Za razliku od onanije, vječnost je, tako barem kažu, za poeziju poželjna kategorija. Ima li većeg uspjeha za pjesnika do da mu ime bude zapisano u vječnosti, da mu stihovi budu vječno zapamćeni? Tek sa stajališta vječnosti, ako tako razumijevamo, pjesnički životi dobivaju neki smisao, kad ih stihovi dobrano premaše u roku trajanja.

Papirnate

Eto dokle je došlo: porezao sam se na knjigu. Jest da sam jedan od onih na koje knjige, kako se kaže, djeluju, pa i uznemiruju ih; jedan od onih koji vole i notornu fiziku knjige – njuškanje, besciljno listanje stranica, užitak u obliku i dobrom dizajnu; ali da postajem jedan od onih – a ima li uopće takvih – koje knjige ozljeđuju, e to je već ozbiljniji problem. Ustvari, nije ništa strašno, riječ je o komadiću kože na vanjskom zglobu maloga prsta, o mikroozljedici takorekuć. Ali važan je gest: ako je Ödöna von Horvatha ubila grana u vjetrovitom Parizu, tko zna – možda me u nekom zavijutku života čeka neka klimava polica s knjigama ili kroz prozor hitnut svezak medicinske enciklopedije koji će me doslovce doći glave. U redu, ponekad sam i ja bio grub prema njima. Bacao sam od sebe knjige u kojima sam vidio nekakvu tvrdoglavost, u stanjima rastresenosti znala je koja završiti i na podu, a jednom sam u gimnaziji – i to je najekstremniji primjer –Hektorovićevim Ribanjem i ribarskim prigovaranjem razbio prozor, zbog čega su mi roditelji zabranili izlazak u grad, taj simbolični bijeg od lektire. Dakle, nasilja nad knjigama bilo je zaista malo (podvlačenje ne računam, šarao nikad nisam, palio ne daj bože!), tako da bih eventualnu osvetu smatrao zapravo nepravdom. Uostalom, kada malo bolje razmislim, uvijek govorimo o onome što nam knjige daju, pa uranjamo u njih bezglavo, tražeći nekakav smisao ili tek alibi za bijeg od dosade i prosječnosti, i samo se ponekad, a u zadnje vrijeme sve češće, odižući glavu nad monotonim recima, pitam što mi knjige oduzimaju. Ona ranica na ruci zato svjedoči još nečemu – nakon što smo se kraj njih obogatili duhom i pomoću njih iznijansirali svoju takozvanu dušu, knjige sada računaju i na naše meso. No odavno smo već pristali na sve i naše su pobune tek retorički hirovi, a duše su nam od papira.

Papuča: utišavanje

Čizma glavu čuva, a papuča? Što čuva zimska papuča? U kući, na sigurnom i toplom, grije stopalo, ne čuva ništa. Njezini dosezi su skromni. Putovi utabani. Ona šapuće, ne galami (slazba šaputavih šlapa). Ne zna za udarce. Osim kada se podlo iskoristi u kućnim prepirkama (koliko sam puta kao klinac dobio papučom po turu!). Ona je simbol blagosti, ukućenosti, mekoće, simbol papučara, muškarca sudbinski vezanog za taj predmet, otuđenog od čizme koju mu je dodijelila svekolika povijest. Čizma – jedina obuća prikladna da se njome osvaja svijet. Papuča, po otužnoj logici raspodjele, dok čizma gazi svoju odiseju, ispreda TV-priču, roman u nastavcima, poluglasno. Kućni mačak njezin je prijatelj, premda zapravo treba govoriti o maci – maci papučarici koja kažnjava neurednu djecu. Nasuprot njoj, šepuri se po gradskim ulicama mačak u čizmama, lopov i varalica, razbojnik bez premca. Čizma i papuča, „svjetonazorski separei“. Trebalo bi stati na kraj toj vjekovnoj, dosadnoj, mrskoj podjeli, pa izaći napokon u papučama na ulicu, trgove, u parkove. Začas bi nas proglasili luđacima, možda i zatvorili, gluhi spram našeg pokušaja da učinimo svijet prijateljskim mjestom i utišamo malo njegovu silnu galamu. Nema sumnje, ekscentričnu revoluciju u papučama čeka tvrd đon, đon-glava koji nam para uši svojim bjesomučnim parolama.

Žabljak

Asja mi reče kako je ostala zapanjena potezom kojega su se dosjetili prodavači na ogromnoj pijaci blizu Tuzle. Umjesto da izvikuju svoje ponude, snimili su glas na kazetofone koje su odvijali do daske tako da je cijeli tržni prostor odzvanjao poput žabljeg zbora. Tako se, primjerice, na štandu na kojemu je bila rasprodaja pošto-poto, glas iz kazetofona drao: „Sve za jednu marku, sve za jednu marku, sve za jednu marku…“ i tako valjda u nedogled, dok ima trake, pa i poslije.

Premda mi se ovaj fenomen isprva učinio tek kao produžetak taktike koja već postoji u šoping-centrima u kojima se razglasom najavljuju rasprodaje na određenim odjelima, ova žablja tržnica, kako ju je Asja nazvala, prizivala je nešto mnogo sumanutije, čime sam bio gotovo oduševljen. Sjetio sam se, naime, Žižekove interpretacije „smijeha iz konzerve“, tj. smijeha na playback koji se ori u američkim komedijama u scenama koje bi trebale biti smiješne. Potom i drugih sličnih fenomena: kora u antičkoj tragediji koji usmjerava i proživljava emocije gledatelja te narikača koje na sprovodima jauču za pokojnicima umjesto ožalošćenih. Riječ je, kaže Žižek, o „objektiviziranom ličnom iskustvu“ koje umjesto nas odrađuje netko drugi, lišavajući nas potrebe da budemo i sami emocionalno angažirani, ali, na koncu konca – i krivi, jer ako je bilo smiješno – smijalo se, a ako je bilo tužno – plakalo se: i vuk sit i ovce na broju. Slovenski filozof iz ovoga izvlači poguban zaključak: upravo su zato nacistički naredbodavci bili ustvari sasvim prosječne osobe jer je sistem mrzio i ubijao umjesto njih.

Jasno je sada kamo vodi spomenuti žabljak – zamjenska aktivnost ondje je uvedena i u trgovinu. Dok kazetofon izvikuje njihove ponude, prodavači napokon mogu izaći iz naporne uloge propagandista i nagovarača i uz štand opuštenije piti kavu ili rakiju i mirnije očekivati mušterije, a ne moraju se pritom kajati ni ako prodaju falš-robu. Opasnost ovakvoga poteza po kapitalizam možemo naslutiti tek kada pomislimo na novi položaj u koji ova strategija postavlja kupca. Zamislite trenutak u kojem bi i čin kupnje bio prenesen na neku drugu, zamjensku instancu koja bi pritom preuzela na sebe samu jezgru potrošačkog sistema – žudnju za kupovanjem i trošenjem. Sistem bi tada napokon mogao funkcionirati sam od sebe, a ljudi bi, oslobođeni tereta pustih želja poput kakvih budista bez uvjerenja, mogli napokon odahnuti i živjeti drugačije, pijući onu kavu ili rakiju još polaganije. Naravno, sistem bi tako dosegnuo vrhunac svoje funkcionalnosti i dekadencije te ubrzo kolabirao, otvarajući obzor novoga društva. U ovom tankom procijepu između propadanja jednog i rađanja novog društva (i novih prohtjeva) otvara se prostor istinske ljudske sreće ili ti sanjanog raja na zemlji koji nam ova urnebesna žablja pijaca daje naslutiti.

Vječnost

„Bojim se vječnosti i onanije“, piše u jednoj pjesmi Slamnig. Uzmimo da se riječi doista odnose na pjesnika i pjesnički posao, pa se upitajmo: zašto baš ta kombinacija kao predmet strahovanja? Onanija, naravno, za književno djelo nije nimalo poželjan atribut, za razliku od svakodnevnog života u kojem joj je zapravo teško naći zamjerku. No kad netko kaže da je nečija poezija masturbacija, „obično izdrkavanje“ (k tome još i intelektualno), onda je to najdublja uvreda. Izrečena dakako od strane čitatelja, jer on se iz svega toga osjeća isključen, nije mu ostavljeno mjesto, mogućnost pristupanja erotskom činu čitanja poezije. Pjesniku je takva osuda zazorna, jer nije namjeravao masturbirati javno, pa se osjeća razočaranim: ljudi su ga naprosto krivo pročitali.

Za razliku od onanije, vječnost je, tako barem kažu, za poeziju poželjna kategorija. Ima li većeg uspjeha za pjesnika do da mu ime bude zapisano u vječnosti, da mu stihovi budu vječno zapamćeni? Tek sa stajališta vječnosti, ako tako razumijevamo, pjesnički životi dobivaju neki smisao, kad ih stihovi dobrano premaše u roku trajanja. Inače – propadaju: doslovnu smrt slijedi simbolička. I od svega ne ostane čak ni prah. No zašto onda Slamnig kaže da se vječnosti boji?

Tko imalo poznaje njegovu poeziju, bit će mu jasno. Slamniga je zanimalo trošenje života, a ne njegova konzervacija: pjesnik je to koji je smatrao da poezija – mišljenje rijetko – treba zabaviti i nasmijati, a ne biti kupon za vječnost i njene sumorne probleme. Zabava, kao i smijeh, ionako su bliži zaboravu nego pamćenju.

Mene pak u vječnosti muči još nešto: ako i pokušam zamisliti da gledam s njezine pozornice, s vidika gubim mnoštvo stvari, vidim odviše jasno, precizno, pogled je apstraktan i previđa bitno: ne vidim posudicu za šećer, šalice, teglice s pekmezom, čepove za uši, lišće na ulici, prljavštinu pod krevetom i smeće, ne vidim dakle ono što se mreška na površini života, njegovu koricu, za poeziju ključnu. Ako u vječnosti nema ni Slamnigova mačka Đure ni mog mačka Gluhog, doista smatram: vječnosti se, čak i više nego optužbe za onaniranje, pjesnik mora pribojavati, od nje zazirati.