Ono što će Džojs likom Stefana Dedalusa u Uliksu definisati kao izbor „odanosti unaprijed izgubljenoj stvari“ biće i misao najstarijeg Prijamovog sina, neposredno pred izlazak. Neposredno pred posljednji susret sa neranjivim, bijesnim donosiocem smrti. U nekom vlastitom tumačenju ujedno će definisati i izbor umjetnika, izbor umjetnosti, u aktuelnom trenutku na bojnom polju.
„Širite se u maršu!/ Otjerajte spletaka zolju!/ A vi, govornici lakše/
Riječ imate, druže pištolju!
Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo istorije ragu!/ Lijeva!/Lijeva!/Lijeva!/…. ( Vladimir Majakovski, „Lijevi marš“)
Prizor je, u prvom činu predstave ili u prvom kadru filma, dakle, sljedeći:
u konačnom epilogu Procesa, po Jozefa K. dolaze dva službenika grotesknog aparata neuhvatljive pravde. Njihova lica se u toj posljednjoj sceni stapaju u jedno, i kao što znamo, cijeli slučaj se okončava rečenicom koja tako pedantno zidanu građevinu u završnici potresa iz temelja: „činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti“. Posljednji djelić mozaika. Zatamnjenje. Zavjesa. Stid koji Jozefa K. potapa ide u prilog etike koja nije eksplicitno označana ali je zasiguno implicitno utisnuta u svijest anti – junaka, naravno, s druge strane, ovakav „potres“ nam svakako ukazuje i na prefinjeno majstorsvo uranjanja u srž svevremenske problematike same umjetnosti, o sudbinskom odnosu: pojedinac i sistem. Tu, sa strane zamišljene scene, okrenutog leđima, Ahmeda Nurudina u njegovoj posljednjoj noći potapa nezaustavljivi strah od smrti. Možda, poigravajući se sa beskrajnim nizom projiciranih asocijacija možemo u zatamnjenoj pozadini nazrijeti i lice izmučenog Raskoljnikova, koji u iscrpnom monologu niže razloge za i protiv omražene matore stanodavke. Ko se čini bliži posjetiocu ovog čina predstave, dok se, na trenutak poluglasno zapita: šta je to što ih spriječava da prekinu agoniju i napuste začarani krug. Pitanje principijelnosti bi glasilo: trebamo li zanemariti etičko pitanje u odnosu prema aktuelnom bez obzira na rogobatnost samoga.
Kako iznaći pravilan omjer u promišljanju i djelovanju, i zadržati se u granicama objektivnih razloga, razloga uma, kako bi rekao Kant. Možemo li pronaći valjano opravdanje u bilo kojoj mjeri balansirajući s pojmovima „cilj“ i „sredstvo“!?
Tugendhat u Predavanjima o etici navodi da je spor o socijalnoj pravednosti, unutardržavni i globalni, prvenstveno moralni spor. Onaj ko odbacuje apeliranje na neki određeni pojam pravednosti to gotovo nikad ne može ako mu ne suprostavi neki drugi koncept pravednosti. „Odnosi moći su doduše de facto presudni, ali valja primjetiti da im je potrebno moralno ruho.“ U stvarnosti, ono što većina slobodnomislećih autora u svojim osvrtima primjećuje kod dodjele Nobelove nagrade za mir (npr. Kisindžeru ili Obami) je jednostavan i klasičan primjer. S time što je ovakvim i sličnim primjerima zloupotrebe „moralnog ruha“ novija povijest više nego krcata. Druga stvar koja je ovdje važna, a na koju Tugendhat ukazuje, a što nam se opet čini da se podrazumijeva u našoj svakodnevnoj analizi aktuelnosti, jeste to da se neki moralni sud normativno može kritizirati samo, ali samo, drugim moralnim sudom, a do tog drugog moralnog suda „eventualno možemo doći samo ako proširimo ili promijenimo okvir socioekonomskih uvjeta“. Prema ovome on izvlači logičan zaključak da je posve pogrešno uvriježeno mišljenje među kritičkim teoretičarima društva da se može normativno kritizirati vlastito društvo samo njegovom (bez obzira koliko vještom i virtuoznom) analizom. Drugim riječima: ako već ukazujemo i trudimo se da ukažemo na korov idući dovoljno daleko da damo sebi za pravo te posegnemo desnom rukom „novog pravednika“ i lišimo ga duboke veze sa zemljom, uspjeh je jedino izvjestan ako u drugoj, „lijevoj pravedničkoj ruci“ imamo plodonosno sjeme budućeg miomirisnog bilja blagostanja.
„Sjeme“ koje će poništiti pustoš koja, izvjesno je, uvijek ostaje poslije eventualnih uspjeha ovakvih „revolucionarnih“ akcija. Koja je priroda, vrsta, specifikum tog „sjemena u pravednički rukama“ – jeste posebna i poprilično zahtjevna tematika. Kao što je način „posezanja i čupanja korova“, formulacija koja također zahtijeva strogu definiranost., kao i formulacija čijom realizacijom se u neku ruku može nazrijeti obris konačnog rezultata. Naravno, ali tek nakon ustoličenja svijesti da je navedeni obrazac neophodan i jedini koji može polučiti vrijednim rezultatom. Vrijednim u domenu praktične funkcionalnosti nauma protkanog zdravom logikom uronjenom u istu takvu etiku koju prizivamo na scenu. Prostim jezikom rečeno: alternativna ponuda mora biti konkretna, lišena proizvoljnosti i nadmene improvizacije. Uspjeh je naizgled moguć, prostom logikom, ali bez etike koja je više od „moralnog ruha“, barem povijest svjedoči, ipak je osuđen na sunovrat.
Kadar drugi
U „ Kući Ipatijevih“ je poprilično mirna noć, mada napetost podmuklo tinja, jer su vijesti o napredovanju bjelogardejaca stalne. Minula je ponoć 16 na 17 april 1918- te. Jedna od onih noći koja svojom nadobudnom utihlošću treba da porodi reski krik sudbonosnog momenta prekretnice. Hladna noć pred velike događaje. Carska porodica je prema naredbi Jurovskog probuđena u učtivom ophođenju stražara i zamoljena da pređe u podrumske prostorije gdje se, kako im je rečeno, pred evakuaciju treba obaviti jedno „grupno fotografisanje“. Postoji mnoštvo izvještaja koji interpretiraju, s manje ili više, preciznosti posljednju noć Dinastije Romanovih. Ne postojanje validnog dokumenta i stalno prisustvo konspiracije u svezi tih događaja i dan danas potkrepljuje ono vječito spekulisanje „puka željnog senzacije“. Od teorija zavjere do velike obmane režimskih historičara. Dakle: donesene su stolice za Nikolaja, vidno slabog prestolonasljednika Alekseja i caricu Aleksandru. Tri princeze, porodični ljekar Botkin i troje iz posluge su ostali da stoje na nogama. Podrumska prostorija zaudara na vlagu i sladunjavi miris neprijatnog iščekivanja. Jurukovski zatim ulazi u prostoriju sa tucetom boljševika u dugim, uredno zakopčanim kaputima, te podmuklim glasom čita presudu što su je donijeli mjesni boljševici. Par kratkih i jasnih rečenica; revolucija, narod, izdaja. Kazna: smrt strijeljanjem. Tik nakon posljednje rečenice poteže pištolj i puca u glavu ukočenog Cara Nikolaja. Njegovoj pratnji je to znak da i oni zapucaju u već dogovorene ciljeve. Podrum Ipatijevih se puni barutnim dimom i isprekidanim kricima zatvorenika. Šta je Jurikovski pročitao, u onom simboličkom značenju ponuđene scene. Proglas da Revolucija ovim činom može da napravi sljedeći korak u svojoj progresivnoj evoluciji, ne shvativši da je svoj put već okončala iste te večeri u „gostoprimstvu Ipatijevih“ (dok su se bajoneti vojnika s mukom probijali kroz rebra užasnutih princeza). S povijesne distance te večeri je proreknut „krah“, daleko prije nego je, mnogo godina poslije u euforiji porušen i posljednji betonski blok sramotne granice kroz ulice Berlina.
(One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajonetama. Trupla su zatim ubacili u kamion te odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova suradnika) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.“ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji.)
Nakon niza scena koje su minule u prethodnom sagledavanju vraćamo se onom posljednjem osjećaju Jozefa K.
Definiciju stida ili srama što je osobina koja dijeli junaka Procesa od njegovih krvnika, a što nam može biti važnim kod pronicanja u posljednji osjećaj u još uvijek živom tijelu Jozefa K., nalazimo kod G. Taylora koji veli da je stid (sram) osjećaj gubitka vlastite vrijednosti u očima drugih. Tugendhat u svom prepoznatljivom analitičkom pristupu navodi primjer djece koja pohađaju časove sviranja violine. Na svečanosti upriličenoj kao provjera postignutog umijeća, dijete koje ne pokaže umjesnost i nespretno istakne očit nedostatak talenta i vježbe osjetiće posramljenost. Osjećaj gubitka vlastite vrijednosti u očima drugih ili u sopstvenim očima, kao kod junaka Procesa. Može li se desiti u nedodirljivim akademskim, intelektualnim krugovima da „autoritet“ doživi taj osjećaj, da ga manifestuje u svom djelovanju!? Može li se desiti samospaljivanje ili spaljivanje vlastitog opusa zabluda. Preduslov za porođaj alternative i izlaska iz aktuelnog lavirinta beznađa je ta famozna mogućnost samospaljivanja, a inicijalna varnica tog plamena je onaj osjećaj iz definicije Taylora. Treba li revolucionar imati na umu i talog jednog takvog promišljanja prije nego li upotpuni arsenal i prihvati unaprijed dogovoreni cilj. Devijantnost koja vodi u razaranje i destrukciju se pojavljuje onda kada nema tako pojmljenog osjećaja stida, na bez obzira koliko poguban rezultat vlastitog angažmana.
Koji je položaj umjetnika
Vrativši se u vlastitu potragu za alternativnim putem suočavanja i riješenošću da se isti, ne pronađe, već izgradi, prokopa, te da se na njemu istraje, moramo umetnuti i tu kratku sekvencu „filma“. Već navedeni kadrovi su tek minimalistički koncept za neko eventualno ispunjavanje osobne „knjige snimanja“, kao neophodnog priručnika koji treba da je uvijek pri ruci. Kao neautorizovano štivo za kontinuirano iščitavanje, zarad sebe. Ako se upustimo i samo ovlaš sagledamo razmjere komunikacijskog nasilja, primitivizma, riječima ukroćene energije koja treba da postigne što veći stepen destruktivnosti po sagovornika, pojedinca, zajednicu, uvidjećemo da je uopšteni obrazac promišljanja lišen priručnika s Taylerovom definicijom na koricama.
Posljednji kadar: nakon što je obavješten o smrti Patrokla, Ahil u bijesu krši datu riječ o svojoj neutralnosti u krvavom ratu. Novim bijesom poništava prethodni. Kao što Đurić primjećuje u predgovoru Ilijade, kazivanje (a donekle i ishod rata, možemo dodati) se vrti „oko dva Ahilejeva gnjeva“. Besmrtni, polubožanski, brzonogi, nepobjedivi – osvajač. Ponovno naoružan i opremljen novim oklopom, sam, nadmenošću silnika, odlazi pred zidine grada tražeći poravnanje u dvoboju sa Hektorom, najvećim trojanskim junakom. Ono što će Džojs likom Stefana Dedalusa u Uliksu definisati kao izbor „odanosti unaprijed izgubljenoj stvari“ biće i misao najstarijeg Prijamovog sina, neposredno pred izlazak. Neposredno pred posljednji susret sa neranjivim, bijesnim donosiocem smrti. U nekom vlastitom tumačenju ujedno će definisati i izbor umjetnika, izbor umjetnosti, u aktuelnom trenutku na bojnom polju. Mjestu gdje ne postoji jasna linija fronta, niti tačan broj bijesnih polubogova. Tek konture raznobojnih frontova sa sve četiri strane opustošene zemlje običnog budnog smrtnika. Formiranje ovog posljednjeg kadra je donekle definisao i Zagajevski u eseju „Mučenici i komedijanti“ u kojem, osvrćući se na vječito pitanje šta je to poezija, kaže: „Poezija je neravnopravna borba između misli za koju ne znaš odakle dolazi i svijeta, tijela, nasilja, rutine, kolektiviteta. Dvoboj između misli usamljene u svojoj nematerijalnosti i beskrajno bogatog, često brutalnog, a ponekad i trivijalnog svijeta koji ima svoja godišnja doba i historijske epohe“.
Shodno ovome, možda pravi, valjani izbor i nije toliko teška stvar.
