Nura Bazdulj-Hubijar, piše o banalnosti, ona proizvodi banalnost, vjerovatno svjesna mogućnosti hiperprodukcije koju nudi prostor koji i sama ona oblikuje, istrošen od značenja, pojednostavljen, prost i zaodjenut trivijalnošću kao globalnom opcijom izbora vrednota.

Piše: Jasna Kovo

Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa (sic!)

Prije nego što kritika književnika/icu supostavi u polje određene po-etike, ona ih prevashodno re-prezentira kroz ustaljenu (klišeiziranu praksu) prizmu, tobožnjih  ”poliperspektivnih” stajališta. Tako će književnica, Nura Bazdulj Hubijar, čije su knjige očito najprodavanije i najčitanije bivati predstavljena ”najplodnijom bošnjačkom književnicom” (Rizo Džafić), što osim nacionalnoj pripadnosti nedvojebno konotira i na patrijarhalni obrazac konstruiranja ženskoga identiteta u samome autoru, kao o onome/onoj koji/a tzv. re-produkciju djela otjelotvoruje u simboličkoj kategoriji plodnosti. No, to što je ”najprodavanija” ili ”najčitanija” savremena bosanskohercegovača književnica, odnosno bošnjačka, ne čini njena djela referentnim za uspostavljanjem vrijednosnoga književnoga kanona tzv. ženskoga pisma ili ženske književnosti. Njen izuzetno ”plodotvoran” književni opus prevashodno korespondira sa tradicionalno utemeljenim vrednotama ženskoga i ženstvenoga u ženskome pismu, a posredovano iz mačističkoga modela kulture i književnosti. Žanrovsko, ljubićko, ili ono što upravo mačistička matrica utemeljuje vrijednostima ženskoga subjekta u književnosti, identitarnim ženskim kodom, ne koristi se u njenim knjigama u najboljoj maniri postmodernističke igre iznevjeravanja trivijalanoga žanra. Ta djela su uključiva u trivijalanost, a mogućnosti subverzivnoga djelovanja izostaju, stoga od tako ”bogatoga” prevashodno tiražnoga opusa, nemamo ”bogato” i ”plodotvorno” književno-vrednosno djelo. U radu o ženskome pismu u devedestim godinama na ovim prostorima, Jasmina Lukić analitički govori upravo o svojevrsnome fenomenu ”interesiranja čitalačke publike” za ”ženske teme”, ali i problemu koji prati to interesovanje ili pak svojevrsnonome paktu na relaciji autora i čitatelja-ponovno podržavanje tradicionalnih rodnih uloga, sa problematičnom percepcijom te književnosti kao ”ženske” naravno od ”muških kritičara”, ali i kanona koji prećutno zaobilaženje žena u kanonima nadomješćuju ovakvim književnim vrijednostima.  Iako je većina Nurine beletristike produkt određenih normi trivijalne književnosti, sa tipičnim obrascima ljubića i literature za mlade, mogućnosti da se artikulira na poetskoj većoj ljestvici ponajviše obrazuje roman Kad je bio juli koji se i tematski i idejno udaljava od prethodno navedenih osnova. Ovim romanom autorica pokušava transponirati priču o Srebrenici i genocidu likom i njegovom prizmom koja je očito pokušaj poetike svjedočanstva i svjedočenja[1]. Anti/ratnim pismom se razobličava tragika genocida, a posttraumatiziranim subjektom pripovijedanja i svjedočenja se uobličava slika o individualnoj, ali i kolektivnoj traumi, krivici, zločinu i patnji. Učitavanjem rubnoga žanra pisma u roman, samoga pisma, kojim se dječak obraća (možda!) mrtvome ocu, uvodi se pri/povijest kao subverzivni diskurzivni proces sučeljenja individue i samoga pisma sa dominantnom praksom pri/povijesti i njene reprezentacije u diskurzivnim praksama. Jer su ”prijelomni povijesni događaji, najveći generatori osobnih, obiteljskih i kolektivnih pripovijesti kojima se iznova vrednuje prošlost, traži smisao onoga što se netom doživjelo i pretrpjelo, te predskazuje budućnost”.[2] Upravo nekonzistentnim tokom pisma, nelinearnim pripovijedanjem ocu, ali i nepravopisnim i nekodeksivnim iskorakom iz zadanosti obrasca, pisma češće liče na ”usmeno pripovijedanje” dječaka koje se može posmatrati kao ”svakodnevna komunikacija, kao jedan od folklornih usmenoproznih žanrova, ili kada je objavljeno, kao žanr autobiografske književnosti to jest dokumentarne proze”[3], a time i iskorakom u jednu od tri perspektive svjedočenja koje uvodi Dori Lamb.[4]

Rubni žanr pripovijedanja može biti memoarska građa ili pak slična rubna historiografska skica, ili pak priča heroja, odnosno antiheroja u slučaju kada se pokušava prevladati i transponirati trauma i traumatski događaj i zaodjenuti u posttraumatsko iskustvo koje našega ”junaka” zapravo čini ”antijunakom”, antiherojom, onoga koji iskače iz matrice kolektivnih pripovijesti i kolektivnih tvorbi identiteta i samoga kulturalnoga pamćenja. Anti/junak ovoga pisma, Mirza transponira preživljeno kroz samo sjećanje, fikcionalizacijom vlastita djetinjstva i onoga što je doživio prije velikoga povijesnoga događaja, ali i uplivom pamćenja koje je fiksirano upravo obraćenjem Ocu, i artikuliranjem priče koju je slušao i interpretativno preradio i smjestio u pismo koje mu piše. Interprativno i pripovijedno dječak je pozicioniran za Oca, njemu se i obraća, uostalom, čime ovaj roman ne iznevjerava obrazac patrijarhalnoga tkiva porodične strukture pozicioniranjem Oca na ono simboličko mjesto s kojega se priča i interpretira prošlost, politika, rat, herojstvo i antiherojstvo, a majku na mjesto one koja čuva kućno gnijezdo, uglavnom šuti i ne interpretira povijest, okrenutu Bogu i Božijem. Sukladno definiranju anti/ratnoga pisma, kritika ponovno situira određene kodove prema monolitnoj tipizaciji i vrednosnome sudu. Da li bi se Nurino pismo suglasno njegovoj vrednosnoj strukturi moglo postulirati i prevashodno okarekterisati ženskim pismom i pisanjem onako kako to feministička teorija i kritika definiraju, ili shodno recepciji istoga pisma smijemo li ga otvoreno i neprikosnoveno proglasiti muškim obrascem definiranja ženske književnosti-trivijalnim i plošnim. Pa čak i u kontekstu ženskoga anti/ratnoga pisma, čime je nedvojbeno ova knjiga ozbiljnije i zrelije promišljena i konstruirana za razliku od knjige Naše međutim je rat koja istim epistolarnim obrascem artikulira glasove dvaju djevojčica i prijateljica čije se druženja naprasno prekida ratom i razdvojenošu, egzilanstvom jedne u Njemačku i prisutnošću druge u opkoljenom Sarajevu. Njihova priča i pri/povijedanje pismima ne uspijeva odbraniti ovo djelo od trivijalnoga učinka koji se postiže polarizacijom na dvije strane i priče, pa čak i nacionalizmom koji se loše ‘skriva’ pod parolu bratstva i jedinstva.

Ti bar znaš da su sve (bar gotovo sve) prijateljice oduvijek slavile Uskrse, Božiće, išle na pričesti, da smo mi to zajedno sa njima doživljavali i preživljavali. Uživali kao i one. I ne samo to. Kupovale smo boje i šarene naljepnice da nam mame farbaju jaja za Uskrs. I farbale su. Sve nam je to bilo normalno, isto kao što nam je bilo normalno da pojma nemamo kad je Bajram, ne zato što nam je to neko ”odozgo” branio, mislili smo valjda da bi nas to činilo manje vrijednim. Zašto? Zar je Bajram praznik crnih đavola? Zar nije podjednako svečan kao i ostali? Ni Muslimani, Boga mi da znaš, nisu crni đavoli. Maltene da nema čovjeka koji nekog najbližeg nije izgubio, a još se nije nigdje nije čulo da je ma i jedan vojnik Armije BiH počinio zločin nad civilima čak ni u trenucima kad mrak padne na oči od bola, od užasa. To u meni budi ponos.

Definirajući anti/ratno žensko pismo pod jednu tipizaciju kao što čitamo npr. u tekstu Edise Gazetić: ”Kako je «ženska povijest», uopće, različita od muške, odnosno izvori informiranja o nekim događajima su sasvim različiti, tako i u ženskom književnom tekstu imamo potpuno drugačiju sliku tragedije jedne zajednice. Naravno da ne treba zanemariti različito rodno iskustvo, ali svjesno je da konstruiranje ženskog sjećanja u tekstu nije zasnovano na činjenicama koje će podržavati i ako je potrebno osnažiti jedan kolektiv ili jednu ideologiju. Žensko (ratno) pismo ne podržava kolektivno/nacionalno/etničko sjećanje na povijest, odnosno konstruiranje (ženske ratne) povijesti izostavlja odnos figura heroj – žrtva, u onom smislu u kojem je to (eksplicitno) naglašeno u muškoj (ratnoj) prozi koja doslovno želi da se čitatelji prisjećaju događaja i u cijeloj priči možda pronađu razlog svojevrsne netrpeljivosti prema «neprijatelju».”[5] Naravno, s ovim bismo se mogli složiti ali samo u jednome njegovom dijelu, činjenicom da se ženska pri/povijest spušta uistinu u topos nefrontovskoga rakursa, ali i neslaganjem sa tezom da bismo u ovu definiciju mogli uzglobiti svo anti/rano pripovijedanje, makar ono bilo samo žensko. Knjiga Kad je bio juli stoga možda i ne može ući u ono što bi se nazvalo ženskim pismom, iako pokušava unijeti intimistički diskurs u svjedočenje, formom pisma, mada postoje uplivi onoga što bi se nazvalo muškim diskursom, izdiferenciranjem strana, četnika, ovih i onih iz Drugog svjetskoga rata, kao i uplivom ratnih zločinaca i političara u tekst, no nadrastajući prvotni referencijalni kod koji upućuje na Oca kao onoga koji interpertira strane, supostavlajući Mirzu u poziciju naratora koji svjedoči ne samo o potisnutim traumama nego i o svakodnevnoj postratnoj stvarnosti, novopolitičkim situacijama i malverzacijama i prokazuje hipokriziju nacionalnih i vjersko-religijskih instanci, raskidajući sa majčinim poukama (prevashodno vjerskim)[6] i ponovno potvrđujući ”vjeru” u Oca, ne sučeljavajući se do zadnjeg trena sa potisnutom pretpostavkom, čak i činjenicom, da je mrtav.

Prokazujući strinu, istraumatiziranu majku Srebrenice,[7] kroz novonastalu mržnju prema Drugome/oj, u nemogućnosti da vlastitu traumu rehabilitira i odvoji svoj glas od kolektivnoga identiteta i dominante neprijateljske naracije, otvara se još jedan sloj romana, u kojem se polarizira trauma, kolektivna i individualna, i subverzivna mogućnost prevladavanja iste, poput dječaka Mirze ali i njegovoga gazde, i naposlijetku Mirzine djevojke Biljane, Druge. Mirza naposlijetku polazi putem kojim i njegov Otac i njegov djed, putem bratstva i jedinstva. Iako na ovome mjestu, roman ima priliku da uistinu postane boljim prvenstveno od Naše međutim je rat, on ipak ne uspijeva artikulirati u potpunosti ono za što se i zalaže, parolu bratstva i jedinstva, gubeći se upravo u opozicionoj polarizaciji ratnog, postratnoga i prijeratnoga svijeta i sukladnim političkim ideologijama, ne detektirajući stanja koja su slijedom događaja proizašla iz jedne ideologije u stvarnost druge, ali i zadržavanjem postojećih patrijarhalnih obrazaca ne samo u okvirnoj strukturi porodice nego i u traumatičnoj i posttraumatičnoj stvarnosti.

Autonomija banalnosti kao predznak tržišne vrijednosti

”Ratna kultura oslanja se na duboko patrijarhalni, mačistički model moći, koji rodna analiza ogoljava.” (Jasmina Lukić)

Razobličavajući upravo mehanizme koji konstituišu matricu patrijarhalnih upliva, i obični, čak i svakodnevni model trivijalizacije mišljenja, mogućnost da se autor i djelo odbrane ponekad se čine nemogućim, ali i nepotrebnim upravo zbog ”saveza” postojećih matrica koje su književni prostor podjednako i od autora i od kritičara oblikovali repatrijarhalizacijom vrijednosti, proisteklom iz ratnoga i nacionalističkoga saveza.

Čak i onda kada neko djelo posjeduje kvalifikativne vrijednosti koje ga izdvajaju iz opusa drugih naslova ove književnice, Nure Bazdulj-Hubijar, pojavljuju se navedeni kritičarski osvrti koji ga interpretiraju po ovome modelu ”savezništva”, ili ga zapravo ne-interpretativno supostavljaju u određeni nacionalni kod, pri tome ga koristeći za konstruiranje kolektivnih identiteta zaodjenutih u posvemašnju etno-nacionalnu priču. U tekstu Rize Džafića koji ne interpretira mnogo o djelu ali konstruira model patrijarhalnoga obrasca čitanja ove književnice i nacionalističku matricu za viktimizacijsku interpretaciju rata i porođenih identiteta, iščitavaju se vrlo problematična konstruktivna mjesta. Tako on, plošnom i površnom i viktimizacijskom kritikom piše o jeziku djela, podvodeći pod stilsku motiviranost teksta ali i socio-kulturološku dimenziju samoga lika, konstrukciju merhametli bošnjačkoga jezika, jer: Tek kad pročitamo knjigu možemo spoznati koliko je naš jezik duboko u našoj duši, istinit, sveprisutan u nama i koliko je stvaran. Koliko je jasan svim Bošnjacima bez obzira gdje i kako žive. Jezik je to onaj koji smo nekada slušali kroz kazivanja naših nena, koji još bruji u nama mada su ga decenijama gušili, onaj jezik kog smo se stidili, pa smo ga mijenjali i prilagođavali našim susjedima. Autorica je pokazala kako taj naš bosanski jezik, utemeljen na bošnjačkom idiomu, ima ljepotu i snagu kakvu nema nikakav jezik na ovim prostorima, jer u njemu neka onog spoja orijentalne emotivnosti i muzikalnosti i zapadnjačkog racionalizma i preciznosti, te domaće etike, duha i mentaliteta. Ne samo ovim mjestom, nego i drugim poput onoga koji roman postulira preko bošnjačkoga fatalizma, a perspektivu dječaka koristi kao mjesto pravnoga i moralnoga ”svjedoka” i arbitra insinuirajući da ”on govori o današnjim četnicima i kao dijete zaključuje da se zna od Slovenije ko napada, a ko se branio. Ne znaju usijale glave koje to ne žele.”

Nura Bazdulj-Hubijar, piše o banalnosti, ona proizvodi banalnost, vjerovatno svjesna mogućnosti hiperprodukcije koju nudi prostor koji i sama ona oblikuje, istrošen od značenja, pojednostavljen, prost i zaodjenut trivijalnošću kao globalnom opcijom izbora vrednota. Ne osvještavajući vlastiti ”ženski subjekt” u toposu općega nametanja patrijarhalnih obrazaca, pristanak na savez obostrane dobiti, ne podriva nego afirmira ono što je svejednako dominantno u plošnoj i šovinistički oblikovanoj kulturi. Postojano stoga što je profitabilno u kapitalistički konstruiranoj ‘hiper/realnosti”. Osviještavanje pravoga ”ženskoga pisma i pisanja” je moguće i nužno, a prostor za neka druga ”savezništva” treba nanovo otvoriti i konstruirati topos izvodivosti za njega.

[1] ”Svjedočanstvo, kao poseban diskurzivan oblik, i svjedočenje, kao posebna diskurzivna praksa, pojavljuju se u različitim komunikacijskim situacijama i s različitim svrhama/funkcijama, ne pripadaju samo području historiografije i eventualno književnosti.”, Zlatar, Andrea; Tekst, tijelo, trauma, 164.str

[2] Jambrešić-Kirin, Renata; Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva,170.str

[3] Ibid

[4] Prema navedenome djelu Renate Jambrešić-Kirin, a te tri razine svjedočenja koje izdvaja Dori Lamb su : ”razina svjedočenja samome sebi unutar vlastitog iskustva (kao u autobiografsome pismu), razina svjedočenja pred drugima tj. slušanja tuđih svjedočenja (svjedočenje u užem smislu) i razina svjdeočenja o samom procesu svjedočenja (teorijska razina).” 170.str

[5]Isp. U: Sarajevske sveske, 2006. Pomenuta autorica tako ne definira razliku između pamćenja i sjećanja, nego iz uvodnog definiranja povijesnoga i kulturalnoga pamćenja ulazi u analizu bh. ženske književnosti situirajući njen odnos spram rata kao sjećanje, prevashodno. Prim.: Kada je riječ o konstruiranju memorije u balkanskim kulturama, čini se iznimno važnim predstaviti razlike koje se očituju u pristupu događajima značajnim za povijest jedne kulture, nacije, a zasnovane su na rodnoj pripadnosti onih koji pomoću tih događaja na svojevrstan način konstruiraju povijest. U tom je smislu književni tekst jako zanimljiv jer se upravo preko teksta može otkriti koliki je značaj roda u konstruiranju povijesti. Bosanskohercegovačka muška i ženska književnost, koja tematski preferira ratna zbivanja na prostoru Bosne i Balkana tijekom devedestih, može se uzeti kao primjer koji, pored povijesnih značajki, otkriva kakvu je ulogu imala rodna pripadnost autora, odnosno autorica kada je riječ o konstruiranju sjećanja.

[6] Isp. detaljnije u romanu: kako je Bog mogo dopušćat da se nako narod pokolje kad je mati vazda govorila da je milostiv.

[7] Ponovno jedno od učitavanja dominantnih rodnih politika, predstavljanje ženskih žrtava rat, posebice genocida, prevashodno kao majki.