Gimnazisti, oni sa sedamnaest, i još više oni sa pedeset i devet godina, i u ovom stoljeću vjeruju u frazu koja je slavna, kao i svaka druga fraza, i slabo pametna, kao i svaka treća fraza, i koja hoće da je opis dijalektike svjetovnog života genija. Ona kaže, njome se želi da vjeruje, oni vjeruju kako je taj svjetovni život genija, neminovno, hod po stepenicama iz ponora dubine neshvaćenosti do terase na kojoj sunčaju svoja postkoitalno spokojna lica pape duha. To blago duha je bilo u memljivom podrumu i valjalo ga je iznijeti. Genij ga je pronašao tamo, dolje. Ali ono će neminovno biti izneseno, makar on, memljivih pluća, izdahnuo život na pola tog stepeničnog puta, makar on toliko savio kičmu da ne može dalje ne udarajući glavom o idući stepenik. To je krv na njegovom čelu! On je, gospodo, dao život za dobrobit čovječanstva i razvoj svjetskog duha! Monumentalno! I naći će se neko – uvijek ima tih asistenata i pasa tragača – ko će istrgnuti iz kostiju ruku i iznijeti genijalno djelo na pijedestal glorije i pravda će biti zadovoljena. Čiča-miča… To je taj patos, to je ta vjera, taj miča-čiča. Credo, ex tenebris, ad aspera… Verbalno šalovanje tih stepenica, gimnazisti duha to su ti koji imaju sedamnaest ili pedeset i devet godina, i još uvijek vjeruju – u ovom stoljeću! ovakvom – da će genij, kad-tad, pobrati kajmak slave. Pa makar tad, kad bude brao taj kajmak, bio kostur koji ne jede kajmak. Dobro, jasno, tom vjerom da će brati kajmak, taj gimnazist već bere kajmak. Sneveseljen je nimalo. Gaudeamus igitur… (”Ja pišem i niko me ne shvaća. Je ne suis pas tres heureux. Ali! ako me ne shvaćaju ja mora da sam veliki genije! Ja sam stanovnik stoljeća! Oh! ah! Je suis tres heureux!”) Gaudeamus i gitara?! Ta religija častohlepnih ćutljivaca, koji nisu uspjeli u svome razredu postati rok zvijezdama, rijetko je smiješni vid sujete i u golemom vrtu sopstvenih iluzija ja, koji sam stanovnik ovog stoljeća, ne želim pogrbiti se gajeći takve paparose. I ne moram zbog tog biti neveseo, nimalo.

Iako je moja duša krcata sujetom, u vidu častohleplja, i zato nerijetko pišem o sebi i tamo gdje je to itekoliko nepotrebno – na primjer u početku ove rečenice -, ovaj uvod nisam napisao zato da bih se samodefinisao, ili tek onako, ”jer je red da se u uvodu dadne nešto općenito”, tj. da se ispiše neko opće mjesto, da se kaže ”svoje mišljenje” o ”općem problemu”. Isto tako ne želim sugerisati kako je pisac o kome će biti riječi u ovom tekstu genije, već želim približiti se motivima zbog kojih je nastala jedna pjesnička zbirka. Takva kakvom jeste. Knjiga o kojoj ću govoriti nosi naziv Predivo iz labirinta i ona nije prva zbirka pjesama Almira Kolara Kijevskog.

Kijevski (u nastavku teksta ga imenujem samo tako) je, naime, u centralnom kafešantanu naše književne savremenosti shvaćen kao genije. U punom smislu riječi. U punom smislu te riječi, kojeg jedna ironična svijest može da dadne jednoj riječi. Kijevski je shvaćen kao onaj gimnazijski onanist duha, navodni genije, kao ”genije”, gitarist koji svira samo sebi samome i pjeva istome tom samom sebi, koji odbija ma kakvo učešće u književnom životu, koji je nadobudan i odbija bilo kakvo učešće na Sarajevskim danima poezije. Jer je nadmeni jedan dečko, misli da je veći pesimist nego što jeste i on iz svoga djela ne može crpiti razloge za svoju, eventualnu, vjeru da će svojim tim takoreći pjesmama transcendirati vrijeme. To jest, on može vjerovati, ali to je samo vjera, dječaci. Iracionalno. Osim toga, je li, i to ime! Kijevski! Kao kad senjorita svome čiuvavi nadjene ime Caesar! Smiješan kao Rosinanteov jahač. Bubljičavi gimnazist. Patetično, dosadno, namjerni autizam, prepotentni. To se misli o njemu, tako sam slušao o Kijevskom.

To sam slušao i to nećete naći napisano o ovom pjesniku. Jer, osim nekoliko rečenica u jednom pregledu savremene poezije koje je napisao Mirnes Sokolović, o poeziji Kijevskog nećete ništa naći u našoj književnoj kritici. U antologijama savremene bosanskohercegovačke poezije, pravljenim po narudžbi uglednih Sarajevskih svesaka i isto tako uglednih blogova bošnjačke dijaspore u Novoj Kaledoniji, naći ćete mnogo čega što ima više veze sa poljoprivredom na neotkrivenim planetama, negoli s poezijom. Ali pjesme Kijevskog nećete tamo naći. Koji nije ja pita se: zašto? Neki će od mojih čitalaca prethodni pasus, u kojem govorim o stavu našeg književnokritičkog koncila, pripisati možda raspojasanosti moje mašte, i to će, jasno, biti jako ugodne novosti za mene: to da imam raspojasanu maštu. Ali ono što sam napisao o stavu naše usmeno-akademske književne kritike o Kijevskom, to ipak nije čisti plod moje mašte, već ću tom negativnom vrednovanju Kijevskog i prešućivanju protistaviti jedno vrednovanje i nadam se da će onda čitalac imati više razloga da povjeruje mom maloređašnjem patetičnom svjedočenju. Kijevski nije vrednovan kao pjesnik, nije objašnjeno zašto ne valja negova lirika, već je denunciran, negiran bez ikakvih dokaza. Ili će možda naći neku treću interpretaciju. U svakom slučaju, ja mislim, i za to ću ponuditi stanovite razloge, da je Kijevski zaslužio mnogo više pažnje od onoga što je bilo. To jest ničega, tj. potpune nepažnje. Tj. nihilizovanja.

Treba početi od njegovog imena. Treba pažljivo razmisliti o tom dječački navino-nadmenom imenu. Kijevski! – ??? – Majakovski? Šklovski? Vladimir Srebrov? O, ne, ne… Pažljivije. ”Rođen 21. 03. 1981. godine u Kijevu, općina Trnovo.” To ovaj pjesnik uvijek piše uz svoje pjesme. Ironija koja se toliko dobro skriva da nas, naoko, uvjerava kako je patetika, to je ona ironija koja se razlikuje od ironije onoga što pjeva navijački hor – ”Haj'mo sad! Svi k'o jedan!” – naših savremenika koji misle da su pjesnici, samo zato što g. Marko Vešović misli tako: ako on prestane i oni će. Kijevski – to je već jedan jako dobar stih! Ablaktacija, prestanak lučenja mlijeka patetike. Himbenost Sokratesa ili Miloša Crnjanskog, ali različita. Jesenjin čija je patetika, gdjegdje, ironija. Kijevski je, slično tako, jedan jako dobar ironijski otklon od duhovnog gimnazizma i adoloscentske metafizike za koju naši savremeni ”ironično-cinični” pisci (koji su, je li, hardcore i čiji stihovi ”imaju muda”, ”tuku direktno u glavu” i prepuni su ”govana iz Miljacke”) smatraju da je jedina moguća negacija njihovih mudatih poetika i kao takva, tj. onanistička i glupa, zapravo i ne treba da postoji. Ispod površinske patetike, oponašanja velikih, nategnute monumentalnost – Velikog Imena, čuči i smije se gorštak. Kijevo? Gdje je to? Melecima iza guzice? Kijevski – to je već jedan rijetko dobar stih. Nasmijte se, o smijači, zasmijte se smješčićem.

U vrtu mojih zabluda, kao što sam već rekao, nema iluzije da će Kijevski biti slavan prije i poslije smrti. On, vjerujem, slično misli. I kada kažem da njegovo djelo zaslužuje više pažnje, jasno, ne mislim na pažnju javnosti, već na pažnju onoga koji čita tu poeziju. Onih koji. To je osnovna oznaka njegove poezije s kojom se razlikuje od jezičkog konformizma naše savremene, kanonizirane, poezija koja je navikla čitaoca na očevidna značenja, na jednostavne i kratke utiske: više pažnje! Ona traži mnogo više pažnje negoli je za književnost ima čitalac Buybooka ili Dobre knjige. ”Zašto se trzate? Liznula vas je muha? O, pa, gospodine, takav isti utisak ostavlja ironija Miljenka Jergovića, zvanog Semezdin Mehmedinović, zvanog Muharem Bazdulj, tj. Miljenko Jergović. Ne brinite, jezik muha vam ništa ne može. Šta? Mislite da vam je sugerisala da ste govno? O, ne, to nije nikakva sugestija, to je samo jezik muha. Jezik muha nije u stanju da sugeriše.”

Među svim tim našim književnim muhama, dakle, javlja se jedan čovjek, nenametljiv, koji je – ne htijući sugerisati čitaocu da je on, čitalac, ekstrat probavnog trakta – pronašao pjesnički jezik koji je samosvojan i koji namjerava uvijek da ostavi složene utiske. Jer svijet, ponavljam, je nimalo jednostavan i ne može se, intelektualno i intuitivno, spoznavati uz pomoć jezika muha.

Ono što je osnovna oznaka pjesničkog jezika Kijevskog u Predivu iz labirinta je paradoksalnost. Ne njegova zasićenost paradoksima, već njegova paradoksalna struktura. Kijevski je, naime, moralista koji govori antimoralističkim jezikom. Taj jezik je kao vazduh, koji dok udišete, kao da je gvožđe, ali opipavši ga, pokušavši to, ćutite: nije?! Kijevski je propovjednik koji se trudi ga ne slušaju. On, hoću reći, piše moralnu lekciju, ali kao da nikome ne govori. Kao da to ne želi. Kao da mora. On neće bilo kakvu pažnju da pridobije za svoju stvar. On je, dakle, moralista koji to nije. To je nemalo čudno, taj nesklad. To je, međutim, sasvim skladan jedan nesklad, paradoks, književna sugestija, ironija.

Ja sam mislio da znam, totalno, šta nije i šta nikako ne može biti poezija. Moralizam je danas, pisao sam, u ovom kontekstu jezika, neefikasan ako je pjesma, poezija, jer pjesma nije pravi verbalni prostor u kojemu bi se trebao očitovati: moralistička tendencija ubija književnost. Ko hoće da pravi moralni protest, neka piše polemiku u novini, neka bude g. Michael Moore! Tako sam pisao. Broj ozbiljnih čitalaca poezije, čak i onog promovisanog pjesnika, danas, ovdje, bosanskohercegovačkog, jednak je broju strofa u njegovoj zbirci, i još ti čitaoci – koji ga, dakle, ne čitaju u čitanci, već u njegovoj zbirci – jako dobro poznaju sve te moralne lekcije, i onda su one sasvim besmislene i neozbiljne, i to sve onda i nije poezija. To sam kazao. Postoji još problema. Ginter Gras je nedavno pisao neke pjesme o Izraelu i on je imao mnogo više čitalaca od naših najčitanijih kolumnista. Međutim, to što je pisao g. Ginter Gras, te pjesme, to nisu bile pjesme, već više oznaka pjesničkog jezika ima vikipedijskim člancima o dezoksiribonukleinskim kiselinama. Moralizam, dakle, ako ne ostaje bez efekata koji su smisao angažmana, tj. moralizam u poeziji, je sulud jer onemogućava razliku pjesničkog od nepjesničkog jezika, a ta diferencija je logički uvjet postojanja tog književnog žanra. Moralizam treba treba odvojiti od poezije, mislio sam i to je bila jedna nedijalektička misao, netačna kao tendencija apsolutizma uopće. Predivo iz labirinta provocira teze ovog estetičara i potkopava burbonsku nadmenost njihove apsolutističke postavljenosti.

Kijevski misli na sljedeći način. Ako je poezija obogaljila samu sebe, svoj jezik, zbog boljke moralizma, onda ona sama mora da se suoči sa tim. Kod njega je u tom smislu najvažnija povezanost stila i stida. On je s jedne strane, nosilac jednog strogog morala, totalnog i hrišćanskog, da tako kažem, kojemu je dalek svaki nihilizam kvatročenta što ga je izmislilo tijelo, i ne podnosi pomisao o tome da se ta životinjska ekspanzija tijela, imperijalizam bestijalnosti organizma, ne ograniči bilo čime. Opet, taj moral je toliko star, niti je njegov, nije originalan nimalo i prevelika je fraza da bi ga mogao olako izreći, bestidno – stid ga je, dakle, osuditi bestidnost – jednostavno, kao što bi slične osude u stihovima vrlo jednostavno napisao neko ko nije pjesnik. Na primjer, G. Gras. Tu, dakle, ovaj pjesnički Hristos biva razapet između potrebe da kaže i potrebe da šuti, ili, bolje reći, nagona da ne šuti i nagona da ne rekne. On zato odlučuje ipak da govori, ali šuteći.

Moralizam je dosadan i nametljiv. Umišljena pedagogija slabokrvnih rečenica koja je izmislila etički imperativ književnosti postavljajući ga kao alibi pred ma kojom primjedbom zbog odsustva sugestivnosti. Pedagogija, dosadna, jer književna kritika i estetika, naša savremena, obrazuju čitaoce, kao da one upravo izmišljaju književnost, kao da je teorija naučena iz dajdžesta g. Zdenka Lešića Prva Riječ književnog kosmosa, da je za književnost najvažnije to što ona prenosi vrijednosti. ”Pa čak iako je neka knjiga dosadna, i neprivlačna kao žena koja ne umije da ućuti, ta nametljiva knjiga je vrijedna jer nas uči… Čemu nas uči?… Toleranciji! Toleranciji nas uči ova knjiga.” I tužno je, i smiješno je, i još je strašno, kako se kod nas, danas, uvriježila jedna estetika koja promoviše didaktizam, dosadu, jer su svi ti kanon-mejkeri metodičari i profesori, autori udžbenika, objašnjavaju đacima neke stvari, i onda osjećaju jednu smiješnu potrebu da održe koherenciju između onoga što pišu djeci iz četvrtog ce (= studentima književnosti) šta je to književnost i toga kako objašnjavaju književnost svim ostalim čitaocima.

Kijevski etiku svoje književnosti ne doživljava kao alibi, i piše stideći se mogućnosti da bude g. Lodoviko Setembrini, brkati brbljivac koji vjeruje da će njegova pedagogika popraviti čovječanstvo. Da se bude u toj mjeri nepametan, potrebno je vjerovati da je svijet sasvim jasan i da treba samo proširiti ideje. Vjeruje se uistinu često u našoj književnosti, angažiranoj, da je jedini problem što dovoljno ljudi nije usvojilo prave vrijednosti. Još uvijek. ”Problem je u ljudskim glavama.” – ”Jeste, slažem se. Djecu truju nacionalizmom u školama i kapitalistički funkcionaliziranom bezosjećajnošću.” – Gospodo, koliko je sati? Molim vas, koji je danas dan? Je li ovo godina 1788? Je li ono Lamartin zaneseno govori na trgu ili to njegova bista pozira pred penzionerkama? Je li tačno da su jednog dana izgladnjeloj Ljilji Brik odlučili dati hljeba, jer je ”udovica zaslužnog revolucionarnog pisca Majakovskog”? Jesu li došla pokoljenja poslije pokoljenja. Jesu li došli pokolji poslije pokolja.

Ne pristaje ti da ponireš u razgovor

Jer dobro znaš da nema tog jezika koji niče kao šuma

na kraju pješčanog proplanka susreta određenih da budu

trenuci odsudnog obračuna

To su stihovi pjesme Kuća, a neprosvjetiteljski i nemoralistički jezik je u poetskom smislu iskren jer nije samo deklarativan, već je totalan; jer je usklađen sa jezikom Kijevskog. Sugestija koju formira jedna svijest, koja čvrsto vjeruje u etiku, iako je osvijestila nepametnost prosvetiteljske religije koja vjeruje da će, ako bude kao udžbenik književnosti za osmi razred osnovne škole ili ako bude gostovala na televizijskoj emisiji, promijeniti tok povijesti. Koliko je sati? Koja ovo godina? Jesmo li, gospodo, još uvijek na Planeti?

Kijevski temeljito destruira moralistički jezik, ali ne na filozofski način, ničeanski već naprotiv. Ovo, Predivo iz labirinta, nije filozofski traktat i Kijevski nije Niče, ma koliko bilo njegovo distanciranje od nepametnosti. On nije ideograf. Ovo igra je. Kijevski loži jednu ogromnu vatru koja pali, lako, sve te stranice moralističke poezije. On uništava poetski moralizam; poetski. On piše o Srebrenici, ali stid ga je – ovaj put pred predmetom – pisati u maniru poetike svjedočenja, tj. isjeći iz novina ili haških zapisa svjedočenja rečenice žrtava, dati im naslove i onda ovamo, u Sarajevu, samozadovoljavalački, sugerisati o samome sebi. ”Vidite, kako sam ja dobar čovjek. A ako mi budete kritizirali stihove, pazite dobro šta radite. To su rečenice žrtava genocida.” Kijevski piše rečenicu u svojoj pjesmi, o svojoj pjesmi: Ovo igra je. Pisati pjesme znači igrati se. Pisati pjesmu o Srebrenici, znači isto tako igrati se. Ne može se reći da to ne zapanjuje nimalo. ”Prizivajući djecu poneki drhtaj uistinu kvari šutnju gospodina Munka.” Onaj koji ozbiljno pita da li poezija smije postojati poslije Srebrenice, kao da vjeruje da poezija nije igra i da je mogla spriječiti Aušvic. Onaj koji negira poeziju, taj radi to, jer ju je, nesvjesno, apsolutizirao. A ako nije baš mislio tako, već hoće reći: ”Nije li zločinački igrati se poslije Srebrenice?”, da li bi onda trebalo poklati djecu?

Tamo daleko

su nebo i zemljani prah

    zagrljeni

Na pola desetljeća do Kjubrika i kraja svijeta

u svanuću u lutnji u počinku

u dahu kost grizem opijen

U dahu kost grizem opijen, ali ovo ipak igra je. Na pola desetljeća do Kjubrika, nema sumnje, bio je kraj svijeta. Međutim, ovo igra je. ”Oznake blijede na ovom platnu Pablo.” Tamo daleko je bio kraj svijeta, a ovamo su riječi. Kao zlatni skakavci. Ti zlatni skakavci i ne postoje, niti onda mogu vrebati kao varnice. Na kraju bi mogla ostati samo šutnja. I ova stidljiva poezija i jeste šutnja.

U jami dok rađamo činjenice na pola desetljeća

čuli smo da u početku bijaše riječ

za kraj ćemo tek vidjeti

Ukoliko bih samo apstrahirao ideje Kijevskog, taj sklop ideja, to bi bio predmet Ničeove kritike. Moglo bi se i za ovog pjesnika reći da se u njegove stihove ulazi kao u katakombe. Možda bi, međutim, bolje bilo kazati da oni zidaju oko vas katakombe. Cilj je ostaviti takav utisak. Razlika između filozofa i pjesnika je kod naših teoretičara razmjene vrijednosti u književnosti ukinuta, tj. treba je ponovo graditi. Niče, koji je uvidio svu neuniverzalnost morala, neutemeljenost, racionalnu nezasnovanost, negira moral, ali i govori moralističkim jezikom kat'egzochen, Smiješnim (ili duhovitim?) zato biva u tom smislu kao crkveni otac koji dubi na glavi. Kijevski je, dakle, negativ ničeanca, ali on svojim antimoralističkim moralizmom, svojim jezikom, kao čekićem lupa taj kristalni ukras sačinjen od hiljada nepoetskih i pseudopoetskih, tj. preizravnih, etičkih deklaracija i moralističke onanije antiratne i tranzicijske književnosti, poetike svjedočenja i Damira Avdića Grahe (po estetici najvećih naših profesorskih autoriteta) najznačajnijeg našeg savremenog pjesnika. ”Jebo ti Lepa Brena mater!” To kaže Graha i to je onda, je li, veliki stih, jer dekonstruira socijalističke metanarative. Da li taj gitarmen uistinu išta konstruira ili je samo smiješan kao Lepa Brena koja dubi na glavi. Kijevski je neobičan, jer je samosvijest. On zna da ukoliko izađe na pijacu i počne pričati o natčovjeku, oni će ugledati iza njegovih leđa onog pehlivana i pomislit će da je to natčovjek. ”Slab si i tvoja prednost je što ne porađaš sumnju o tome.” – ”Ti si tek poroditelj ćutnje.” Prašno predivo iz labirinta je ”prašno predivo aluzija”. Ovo nije estetski utopizam. Kijevski poeziju uopće ne shvaća kao apsolutnu vrijednost, kao Moć, dok onaj koji vjeruje da se ”poezija treba angažirati, odgovoriti na zahtjev koji etika stavlja ispred nje”, logično, vjeruje u njezinu apsolutnu moć: jer ako ne vjeruje (da poezija može promijeniti svijet), onda je ta poezija potpuna glupost, čisti nedijalektički paradoks: angažman radi umjetnosti. Ironija je u tome što ta angažirana poezija proističe iz vjere u moć poezije da mijenja svijet, a ta angažirana poezija najčešće uopće nije poezija. ”Jebo ti Lepa Brena mater!” Ovo igra je. Ovo ne trebaju čitati građani koji uživaju dok saosjećaju s prosjakom iz pjesme, dok pred živim začepe nos. To je igra. ”Bezazlena riječ je glupa. Bezbrižno čelo znak je neosjetljivosti.” Bert Breht (1898 – 1956), Rođenima poslije nas. Ove stihove Kijevski stavlja kao moto svoje knjige. S druge strane, današnji brethizam je također glupa riječ, i brethovska lirika, danas, znak je gluposti. Kijevski, izgleda, začepljuje nos jednako pred ljubičicama kao i pred angažmanom. Etička rigoroznost je neživotna, Volter se buni protiv prirode zbog zemljotresa u Lisabonu. ”Ukoliko se stvarnost ne uklapa u etičke formule, utoliko gore po stvarnost.” Kijevski je idealist. A opet, moralist je dosadan i još je neozbiljno pjevati pjesme o zločinu, o tom neskladu ideala i svijeta. Čovjek koji bi žudio za moralnom dosljednošću, samo bi šutio; ne bi pisao poeziju. Kijevski nije taj. I on to sugeriše. Poezija je samo ozbiljna igra. Ona nije ni igra, neozbiljna, a opet ni ozbiljna, jer je igra i bezazlena riječ. Ova poezija Kijevskog je žena i ona porađa s velikim mukama svoje stihove bez plača, bez krika, sa šutnjom i stidom.

Bezbrižno čelo znak je neosjetljivosti. Kijevski je u svojoj zbirci dosljedan u svom pesimizmu. Tako je ova knjiga koherentna. I to je jedan manjak ove knjige, takvo komponiranje. Taj sklad duše Kijevskog. Razumljivo je što je etička inicijacija dovela do ovoga straha da se bude bezbrižna čela, ali ”čisto estetski” posmatrajući, ovako komponirana knjiga, ipak je, u stanovitom smislu, monotona. Iako je njegov pesimizam ostvaren u složenoj formi i individualiziran, ipak se Kijevskom osvetio njegov strah prema mogućoj bezbrižnosti čela, bilo kakvoj, jer taj strah pred kretanjem iz teze u antitezu, strah da se naruši ta koherencija kontradiktornim raspoloženjima, neopravdan je: radi o poeziji, doživljaju, ne logičkoj strukturi. Etika Kijevskog u ovom smislu ide protiv poezije. Bilo bi suludo sporiti, zbog logičke nekoherencije, čovjeka koji je u istom danu bio i ekstatično radostan i melanholično neveseo, jer radi se, jasno, o duši, ne o jednadžbi. Ali upravo stoga, što se radi o živom čovjeku a ne o crtama, bilo bi suludo nagoniti bilo koga da piše ovako ili onako. Govorim samo o tome, da bezbrižno čelo ne mora uvijek biti znak neosjetljivosti. Kijevski je odabrao da u njegovoj zbirci jeste, i zato je nekada i previše brižnog čela. Dosadnog čela. Nekada ostane utisak da mu je stih nategnuto nebezazlen, da se upinje kako ne bi bio bezbrižan. Zato je teško u jednom mahu pročitati ovu nedebelu knjigu, a ne dođe do stanovitog zasićenja tonom. Dobro, možda i nisam u pravu. Možda sam nestabilna ličnost koja i ovim putem pokušava da opravda nekoherenciju u životu svoje duše. Život je ta nekoherenecija duše, sve dok se vrijeme ne zaustavi u drugoj noći. Ima noć s ove strane mjeseca i ima noć s one strane mjeseca. Neprotivrječne duše su, mislim, s one strane mjeseca.

Reći ću kako sam nimalo zagovornik optimizma u književnosti, a posebice onog koji bi išao protiv svake neveselosti. Ja se izvinjavam, ali u dubini duše nikad ništa nije jednako. To riječi samo lažu da jeste. Kada Kijevski piše pesimizam ili kad Sokolović piše, kao takav pesimizam nije problem. Neću suditi pisca Mračnog zavještanja ili pjesnika Prediva kao filozofe, već ih čitam kao književnost. Negirati nježnost kao emociju neadekvatnu, to je rečeno u afektu, to je lirski. Negirati veselost, isto. Da je to oni napisali kao filozofski stav, ja bih to mogao opovrgavati – i to se ovim autorima ne bi svidjelo. Ovako bi bilo suludo, jer oni, dva različita čovjeka, iskustva, tijela, duše, daju svoju, lirski jednostranu, sobom obojenu, viziju svijeta u kojoj mene, kao čitaoca, može biti, manje ili više, ali u kojoj nisam sav, baš kao ni oni, već je to afektivno. Bio bi smiješan taj čovjek vječito bezbrižnog čela: ne treba, nadam se, ovu knjigu Kijevskog uzeti kao izraz cijele njegove, koherentne, duše, totalnog životnog stava; ne misli on tako, nadam se. Problem nastaje kad se književnost čita kao filozofija, samo kao ideografija, kao emiter vrijednosti, tj. kada se čita kao što se najčešće tumači u našoj savremenosti. ”Pjesnik ne pozajmljuje ideje kao sirovinu za preradu, nego ideje žive u njemu, upravo iskaču iz njega, one su rezultat ne nekih platonovskih procesa, nego unutrašnjega procesa.” Ovo je pak napisao jedan pjesnik, ali ono stoji i kao filozofski, estetički stav s kojim bih se složio. I u tom smislu, mislim da bi bilo suludo poeziju Kijevskog ravnati prema filozofiji ovoj ili etici onoj. Čak iako pjesnik svoje iskustvo kazuje kao da je Jedino, Čovjekovo, to ne treba olako shvatati. Niče rastemeljuje svaki objektivni moral, jer svijet nije jedno, a onda sam pledira za negativ hrišćanskog morala i to je onda jedan afekt, jedna lirska reakcija. On kao filozof vidi obilje svijeta, a kao pjesnik, u svom tom obilju, vidi samo volju za moć. Kolarov moral također nije knjiški, filozofija, i to je jako važno.

Ukoliko reduciram ovu poeziju na ”sadržaj”, na trenutak, upregnuvši to u stanovitu svrhu, trenutačnu, mogu reći da je moral Kijevskog ropski moral. Moral pobunjenog i osviještenog roba, koji za borbu protiv onoga koji ga je porobio, koji ga porobljava, za konkretnu realizaciju tog morala nema nikakvih oružja. U toj borbi, koja i nije borba, u tom ratu koji je mir, jedino sredstvo koje ima Kijevski, da realizira taj moral, jeste sam taj moral. On, dakle, ima riječi. To je unekoliko smiješno. To znači da nema nikakvih oružja. Puca se iz praznog poetskog pištolja. Taj rob ne može ništa. Mogao bi da moralizira, ali to bi bilo ništa. I on je svjestan toga, to sugeriše priroda njegovog jezika. Ali on ima pravo, zasnovano u iskustvu, da ovako osjeća, jer je ipak rob. On ima pravo da kaže; pravo zasnovano tom njegovom etikom. Ovaj pjesnik je – i to hoću da kažem izravno, jer ima itekako veze sa njegovim stihovima – svu svoju mladost proveo kao radnik. On je desetak godina radio kao zidar i kao irget, kao noćni čuvar i kao staklorezac. Kao rob. Njegov moral osviještenog roba nije moral teorijski, nije moral Deklaracije UN-a o univerzalnim pravima čovjeka ili Biblije, on nije moda, već je Kijevski ispisao, stidljivo (što nije na ovom mjestu isto kao tankoćutno) svoju krv i meso. ”Piši krvlju i saznaćeš da je krv duh.” Treba pročitati njegovu Radnu sedmicu i biće jasna sva njegova razlika spram naivnosti senzibiliteta običnika. Kijevski ne posmatra sav taj svakidašnji zločin iz kafane patetičnog naslova na obali Miljacke, već je on tu, unutra, na svom radnom mjestu, u ”pogonu prozorskih okova”. On kao čovjek stoji iza svojeg govora, i ne znam šta je njegova sudbina, ali nemojte mi, molim vas, citirati književnoteorijske dajdžeste, već je bolje da se idete malo prošetati. On, Kijevski, nije zbog toga – zbog sedam radnih dana – rikao u svojoj poeziji kao SUS motor, jer bi to u ovom stoljeću nihilizma, ozbiljnom čitaocu ipak bilo smiješno, već je napisao stihove koji nisu dvostruko smiješni kao pobunjenička poezija, nimalo sugestivna, didaktička, naših savremenika koji dobiju kilu ako odjednom podignu dvije olovke i neobično vole pisati po svojim fejsbuk profilima gdje idu provesti sljedeći mjesec u okviru nekog ”rezidencijalnog programa” finansiranog iz krupnih fondova krupne gospode sopstvenika krupnog kapitala što vole, eto tako, da plate doručak, ručak i večeru, promociju i hotelsku sobu, piscima koji osvješćuju krvožednu i životinjsku prirodu kapitalizma. Stid se izgubio, a stil je krenuo da ga traži i završio jednako. Je li smješniji taj moralizam koji misli da će ubijediti nekoga u nešto, ili je gluplji taj stipendistički status pjesnika koji je govori glasom roba? Pobunjeni čovječe, pokrij se po glavi. Kijevski piše ”bez svrhe i bez koristi za sebe i za druge”, nepretenciozno, ta buna i nije buna, ona to zna, i zato je napisao poeziju.

Za razliku od herbertizma Requiema za Kijevskog ova poezija je pod mnogo manjim utjecajem stihova poljskog pjesnika. Iako je i dalje jasno da je Herbert pjesnik koji ima najviše odjeka u stihovima Kijevskog. Jasno, ne želim konstatirati potpunu neoriginalnost Kijevskog unutar okvira koji je širi od onoga što se zove ”bosanskohercegovačka poezija”, kao što je to čest manir u našoj književnoj kritici, kada se, često, mladog pjesnika, nesvjesno, polusvjesno ili svjesno, diskredituje tako što ga se hvali kao ”skenderovca”, kao ”miloševca”, kao ”apolinerovca”. To je najčešći problem, smiješno proturječje, postmodernističke naše književne kritike koja deklarativno insistira na razlikama, a u praksi veoma lako poistovjećuje stvari i pojmove, ideje i ideološke obrasce. Brojanje ovaca i tako to. (Objasniću to na ličnom primjeru, na greški jednog mog poistovjećivanja; nemam snage, očigledno, da dugo ćutim o sebi. Dosadan, kao gladna krava. Ja sam, naime, bio napisao jednu pjesmu, i paranoično tragajući po svim mi dostupnim pjesmama svjetske književnosti, doznao sam da je istu takvu pjesmu već, davno, napisao jedan narodnomuzički tekstopisac, g. Munib Alić iz Žepe. Čovjek sa dva srca, tako se zove pjesma, a otpjevao ju je g. Šeki Turković, uz pratnju uzdaha vazduha u muzičkom studiju uzbuđenog strasnim trenjima nevinih frula i srebrenokosih violina. Nedugo zatim sam doznao da je istu stvar osjećao i ispisao taj osjećaj – kob dvostruke ljubavi, ”Volim dvije žene. Šta da radim?” – na svom blogu jedan Amerikanac, koji se zbog tog osjećaja obratio čak psihijatru, koji mu je, jasno, dijagnosticirao stanovitu duševnu neuravnoteženost i opisao izvjesne psihoterapijske mehanizme uz koje je moguće riješiti navedeni problem. Saznavši to ja sam bio u nemaloj groznici stida, te sam, jedne večeri, vrlo brzo i još lakše, spalio tu svoju poemu i ona više nije vidjela svjetla dana.) Ne kažem da ne postoji i previše tih pjesnika čija su djela jednostavan zbir neprotivrječnih utjecaja, jednostranih, jednolinijskih, međutim, suludo bi bilo za Kijevskog tvrditi da je, stilski, herbertovac kad je on (na primjer) često opsjednut fonološkim skladanjem kao ”simbolista” ili kada se koristi baroknom metaforikom, ili crkvenojezičkom inverzijom. Taj nesklad između ”hermetizma” i ”herbertizma”, između ”forme” i ”sadržine”, zapravo je samo naoko nesklad. Pjesnik je svjestan da malo ko sluša moralni govor – ”Ta neće ga niko progoniti zbog pjesama!” – i zato on i govori samo onome ko je voljan da uđe unutra. Neskladan je, jer je dosadan i zato smiješan, nametljivi moralizam, stentorski što hoće da je glasan, bivajući prijemčiv, što ga niko ga ne čuje, jer ga niko ne sluša. Šta je promijenila naša savremena brehtovska lirika? Koga je feministička poezija ubijedila u bilo šta što već nije znao? Kome je poetika svjedočenja pobudila emocije koje prije nje nije (kao gledalac televizije) osjećao? Kijevski je ćutljiva stidljivost koja ne znači duševnu slabost, već uobličava snažan duševni stav kroz koji je neobično prelomljen ovaj svijet, otkriven nanovo, izvađen ispod koprene fraze i emocionalne uobičajenosti.

Rekao sam o načinu na koji njegov jezik kao cjelina u ovom zbrici formira utiske. Ali to ne znači da je njegov jezik svuda istovjetan. Ovo nije savršena knjiga, i različita je od one savršene neispisane knjige koja je apsolutna poezija. Ovo nije apsolutna poezija. Ovo je apsolutna poezija: ”……………………” – Jasno, postoje u Predivu jača i slabija (crkvenoretorička) mjesta. Postoji i moda da se do granica nesuvislosti nabrajaju takva, i jedna i gora, mjesta i nedavno je jedna profesorica govorila kako je poezija njezine jedne kolegice estetska vrijednost, ”jer u njoj ima i metafora, i ironije i onomatopeje i paradoksa”, pa je pokazala ta docentica u kojim stihovima ima metafora, ironije, onomatopeje i paradoksa. Ja takve gluposti i slične kataloge neću pisati, niti ću biti u toj mjeri nametljiv da sada, za ovu tek izašlu knjigu pišem analize pojedinih stihova, tj. da svodim stihove na pojmove ”otkrivajući koje vrijednosti oni promovišu”; bilo mi je važno shvatiti princip uz pomoću kojega je planirao Kijevski i gradio utiske. Time ću završiti ovu svoju priču o stihovima. Pokušavam da shvatim taj princip.

”Ejilisab”, rekao mi je ovaj pjesnik, nakon što sam ga jednom, u mom omiljenom i najčešćem maniru, naivan, je li, kao šiparica, upitao: šta misli o ovom svijetu? vjeruje li u komunizam? da li bi se mijenjao s Miletom Stojićem? ”Ejilisab?”, pitao sam. On mi je, naravno, udijelio kompliment ne htijući objasniti tu jevrejsku riječ. Ili norvešku? Onda sam se kasnije dosjetio. Zdesna na lijevo, bez slova o sebi. Ukoliko se to čita onako kako Arapi čitaju, onda je on rekao Basilije, a iz tog sela je Šerif Krgo, pjesnik o kojem mi je govorio i o kojem je pisao, simpatijski (v. Predivo iz labirinta, str. 29). Pjesnik koji nikada nije napisao svoje stihove, on koji je, vidjevši da se njegove čežnje ne mogu nahraniti runjevinom ove zemljine kore, odustao od života, ne ubivši se; koji odlučuje makar ne biti gospodin Pero Naliv, već je sintaksom života plivao, ne od lijeve obale ka desnoj, prateći izokrenuti putokaz nezemaljskih rečenica. On, Krgo, je prvi rekao Ejilisab, Kijevski je meni to isto ponovio, samo što to nije bilo isto. A ovo što sam napisao o Krgi jeste ”ideja” Kolarovog odgovora, apstrahiran ”sadržaj” njegove poezije, i patetični moralizam, s kojim se slažem manje od Zaratustrinih njemačkih rečenica, i smijem mu se kao takvom; niti smatram da je Šerif Krgo božiji poslanik kojega treba oponašati svaki čovjek koji ne želi biti smiješan. Ja mislim: naprotiv! Ja. Kada mi je, međutim, Kijevski kazao to Ejilisab, to je bilo nimalo nametljivo. ”Ejilisab.” To je bilo žive poezije.