Slavljeničko čitanje sonetiste Muharema Bazdulja

Već nekoliko godina
proces umiranja poezije
ubrzan je

primijetio sam
da novi stihovi
objavljeni u listovima
podliježu raspadanju
za samo dva-tri sata

Tadeusz Różewicz, Već neko vrijeme

Slavljenje stiha i stila

Za sonet svi znamo. To je jedan od najkorištenijih pjesničkih oblika za koje je poezija ikada znala, oblik kojega su proslavili Petrarca, Shakespeare, Baudelaire, itd. Jedan od njih je i Bazdulj. Kakav je njegov sonet? To je sonet divljenja i pohvale.[1] Kakva je forma njegova soneta? Sljedeća. Svaki Bazduljev sonet dijeli stihove u po dva katrena i dva terceta. Ali, za razliku od te formalne istrajnosti, on ne koristi konstantnu rimu kroz cijele Heroese. Uzmimo na primjer sonet posvećen Wystanu Hughu Audenu (10) koji ima rimu organiziranu ovako abab cdcd eef fgg, dok je Nikola Tesla (67) zaslužio sonet divljenja i pohvale ukomponiran u rimu abab cdcd efe fgg. Rima soneta Bono Vox (70) je abab cdcd eef fgg. Ovo govori da se pjesnik nije htio pokoriti nekom stalnom obliku soneta. Spustio je sonet sa visina veličanstvenosti – jer je sonet zaista kroz stoljeća bio jedan od kraljevskih oblika – u prostore prosječnosti i bilokakvosti pjesničkih formi, izraza i tendencija, i tako ga lišio krune svake veličanstvenosti koju je ovaj do tada posjedovao. On je vrlo lako sa svojih pjesničkih leđa zbacio teško breme metametričke označenosti koju oblik soneta sa sobom nosi. To pogotovo dolazi do izražaja ako izbrojimo slogove: rijetko koji stih ima broj slogova bar jednak susjednom mu stihu (a kamoli cezuru koja bi ukazivala na neku svjesnu tendenciju). Vidimo to na primjeru: Tvoje su vrijednosti za nova tisućljeća,/ Nedostaje im još samo mekoća;/ Tvoja je proza meka ko ovca merino,/ Za pisanje meni je Travnik što tebi bješe Torino. (16, Italo Calvino) Prvi citirani stih ima četrnaest slogova, što vrlo skladno zvuči u odnosu na četrnaest stihova soneta. Već sljedeći stih ima manje tri sloga, dok treći ima njih trinaest. Četrvrti je stih dužinom porazio sve prethodne: on ima sedamnaest slogova. Miljenku Jergoviću takva neujednačenost nije smetala: Bazduljevi soneti često su neuredni, on rijetko vodi računa o broju slogova i o petrartističkim sonetnim idealima, on će radije citirati u svojoj pohvalnici onoga kojeg hvali, ili drugoga koji je o njemu imao nešto za reći, ili će se povesti za asocijacijom i završiti, hvaleći, u nekoj posve slobodnoj digresiji. U tom smislu, ovo su često sonetni eseji, ili esejizirani soneti.[2] Doduše, Bazdulj nije prvi koji je ostao gluh na metrička pravila. Vrijeme u kojem piše ga ne može osuditi za to. On se radije koristi citatnošću. Tako već uvodna dva stiha soneta posvećenoga Audenu ispunjava citatom: „Pjesma mora biti takva da je možeš/ Doviknuti prijatelju preko ulice.“ (10) Ovdje je jasno vidljiv postupak citiranja, i to zahvaljujući znakovima navođenja – ali u većini se prilika pjesnik nije igrao sa tim toliko njemu dragom postupkom, suzdržavao se od njega, i tako zamaskirao misli i nazore svojih heroja, reminiscencije na njihova djela. Takvih je primjera mnoštvo. Iako je ovaj postupak imanentan sonetu divljenja i pohvale, mi se moramo zapitati: koliko ima i da li uopće ima (osim autobiografskih momenata) u ovoj zbirci Bazduljeve pjesničke vještine? Naravno, ako prihvatimo njegov stav da naše je vrijeme, na žalost, vrijeme cinizma, vrijeme niskosti, vrijeme kalkulacije,[3] prihvatićemo i Bazduljevo srođavanje sa herojima i utjelovljavanje sebe u njih – i obratno. Primjer takve divljeničke poniznosti je prihvatanje (ili preplitanje prihvatanja i citiranja) pesimističkih pogleda Emila Ciorana: Sav je svemir raspadanje,/ More gdje sve tonu lađe,/ Sav je život čerečenje,/ Nesanica i beznađe./ Svuda krv i svuda suze,/ Svuda psovke, anateme/ Sakate su ovdje muze,/ Bolesne su ili nijeme. (21)

Kakav je Bazduljev pjesnički stil? Nepostojeći. Kada nije istrajan u (ne)svjesnoj redukciji stilskih sredstava, Bazdulj dolazi do vrhunaca svojega pjesničkog umijeća, manifestiranih u usporedbama: Tvoja je proza meka ko ovca merino (16), Tekst ti je gust/ Ko domaći jogurt (22, J.M. Coetze), Hollywoodu lider ko danskom fudbalu Brondby (63, Steven Spielberg), u metaforičkom označavanju Dostojevskog kao luka (26) ili davanjem apozicije Zidaneu – Euklid s loptom (75). Da li se on, onda, vodi idealom da pjesma mora biti takva da je možeš doviknuti prijatelju preko ulice? Da li biste vi željeli doviknuti prijatelju preko ulice Bazduljevu pjesmu? Zbilja, neki njegovi soneti imaju uspjeliji ritam i ta radnja dovikivanja ne bi bila nemoguća. Takva je prva strofa soneta Oscar Wilde, ukrašena aliteracijom i skoro pa ujednačenim dužinama stihova: Irac kao Beckett,/ Dandy kao Dali,/ Riječ ti ko zveket/ Kad zvone kristali (74), ili asindetonski ubrazani terceti u sonetu Emil Cioran: Historija – krvava kupka,/ Od pariškog srca do balkanskog šupka:/ Pjesnici, prosjaci, ubice, sveci/ Razbojnici, kurve, groblja, meci./ Rođenje – nevolja od svih veća;/ Bijeda, čemer, smrt i sreća. (21) Pri dovikivanju ne morate voditi računa o smislu pjesme – bitna je rima, a Bazdulj je pravi majstor u njenom stvaranju: Kao što robijaš jedino želi van,/ Tako ti i Bono smijete pjevati One. (18, Johnny Cash); Živio si za hodoljublja,/ Na vas dunjaluk stavio svoj muhur,/ Pa onda umro – Zuko Džumhur. (29, Zuko Džumhur); Moj drug iz razreda/ Lupa po bankomatu/ Ko što je lupo nekada/ Po poker aparatu. (39, Soren Kierkegaard); Sve si znao, ali ne na Borgesov način,/ Borges je internet, a ti si arhiva,/ Metafizike i nesna, on, Borhes je sin,/ A tvoja je pozicija opet više siva. (43, Miroslav Krleža); Sigmund Freud, recimo, iz tvog djela niče,/ I Sartre, i Weininger, a nadasve Nietzsche. (60, Arthur Schopenhauer) Zbirka od šezdeset devet soneta nudi mnogo više od ovoga, pregršt iskonstruiranih rima, mjesta gdje se značenje i smisao gube u apsolutnu korist rimi. Iako je to u kontradikciji sa njegovim sumanutim bježanjem od forme, Bazdulj kao da je imao namjeru pisati sonete koje će osloboditi od sastojaka smisla i smislenosti. Ako pjesmama oduzmemo smisao smješten u činjeničnim stanjima kakvi jesu biografski podaci heroja, mi ćemo ih u potpunosti obnažiti, to jest – ekstenzivirajući metaforičku postavku – skinućemo svo meso sa njih i isisati im svu krv. Stoga, kada se uvjerimo kakva je Bazduljeva esejistička vještina,[4] ostaje nam jedino da zbilja povjerujemo Jergoviću i ove sonete vidimo kao sonetne eseje ili esejizirane sonete. A što Bazdulj kroz sonet kaže o sonetu? Sonet je pravilan kao krug (da, jeste – ali ne i Bazduljev), U njega riječi lijepo stanu (ne, nisu – uvjerili smo se u to), Ko na prst što stane vera (usporedba uvjetovana riječju mjera s kraja prethodnoga terceta: mjera i vera – zgodna rima) (14, Jorge Luis Borges).

Slavljenje (auto)biografizma

Inspiraciju si demistificiro,/ Plodnošću mnoge nanerviro,/ Pokazo da su kriza, blokada,/ Tek izgovori protiv rada;/ Umjetnost nije poziv na smaknuće:/ Rad i ljubav su nadahnuće. (8, Woody Allen) U ovoj je pjesmi pjesnik stihovima divljenja Woodyju Allenu očigledno provukao i autobiografsku liniju. Jer, pristupa li sljedećem podatku dobronamjerno ili pak zlonamjerno, vi ćete pred njim biti iznenađeni i zatečeni: Bazdulj je, naime, za svoje trideset i tri godine života objavio čak deset knjiga.[5] Diveći se svojem heroju, odbacio je inspiraciju – u što smo se uvjerili i u što ćemo se uvjeriti čitajući stihove – i nadahnut radom i praktičnošću napisao Heroese i ostale knjige. A nadahnuće ljubavlju? Pa divljenje je također  jedna vrsta ili jedna strana ljubavi.

Da bi se divljenje moglo razviti, Bazdulju je bilo potrebno poznavanje biografija njegovih heroja. Na tom je polju znanja Bazdulj itekako dominantan. Nudim vam nekoliko primjera: U Argentini najprije zbunjen si i bijesan, Tad si Borgesa sreo – to nije bio lijepo,/ Pa si naizgled miran, ne samo naizgled tužan,/ Od krhotina si život opet nekako sklepo. (33, Witold Gombrowicz); Od Varšave i od tvoga Vilna/ do Pariza sve ti bješe blisko,/ pa si prešo sva ta mora silna/ do zaljeva San Francisco. (49, Czeslaw Milosz); Iz novog svijeta Rimbaudov sabrat,/ Prokleti pjesnik, rođak smrti,/ Umrijet će prije neg će mu se čelo nabrat,/ Dvadeset i sedam ljeta dao mu usud škrti. (50, Jim Morrison). Za sonet divljenja i pohvale pozitivistički pristup je nužan, pa ga se ne može smatrati nikakvim uljezom u Heroesima. (Štaviše, on je tu domaćin.) Riječ više o tome je suvišna – Bazdulj je veliki poznavatelj biografija svojih heroja i on to znanje bez ustručavanja (ali i bez mjere) projicira u sonet.

Tezu da se pisac u svojim djelima ne može otrgnuti od sebe i lišiti se autobiografskog, nećemo ispitivati. Nije ni potrebno. Za Bazdulja je autobiografsko neizbježno, datost neraskidiva od Heroesa, to jest od karakteristične vrste soneta – soneta divljenja i pohvale: jer divljenje pretpostavlja postojanje objekta kojemu se divi, ali i subjekta koji se divi. Način divljenja subjekta je autobiografski sastojak ovoga djela. Bazdulj je, u ovoj zbirci, posve poistovjetivši se sa lirskim subjektom, odabrao svoj način koji je odveć neobičan. Primjer sve govori: Prekršio sam policijski sat pa me u stanicu odvelo/ Gdje me dežurno lice pitalo imam li nož ili uže,/ Sjedio sam na nekoj gajbi, blizu kandilo gorilo,/ Mislio sam na lijepi krevet gdje čitah Ime ruže. (31, Umberto Eco) Iz ovoga autobiografskog katrena saznajemo da je Bazdulj nemirni i avanturistički književni duh koji se ne libi prekršiti policijski sat i kojemu provesti noć u policijskoj stanici nije ništa strano. Nostalgični obrat u četvrtom stihu je sjećanje na lijepi krevet i podatak o prijašnjem čitanju Imena ruže. Divljenje i pohvala su, uz iščekivanje konačnoga puštanja iz zatvora, sadržani u dva terceta soneta: Naučio sam šta je Foucaultov ogled,/ Na sat mi leti pogled,/ Kazaljke jedva se makle,/ Takav je zatvor, dakle;/ Da me puste sam čeko/ Uz mene Umberto Eco. Bazdulj je naučio što je Foucaultov ogled. Iako nije u njemu direktno izrečena, prvi stih podrazumijeva i zahvalu – zatvoru i Ecou.

U ovom je slučaju Umberto Eco metonimijski zamijenjen sa svojom knjigom (uz mene Umberto Eco), ali što reći za jedan drugi susret: U jedno majsko praskozorje/ Sunce se klanjalo slavuja pjevu,/ Vidjeh te kroz maglu što puže niz gorje/ Na drumu prema Ovčarevu. (9, Ivo Andrić) Ovaj lirski susret zbio se, dakle, između lirskoga subjekta i heroja, na drumu prema Ovčarevu, mjestu u kojemu je Ivo Andrić prinudno živio. Naravno, emotivna i povijesna kontaminiranost druma prema Ovčarevu i vizualne problematičnosti maglovitog majskog praskozorja mogu donekle osporiti zbiljsko u ovome susretu. No, što se dalje zbilo? Izgledao si ko Ex ponto,/ S mudrošću Proklete avije,/ Ozbiljan, smrknut, nešto si konto,/ Al oko ti se, vidim, smije. Bazdulj je promatrao svojega heroja i u njegovom izgledu primijetio bibliografske crte. I osmijeh oka. Ivo Andrić je ozbiljan, smrknut – zbilja nepristojno za takvoga susreta. Međutim, ni Bazdulj se nije ponašao savršeno: Zbunjen sam bio: Nobel, slava,/ Zbunjen sam bio: san il java,/ Šta reći čovjeku: Hronika, Most? Ovim se tercetom Bazdulj poigrava sa čitateljem koji ponovno razmišlja o mogućnosti susreta. Čitatelju Nobel, slava nisu razlog zbunjenosti? Da li i on ne zna što reći? Ali koliko god da je Bazdulj šutio, ni Ivo Andrić nije govorio mnogo više: Mrko i lijepo gleda me, blijed,/ I šapat tih ko ispovijed:/ U ćutanju je sigurnost. Ovaj je susret, kako čitamo, protekao u tišini, bez senzacija, skoro kao tišina pred pucanj u revolveraškim obračunima u westernima. Sa mudrom po(r)ukom u dodatku: U ćutanju je sigurnost. Bazdulj svoje divljenje herojima nije mogao odšutjeti, što znači da nije poslušao mudri savjet jednog od svojih heroja. To nas raduje, jer inače Heroes ne bi bila napisana.

Do sada smo sa Bazduljem bili u policijskoj stanici i na putu ka Ovčarevu. Onima koji su gladni biće drago što polazimo u – buregdžinicu. Sjedim u buregdžinici „Most“/ Pijem jogurt, jedem krompirušu/ I mislim kako na Balkanu, nažalost,/ U književnosti vide tek narodnu dušu;/ Među piscima koji stadare/ Jedini da valja je Kadare. (37, Ismail Kadare) Ovdje valja spomenuti da se motiv jogurta pojavljuje u još jednom sonetu: Tekst ti je gust/ Ko domaći jogurt,/ Strm kao spust,/ S pridjevima škrt. (22, J.M. Coetzee) Zašto, recimo, ne bi znanost o književnosti profitirala na prvome stihu ovoga katrena? Zar nismo svi čitali tekstove koji su gusti ko domaći jogurt, a pogotovo strmi kao spust i s pridjevima škrti? No, to je samo prijedlog; vratimo se Kadareu. Bitnost toposa buregdžinice do ovoga njenog problematiziranja nije istaknuta: Bazdulj je, kao što smo vidjeli, prihvatio Allenovo demistificiranje inspiracije, odgurnuo muze od sebe, prezrevši banalnost i nepraktičnost, i svojega lirskog subjekta poslao u buregdžinicu. Nije mogao i nije smio bježati od mjesta gdje će se osjećati ugodno, gdje će ujedno hraniti fizički nagon i ispoljavati rad uma. Također, u ambijentu buregdžinice Most nastala je kritika balkanskoj književnosti i poimanju nje. Pored buregdžinice, Bazdulj se osjeća ugodno u kafani, gdje je napisao ili u glavu zabilježio ideje za sonete divljenja i pohvale: Juliu Cortazaru, Philipu Larkinu ili ispred gimnazije o Skenderu Kulenoviću, iako mu je to izgledalo pomodarski ko kad se studira Gender (44). Topos buregdžinice ima i drugu bitnost: dominantno (vjerovatno i jedino) tumačenje citiranoga katrena divljenja Kadareu jeste ova: Bazdulj je iskoristio uobičajenu simboličku i metaforičku funkciju mosta, nazvavši tako buregdžinicu, u cilju povezivanja dvaju kultura, albanske i bosanskohercegovačke. Naravno, topos buregdžinice se nametnuo sam od sebe, jer je on obavezan u obje te kulture. Ovakav pogled na Bazduljev stih njega čini mostom, poveznicom kulturnih zajednica. Pored toga što je većina njegovih heroja nebalkanska i što on činom divljenja i pohvale briše granice i smanjuje razdaljine između ovdje i tamo, jer, kako ističe Nikola Petković u jednom prikazu, svaki njegov sonet, kao i svaka njegova priča, bremenit je pozitivnim predrasudama globalne erudicije.[6] Za ovo je mjesto prikladno ponovno čitanje Bazduljevog eseja o literarnim nomadima, spisak nekih kako citira „ljudi uronjenih u neizmjernost svemira“.[7]

Koristeći se omiljenim Bazduljevim metodom, ovdje dajem jedan citat iz ovoga eseja, sugestivnoga za razumijevanje Heroesa (govori o Borgesu, vjerovatno jednom od najvećih heroja Bazduljevih): Svi zaljubljenici literature na kraju milenija njegovi su dužnici i ja mu drage volje i sam priznajem vlastiti dug.[8] Ovom zbirkom, dakle, Bazdulj, posramljen – jer se on također nalazi na spisku Borgesovih dužnika – Borgesu između ostalih vraća dug. Ujedno je i počašćen, pa shodno tome, u maniri nadasve skromnih, dalje nastavlja: No prijatno je biti na spisku dužnika zajedno sa Danilom Kišom, Italom Calvinom, Umbertom Ecom, Thomasom Pynchonom, Salmanom Rushdiem, Jose Saramagom.[9] Pored Borgesa, kojemu se, ruku na srce, u sonetu škrto divio (ali tu je esej!), jedna od središnjih figura u Bazduljevom djelu je prvi čovjek sa gornjega spiska – Danilo Kiš. Njemu se zbilja štedro divio – ponajvećma zahvaljivao. Bazdulj piše: Naučio si me kako glas svoj steći,/ Celanovim stihovima to ti mogu reći:/ Znam te i stojim u naklonu dubokom,/ Čitatelj, sljedbenik, podložan ti vazdan,/ U istom jeziku što nam je svjedokom,/ Ti – sav zbiljski, ja – ko tlapnja sazdan. (40) Da li bi se Kiš, čitajući ovaj sonet, tašto prepustio entuzijazmu i konačno spoznao rezultat svojega rada, ili bi, postiđen, u nemogućnosti da dostojno prihvati zahvalu, poželio da ne bude napisano ništa što je napisao? Kiš ne zna što je ispravna mjera: S četrnest versa vratiti dug,/ Za svu ljepotu darivanu,/ Možda baš to je mjera. (14, Jorge Luis Borges)

Slavljenje divljenja

Heroes je, dakle, Bazduljev izlet u poeziju – nažalost jedini – zbirka od šezdeset devet soneta divljenja i pohvale. Šezdeset i devet ljudi – oprostite, herojâ – kojima se on divi, koje on hvali, čije on živote (da, najčešće živote) usonetljuje u svoj stih; to su ljudi – oprostite, heroji – čije su egzistencije poviješću i enciklopedijama potvrđene; to su povijesni subjekti koji su mnogoputno osjetili divljenje i primili pohvalu (nerijetko i mržnju, pokudu i psovku), ali nikada u tako brojnom, probranom i šarenolikom društvu. Zacijelo da većina nas ima svoje sopstvene heroje, ali ih za cijeloga vijeka ne skupi onoliko koliko ih je Bazdulj skupio za tri desetljeća života. To probrano društvo je u ovu zbirku ušlo abecednim redom: sve od Davida Albaharija do Zinedinea Zidanea. Potonji sonet sa kojim toržestveno završava zbirku počinje stihovima: Zašto da akrostihe i sonete/ Imaju samo Laure, Julije;/ Neću ni spominjat autoritete/ Etičke, političke, kakvih sve nije?/ Divljenja pjesmu želim pjevati/ Igraču jednom nogometa (75), stihovima u kojima je potvrda Bazduljeve slobode pri odabiru i stjecanju heroja, a osobito slobode posvećivanja soneta tim herojima, neovisno o tome što su oni čak i nogometaši. U zbirci je prisutno još nekoliko heroja sa neobičnim karijerama, iako preovladavaju književnici, filozofi, redatelji, muzičari, slikari, itd. Druge pripadnosti, opredijeljenja i autoritete (etičke, političke i kakve sve ne) njegovih heroja nije potrebno ni kazivati; svi su oni dobili podjednaku porciju stihovnog divljenja – Bazdulj nije škrt i ne dijeli neravnomjerno – i svi se moraju abecedi povinovati. A oni kojima se Bazdulj nije pjesnički divio, mogu se pronaći u nekom nastavku Heroesa. On je izdašan u divljenju.

Što na kraju reći? (Ironija je odavno izgubila strpljivost.) Muharem Bazdulj nije uspio s četrnest versa vratiti dug. Sonet radi soneta, divljenje radi divljenja – to je Heroes. S tim što bi potonje divljenje trebalo biti upućeno Bazdulju od strane čitateljâ, njegovoj erudiciji, načitanosti i poznavanju izabranog umjetničkog rodoslova.[10] U razgovoru za Zarez, Bazdulj, citirajući Schopenhauera, kaže: Da bi se priznala tuđa vrijednost, treba imati vlastitu.[11] To znači da on sopstvenu vrijednost smatra neospornom, te kroz svoje djelo ostrašćeno želi priznati veličine svojih heroja i prikazati svoju, ali mu to ne uspijeva, pa Heroes ostaje tek samo pjesnička zdruzgotina biografija, zbirka bez ikakve (druge) vrijednosti, zbirka koju u potpunosti mogu pročitati samo literarnomazohistički nastrojeni čitatelji.

[1] Miljenko Jergović u: Muharem Bazdulj: Heroes, V.B.Z., Zagreb, 2007, str. 76

[2] Ibid, str. 77

[3] Muharem Bazdulj u: Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe – razgovor s Muharemom Bazduljem, Zarez, br. 188

[4] Muharem Bazdulj: Mali leksikon literarnih nomada, Sarajevske sveske, br. 23, str. 209

Nesvakidašnja kompozicija ovoga eseja izgleda ovako: 1. UMJESTO PREDGOVORA – kratki paragraf sačinjen od nekoliko citata koji uvode u srž problema; O AVANTURI – prevod kratkog eseja Salmana Rushdieja, 2. LEKSIKON – biografije nekoliko pisaca.

[5] Kako se Bazdulj jednostavno odluči napisati knjigu govore dva terceta: Danas kad pitaju: jesi gledo koncert?/ U meni u trenu proradi dert,/ Ko nije gledo, koda nije ni diso;/ Šta jesam gledo? Knjigu napiso! (Bono Vox, 70)

[6] Nikola Petković: Muharem Bazdulj: Heroes, vidi na: http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=2325

[7] Muharem Bazdulj: Mali leksikon literarnih nomada, Sarajevske sveske, br. 23, str. 209

Pored toga što nudi spomenutu kompoziciju, ovaj je esej vrlo koristan pri čitanju Heroesa jer u drugom dijelu nudi biografije – i samo biografije – pisaca – literarnih nomada – kojima je Bazdulj posvetio sonete: Ive Andrića, Jorgea Luisa Borgesa, Antona Pavloviča Čehova, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Zuke Džumhura.

[8] Ibid, str. 211

[9] Ibid.

[10] Nema umjetnosti bez tradicije, one izabrane, naravno, nema umjetnosti bez izabranog umjetničkog rodoslova. U naše vrijeme najglasniji su oni koje je Nietzsche prozvao “glumcima na trgu”, a u takvima se, po prirodi stvari, miješaju neznanje i – kako kažeš – bezobraština. (Muharem Bazdulj u: Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe – razgovor s Muharemom Bazduljem, Zarez, br. 188)

[11] Ibid.