Meditacije o tradiciji
Starostavno i još neiscrpljeno pitanje, neiscrpljivo ali još neizbježno, pitanje suštinsko – koje je jezgro, korijen, vrelo – istočnik svih ostalih naših pitanja, svih zanimanja i misli, svih slova, riječi i rečenica, pitanje kojim i na ovom mjestu utiremo put gonetanja stvarnosti, vrijednosnotvorno i bezodvlačno, naosluh (gramatički) jednostavno pitanje: kako živjeti? – sukladno nepregledu predmeta kojega nastoji obujmiti – ljudskoga života, uvijek može imati samo nepotpun i časovit odgovor. Nema sumnje: da je stalno izmicanje krajnje ivice tog odgovora jedan od uzroka zloćudnosti čovječije kobi. Ali ne samo ta nezaokruživost, ta krnjavost, taj nedogled, već i činjenica da uvijek, u najobičnijim uvjetima života, u prosječnim situacijama, u odnosima najobičnije stvarnosti, svakidašnjice, baš kao i u nesvakidašnjim trenucima, graničnim situacijama, u vanrednim stanjima, djelamo kao da tačno znamo kako treba, kao da su naši vrijednosni prasudovi dovoljno odgovarajući stvarnosti, kao da smo ucijelo upućeni pravim stazama misli. A nismo. – Jer mniti i djelati ne misleći: nesvjesno, instinktivno, građanski nepokolebljivo, lakomo i lakomisleno, uparloženo, mlitavo, kilavo, bezmozgovno, kao mazga, kao javno mnijenje, kao okomisaona narodna masa, ne pokrećući svijest logikom, ne okrećući je ka osnovicama, ne preispitujući stubokom ”samorazumljivosti” u području duha, ne tražeći razloge, ne shvatajući i prihvatajući nova traženja, traženja novoga, novih osnova – tako je nemjerljivo ugodno, razvaganjeno, izvjesno, mirno, bez krzmanja, jer sve je razumljivo – eo ipso, sve tako sigurno i blagodarno, jasnovidno, neupadljivo i normalno, ali to znači i – iznevjeriti vlastite oči i mozak! Gvožđem logike ne kopkati po tim najneospornijim sudovima dembelijski izvjesne svakidašnjice, što su kao salo mekušavi, po vrijednostima neizdržljivim, kao limfa nečistim, ne sumnjati u njih (ne samog sumnjanja radi), ne dovoditi ih u pitanje (ne radi samog dovođenja u pitanje), samim čime i ne otvarati put ka novome (ne samo radi nekog budućnjarskog hira, kao što ćemo i vidjeti) – a sve ovo je, čini nam se, stari običaj i vječita zadaća viših oblika mišljenja i pisanja – ne činiti to, znači i: životinjski koristohlepno oguglati pred djelima zapisanim zavještanjem onih časno umrlih i neješnih tragalaca za istinom!
Govorimo o mišljenju. O stvarnosti i mišljenju. Time smo došli do druge etape u razvodnjavanju našeg osnovnog pitanja: nepregledni istočnik kako živjeti – postaje uzani rukavac: kako misliti o tradiciji? Jer tradicija misli o nama, poima nas na određen način, i očekuje od nas da na određen način živimo i djelamo. – Mi danas pitamo o tradiciji i tradicioljublju, o tradicionalizmu u poeziji, a sve da bismo, u konačnici, dognali misli u predio idejnog vidikovca s kojeg ćemo jasnovidno moći razabrati stanje pjesničke riječi unutar vlastite historijske sadašnjosti – čime i dosegnuti, nadamo se, značajne opaske za samorazumijevanje i samoodređenje. To je krajnji cilj ovoga eseja.
I sve dok imamo interesa za istinu, moramo kao mrkogleđe prezirati trogloditsko beslovesje koje režira ovaj kraval stvarnosti, a posebice ovu, svuda prisutnu, kao vazduh, i himbeno bezobličnu, i kao vonjav vazduh nepodnošljivu, šaradu oficijelnih mudroslova: mozgala sa paučinastim lješnjakom u lobanji, što nam (mada s duhovnih klecala govore, ipak) svojim nadmenoslijepim i slijeposebeljubivim glavicama i jezičcima tumače život i stvarnost – bulazne o stvarnosti života! Kao gejziri po vulkanskoj kori emocija mora kipjeti po našim mozgovima, sve dok, grsteći se, gledamo i slušamo sve te biflanate i frfljatore, udvoričke konkubine, kalašturski zaprljanog duha, te funjare, fićfiriće i gospodu nadute noseve, sve te defraudanate, žutokljunce, kojima, kao i kućnim ljubimcima, narod tepa – zovući ih ”intelektualcima”; koje narod uzgaja samo da bi postali njegovi duhovni kolibrići, poslušni i umiljati, da bi se radovao svakom njihovom cvrkutanju i cvrcnutanju poželjnih disputa o stvarnosti i kulturi, da bi svojim razrookim viđenjem begenisao te njihove žutokljunačke ćiu-ćiu-pisanije, konkubinska umiljavanja, da bi se na kraju uvijek zadovoljeno smješkao. Ali uznastojat ćemo i ne ulaziti u jednu drugu krajnost, u opasne krajeve ideja, krajeve onih opasnih ideja, u one zemlje (sa hiljadu sunaca) čije su karte crtali prekjučerašnji pisci, razumnici koji su, čeznući za srećom i redom i u svijetu ljudi, zaboravljali da bi razumski prijedlozi za promjenu tog svijeta bili izvodivi samo u svijetu u kojem bi i prevladavala ljudska razumnost, pa su jučerašnji sekretari i komesari, kao i domaločašnji narodni poslanici i generali, precrtavali i docrtavali te karte perima sa pulpama od krvi i suza, zbog gnjeva ili koristi, nožem i metkom, i zatamnili su sunca nade, i zgužvavši sve u konačnici, poslali sve dođavola u nepregledu krvoliptanja. (Podsjetimo se: takve ideje i danas imaju svoje povjerenike.) A iznovično je to zalaganje za primjenu istine vodilo za sobom i bezočna zla i izgibanja masa, i prečesto i prekrvavo, da bismo različito mislili, da bismo smjeli različito pomisliti negoli ona filozofija historije kad kaže: da stvarnost ne podnosi istinu. Društvena stvarnost. Stvarnost naroda. Da ono što je narod naučio vjerovati (bez razloga), nije moguće (nikakvim razlozima) oboriti. ‘Ako tu slučajno jedared pobjedi istina, zapitajte se sa dosta nepovjerenja: ‘kakva je to velika zabluda bila na njenoj strani?’, rečeno je u jednoj glasovitoj knjizi.
Tražiti istinito jednakovremeno znači i težiti nepoželjnom, za opće dobro nekorisnom, za sve – nespokojnom, hrliti ka izopćenju i kaznama, tvrdoglavo kao Tersit govoriti naivnoiskreno, i tako govoreći podbacivati pleća pod vladarevu toljagu, podnositi podsmijehe ili gundranje gomile, tražiti nesreću, tragediju, bolest, ludilo. Smrt. Nitimur in vetitum. Težimo zabranjenom. Stoga se od istina ne smiju praviti prijedlozi za bilo kakve skupine ljudi: želimo li juriti istinu, jednakovremeno moramo praviti nešto što po sebi nije recept za narod. Što nije recept! Zanima nas ideja za pojedinca, zanima nas pojedinac kojega zanima istina, ma kako bila neugodna, ma koliko da je tegobna njezina sijamska blizanka – nesreća. Zato pitamo naivno, kao čovjek sa izgubljenim pamćenjem, a sve da bi gonetanje problema bilo što potpunije: – kako da se u (našim prilikama) individua (sa budnom književnom sviješću) odredi prema tradiciji? prema kulturi zasnovanoj na tradicijskim vrijednostima? prema tradicijskim estetskim vrijednostima? – Ovim uzimamo u ruke jarko užarenu stvar, i sada je potrebno što dulje zadržati je među jastučcima i dlanovima, toliko dugo sve dok joj ne sagledamo sve stranice, iz svih uglova, ma koliko oprženih ruku izišli iz posla. Moramo, jer – nemiri duha i zahtjevi života, zahtjevi časti i dosljednosti, ogledala savjesti koje prezire muzge i prašinu, prijezir prema molećivosti maškarnih kreatura što se zovu i (akademski ili boljerekuć) Akademijini građani, i hladnokrvnost prema naivno-strastvenoj ganutljivosti izvanakademijskih građana, tj. pučine sa zapaučinastim mozgom – dognali su nas pred neizbježnost traganja za hladnim odgovorima kojima ćemo zagasiti ova užegla pitanja. Tako i odgovaramo: povrh svega, sebi. Zbog radosti u istini. Za sebe. I – za dva-tri eventualna čitaoca, koji, kao i autor ovog rada, nisu još uvijek sasvim sigurni šta jesu i kako da budu – i nikome više! Dakle: za svakoga, i ni za koga! Što nas, naravno, ni u kojem slučaju ne odgoni od studenih razloga i činjenica, čime, dakle, ne odustajemo od pokušaja dokučenja onog istinitog: razotkrivanja stvarnosti jezikom.
Ja jesam – ja i moj svijet. Ali šta je to ”moj svijet”? Šta jeste ta moja stvarnost?
Okrenuv se oko sebe vidim: – računar, olovku, stolicu, sijalicu, umivaonik, plinsku grijalicu, televizor, frižider, telefon, ventilator, sudoper itsl. – riječju: ljudski pribor. Izađem li vani ugledat ću: pločnike i kolnike, automobile i tramvaje, izloge, reklamne slike i natpise, zgrade, ograde, bandere, cerade i semafore itd. – dakle, ponovo naprave. I bilo kuda pogledam li: samo gvožđe i plastika, guma, staklo, drvo i beton u formama najraznoraznijih tehničkih pomagala. – Prva očiglednost koju ćemo utkati u odgovor na pitanje o stvarnosti, jeste: da živimo u svijetu tehnike. U svijetu cijelom od tehnike. – Cijelom? Može li ova ocjena podnijeti provjeru same stvarnosti, iskustva samog, jer: ipak, još uvijek vidim pogdjegdje i travu i rijeku i jezero i zemlju, i još uvijek kiša pada, kao što još uvijek udišem vazduh (pokatkad neukaljan industrijskom hemijom). Dakle, još uvijek nije cijelu prirodu taknula čovjekova ruka: preobrazila u tehničke sprave. Međutim, i ta ”netaknuta” priroda je u izvjesnom smislu taknuta i unebovapijuće promijenjena: ”Zemljište se sada razotkriva kao ugljeni basen, tlo kao rudno nalazište. Drugačije se pojavljuje njiva koju je seljak nekad obrađivao, a obrađivati je značilo još: uzgajati. Ratarski posao ne izaziva oranicu. Sjeme se, kad se posije, prepušta snagama rasta, i nadzire se napredovanjem usjeva. U međuvremenu se promijenila i obrada njiva – ta drugačija obrada traži nešto od prirode. Ona od nje traži u smislu izazivanja. Zemljoradnja je sada prehrambena industrija. Od vazduha se traži da isporuči azot, od tla – da isporuči rude, od rude – da isporuči, na primjer, uran, od urana – da isporuči atomsku energiju, koja se može osloboditi u cilju razranja ili radi mrinodopskog korišćenja.” (Heidegger) – Izazivanje ispostavljanja energije! Tako tehnika mijenja prirodu cjelokupne prirode i ne ostavlja je ”netaknutom”: – priroda se sada promatra kao izvorište, kao sirovina, kao sredstvo – nikada kao nešto dato, nešto ”samo po sebi”. Priroda je nešto što se mora iskoristiti! – što prije! Osim toga, tehnika je i izašla iz okvira bogomdane prirode: čovjek ne samo da je preobrazio prirodu, da joj je nametnuo svoj smisao, već ju je rastegnuo, proširio, dogradio. Igrao Boga. Da parafraziramo Andersa: nije nikakva novost da se mogu usmjeravati razvoji novih varijanata biljaka i životinja; ili: element 94 – plutonijum: priroda ga nije pretpostavila, demijurg ga nije imao u svojim nacrtima univerzuma. Ukoliko nam je potreban dokaz o promjenjivosti svijeta – bolji od plutonijuma nećemo naći.
S plutonijumom mi smo u najnovijoj – posljednjoj? – fazi tehničkog razvoja. – Od početka ere moderne tehnike, za čiji se datum najčešće uzima 18. stoljeće, – zapažamo grdne promjene svijeta i ljudske duše, promjene uslijed kojih je postalo nemoguće zadržati zastarjeli duh predtehničkog društva: krenuti u novo postalo je moranje. Inače čovjek ne bi opstao: stare kulturne forme nisu mogle biti otrpljene od nove stvarnosti – morale su mijenjati i srčiku i mezgru, – tek je kora mogla ostati jednakooblična onoj starinskoj. Kao u savremenoj religiji. (Jer, – kultura je proteza kojom se život osigurava u okruženju napadajućeg svijeta.) – Izmjenivši prirodu svoje okoline, umetnuvši na mjesto neposredno prisutnih elemenata, biljaka i životinja, okružje od materije provučene kroz ljudske ruke, prirode pristupačne tek u neizmjernom lancu posrednosti, čovjek je postao drugačiji, neobičniji, nov! – ne riješivši svoju vječnu dramu, ali sada postavljenu u mizanscenu koji je čini nečuveno samosvojnom i ucijelo različitom od situacije predmodernog čovjeka, svudilj u formi i u sadržaju. Čovjek je stvarao – i stvorio – novi duh, novu kulturu, čak i kada je to neosviješćeno činio. (Zapravo, tako kultura i postaje – nesvjesno!) Čovjek je stvorio, ili preciznije, ljudi su, nesvjesno, stvorili kulturu primjerenu inicijatoru i usmjerivaču svekolike promjene: ”ono što daje obilježje prirodnoj sredini, jeste iskorišćavanje prirodnih sila: vjetra, vode, životinjske snage; ta aktivnost je u neposrednom odnosu s elementima; alatka je samo nastavak stručne spretnosti; ritam godišnjih vremena je i ritam rada; psihološki ritam upravlja poretkom pokreta; to je sredina u kojoj red, pravac, saznanje idu uvijek zajedno s ljudskom prisutnošću; gde je lična simpatija bitni činilac odnosa. Ono što daje obilježje tehničkoj sredini jeste, naprotiv, vještačko proizvođenje energije, racionalna organizacija rada i mehanizacije: čovjek odsad stupa u odnos s prirodom samo posredstvom sve složenijih tehnika; šta više, često putem istih posrednika stupa u odnos i sa čovjekom.” (George Friedman: Kuda ide ljudski rod) – Dakle, kultura i život u dobu tehnike nešto su sasvim drugačije negoli u svijetu starog čovjeka, srođenog s prirodom: pojmovi prirode i kosmosa, umora i rada, funkcije pažnje i tjelesnih pokreta predrugojačuju svoj smisao u dotada i poetskoj mašti-grozomori nezamislivim razmjerama: u djelanju kao i u dokolici. Čak i u onom ”vječno ljudskom”: u našem svijetu uobičajeno je vještačko osjemenjivanje ljudi, – da i ne govorimo o abortusu ili ugrađivanju tuđih srca. Ili u ”apriornim kategorijama”. Samo onaj ko ima vid netopira može tvrditi da naši askurđeli, pa i bliži pređi, koji su trošili godine da bi, konjima putujući, dosegnuli azijska svetilišta, jednako poimaju i osjećaju vrijeme kao i mi, koji putujemo za nekoliko sati i mnogo dalje od Azije. U svemir ili na mjesec! Ili: da na jednak način posmatramo mjesec i zvijezde. Prostor i kosmos. Ova promjena je očiglednost koja bez daljnjeg upotpunjuje odgovor na naše pitanje s početka. Ali tek skončavamo s početkom.
Tehnika nas je izmijenila. Kad kažemo nas – mislimo na ljude modernog svijeta. I tu nam se ne može prigovoriti. Jer je i ovoj tezi u pomoć pristiže jedna očiglednost: – već devetnaesti vijek značio je naglu tehnizaciju zapadnog svijeta, a poslije dvadesetog – rijetka su mjesta u kojima ljudi ne žive s aparatima: možda, pogdjegdje u dolini Amazona i na Tibetu, na ladanjima zaluđenih konzervativaca ili u kampovima religijskih fanatika. Tehnika je osvojila planetu (- uzaptila ili oslobodila ljude – to je samo u ovoj rečenici nevažno). I te sveprožimajuće tehničke prilike modernog života, nametnule su većini ljudi jednolična iskustva: danas su nadnaravno slične svakidašnjice u Londonu i Buenos Airesu, u Moskvi i Pekingu, u Kuala Lumpuru i Varšavi. Jednako kao i ovdje – oko mene, bez moje volje, odluka i pristanaka mojih: ”nijedan građanin industrijalizovanog sveta ne može odlučivati o tome da li da u svakodnevnom životu upotrijebi ili ne upotrijebi plin ili električno svjetlo ili tekuću vodu ili radio. Mora da ih upotrijebi.” – Sveto trojstvo: Otac – tehnika, Sin – industrijska proizvodnja, i Sveti duh – ”demokratija”, – nošeno nekakvom magarećom revnošću, priuštilo nam je ujednačen svijet kakav je bio samo još u pretkulturnoj eri, vremenu praljudi – troglodita. Cinik bi dodao: da se ove dvije epohe, zapravo, ni u čemu ne razlikuju. Ali jezičko-logički može mu se s pravom zamjeriti – jer, čovjek je danas kakav uistinu nikada nije bio, kakvog stari nisu mogli ni zamisliti, i sva njegova djelatnost spram prirode izokrenuta je, posredovana tehnikom: čovjek više niti lovi, niti sebi uzgaja hranu – ona mu je isporučena u konzervama. Konzerve love čovjeka! – svuda po ucaklenom i reklamnošarenom zemaljskom klikeru. Pogledajmo samo ponašanje naših tijela: ženska po reklamama; ili muška: ”onaj ko ima malo fantazije vidi na automobilima kako svoje vozače pretvaraju u (u poređenju s putnicima iz autobusa) beskrupulozna, takmičenja željna bića, u bića gluha za apel za solidarnost. Valjda nijedna stvar nije nanijela tako nepopravljivu štetu radničkom pokretu koliko auto.” – Mi više ne uobličavamo aparate koliko oni nas prilagođavaju sebi: ”skoro svi žive u i sa i od i za svoje aparate (ili aparate drugih) i bez njih ne bi mogli živjeti ‘ni za trenutak’ ” – Ako je kultura neizgovorena zapovijest tijelima, onda je i istina da: modernu kulturu presudno oblikuje tehnika, i da ju je neprimjetno nametnula cijelome industrijskom svijetu.
Tehnika nas određuje. (Ova naočita teza, naravno, nije naš nalaz – mada je prisvajamo kao istinitu, kao očiglednost, osjećajući je ucijelo našom. Zasluge – kao i rečenice pod navodnicima u prethodnom pasusu – pripadaju onom koji je prezreo ”zaslužnost”, kao i akademsku kolegijalnu apologetiku, kao i kompilatorske radove ”kolega o kolegama” – G. Andersu. Bez snage da posve sami dokučimo tektonska kretanja naše duhovne stvarnosti, a bez nagnuća za krtičija viđenja i bablja bajanja docentskoprepričavalačkih uskih grudi, i za častohlepna mudrolijanja, osvešćujemo naš postupak sljedećim: Pokušavamo, na osnovu usvojenih ideja, koje nam se pokazuju (iako općenepriznate, ipak) kao očiglednosti, kao istine, ali i kao izvorišta, izvesti neizvedene konsekvence koje stoje u vezi s našim pitanjem o tradiciji, a zarad shvatanja stanja pjesničke riječi, prirode lirske slike u našoj stvarnosti. Zarad shvatanja sebe samih. To je dovoljna količina novog da bi ovaj rad imao pravo na postojanje. – Odbranu legitimnosti cijelog ovakvog postupka tražiti kod Andersa, koji slično postupa.)
Opazivši očiglednost tehničke prirode naše (kulturne) stvarnosti, dognali smo do mjesta na kojemu je neizbježno stubljem čvrstih razloga potpaliti vatru sumnje, razgorjeti je u požar koji treba zahvatiti neke općeprihvaćene prašnjavopapirne namete, a koje neki slijepi misaoni miševi nečasno imenuju riječju ”očiglednosti”. Poštovati postojanje očiju – kojim motrimo stvarnost, mozga – kojim uspostavljamo odnose među stvarima, znači morati bezodgađajno opovrgnuti da se zastarjela kultura prekjučerašnjice – vjerovanja, običaji, pravila ponašanja uobličena u vjekovima od seoba staroslavenskih plemena do okončanja osmanske vladavine nad ovim zemljištem: od patrijarhalnog morala do usmenoknjiževne estetike, konzervirana od 19. stoljeća pa naovamo – ovjekovječi i današnjem čovjeku nametne, kao jedini možebitni odgovor na pitanje s početka ovog rada: da bude jedino i nepobitno – ovako treba živjeti! Jer – pažljiv čitalac je mogao već naslutiti ovo Jer – svijet naših askurđela, pa i bliskih predaka, je svijet bez tehnike i industrije, i time suštinski drugačiji, – kako smo vidjeli: svijet sa potpuno drugačijim iskustvima, sa drugačijom svakidašnjicom, svijet u kojemu se svijest i tijelo drugačije kreću negoli danas, svijet je taj toliko udaljen od nas da ga teško možemo i zamisliti, i da bismo teško preživjeli u takvom svijetu. Taj svijet je toliko odmakao da samo preneoprezni preživači kulturnih preživjelosti mogu zagovarati da smo mi – opslužitelji naprava i potrošači roba, duhom jedanki, ili približno jednaki, našim pređima, ljudima prirode. Možda bi bilo bolje da jesmo. Ali ne možemo biti! Ako je kulturni kontinuitet i postojao – tehnika je jaklenim zamahom rastrgala duhovnu osnovu na kojoj je počivao stari čovjek. Previše je razloga koji nam zabranjuju da mislimo o jednom takvom Možda. Previše razloga će ostati nasuprot tog Možda, čak iako izdvojimo samo one iz prethodnih pasusa ovoga teksta. A ono akademijsko mudroslovlje kršteno na zapadu kao ”cultural studies” – izmišljeno radi sebe samoga, tj. da bude sinekura, tj. radi blaženog života koljenopriklona – ”mišljenje” koje tvrdi suprotno, i nije mišljenje, jer je moralističko – a bezrazložno, slijepo za stvarnost, jer je akademski glupavoneozbiljno: već pola stoljeća jogunasto mandrljaju ti oficijelni alternativci, nevaljanim razlozima jedne mekušave etike, da: samo Sikhi smiju voziti motocikle bez kaciga, jer moraju zbog njihove tradicionalne nošnje. I kao što ihtiolozi sav život samo seciraju riblje stomake pa se isprče da su intelektualci, a nisu! – tako i ovi intelektualni kentauri (s konjskom glavom!), ovi bezjački prvoredaši, črčkala i kaputaši nisu mislioci, sve dok su samo ”mislioci” – dok izostavljaju misli i razloge iz svojih ”kulturnih studija”, – u kojima rečenice, dodajmo i to, svojom ”znanstvenom” rogobatnošću prije nalikuju žvakotinama pokvarenih narezaka ili pak ocjedinama zaboravljene kahlice, negoli stilu mislećih ljudi.
Tradicija, nekad shvatana kao snažno ”prisustvo nečeg što je bilo”, u brzacima modernog vremena postajala je ”blijedo prisustvo ponečeg što je bilo”. I to ponešto, u danima u kojima ćemo živjeti, postajat će sve više zasjenjeno novim suncima tehnike, i opstat će, ako u sjenovitim muzejima uopće bude bilo vidljivo, kao ”prisustvo tek ponečeg što je bilo”. Ako već danas nije tako. – Pažljivo pogledajmo samo odnos pažnje prema tradiciji u našem svijetu. Odnos koji će nam se otkriti u nepažljivostima žargona pastira naše kulturne baštine, nezajažljivih pasatista koji, kao i svi maloumni tankoćutljivci, ponavljaju do besmisla izvjesne jezičke formule, ne razmišljajući mnogo o smislu, ne osjećaji igre smisla s njihovim jezikom, igre njihovog jezika s njima. Tradicija je ono što nas određuje u dubini našega bića, zato je treba zaštiti, sačuvati i održavati! – kažu oni. Sa stanovišta filozofske antropologije tradicija se ovdje postavlja kao ono što nas određuje nadilazeći (– transcendirajući) nas kao pojedince, dakle: kao kultura, ili kao jezgro kulture, koja nas oblikuje a da i nismo svjesni toga, koja nas određuje, koja određuje naše poimanje i ponašanje svojim neizgovorenim i nevidljivim, što će reći, neosporivim zapovjedima. Sa stanovišta logike ono ”zato” (kao i drugi dio rečenice) je potpuna besmislica. – Jer: Ako nešto moramo ”zaštiti, sačuvati i održavati”, onda to znači i kako moramo upregnuti svijest da to nešto spasimo od nečega. Pitamo li te naftalince: ”od čega je tradiciju potrebno spašavati?” – uputit će nam onaj predvidljivi romantičarski volej: ”od sveprožimajućih rogobatnosti i barbarstava modernog svijeta”, kojim poentiraju, ali samo na račun smisla prvog dijela svoje rečenice. Jer, ako je jedini način da tradicija preživi i da bude u svijetu tehnike: usredsređenost svijesti ka njoj (štićenje, čuvanje i održavanje – putem npr. obrazovnog sustava ili digitalizacije), onda tradicija ne može biti ni jezgro kulture koja nas – kako znamo, uvijek nesvjesno – određuje. Spram svakidašnjice i savremene kulture, najvećma tehnikom i industrijskom proizvodnjom određene, tradicija je kao praznik spram ostalih godišnjih dana. Tradicija nas ne određuje u dubini našega bića, i zato je ne treba zaštiti, sačuvati i održavati. Zato ne! – možda zbog nečega drugog.
Tradicija je sredstvo za preživljavanje. Mjesto oko kojeg se okupe ustrašene ljudolike životinje kada ih druge napadnu, ili kad one, ostrašćene ili gladne, željne osvete ili blaga, žele napasti druge – pljačkati i ubijati. Ili kad, što je najučestalije, samo očekuju, samo vjeruju ili sumnjaju samo, da će ih napasti oni koji su se iskupili oko druge tradicije (kao oko barbarskog obrednog kotla). Za to je tradicija nasušno potrebna. Kao navodnjavanje suši. To je njezino historijsko opravdanje. Zato nas historijsko opravdanje tradicije ne zanima: viknuti za ili protiv tradicije, kao intelektualni sud, nužno znači i viknuti za buduće smrti jednih ili drugih masa. Ne želimo vikati, – ne zanima nas stvarnost naroda! Bježimo od nje – k sebi. Ka istini
(- vidi gore o odnosu istine i narodne stvarnosti). Zbog radosti u istini i poezije. Ko ne može dokučiti smislenost ovog odgovora, ni taj nas se uopće ne tiče.
Niti nam je želja opovrgnuti tradicionalistički moral prosvjetiteljskim univerzalnim vrijednostima. Osporiti jedan moral drugim, jednu vrijednost drugom, jednu riječ drugom. Nadglasati. Mi to ne možemo. Mi to uopće ne radimo na ovom mjestu. Ovim esejom htjeli smo provjeriti odnos izvjesnih preživjelih riječi prema jednoj novoj stvarnosti – i međuodnos riječi unutar jedne rečenice! – i razotkriti stvarnost i pusiti je da, što izravnije, progovori i ospori ideje raznorodnih ljubaca baštine, baštovana vrta tradicije, muzealaca i pasatista. Ne neki drugi moral, već same činjenice stvarnosti nasrću na zastarjela viđenja. Kao na Don Kihota. Jer je smiješno, poput duhanja u poderane diple, govoriti ili pisati, glupavo, kao što mnogi intelektualni dinosauri danas čine, i pri tom misle da izražavaju misli, da sazlijanje, keranje žena, starinska izrada sira ili takvo što, ima bilo kakve veze sa suštinom miliona egzistencija širom industrijskog svijeta naše sadašnjosti, ili bilo kakve veze sa kulturom koja određuje ta življenja. Servantes današnjice, kada bi takav postojao, znao bi komikom ovu razrožnost dognati do apsurda.
Tradicija je mrtva. Tehnika je njezin dželat. A industrija, koristeći tehniku, poigrava se sad sa crkotinom tradicije, podešavajući njezin oblik sopstvenim potrebama zarade. Starinska izrada sira može i danas postojati, kao i kujundžijski ili abadžijski zanati, ali ne i autentično, kao nekad – kao životno moranje, već jedino kao rekvizita turističke industrije, što će reći, kao ukras, a što pak (složit će se u ovome s nama i tradicioljupci koji su upoznali logičko mišljenje) svakako mijenja suštinu same te stvari. A dosljedno se voditi prema tradicionalnoj kulturi, običajima i vjerovanjima iz Servantesovog vijeka (16. ili 17. st.), i preživjeti u današnjem gradu, jasno da nije ikome dokučivo, čak ni onima luđim od Don Kihota. – Tradicija je danas izlet u prirodu, posjeta muzeju ili praznik.
Rekli smo: prevelike su mijene da bi čovjek na jednak način osjećao i gledao svijet prije i poslije moderne tehnike. Sada se okrećemo umjetnosti. Jer velike promjene u čovjekovom svakidašnjem odnosu prema prirodi, jesu jednakovremeno i promjene duhovne jezrge samog čovjeka, i ne ostaju – jer ne mogu ostati – bez posljedica i u oblasti umjetničkih oblika, dakle, tamo gdje on najsnažnije formira svoje viđenje i osjećanje svijeta. Vidjeti i osjećati svijet kao npr. paleolitski čovjek, znači motriti kao lovac, vrebati životinju i osjećati njezino krto meso i vrelu krv u rukama, pod ozvjerenim desnima i zubima, krčavim crijevima, znači i slikati tu životinju na pećinskim zidovima, samu, bez prostornih odnosa, jer je pažnja usmjerena samo na nju, jer je odnos prema svijetu bez posrednosti, jer je cilj jednostavan: uloviti životinju. Na životinju je najviše koncentrirana njegova pažnja, tako je ona prije svega ostalog, njegova priroda, ona je njegov svijet. Nasuprot tom jednolinijskom odnosu paleolitskog nomada prema prirodi, kasniji čovjek, neolitski, zemljoradnik i marvogojac, živi na stalno i gusto naseljenom prostoru, u kojemu sada od prirodnih pojava, od klime, ovisi njegov život. Tako on pomno osluškuje i istražuje prirodu, uobličava odnose i zakonitosti u njoj, i na taj način je mnogo složenije shvata negoli njegov paleolitski predak: otkriva prostor i očovjekoličuje prirodne pojave (npr. ”umiranje sunca”), čime tvori i prve mitove – umjesto životinje sunce sada postaje božanstvom, jer od njega zavisi život biljaka, pripitomljenih životinja, na kraju i život samih ljudi. Time stižemo do cilja ovog izleta u historiju drevne umjetnosti, a to je pokazna potvrda naše početne teze: da promjena čovjekovog odnosa prema prirodi, što će reći, promjena samog čovjeka i njegovih potreba, njegovih briga i načina života, sadržaja i oblika njegovih svakidašnjih iskustava, ne može ostati bez posljedice za njegove esteske nazore i potrebe. (Naravno, mi ovdje govorimo o čovjeku koji životnoozbiljno shvata umjetnost.)
Danas, kada on više nije lovac, zemljoradnik ili pastir, već tehnolog, tehničar i korisnik naprava – kada više nije ljubavnik zemlje, već silovatelj Zemlje, potrebno je preispitati i nakjučerašnje načine pjesničkog oblikovanja, koji se ispostavljaju kao neprimjereni prirodi i duhu našeg tehničkog vremena, – štaviše, erama su udaljeni od njega, a nametnuli su se kao nadrednosti po kojima i mi, danas, pjesnički mislimo; – ako smo, kao što smo zbog usuda jezika i morali biti, poetskojezički najvećma određeni domaćom poezijom. Makar u nacrtu, potrebno je preispitati, nanovo osvijetliti, osvijestiti, osporiti samu osnovu poetskih formi našeg jezika, neke inkunabulske ukorijenjenosti, preživjele književne navade, hiljadugodišnje zakone pisanja stiha, i na kraju vidjeti jesu li mogući drugačiji oblici. Na to nas goni očigledna kriza našeg pjesničkog jezika.
Odnos prema prirodi u našoj poeziji ravan je onom neolitskom! – Čudesno! – kao da svijet, kojeg je zajahala tehnika, nije od vremena neolićana, napravio najčudesnije kapriole, i bijesnim galopom pobjegao (čak iz demijurgovih staja!) u eru nuklearnih centrala. Još je čudesnije da je takvo stanje naše poezije, donekle – do druge polovice prošlog vijeka, razumno i opravdano, jer: sve do početka 20. st. ovaj prostor, prirodom i kulturom, i nije bio drugo do neolićanski (ne govorimo zbog sebeljubivosti!) netaknut od zloguke grdobe moderniteta: tehnike, industrije i velegradske arhitekture, riječju – moderne otuđenosti, koja se kao izbojak javlja tek s tim dvadestim vijekom po ovim zemljama. Kao i ratari, (ralima svoje imaginacije) pjesnici ovog jezika su mahom bili nezajažljivi ljubavnici zemlje. Nema sumnje da ćemo potvrdu za tu misao naći u stihozbirkama Kostića, Vojislava, Kranjčevića, Šantića, Dučića, Matoša, Vidrića, Ćatića, Disa, Crnjanskog, Gorana, Nazora, Cesarića, Hume, Nastasijevića, Tadijanovića, Šopa, Raičkovića, Dizdara, Pope, Skendera… Isključujemo sistemsku isključivost, ali protivprimjere naći ćemo tek kao izuzetke. Neke Ujevićeve pjesme i još pogdjekoje. A naša teza i dalje stoji: da je poezija našega jezika najvećma izbjegavala tehniku i moderni industrijski svijet, tu novu prirodu čovjekovu, kao možebitan izvor ljepote. Kao novi izvor ljepote, kao izvor nove ljepote.[1]
Poodavno je izrečena teza kako je narodna poezija presudno odredila sudbinu našega stiha, i poprilično je adekvatna stanju stvari. Npr. modernu poeziju Skendera Kulenovića nemoguće je odvojiti od doživljajnih atmosfera (erotsko-vitalističkog zanosa) koje je u našem jeziku inaugurirala sevdalinka. A takva doživljajnost očituje se i u osobenom građenju pjesničkih slika. I takvo što neće osporiti onaj koji ima imalo uma, mada vjeruju da je tradicionalizam u modernom vremenu iluzija. Ali mi pitamo za danas! Tako, u prilikama u kojima smo zatečeni, slike iz Skenderovih soneta i poema (pogotovo!) djeluju nestvarno. I ne samo zbog magnovenja koje im i jeste dejstveni cilj. Već – sva ta priroda! Ostali su samo odjsečci tog starostavnog svijeta u prostoru našeg dnevnog iskustva. Rasprs (slika iz) Ševinog grla bio bi nezamjetljiv, baš kao i krik zrna pjeska gnječenog pod točkom automobila, u jaklenobučnoj velegradskoj gvalji, – to jest uopće u akustici i optici našeg mehaničkog svijeta. Tako je izvjesno i da bi, hic et nunc, potpun – ali i potpuno lažan – doživljaj Skenderove poezije bio moguć tek u zeleni nekakvog gospodskog ladanja.
To ni u kojem slučaju ne znači da su mi te slike nedohvatljive. Ali one su za moju maštu uzbudljive tek kao upražnjavanje praznika, izlet u prirodu ili posjeta muzeju. I kao što još uvijek mogu uobraziti Homerove slike, tako ne želim reći da mi je nerazumljiv slikovni jezik naše pjesničke tradicije. Da variram jednu slavnu frazu: znače mi te slike, ljudi su ih satkali, – ali ih osjećam kao da dolaze iz drugog svijeta, svijeta sa drugačijom prirodom i kulturom. Jednako kao i kad čitam Homera. Jednako kao i kad ga čita savremeni Grk. Ti ljudi su živjeli u drugačijem svijetu, drugačije mislili, osjećali, i pjevali negoli mi. Narodna lirika (iako dokučiva pod teleskopom mašte) ipak mi sija izdaleka kao zvijezda iz druge galaksije. Majakovski mi je blizak kao jastučcima mojih prstiju tipke ove elektronske pisaljke. I snažno me dotiču njegove slike – slike njegovog futurizma, – slike iz moga svijeta! Izazvane mojim svijetom. A pjesniku sevdalinke su izvan prostora imaginacije.
O poeziji, kao što je i nužno, govorimo subjektivno, – ali, kao što nikada ne bismo osporili umjetničku vrijednost Homerovih spjevova, ne pada nam na pamet da dovodimo u pitanje ”objektivne esteske vrijednosti” naše pjesničke tradicije. Skenderove poezije! Avaj! – naprotiv. Oni ljubavnici zemlje i prirode jesu još uvijek, i izvjesno je: bit će još zadugo – najvredniji liričari ovog jezika.
Ali i ta ocjena, motrena unutar urnebesnog mirakula savremenosti, podržava našu tezu. Naš savremenik i sa-govornik, koji je daleko od toga da bude natčovjek, ali je prevladao onaj neolitski odnos prema prirodi, dakle, čovjek novog svijeta – svijeta naprava i roba, s jedne strane, govori jezikom čije su se pjesničke navade uobličile u starostavnom, predtehničkom i predindustrijskom svijetu, i poetski jezik koji mu nudi tradicija ne može osjećati ucijelo sopstvenim, a, s druge strane, sili ga da ne raskine s tradicijom uočena činjenica da je pjesništvo izazvano starim svijetom (što će reći, u neku ruku strano pjesništvo) – još uvijek i najbolja poezija ovoga jezika. Trenutačna kriza našeg pjesničkog jezika, dakle, nije samo uzrokovana činjenicom da je većina naših savremenika koji su se isprčili kao ”pjesnici”, obična čorda bezizražajnih i bespernih bezjaka, horda beslovesnih babuna, jato gologuzih paunâ, – već postoje i razlozi koji imaju veze s logikom.
Domišljamo se. Potrebno nam je rješenje. Vraćati se zasadama usmene lirike bilo bi apsurdno. Stari jezički okviri ne omogućavaju iskrene doživljaje u sadašnjosti. Novo nije hir nego potreba života. Kamo poći? Gdje tražiti novo? Kada krenuti? – Odmah! Kažemo: to novo je zapravo stizanje promjena koje je već svijet pretrpio. Svijet juri daleko ispred svijesti. Okrenimo se oko sebe vidjet ćemo i previše svijeta nedotaknutog od našeg jezika, neuhvaćenog u naš stih. Ispitajmo sebe: naći ćemo cijeli univerzum samosvojnih doživljaja i iskustava, nedokučivih Homerovoj mašti. Ili mašti pjesnika sevdalinke. – Priroda je predrugojačena. Zar i lirika ne trebala biti? Zar ne bi lirika mogla crpiti i iz nove prirode? Zar ne bi pjesnička slika mogla i trebala promijeniti svoju prirodu?
Ako novo nije moguće, neka onda svi idemo dođavola!
[1] Sugerišući potrebu novog odnosa prema prirodi (odnosa prema ”novoj prirodi”) u poeziji, mi niukoliko ne zamišljamo, ne naređujemo, taj novi odnos kao ”podražavanje savremenosti realističkim jezičkim ekvivalentima” – novinarskiolinjalim stilom! kakvog već imamo u našoj savremenoj poeziji. Naprotiv! – Konačno ostvarenje lijepog u umjetničkom djelu određeno je zakonima (preobražavanja) koji potiču iz samosvojne umjetnikove ličnosti. Iz duše umjetnika. Ali on, mada uvijek jedinstven, uvijek sa jedinstvenim postupcima, također, i uvijek crpi (Van Gogh bi rekao: slikar očima jede!) iz prirode unutar koje živi, koju gleda i sluša, koju nije izmislio, već zatekao, i čije odsječke mora nanovo kombinovati da bi došao do njemu odgovarajućih oblika. U tom smislu, dakle, govorimo o ”izvoru ljepote”.
