo prava varnica da sve plane. Mohameda Bouazizija ju je proizveo. Njega će tunižanska nacija upisati u knjigu svojih najvećih heroja, a arapski svijet kao hrabru žrtvu čija je šibica zapalila sjever Afrike i arapske zemlje Azije. Nakon žestokih protesta i iz današnje perspektive relativno lakog svrgavanja tunižanskog diktatora Ben Alija, plamen je buknuo i u delti Nila.
Nakon dana provedenog u Istanbulu poletili smo za Kairo. Istanbul, gdje na djelu vidite ono o čemu se u vanjsko-političkim i ekonomskim magazinima na sva usta priča – ubrzano ekonomsko buđenje, u tom smislu ni po čemu nije bio sličan našoj sljedećoj destinaciji.
Ovo je bila moja druga posjeta ovom višemilionskom gradu. Prvi dan sam primjetio da ljudi u Kairu nisu više onakvi kako ih se sjećam. Nisu to više nasmijani, a ipak preplašeni ljudi, koji hvale svoga reisa iz straha. Ne poginju više glavu pred policajcem koji ih udara otvorenom rukom po šiji rutinski i pokorno, kao da im je suđeno da ih udara do ćefina. Još uvijek je poginju, ali s osjećajem da su to zadnji dani. Iz perioda prvog boravka u Kairu sjećam se mnogobrojnih protesta malog broja pojedinaca koji brzo budu pohapšeni i zatvoreni. Sjećam se da je u to vrijeme svaka ideja o milionskom izlasku na ulice i svrgavanju režima unaprijed bila osuđena kao neka neslana šala. Niko nije vjerovao da taj dan može doći. Niko tada nije ni sanjao o onome u šta se sad više i ne sumnja.
Dan prije prvog velikog okupljanja demonstranata na trgu Tahrir upoznao sam taksistu Ahmeda. Čovjek pedesetih godina, taksira starom Ladom već dvadeset godina. Završio je historiju na Kairskom univerzitetu, ali nikada nije radio u struci. Pričali smo o Bosni, o Jugoslaviji, o fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije koja je igrala rame uz rame sa Brazilom i Argentinom – pokazuje to onim pokretom prislonjenih kažiprsta. Onda sam ga pitao za stanje u Egiptu, na šta veli: Poskupila riža, poskupilo ulje, poskupilo brašno, pas namješta sina za nasljednika… Egipat je bogat, naučio je da živi od rada, od obrađivanja svojih polja, turizma, trgovine, proizvodnje… Sve je stalo, narod ne vidi dinara od svega toga. Danas ako ne zaradim za hljeb sutra će mi djeca biti gladna… ali ne još dugo, ne još dugo… naš najveći neprijatelj je naša policija, ima li to igdje?! Nastao je tajac, dugo nije progovarao, zamišljeno je vozio kroz zamršene ulice pune lada, zastava i starih pežoa. Pred izlazak iz taksija upozorava me: Slušaj mladiću! Nemoj ovih dana izlaziti. Ovdje će biti haos, biće pakao… Narod više ne može podnositi, svi su toliko puni jada da je svaki spreman poginuti. Mislim da ćeš, akobogda, umjesto časovima arapskog prisustvovati kursu revolucije…
I zaista, sutradan, 25. januara, na Dan policije Tahrir je ispunjen masom nezadovoljnih. Vraćajući se sa časova arapskog, prvih i posljednjih na ovom putovanju, prolazili smo pored trga. Broj demonstranata je bio ogroman, a broj policajaca činio se dvostruko većim. Parola Narod traži pad režima, odjekivala je trgom. U hotelu sam odmah uključio TV – Jazeera, CNN, Al-Arabiyya direktno su izvještavali sa trga. Sukob policije i demonstranata je bio očigledan. Očevici tvrde da je policija pohapsila na stotine ljudi u sporednim ulicama do kojih kamere nisu dospijevale. Premlaćene su stotine ljudi. Na internetu i Facebook profilu koji je afirmirao i pozivao na proteste pojavili su se strašni snimci mučenja i ubijanja. Egipatska državna televizija je o velikom skupu demonstranata protiv vlade izvještavala kao da se radi o štrajku radnika nekog osrednjeg preduzeća. Kamere su bila podešene tako da se vidi samo mali broj ljudi i policija koja propisno obezbjeđuje skup.
Ljudi zaduženi za našu grupu poveli su nas po programu za Luxor, grad na egipatskom jugu. Drugi dan demonstracija je protekao u istom tonu, uz stalno prisustvo jedne velike grupe, na trgu. Luxor još nije bio zahvaćen masovnim protestima. Luxor je vrvio od turista koji su došli posjetiti ovaj čudesni grad koji u svakom svom metru kvadratnom krije ostatke veličanstvene egipatske drevne civilizacije i kulture. Ni nakon dva dana paklenih protesta i sukoba demonstranata sa policijom, eksplozija i paljenja, hapšenja i ubijanja u Kairu, Aleksandriji i Suecu, u Luxoru se ništa nije mijenjalo. Ili mi se samo činilo. Strah je bio posvuda. Tajno se u čajdžinicama gledala Al-Jazeera. U jednoj čajdžinici dobijam objašnjenje čemu toliki oprez. Čovjek koga sam zbog njegovog izgleda povezao sa likom Alibabe objašnjava: Šuti, nemoj ti o tome govoriti… Ne znaš kakvi su… Juče su upali u radnju, prebili vlasnika, demolirali dućan i optužili ga da organizuje demonstracije i „prati pogrešne vijesti“… Onda stanka, povuče dva dima iz nargile sa opojnim sastavom, uzme gutljaj čaja pa nastavi sa bratskim savjetom: Čuvaj se sutra, poslije džume biće svašta i ovdje… Gotovo je… Ljudi ginu, ovo je prešlo svaku mjeru, ne znam šta hajvan čeka, što ne odstupi s vlasti, nije mu dosta trideset i kusur godina… A onda završava svoje šaptanje meni vicom: Uputila se neka gospođa predsjedniku sa žalbom da je sve prodala i novcem podmitila da joj sin dobije neku važnu poziciju. Sad, pošto nije dobio posao, traži da se novac vrati. A predsjednik joj odgovara kako je on prodao cijeli Egipat da ga sin naslijedi – ko će njemu vratiti.
Na povratku u hotel, vidio sam nekoliko transportera egipatske vojske i vojnike raspoređene ispred hotela i duž obale Nila kojim su šetali mnogobrojni turisti. Posljednje vijesti prijatelja iza Kaira su bile zastrašujuće. Doktor Muhamed me zvao i upozoravao da se čuvam, kazao mi je kako u bolnicu gdje radi dolazi mnogo povrijeđenih, da policija ispaljuje metke, da se u centru Kaira u ovom trenutku bukvalno ubijaju svi koji su na ulici. Govorio je o nekoj ženi na koju je policija udarila svojim vozilom, žena je u naručju imala dijete koje je povrijeđeno i u životnoj je opasnosti. Muhamed je plakao. Događaji su me podsjećali na 1992. pred rat u Bosni.
Treči dan, yamul ghadab, dan srdžbe, kako je kasnije prozvan, bio je najteži dan egipatske revolucije. Još noć uoči tog petka prekinut je internet, mobilna i fiksna telefonija. Radnje su zatvorene. Cijelim Egiptom je ključao bijes. Kao da je cijeli Egipat izašao na ulice i slao poruku: večeras moraš otići. Policija je sve vrijeme radila svoj posao. Većina stravičnih snimaka koji su tek nakon nekoliko dana izlazili u javnost, a snimani su amaterskim kamerama i mobitelima napravljeni su upravo na ovaj dan. Na desetine ljudi je prikazano kako idu u smrt raširenih ruku ne tržeći ništa do ostavku diktatora i slobodnu državu. Taj dan je na trgu nastala fotografija koja je obišla svijet – egipatski Kopti čvrsto se držeći za ruke napravili su živi štit oko muslimana koji su obavljali džumu. U ponoć se očekivalo predsjednikovo obraćanje naciji. Nekoliko sati prije policija se povukla, a osiguravanje grada je preuzela vojska – to je bio prvi korak u postizanju krajnjeg cilja demonstracija. Saznajem da, sada već možemo reći bivša, policijska država Egipat broji oko jedan i po milion policajaca, uglavnom nepismenih. Student medicine Wali, kojeg sam upoznao na Nilu dok se uz cigarete marke Kleopatra odmarao nakon napornog volonterskog dana – prva smjena u bolnici, druga na demonstracijama, a treća će uskoro početi u hitnoj – mi objašnjava: …Znam da će ti zvučati uvrnuto, ali ovi… (išaretom pokazuje na kordon policajaca naoružanih kalašnikovima) to su ti ljudi koji su precizno birani i moraju imati sljedeće kvalitete: inteligenciju kolca, hobi – nasilje, slijepa pokornost, gluhi na svako preklinjanje mučenog… Ukratko, to su sirove barabe kojima je neko utuvio u glavu da su čuvari reda, a da se red treba čuvati premlaćivanjem na prvu… Pili smo čaj, a onda su nam se pridružila još dvojica Egipćana koje nismo poznavali, zatim još jedan. Svi su pili crni egipatski čaj, niko nikog nije poznavao, a ponašali su se kao da su svi odrasli na istom igralištu. Ostavio sam ih u melankoliji tihe pjesme o slobodi, uz klokotanje nargile i Nila.
Te večeri su se čuli pucnjevi, galama, plač, urlikanje. Cijelu noć je neko nekoga ganjao i dozivao. A onda opet pucnjevi. Pa nekog premlaćuju. Ujutro sam sjeo u dvorištu hotela. Prišao mi je stariji čovjek. Pozdravio me i započeo priču o tome kako je on jedini stranac koji je tih dana uspio da se prebaci kopnenim putem u Luxor iz Kaira. Gospodin je bio iz Irske. Navodno politolog i ima specijalizaciju iz oblasti revolucija. Kaže da je bio u Tunisu i da mu je sljedeća destinacija Libija. O sinoćnjim dešavanjima na ulici ima svoju teoriju: …Nakon što je predsjednik povukao policiju koja je navodno osiguravala gradove, naredio je da se presvuku u civil, da naružaju najopasnije zatvorenike i oslobode ih iz ćelija. Policija i zatvorenici su cijelu noć napadali građane, upadali u radnje, pljačkali, prestrašivali. Građani su se okupljali u grupe i čuvali svoje mahale, zgrade i radnje… Rušenje ovog režima nije lahak posao… Ovaj je suviše okrutan i inteligentan da ga se riješe olahko. Ovdje revolucija neće uspjeti…
Otišao sam na staru čaršiju, skoro sve suvenirnice su bile zatvorene, poneka razbijena. Trgovina je cvala samo starcu, u prljavoj žutoj galabiji. On to nije ni krio, skakutao je od sreće. Kako i ne bi?! Pun kamion motki od nekog dobrog tvrdog drveta (u poređenju s njim drijen je spužva) opšivenih devinom kožom na jednoj strani rasprodao je za manje od dva sata. Uzvikivao je zadirkujući trgovce: socijalna revolucija već daje plodove! Ironija Egipćana je jednako dobra kao i pamuk iz Egipta. Pred svakom radnjom stajao je gazda sa nekoliko sinova, svi naoružani mačetama, motkama i noževima. Rijetkom strancu se nasmiju, ponude ga čajem, motke i noževe kriju za leđa i traže da se uđe u radnju i pazari šta. Irac je bio u pravu, čini mi se da je jutros rano bio na ovom mjestu i saznao detalje o udruženim policajcima i zatvorenicima. Taman što sam sjeo u jednu grupu naoružanih trgovaca i uz ponuđeni čaj pažljivo slušao o ujdurmi koju su im pripremile dvije grupe jednako loših ljudi, zazvonio mi je mobitel. Iz slušalice je vrištao glas: Gdje si, čovječe, za pet minuta polazimo za Bosnu!!! Ne sjećam se kako sam stigao do hotela, onda do aerodroma…
Sljedeći dan sam već bio u Sarajevu u kojem se također puca noću. Puca se i danju. I u tramvaju. I u parku.
Egipatska revolucija je nekoliko dana poslije ipak uspjela. Pobijedila je velika egipatska nacija, bogata plemenitim ljudima, doktorima, književnicima, misliocima, običnim i neobičnim ljudima, čajdžijama i trgovcima, inteligentnom mladom naraštaju koji se nada boljem obrazovnom i socijalnom sistemu. Irac je bio ukrivu! Reis je ipak bio prisiljen otići.
Nekoliko sedmica nakon revolucije student Wail mi piše: Raspisan je referendum na kojem su se građani trebali izjasniti o nekim promjenama u Ustavu. Čovječe, mi glasamo!!! Moj otac, majka, braća, čak i nena u kolicima izlazi na prvo nemontirano davanje glasa ZA ili PROTIV. Ljudi se grle pred glasačkim punktovima. Nije nam važno jesi li ZA ili PROTIV, važno je da se pitaš.
