Nužnost izbavljenja, obnove i progresa

„Kehr’ in die dürftigen Herzen des Volks, lebendige Schönheit!“[1]

Friedrich Hölderlin

I.

Čovjek se rađa, živi i umire kao pjesnik.

Kao što su prirodi da bude dodijeljena četiri elementa osnovna, tako je počelu i smrtnom trenutu čovjekovome pjesnički element urođen, i to stoga što je on prvotni preduslov i ploditelj obitavanja njegovoga, ovozemaljskog, ononebeskog. Nije, međutim, pjesnički element tek izuzetna tvorevina jednoga svesposobnog i mnogomoćnog bića kakvo je čovjek – kako bismo to često znali pomisliti – već je, zapravo, on moć koja ga božanstvenog porađa, predačka sposobnost koja mu odvajkada prethodi, no koja bi, lišena njegova zemaljskoga prisuća, vjerovatno posve zaludna bila, kao što bi tada, također, opet, upitni bili i smisao i svrha cijeloga svijeta ovoga. Element ovaj, moć ogromna i tajanstvena, drhtajem prisustvovao je stvaranju i treperavom slutnjom prisustvovaće apokalipsi, nikada nebitan, nikada opovrgnut. Za vijeke vjekova, on je naših stvarnosti stvarnost. Osim što je bogato izvorište lijepih stremljenja ljudskih, samo je bilo života, odveć snažno, što kuca, udara, zvoni, svevišnjemu kozmosu oglašavajući postojanje jedne nevjerovatnosti – postojanje istinskoga čovjeka, bića ljepototvornog. Pjesnički element je presudna, svevrijedna sadržina, koja čovjeka izdvaja od drugih, ostalih, bića pored kojih se ovaj uspravljen kreće, od pojava koje u okružju svojem svakoga dneva on poimlje. Iako nikada ne odriče vrijednost ostaloga u svijetu živog, bilju i drugome življu, čovjeku je zasvagda najnaklonjeniji. Razum, rasudna snaga i um, smatrahu filosofi, prednost je ta čovjekova prvenstvena, koja ga razlikuje od ostatka života. To je viđenje kojemu priznajemo samo djelimičnu tačnost. Mi tvrdimo da je pjesnički element ono svojstvo čovjekovo koje mu zanavijek omogućava uzvišenije i smislenije stanovanje. Pjesnički je element duhovno jezgro života.

Zbog njega, čovjek posjeduje moć duhovnu, zahvaljujući kojoj čini čudesne pothvate, neprimjećive u ostatku života, sa kojom ostvaruje i održava najraznovrsnije odnose, što ga hrane nezajažljivom željom za životom i smislom mu ispunjavaju svaku svjetovnu kretnju. Zapanjivo je kakve je sve divne osobine čovjek iskazao u svojem odnošenju sa čovjekom, u ljubavi, u prijateljstvu, u zajednici, u čovjekoljublju, u stvaralaštvu. Osobine su to što postvaruju praiskon jedne zamisli o čovjeku. Naročito se izdvaja njegova sposobnost da stvara. Eda bi dostigao žuđeni sklad sa sobom, uspostavio vječnu vladavinu mira u obilju svoje duše, čovjek stvara, postaje umjetnikom. Umjetničko djelanje i tvorenje nastanjuje i nadahnjuje najdublje predjele u samom jezgrištu čovječanstva. (Da li je, recimo, neko od drugih stvorenja u skulpturu izvajalo trenutak preobrazbe Dafnine u stablo lovorovo, očajavanje zaljubljenoga Apolona, načinilo ijedan od kadrova Sans Soleila, da li je skladalo bilo koju od energičnih nota savršene Appassionate? Ne. Djela su to ljudska, Berninija, Markera i Beethovena.) Kada otkrije svoj dar za stvaranje, prihvati poziv umjetnika, čovjek počinje u najvećoj mjeri koristiti se pjesničkim elementom, iz kojega tada crpi bezmjerne mogućnosti mitskoga saznavanja. Upoznaje se sa ljepotom, koju, oduševljen, mora razumjeti, koju, moćan, nipošto, nikada, ne smije izdajstvom iznevjeriti. Shvata da je ljepota krajnje objašnjenje vaseljene. Estetički dok stvara, snažniji je od egzistencije, od apsurda, od smrti.

II.

Među svim djelanjima i tvorenjima koja počivaju na pjesničkome elementu, njemu samome najdosljednije, uz čistotu glazbe i mišljenje filosofije, jeste pjesnikovo stvaranje u pjevanju – poezija, što predstavlja najslavnije dospijeće čovječanstva. Dakle: savršeno oživotvorenje pjesničkoga elementa jeste poezija. Pjesničko stvaranje je isključiva služba pjesnikova, dok obični ljudi žive različita druga ostvarenja pjesničkoga elementa: jer pjesnik je najodvažniji da se poduhvati poezije, koja mu potom predstavlja ludilo kao metar i srok u kojemu će pjevati (budući da je za spoljašnje uobličenje svakoga unutarnjeg lirizma potrebna velikodušna ispomoć ludila). Slažemo se sa Heideggerom dok govori o ovoj izuzetnoj duhovnoj aktivnosti: „Poetsko stvaranje je osnovna moć čovekova stanovanja.“ –– Mišljenje i pevanje. Kada zaneseno tumači Hölderlinova dva bogata stiha: „Pun zasluga, ipak pesnički stanuje / Čovek na ovoj zemlji“, on se usuđuje ići većma daleko i hrabroga je stava da „pevanje je ono što nam zapravo dopušta da stanujemo“. Iako „uobraziljski leti iznad stvarnosti“, ovo pjesničko stanovanje ne samo da prirođenošću pripada zemlji, to jest stvarnosti, već, štoviše, ono „dovodi čoveka na zemlju, čini da on pripada njoj, dovodeći ga tako u stanovanje“.

Kroz poeziju čovječanstvo izražava svoju želju za savršenstvom, volju za potvrđivanjem idealističke predstave o sebi. Postvarenje stanja savršenstva mogućno je samo ako djeluju duhovne snage genijalnih ljudi, što istinski pjesnik zacijelo jeste. Genijalnost je njegova prevashodna imućnost, budući da svojim nesvakidašnjim bićem sažima sve ljude i sve ljudsko. „Jer genijalnost, po svome pojmu, nije ništa drugo do potpuno ispunjavanje ideje čovjeka“ – optimistično piše Weininger. Svi trebamo svoje mnijenje o sebi zasnovati na bodrim riječima čudovišnoga filosofa: „Stoga je genijalno nešto što bi svaki čovek trebalo da bude i što načelno svakom čoveku mora biti mogućno.“ –– Pol i karakter. Dakle, nešto što je ideji čovjeka zaista mogućno, pjesnik nipošto ne želi niti smije propustiti, jer njega nemirna progoni nužnost progresa, koju mu svevideća uobrazilja neumorno nameće. Ukoliko je istinski po svojem djelanju i tvorenju, pjesnik je kaznom nagrađeni Atlant, što na plećima svojega poslanja nosi ovu, najveću odgovornost, neumitno i hitro hodeći ka budućnosti u mogućnoj utopiji. Nesebičan, u tegobnim samotnostima svojim boluje civilizacijsku tugu. Nesebičan, radost postignutu iz preobilja svojega sopstva posvećuje i ustupa civilizaciji. Jer, najzad, on je čovjek, razumije čovjeka, pjeva za čovjeka, što je razlog zbog kojega ne može vječno prebivati u visinama, na planini, sam, sa sobom, sam, za sebe. Gore, žeđu genija, on srče pjesnički element sa najčistijih, najbujnijih izvora božanskoga i naslađuje se sobom u samoći, u okrilju svoje duše upoznavajući se sa nepreglednošću svemira mističnoga, no jedino dolje, u nizinama, on ima mogućnost da pjevanjem ispoljava suštinu pjesništva, smisao smisla, čime pradavno sazdanu svrhu potvrđuje svoju.

Gore, u etru, tokom sedam nebeskih godina, pjesnik stanuje sa bogovima, zadobija poštovanje i pažnju njihovu, ali je njegov vječni dom na zemlji, među ljudima (od kojih je, ipak, nerijetko stravično žigosan). Zemlje sin, znanje koje od bogova dobije, divotnim stihovima predaje u vlasništvo ljudsko. Za ljude, zbog ljudi, sa nebesnicima biti, njegov je prvi duhovni, pjesnički imperativ. Kao u pjesmi što počinje riječima „Kao kada na praznik…“, smiono izvršava opasni zadatak sljedeći:

No nama je dano, o pesnici, otkrite glave

Pod olujama božjim da stojimo,

I munju Očevu samu, sopstvenom rukom

Hvatamo, i narodu pružamo

Pesmom zaogrnut dar.

Tako pjeva i misli Hölderlin, „pjesnik pjesnika“ (Heidegger), što je „u naručju bogova odrastao“, – kako sam za sebe govori. Da li će narod naposljetku prihvatiti „pesmom zaogrnut dar“, zavisi od žustre neodoljivosti ljepote i istinitosti pjevanja.

III.

Svjestan je, dakle, pjesnik da se potpuni smisao svijeta nikada zapravo u svijetu očitošću ne objavljuje, već je uvijek iza najbliže pojavnosti, posvema izvan prostora i vremena, što znači da je čovjeku nepristupačan za čulna opažanja i saznavanja, dalek za bilo kakvo empirčko sažimanje. Pjesnik prodorno gleda iza opažajnosti, zaboravljajući iskustvo beznađa i zlosluća, milenijima skupljano u gorku košnicu gena. Pjevanjem, poletan i radoznao, ide nebu, ka bogovima, promatra ih, uči od njih u vremenu od sedam nebeskih godina, jer samo gore, u stvarnosti njih očitovan je smisao kojega je rođenjem nazreo. Zato je poglavito pokrenut metafizičkim agitacijama, koje mu zanosno vode stihovlje. Metafizika je najdraža i najvjernija saputnica njegova. Nigda nju napustiti neće. Dok prolazi smrtonosnim ognjištima jezika u potrazi za suštinom svojega, univerzalnog bića, čin metafički mu je umijeće dragocijeno. Sve što on stvara, sluti i slavi, duboko je metafizično (čak i onda kada se podaje materijalnosti, kada uživa istančanost čulnosti). Jezik metafizike, najprecizniji, najteži i najbogatiji od svih, vještina je kojom poezija odgoneta zagonetnosti neba i zemlje, od kojih zasvagda najteže su one što uključuju boga, slobodu i besmrtnost, a najzavodljivije one što se tiču života i smrti.

Procjep kroz kojega se pjesnik metafizički uzdiže ka nebesima, iza nebesa, nadnebesno, jeste mističnost, neodoljiva slika svijeta, sa kojom se neprestano susreće i koja ga neminovno vodi prema predivnim perivojima ludila, koje je uslov, sudbina, početak i kraj njegova bitka. Poezija metafizikom odgoneta mistično. Mistično ga opojnim pjevom poziva u poeziju, gdje će pronaći suštinu spasonosnu, snagu protivstavljenu sveproždirućem ništavilu. Kada mu mistično postane opsesija, on se više nikada neće zamarati banalnim aspektima stvarnosti. Svijet bez mističnosti, nesveti je nesvijet, svijet mašinskoga funkcioniranja, zjapeće ništa. Poezija bez mističnosti i tananoga osjećaja za nju, nije uopće poezija, već najobičnije, vulgarno stihotvorstvo, koje nadahnuti niti spasiti ne može ni duhom najmanje obdarene. Pjesnik pjeva jer je začuđen i zgranut pred svijetom i pjesmom ga strastveno nastoji objasniti. Pjesma se pita zašto je svijet. Baš kao što veli Wittgenstein: „Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.“ –– Tractatus Logico-Philosophicus. Na drugome, pak, mjestu, govori: „Svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.“ Međutim, to što je jezikom neizrecivo, za moć logike i razuma posve nedohvatljivo, ipak jeste za Pjesnika pjevljivo. (Treba ponovno reći da je ludilo prirodno stanje pjesničko, iako to nije ono ludilo kojega se smatra razarajućim. – Pjesnik, naime nije ni logičan niti racionalan, ali također nije ni nelogičan niti iracionalan.) Pjesma ako mu uspije, ona pokazuje i osvjetljava jedan dio zavodljivoga tajanstva života. (Jedan jedini dio, jer mistično je obilno i beskrajno, objavljuje se kroz mirijade zrakova, i nigda ga se ne može iscrpsti.) Tada pjesnik, bez mucanja, jasno i glasno progovara jezikom božanskim. Ispisuje znak na jeziku tome, jedan od bezbrojnoga mnoštva njih. Kada izgovara poeziju, nalog božiji, pjesnik svoje Ja preobražava u veličanstveni kozmos.

Suštavstvovavši u najljepšim i najvolšebnijim pokrajinama lirizma svoje duše, pjesnik je zatim čuo ontološke simfonije i poželio ljepše zvučati od njih: i zato njegovi stihovi, njegove mistične vizije, žude biti iskonski, najuniverzalniji.

IV.

Pjesnik od svijeta, od poezije ne ište ništa osim ljepote i besmrtnosti. Zauzvrat, kao žrtvu, daje sve. Zapravo, u izvjesnome smislu, sva je poezija san smrtnosti o besmrtnosti. Pjesničko slovo zaista strepi od konačnosti: samo u trajanju i postojanju je zadovoljstvo njegovo. Za besmrtnošću od davnina žudi svaki čovjek, ona je predmet volje cijeloga čovječanstva, ali jedino pjesnik za nju neumorno radi, iscrpljujući sve snage smrtnosti. Doista, kod ovoga je neobičnog bića nada za besmrtnošću najsnažnija, no i najstvarnija jer je djelom opravdana. Za njega istinski život je u vječnosti mir. Da bi ga najzad živio, mora preživjeti jezovite bure kaosa i stravična pijanstva vremena.

Iz Kantove Kritike čistoga uma naučili smo da vrijeme „nije ništa do forma našega unutrašnjeg opažanja“. Dakle, ukratko, kao i prostor, vrijeme je za egzistiranje čovjeka i njegovo subjektivno opažanje neosporno nužno, ali kao samostalnost ne predstavlja nikakav realitet i bez čovjeka bilo bi mrtvo, bez značaja i svrhe. Kako će se čovjek nositi sa vremenom, nečim što mu je posvema imanenentno, jedno je od pitanja koja najviše zapošljavaju njegove umne snage. Ako se vremenu naivno prepusti, postaće mu robljem. Ako počne gladno hitati za njim, gubiće ga sve više. Učinio je razdiobu vremena na prošlo, sadašnje i buduće. Uslovljen je da sve što radi mora raditi u sadašnjosti, ali ako mudro ovlada nad ostala dva očitovanja vremena – ne maničnom glađu za prošlošću, ne mahnitim hitanjem ka budućnosti – biće mnogo bliže beskonačnosti i besmrtnosti, domu u spokojstvu. Rješenje za čovjeka jeste u primjeru pjesnika i njegovoga načina obezbjeđivanja besmrtnosti. On to postiže snažnim sjećanjem, kojim uspijeva zaustaviti vrijeme. Sjeća se sebe, života, kozmosa, pjesništva, dana svojega rođenja u kojemu je po prvi put zapjevao. Sjeća se besmrtnosti. Vremena. Prošlosti. U sebi prošlome pjesnik pronalazi razlog opravdani za sebe budućega. „Što čovek više živi u svojoj prošlosti (ne, kao što bi se moglo verovati, posmatrajući površno, u svojoj budućnosti) to će mu biti intenzivnija želja za besmrtnošću“ – zbori Weininger. Time što hrabro, stalno, koncentrirano živi i osjeća vrijeme, sebe u vremenu, on, paradoksalno, vrijeme savladava i prevazilazi. Tada, prošlo, sadašnje i buduće sažeto je u bezvremeno (nevremeno), koje predstavlja vrata za besmrće, za beskonačje.

Ono što čovjeka od ostalih bića umnogome razlikuje njegovo je umijeće da živi historijski. To mu omogućava jezik. „Jezik nije samo oruđe koje čovek pored mnogih drugih poseduje, nego on tek daje uopšte mogućnost da se bude usred otvorenosti bivstvujućeg.“ – „Zahvaljujući njemu čovek ima mogućnost da egzistuje na istorijski način.“ – Heidegger. S tim što jezik – barem u svojemu razvojnom smislu – jeste izvorno djelo pjesnika, djelo genija. „Zar se sva ljudska istorija (ovim naravno mislimo na istoriju duha a ne, na primer, ratova) ne shvata najlakše pojavom genija, pojavom podstreka koji su od njega potekli i podržavanja onome što je genije činio, više pitekoidnim bićima? Pojavom građenja kuća, obrađivanja polja, a pre svega jezika!“ – geniju divi se Weininger. Na istome je tragu kasnije bio i Heidegger: „Zato poezija nikad ne preuzima jezik kao predručni materijal, nego tek ona omogućava jezik. Poezija je prajezik jednog istorijskog naroda. Znači, obrnuto, suštinu jezika moramo shvatiti iz suštine poezije.“ Dakle – osim prvotnog podsticaja u prapočelu – jezik ne prethodni istinskom pjesništvu, jer ga je ono zapravo stvorilo, iznova porađa i granice mu mijenja, bogati. Pjesnik, zatim, jezikom, tvorevinom svojom, imenuje postojeće, – stvara nepostojeće – i time ga uklanja od prolaznosti, spašava od smrtnosti, jarosne proždrljivosti vremena.

„Ali ono što traje zasnivaju pesnici.“ – Hölderlin – „Was bleibet aber, stiften die Dichter.“

Kada u vremenu pjesnik imenuje sebe znakom nebeskim, on zasniva svoju besmrtnost, za trideset i tri beskonačnosti.

No, da bi uopće bilo što mogao zasnovati, pjesniku je potrebna sloboda, koja je preduvjet svake vječnosti. Čovjek, čovječiji, ne može biti rob i ne smije porobljavati: inače postaje buntovan ili duhovno iskvaren. Samo kada uživa čari izdašne slobode, čovjek je sposoban da bude ispunjen duhovno i da čini uzvišeno. Strah svake tiranije jeste strah od produhovljenosti. (Da bi se tiranija konačno svrgnula i uspostavilo kraljevstvo savršenstva, bunt je bezmalo potreban, ali on nipošto nije krajnji izraz idealnoga za čovjeka. To je mir u sve-miru.) Stoga, u idealnom društvu, vladati mora samo sloboda – jer ona je pjesničkoga bića nužnost, neumoljiva dužnost. Ako mu nije prirodnim stanjem darovana, pjesnik će se odabrani za nju izboriti, i spoznati je u mjeri, koja je savršen odnos zadovoljenja zahtjeva unutarnjih i spoljašnjih, zahtjeva sopstva na jednoj i društva na strani drugoj. Pjesnik je krilata, marljiva ptica što leti sa jednim jedinim obzirom: revnosno pjevati blagoglasno i istinito. Zakon kojemu se rođenjem povinovao jeste etičko povjerenje u sebe: isključivo takav, kao biće duhovne konzistencije, on je siguran, za sebe, za društvo. (Ako iznevjeri sebe, pjesnički element u sebi, postaće bezvrijedan.) Najjasnije o njegovoj vasionski određenoj svrhi govori pet posljednjih stihova Hölderlinova Patmosa:

al Otac,

Koji nad svima vlada, voli

Najviše da o čvrstome slovu

Staramo se, a dobro tumačimo

Postojeće. Tome sledi nemački pev.

Za dobrobit čovječanstva – u ime božije dobre volje – starati se o poeziji – čvrstome slovu – u kojemu je sadržano sve lijepo – i dobro tumačiti još bolje – dužnost je pjesnika. Tome slijedi svaki pjev. To je zavjet budućih vremena.

V.

Čovjekova svojstvenost etičnosti pradavnom izvornošću potiče iz pjesničkoga elementa: onaj koji je svjestan prisuća elementa u krvotočju svojem, neće nikada počiniti nikakav zločin, ni materijalni ni metafizički, nego će svagda nastojati u ime dobroga iskoristiti svoju intuitivnu, stvaralačku svijest. U suštini svojega jezgrišta, svaki je čovjek duboko etičan: u tim predjelima, on odveć lako razaznaje dobro od lošega: tu on uvijek, dobar, odabire dobro. Kada pređe na iduću razinu svojega bitka, u svijet, susreće se sa satanskom suštinom svijeta, te dobija slobodu etičkoga odabira, dok ponuđeno ostaje isto: dobro i zlo. Od toga koliko će snažno i uticajno do svijest njegove odzvanjati moralna suština i koliko će ju on željeti da čuje, zavisi i njegov bitni izbor, njegovo konačno razmirenje protivurječnosti. Značajna je slavna rečenica Kantova iz Kritike praktičkog uma: „Dve stvari ispunjavaju dušu sve većim i većim divljenjem što se ona više i ustrajnije njima bavi: zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ Kada dođe doba svesavršenstva, kada se u zemaljskoj duši sjedine etika i kozmos, u svakome trenutu života, bez ikakva odstupanja, vladaće život i čovječnost. Mi budući negiramo etike ograničenja, pravila i zakona, moralnosti od primjera i rednih brojeva, i priznajemo samo nju, etiku čovječnosti, moral čovjekoljublja. Mogućnost (i dužnost) da se bude moralan najveća je nagrada čovjeku, te shodno tome ova etika nije pragmatička etika nagrađivanja: zato, kao Krist, svaki čovjek biće moralan bez obzira na docnije zadovoljstvo sopstveno, i niko neće na plećima nikakav teški nositi križ. Sretni i sveti će biti svi.

Prvi čija je duša postala etikozmos jeste pjesnik. Pjesnik je moralan. Pjevanjem bezgrešnim on predvodi. Stoga što je privržen vrijednostima na kojima je sazdao svoju poeziju – pjesništvu, čovjeku, bogu, slobodi i besmrtnosti – i stoga što se sjeća pjesničkoga elementa sa praizvora svojega bića, on shvata sebe kao etičko stvorenje, te djela i tvori vođen težnjama moralnih čistota. Ako je istinski i ako je veliki, svaki njegov stih će beskrajnom moralnošću bogat biti, a svaka će riječ njegova ka savršenstvu voditi. U svakome trenutku nosi se nepobitnim riječima Kantovim: „Delaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vreme možeš želeti da ona postane jedan opšti zakon.“ –– Zasnivanje metafizike morala. Odista, za njega, to je jedini kategorički imperativ. Jer shvata da samo ništavna ništica može željeti da ništavilo duhovno opći zakon bude, dobro koje sebi želi posvećeno je cijelome čovječanstvu, a nalazi se u srži njegova pjevanja: u ljepoti.

On je bespogovorno moralan i ostaće takav, bez obzira da li bog postoji ili ne, jer moralnost je bezuslovni dio njegove suštine. Štaviše, moralne pretenzije ljudske uvjeravaju ga u nepobitno postojanje nekojega višeg, svevišnjeg, svetvoračkog bića što sve moći posjeduje, koje je prauzor postojanja i koje nad svima vlada (što je vanredan, kantovski etikoteološki zaključak, obratan od utilitarnoga onog: Bog postoji – budimo zato moralni – on tako naređuje nam i primorava nas – naše sreće radi). Najvjerodostojniji dokaz egzistencije boga tako počiva već u nama, u najsvjetlijim dubinama naše moralnosti. Možda u tome smislu treba čitati uvodne stihove Hölderlinova Patmosa:

Bliz je

I teško dokučiv Bog.

Ali gde je opasnost

Raste i spasonosno.

Kada u etičkoj moći osjeti sudbinsko prisustvo božije, pjesnik mu ime nadijeva, ohrabren pjesničkim elementom. (U pjesničkome elementu zato treba tražiti prvotna zaiskrenja svih velikih religija, a u njinim osnivačima uvidjeti proročki duh pjesnički.) Veliki pjesnik nerijetko i sam želi bog biti – ali isključivo u smislu poistovjećivanja sa apsolutnim dobrom božijim – shvatajući da se njegov bog ne gnjevi zbog neprestanoga moralnog napredovanja i preporođivanja, koje je urođeno najčistijoj ideji čovjeka. (Čovjek je čovjek onda kada želi bog biti.) Budući da je dobro u prasrži ljepote pjesnikova pjevanja, za njega oduvijek etika i estetika jesu isto, jesu jedno, jesu istinito. Vrhovno stvaralačko trovrijednosje njegove savršeno osmišljene poetike čine: dobro, lijepo i istinito, i na njima – dok oni čine jednost – kada im je vjeran, on gradi svoje stihove.

Jedina i istinska, religija vječna i posljednja, u kraljevstvu savršenstva, kada se zasnuje i dogodi, biće suštinom poetska.

VI.

Tada neće biti drugih zakona osim zakona slobode, koja nigda ne može biti despot. Tlačitelj neće u njoj imati izgleda da se ostvari. Svaki će čovjek biti vladar nad samim sobom i vladaće se spokojno i razborito: jer maksima njegove egzistencije opći zakon biće. Niko neće potajno tragati samo za zadovoljenjem sopstvene sreće, jer svi će zanavijek uživati jednu nadsreću, dovoljnu za svakoga. Duša čovjekova imaće izuzetnu priliku da se neometano razvija, da pohađa sve regije svojega beskraja, i iz njega donosi plodove u kojima će se gostititi svi. I svi će biti slobodni da ponosito iskažu sebe, ono što jesu: čudesna biće ljepota muškarčeva, ženina, kao dječija. Svi će biti umjetnici, jer volšepstvo postaće zakon i svekoliki će se život preobraziti u umjetnost. Vladaće pjesništvo i pjevaće nebo i zemlja i ocean: i prelijepa biće tada životvorna pjesma nad pjesmama. Iznad svega, cijeniće se život, i nikada, nikome, svojim bogatstvom neće biti uskraćen, ili ugrožen. Svetost i mudrost svakoga čovjeka mitski i magijski svetkovaće svetkovinu života.

U tome svijetu jedino zločinstvo bilo bi ubistvo, ali će ono tada biti nemogućno, budući da su, u tome svijetu, nepostojeći motivni temelji na kojima je ubistvo utemeljeno – zlo i princip zlog, čak ni u okrilju same idejne mogućnosti. Doista, ne postoji ništa što je pjesnik sa većom gorčinom prezreo od ubistva. Ubiti znači poništiti moralnu esenciju, odricati vrednotu pjesničkome elementu, ograničiti osnovnu slobodu – slobodu da se živi. (Kao da pjesniku da pjeva zabranjeno bude.) Pravi pjesnik također, čak ni u vremenu najveće duhovne studeni i najdubljega osjećanja ništavila, nikada ne pomišlja na sebeponištenje, samoubistvo. (Nekoliko izvrsnih pjesnika samoubistvom tako kukavički izdalo je poeziju i negiralo sebe kao pjesnike, što nipošto nisu smjeli učiniti, ma kakvom god da su turobnom tegobnošću potišteni bili.) Jer, kao što piše Weininger, „ko ubija sebe, taj istovremeno ubija ceo svet; a ko umori drugoga baš zato čini najteži zločin jer je u njemu umorio sebe“. (Vjerovatno jedino opravdano samoubistvo jeste ono kakvo je počinio upravo Weininger. U dvadeset drugoj godini života pisao je: „Znam da sam rođeni zločinac. Ja sam rođeni ubica.“ Ubija se već iduće godine u Beethovenovu domu, svoj smjeli čin objašnjavajući riječima: „Pristojan čovek ide sam u smrt kada oseti da je konačno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom.“) Načelo po kojemu pjesnik djela i tvori, princip istine, čistote, vjernosti i iskrenosti spram samoga sebe, ne dozvoljava mu samoubistvo: njime bi uništio cijeli svijet postojan u mikrokozmosu sebe. Na život zavjetovali su ga ljubav prema ideji čovječanstva, genij elementa i stvaralačka bitnost poezije. Također, koliko poštuje život, toliko uvažava i smrt – muzu i učiteljicu svoju – njezinu metafizičku snagu i slobodu izbora onoga trenutka u kojemu će ona djelovati. Ne plaši se smrti jer je osnažen poezijom, u kojoj besmrtnost i život bujaju. Kada se uvjeri kako su zaista velike duhovne i intelektualne sposobnosti čovjekove, pjesnik neće prihvatiti da je u kratkom životnom svjetovnom vijeku ljudskome sva količina života kojom je njegova vrsta obdarena, i nepokolebljivo vjerovaće u nekoji život budući. (Zbog toga kas njegovoga stihovlja tako često suglasjima eshatoloških nadahnuća zvuči.) Osim besmrtnosti kroz poeziju ostvarene, željeće, dakle, i besmrtnost duše, i nikakve ga riječi zloguke neće moći uvjeriti u njezine smrtnosti mogućnost.

VII.

No, onespokojava nas Hölderlinove elegije Hleb i vino stih: „Ne znam, i čemu pesnici u oskudno vreme?“ Što znači ovaj stih? Vrijeme je oskudno i stoga jalovo za pjesnike, koji se povlače u svoje samoće? Možda. Ali, prije svega, zapitajmo se: zašto je vrijeme oskudno?

Odveć je jednostavno: zato što u duhovnosti oskudijeva: jer, ljudski rod što u njemu obitava, kao nikada do sada, okrenut je isključivo ka materijalnome bogaćenju. Kada kapital vrhovno je božanstvo, ljudska je duša bolesna i nesposobna za imućnost istinsku: u ovome dobu ona pokorno njemu robuje i služi i siromašna je odviše. Zaboravili su ljudi svoju nutrinu i dozvolili da nad njima ovlada izvanjsko, njima strano: valute, mjenice, brojevi, što unižavaju i nipodaštavaju svaku vrijednost njihovu. Očituje se u njihovim opsesijama samo jedna želja: potreba za stjecanjem. Tako, sve što rade, unaprijed je materijalno određeno svrhom. „Posjedovati!“ – njihovo je jedino, demonsko načelo: oni što već posjeduju, žele posjedovati više, divljački bjesovito urlaju „Još!“ i dodatno nagomilavaju golemu svojinu nerazumnu i nepotrebnu, uskraćujući je onima koji za života ugodnog dovoljno nemaju, i koji, stoga, također posjedovati nastoje, te rade mukotrpno, isuviše, najčešće poslove koji su u strašnome neskladu sa pretpostavljenim dostojanstvom ljudskim – poslove fizičke, preteške, ogavne. Svi teže ispunjenju sreće – što je, svakako, sasvim prirodno – ali plaši to što ka avetima sreće idu putevima odvojenim, izoliranim, od bližnjega udaljenim: ujedinjuju se samo zbog dobiti, ekonomski i rđavo politički. (I ljubav je – čak! – njihova prosta i plitka i jeftina!) Do blaženstvene sreće, ipak, većina njih nigda doći neće jer ne napaja žednu dušu svoju na svagda svježim vrelima moralnosti: mrze i sam spomen moralnosti, iako čvrsto vjeruju divovskom, iskvarenom svećenstvu i lažnoj, neljudskoj etici koju im ono predstavlja, licemjerno prodaje i od njih iznuđuje. Izdaju, lažu i ubijaju, sebe i sve. (Za kakva je sve zločinstva pripravan i kakva je sve počinio taj rod!) Kao i božanstvenu prirodu, i ljepotu prognali su iz grudiju svojih, prokleli i proglasili za neprijatelja. Najokrutnije nasilje koje čine, svakodnevno i uporno, ubistveno je nasilje nad ljepotom, nad umjetnošću. Zahtjevi koje umjetnosti nameću postelja su svirepoga Prokrusta sebičnog. Pa ipak, ogromno je mnoštvo onih koji sebe prozvaše umjetnicima, a svoje djelo ljudima darovaše. Ne zavaravajmo se, mi budni: upravo najdosljednije nasilje potiče od njihovih djela nakaznih. Prepustimo li im umjetnost u ovome stoljeću, u idućem očekujmo njezinu smrt.

„Vrati se u oskudna srca naroda, živa lepoto!“

Zašto su oskudna srca naroda, zašto je oskudno vrijeme? Zato što do njih ne dopire pjevanje pjesničko, jer u njemu pjesnici stvaranjem ne sudjeluju. Kada je jedno vrijeme lišeno pjesnika, ono uopće nema mogućnosti da se bogati, i ustajalo je u duhovnosti, u ljepoti, u značaju. Takvi su, nažalost, naše vrijeme, naš narod, naša zemlja – pravom poezijom pusti, ubogi i siromašni. Zaista, zapanjujuće, obeshrabrujuće, onespokojavajuće, na nas budne dejstvuje postojeće stanje: u otadžbini našoj poeziji ne prebiva više, naime, niti jedan pjesnik istinski i veliki, dok su se, naprotiv, u nju sjatile čitave strahotne, kohorte uljeza, onih što sebe  pjesnicima – koješta! – proglašavaju i čije pjevanje, grozno mrmoljenje, besmisleno brbljanje, beznačajno mucanje,  tišti i plaši naše duše, stvorene za skladno i lijepo, za istinu i čistotu, za božansko i uzvišeno. Iznevjerili su i proćerdali pjesnički element ti varvari, i pjesništvo stravično obeščašćuju, podrivaju i nište, te sablastima pjesništva posljednji uspostavljaju krute zakone okrutne, određuju ponižavajuće kriterije, jalove putanje stilske odabiru, ujedno učvršćavajući vlast vulgarnoga konformizma, kulture oblika i okvira, u vremenu sramno sveopće bestijalnosti bezvrijeđa – premda tako često, ponosito, kao jedno od prvenstvenih valjanosti svojega stihotvorenja, ističu svojstvo tobožnje društvene kritičnosti: oni stihovljem kritiziraju, bune se i nezadovoljni su, nesvjesni da prostota, psovka i jeftina ironija – jer njihovo stihovlje sačinjeno je naročito od toga – slabašni su spram društvenoga rasapa bilo kakvog. Kada kritiziraju stvarnost – iako su opsjednuto kobno ovisni o prohtjevima mnijenja popularnog – i vide je samo kao trivijalnu, i pokušavaju je odražavati trivijalizirajući svoje stihove (što im većma uspijeva jer drugačije što i ne znaju), na tome utemeljujući kritiku (što je, dakako, nedjelotvorno očitovanje klasične dijalektičke negacije negacije). Time oni upadaju u kovitlavi circulus vitiosus kritiziranja, negiranja i osporavanja, ne znajući da svaka umjetnost – a osobito vrhunska kakvo je čisto pjesništvo – da bi bila uspješna, mora biti autonomna, i svakoj dekadenci – kako bi je razobličila i u bogati sklad uobličila – ona treba protivstavljati postojane i jasne, pozitivne vrijednosti. Vrijednosti koje istinsko pjesništvo nudi jesu estetičke (i time, dakle, ujedno i etičke), vrijednosti konkretno definirane težnjom ka idealnom: u njemu su formalni i sadržajni aspekti pjesme uvijek vođeni željom za neograničenim napredovanjem. Sadašnje stanje poezije jeste takvo da ona nudi jedino estetiku blijedog i bolećivog, podređenu neuspjelom pokušaju jednako bolećive etike suosjećanja, lažne emancipacije i prenaglašene, neiskrene patnje. Stvaralački princip epohe ove očito nesvjesno jeste „De nihilo nihil“, jer ona nikakve darovitosti nema, jer nikakvoga zdravog ploda ne daje. Pjesnici i pjesnikinje, najistaknutiji, koje ova tragična epoha uzima za najbolje svoje, jezički su i imaginativni kriplovi, nemoćni za viši estetski zanos, osposobljeni za poimanje najnižih razina stvarnosti samo: ako, zaista, granice našega svijeta mi sami određujemo na način poetski, jezikom i imaginacijom, zapitajte se kakve su granice njihovih svjetova opustošenih, praznih, u kakvoj zastrašujućoj intelektualnoj skučenosti djelaju i tvore njihovi umovi i kako su nedarovite duše njihove zarobljene u mračnjačke tjesnace oskudne egzistence. (Lažna je i porobljavajuća čak i formalna, versifikacijska sloboda, u kojoj bezglavo lutaju stihovi njihovih suludih pjesmica!) Stoga, ni u nesigurnom bunilu ne slušajmo kada znanstvenici – iako znanost o tananome i tankoćutnom stvaralaštvu kakvo je poezija (vjerovatno) nije mogućna – kao popovštinu propovijedaju o nekakvom svjesnom osiromašenju jezika od strane tih lažnih pjevača, o vanknjiževnim vrijednostima njihove fantomske poezije, i nigda ne vjerujmo im, jer takvo što ponižavajuća je besmislica, jer međusobno oni proračunato tek čuvaju i održavaju pozicije svojih književnih moći. I ne namjeravaju iščeznuti, literarno samoubojstvo počiniti. Ako igda dopustimo da njini jezivi kriteriji zasvagda uspostave konačnu istinu kaosa, ništavila i bezvrijeđa, već izvjesna smrt poezije biće i naša bolna krivica. I zato, od sada: umjesto estetskih bjekstava, srcima naroda pružajmo estetiku preporođenu, kaosu suprotstavimo svemirnu harmoniju naših nutrina, i pjevajmo dobru istinu jedinu – istinu ljepote!

Eda bismo survali njihove snishodljivo odurne glasove u bezdane najsramnije ćutnje, naši borbeni stihovi strogom uzvišenošću sricati moraju liriku izbavljenja, što za sve nas donijeće zvjezdani spas. Eda bismo ih u hladnu, daleku zaborava noć prognali, mi anđeoskom svjetlošću stihovlja našega sjajmo za wagnerijanski sumrak njihovih satanskih taština otrovnih. Neka ljepota i sklad naših srokova nadglasaju njihov sramni vapaj nestajanja.

„Vrati se u oskudna srca naroda, živa lepoto!“ – iznova kličemo litaniju našega doba.

Kada konačno uspijemo izbaviti se iz kaosa ovoga, naša sveta žud biće obnova. Iz svakoga raja u koji stignemo, mi tragaćemo spočetka za novim rajem, jer progres biće misao naša, pratilja svagdašnja, što jedina je staza koja vodi k majestetskim palačama u obećanom kraljevstvu savršenstva. Ponovno bićemo mladi i lijepi i radosni, uvijek gotovi za obrede svakovrsne krasote, za ljubav, kontemplaciju i poeziju. Uistinu, u miru religije poetske, svetost i mudrost svakoga čovjeka mitski i magijski svetkovaće vrhovnu svetkovinu života. Živ biće, ponovno, i propjevaće, u našim umovima, žilama, pjesmama, gradovima, na našim poljima, i sami svedivni bog, naših duša sušta potrebnost. Oslobođeno nečastivih, to će biti vrijeme izuzetnih ljudi, nadmoćnih genija koji će, jednako kao sebe, poštovati velike svoje pretke, i svetrenutno, jednako kao u svojim, uživati u njihovim proročkim, velelepnim djelima: u najdivotnijim stihovima, najčovječnijim notama, najstrasnijim bojama. Sa naročitim gracijama, otmjenoga, raskošnog i plemenitog duha, svi će srčano pjevati liriku našu savršenu. Poezija će, najzad, kao nova sudbinska proljet čovječanstva, ljepotom preobraziti svijet, i cvjetaće ponosi, nade i zanosi, u svemirnim grudima ljudskim.

U demonskom protivnom, neka bude pepeo, prah, tišina, i mrak.