Ugo Vlaisavljević sa svojim kolumnarskim tekstovima na stranicama „Globala“ postaje dobro plaćeni sluga tranzicijskog medijskog tajkuna i služi jednom od najvještijih trikova onih rasističko-nacionalistički moćnika: potkupi nekog etabliranog i dokazanog borca za slobodu i pravdu da ne piše ono što misli…

Piše: Kenan Efendić

(Tekst objavljen u trećem broju sic!a)

Medijski tajkun, vlasnik kompanije „Avaz“, koja mu je postala sinonim, te predsjednik-osnivač bošnjačke nacional-socijalističke partije Fahrudin Radončić dvaput[1] je izjavio, skoro pa istovjetnim iskazom, da onaj novinar ili novinarka koji nije musliman/ka, „u vjerskom smislu te riječi“, ne mogu putem uređivanja informativnog programa, uređivati i „odnose u našoj islamskoj zajednici“.

Naravno, misli se na sramno smijenjenu Dušku Jurišić, a odnosi se na svakog budućeg urednika informativnog programa na Federalnoj, dakle javnoj, televiziji. Poruka je nedvosmisleno jasna: Ako nisi musliman, a smatraš da treba izvještavati o pedofiliji i kriminalu uposlenika Islamske zajednice, onda uređuješ odnose u Islamskoj zajednici, i smjesta to moraš prestati činiti.

Druga ličnost Führerove situacije

„Imamo situaciju da jedna gospođa koja je glavni urednik na jednom našem javnom servisu, koja nije Bošnjakinja, radi taj posao“, žali se bošnjački nacional-socijalista, premda je „nama [Bošnjacima ili rukovodstvu partije?, K. E.] drago da smo multietnička zemlja“.

Uvod u „situaciju“ koja muči novog bošnjačkog führera ne govori, iskreni budimo, ništa naročito novo nego samo još jednom dokazuje kakav „ur-fašizam“ (Umberto Ecco, „Ur-fašizam“) počinje gušiti bosanskohercegovačko društvo na kraju prve decenije XXI stoljeća.

Druga bitna ličnost renesanse nacional-socijalizma i jačanja ur-fašizma u Bosni i Hercegovini, poslije bošnjačkog Führera nije poglavar Islamske zajednice Mustafa Cerić, niti bilo ko od drugih političkih lidera u Bošnjaka, niti kojekakve akademsko-tezgaroške nacionalističke protuhe a la Filipović, Sidran ili braća Latići.

Druga bitna, ključna štaviše, ličnost u cijeloj „situaciji“, da se poslužim Führerovim registrom, jeste profesor ontologije i epistemologije na sarajevskom Filozofskom fakultetu i predsjednik PEN Centra Bosne i Hercegovine – Ugo Vlaisavljević.

Jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih intelektualaca i akademskih radnika kojem bi se opravdano mogla zalijepiti odrednica „filozof“, bez imalo ironije, ključna je ličnost „situacije“ jer nije želio komentirati fašističku izjavu Führera ni u svojstvu predsjednika (u ostavci, ispostavit će se) PEN-a niti u svojstvu samostalnog (ispitat će se) intelektualca.

Na pitanje novinarke portala Radiosarajevo.ba[2] da li će PEN Centar, kao institucija čiji cilj između ostalog i zaštita slobode i borba protiv fašizma, javno osuditi bestidni fašizam Radončića, filozof Vlaisavljević tek je rekao da je on predsjednik u ostavci te da, zbog neslaganja članstva, ne može iznijeti neusaglašen stav. Predsjednik PEN-a će, kako kaže, čekati narednu sjednicu Skupštine Centra i zatim o tome obavijestiti javnost.

Dok predsjednik PEN-a čeka narednu sjednicu Skupštine, Führer bez imalo sustezanja i stida, sudeći po glasu – ponosno, u intervjuu na spomenutom portalu, brani svoje fašističko stajalište, opet na „nas“ i „vas“ dijeleći valjda bosanskohercegovačko društvo.

Jasni simptomi ur-fašizma

Spomenuta podjela te anatemisanje drugog kao neprijateljskog, dā se, prema spomenutom Eccovom eseju, podvesti pod nekoliko strukturnih odrednica ur-fašizma: Strah od razlika, Neslaganje kao izdaja („mi“ i „vi“, koji ste izdali), Opsesija zavjerom (neki opasni „vi“ ili „oni“), Machizam („gospođa koja je glavni urednik“ – ne samo da nije Bošnjakinja no nije ni muškarac)… Možda čak i Eccova teza da Ur-fašizam govori novogovorom ima mjesta u Führerovoj situaciji, gdje su u optužbama i napadima česte odrednice „antibošnjaštvo“ ili „islamofobija“, koje su zapravo mlađe ili starije kovanice jedva poznate široj javnosti, koja pripada Führeru.

Desetak dana prije nego što je Führer opet „nas“ optužio da napadamo „njih“ (ili obratno, zavisi od pozicije), sarajevski ontolog i epistemolog je, govoreći na javnoj tribini „Ateisti – nova manjina?“, ustvrdio da unutar bosanskohercegovačkog javnog prostora „tinja neka vrsta sukoba“ između vjernika i ateista. Govoriti o tinjanju neke vrste sukoba između ateista i vjernika u bosanskohercegovačkom javnom prostoru odveć je degutantno ako se u obzir uzme činjenica da je najveći dio javnog prostora okupiran od strane vjerskih zajednica putem medijskih i partijskih moćnika, a da je Vlaisavljević „sukob“ pametnije i moralnije okarakterizirati kao jednostranu agresiju većine nad manjinom.

Kad se filozofima pričinjavaju frontovi

Na pitanje novinara sedmičnika Dani kako je moguće ustvrditi postojanje ateističko-vjerničkog fronta, Vlaisavljević je pomalo ljutito i maniru partijskog činovnika bezobrazno odgovorio: „Meni se učinilo da postoji takav front. Možda u dubljoj analizi i ne postoji.“[3] Toliko od Vlaisavljevića.

Kada se filozofima i akademskim djelatnicima pričinjavaju frontovi, onda medijski tajkuni i nacional-socijalistički političari zaista ne moraju brinuti ni o kakvim granicama ili principima.

I Leopoldu Pötschu, Hitlerovom profesoru historije, vjerovatno se učinilo da je arijevska rasa nadmoćna i vrhunaravna te da su Jevreji i Slaveni, s kojima je u Južnoj Austriji graničio, genetsko smeće koje nije nikakav grijeh istrijebiti ili porobiti.

Ne nalazi li bošnjački Führer opravdanost svojih javnih fašističkih napada i vrijeđanja možda u činjenici postojanja i tinjanja sukoba između vjernika i ateista? Kao vjernik, i kao deklarirani zaštitnik Islamske zajednice, Führer, onda, kao ugrožena strana u sukobu – koga ateisti svakodnevno napadaju preko katedri, televizijskih ekrana, silnih televizija, radija, internet portala, dnevnika, sedmičnika, mjesečnika, ateističkih mimbera i predikaonica, munara i zvonika… – ima legitimno pravo braniti se, uzvratiti vatru, pa čak i prvi napasti u cilju dostatne junačke odbrane.

Tačno i jasno je tako ako se prihvati Vlaisavljevića teza, do koje nije došao „dubinskom analizom“, a ugled i obimna i zaista inspirativna bibliografija profesora Vlaisavljevića, samo mogu doprinijeti čvrstini i opravdanosti teze o „tinjanju sukoba“.

Jedna naizgled banalna činjenica nedostaje dosadašnjem prenapregnutom povezivanju Vlaisavljevića sa Führerom kako bi se prenapregnutost prometnula u ironični govor stvarnosti.

Treći pik Fahrudina Radončića

Fahrudin Radončić vlasnik je nekoliko medija, od kojih su najpoznatiji „Dnevni Avaz“, TV Alfa, Express i sedmični magazin znakovitog naslova „Global“, kojim je ovaj tipični tranzicijski medijski tajkun pokušao svoje medijsko carstvo proširiti i na „sedmično“ medijsko tržište.

U svrhu širenja svog medijskog carstva jačanjem „Globala“, kojem je data i populistički ispodprosječna cijena, Radončić se potrudio angažirati nekoliko uglednih „javnih radnika“. Prvi Führerov pik, sudeći prema tome što je učestvovao i u reklamiranju „Globala“ bio je akademik, živući bošnjački bard i klasik, te općinski odbornik – Abdulah Sidran. Uz Sidrana je mjesto dobio i ugledni profesor Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i predsjednik Glavnog odbora jedne, vidi čuda, mlade socijal-liberalne stranke Vjekoslav Domljan.

Treći i najvažniji pik bio je i ostao, gle čuda velikoga, Ugo Vlaisavljević, sarajevski profesor ontologije i epistemologije, predsjednik PEN Centra BiH, autor znakovitih naslova „Ontologija i njeno naslijeđe“, „Fenomenološka konstitucija Evropske zajednice“, „Izvor geometrije i transcendentalna fenomenologija povijesti – čitanje Derridinog čitanja Husserla“, „Merleau-Pontyjeva semiotika percepcije. Fenomenološki put u dekonstrukciju“, „Etnopolitičke konstitucije“, „Lepoglava i univerzitet“, „Rat kao najveći kulturni događaj“, „Etnopolitika i građanstvo“, te najnoviji – „Metamorfoze etnopolitike“.

Bibliografija je može biti i obimnija, ali zbog totalne nestandardiziranosti pristupa informacijama o radu akademske zajednice, nemoguće je, primjerice, na stranici sarajevskog Filozofskog fakulteta pronaći kompletnu bibliografiju Vlaisavljevića, koja bi uključivala i nekoliko vrsnih eseja i naučnih radova. Vlaisavljević je (bio) jedan od rijetkih pozitivnih izuzetaka iz nestručnosti, neznanja, korumpiranosti i desničarstva bosanskohercegovačke akademske i univerzitetske zajednice i tim veći je njegov grijeh koketiranja s nacional-socijalističkim medijskim tajkunom.

Muhamedu Filipoviću, naprimjer, polupismenom[4] akademsko-filozofskom kameleonu i gadu, zaista više ne treba ništa zamjeriti, upravo zbog njegove polupismenosti, neobrazovanosti i nestručnosti, ali pristajanje Uge Vlaisavljevića, filozofa koji je do kraja dekonstruirao bosanskohercegovačke etnopolitike i političke prakse, te politike bosanskohercegovačkih identiteta, da piše za glasilo jednog moćnog neofašiste i da pričinjenim tezama opravdava njegove sukobe – naprosto je neoprostivo.

Za Saidovski shvaćenog intelektualca

„Kao intelektualac, ja svoje brige dijelim sa određenim auditorijem ili publikom. Ali, nije stvar samo u tome kako ću ja te brige artikulirati. Također, veoma je važno šta ja predstavljam kao neko ko pokušava unaprijediti principe slobode i pravde. Govorim i pišem o ovim stvarima jer nakon dugog promišljanja one postaju nešto u što vjerujem. Isto tako, ja želim to uvjerenje podijeliti sa drugima. Usljed toga, ovo je poprilično komplikovan spoj privatnih i javnih svjetova, moje lične povijesti, vrijednosti, pisanja i položaja, jer oni proizilaze iz mojih iskustava. S druge strane, sve to ulazi u društveni svijet gdje ljudi raspravljaju i donose odluke o ratu, slobodi i pravdi. Ne postoji nešto što bismo mogli imenovati kao privatni intelektualac, jer od momenta kada se nešto kaže i objavi, ulazi se u javni svijet.“[5]

Ovako neponovljivi Edward Said u svom eseju „Predstavljanja intelektualca“ objašnjava i predstavlja ulogu intelektualca i svrhu intelektualnog djelovanja u društvu, ili u javnom prostoru, da se vratim, na Vlaisavljevićev registar.

Said u spomenutom glasovitom eseju polazi od dva suprotstavljena koncepta intelektualca i intelektualnog djelovanja, gdje je na jednoj strani angažirani i odgovorni intelektualac Antonia Gramscija, a na drugoj blazirani, samozadovoljavajući, „privatni“, da parafraziram Saida, intelektualac Juliena Bende.

Vlaisavljevićevo dekonstruiranje etnopolitike, rata kao najvećeg kulturnog događaja, te politika (kolektivnih) identiteta svakako je vid brige koju treba artikulirati, i svakako je jedan tako iscrpan naučni i intelektualni angažman hvalevrijedan u pokušaju unaprjeđivanja slobode i pravde.

Problem svakako nastaje u promjeni mjesta govora: dok Vlaisavljević piše svoje knjige uživa poprilično visoku dozu neovisnosti u artikuliranju briga koju mu niko ne naplaćuje i kojima ga niko ne uslovljava; međutim, čim Vlaisavljević na stranicama Führerova „Globala“ postavke iznešene u svojim vrsnim knjigama popularizira i artikulira prema zahtjevima publicističkog žanra, ali svakako i prema zahtjevima precizno naciljane publike, njegovo mjesto govora, njegova (auto)legitimacija se mijenja. Na stranicama „Globala“ Ugo Vlaisavljević više nije relativno angažirani predsjednik PEN Centra, niti filozof i epistemolog koji je ponajbolje uhvatio duh epohe, niti urednik časopisa „Dijalog“ i „Transeuropeennes“…

Dobro plaćeni sluga medijskog tajkuna

Ugo Vlaisavljević sa svojim kolumnarskim tekstovima na stranicama „Globala“ postaje dobro plaćeni sluga tranzicijskog medijskog tajkuna i služi jednom od najvještijih trikova onih rasističko-nacionalistički moćnika: potkupi nekog etabliranog i dokazanog borca za slobodu i pravdu da ne piše ono što misli i što je neophodno za duhovnu i intelektualnu obnovu društvu, ali da kao simbol i kao lutka u izlogu služi u dokazivanju slobodarske i demokratske orijentiranosti Moćnika.

Iskrenost Abdulaha Sidrana

„Principijelno gledano, mi ovdje živimo tako teško i tako loše da ne bismo trebali imati ni moralnih ni patriotskih obzira.“[6]

Ako iz gore navedenog iskaza antietičkog oportunizma izbacimo „patriotske“ a ostavimo tek moralne obzire, onda bi, u jednoj iskrenoj i etičkoj gesti, Ugo Vlaisavljević mogao bez imalo sustezanja potpisati ga umjesto Sidrana.

S obzirom na finansijsku ugodnost koju uživa bosanskohercegovačka akademska zajednica, motiv teškog i lošeg života u Vlaisavljevićevoj „situaciji“ prije bi se mogao pretvoriti u motiv zarade i ušuškavanja u ugodnost i sigurnost političko-medijske moći. Spomenuti Antonio Gramsci u svojim zatvorskim djelima one koji intelektualno djeluju u društvu svrstao je u dvije grupe: prvu Gramscijevu grupu čine intelektualno-društveni radnici kakvi su učitelji i svećenici, koji generacijama rade iste stvari na skoro pa isti način, dok drugu grupu predstavljaju „zvanični“ intelektualci za koje Gramsci smatra da su direktno povezani sa klasnim strukturama ili korporacijama koje pak koriste intelektualce kako bi ostvarili svoje interese, te stekli što više moći i kontrole.

“Kapitalistički poduzetnik pored sebe postavlja industrijskog tehničara, specijalistu za političku ekonomiju, organizatora nove kulture, novog pravnog poretka i tako dalje…”, piše italijanski marksista, a američki sociolog Alvin Gouldner govorio je, pišući u kontekstu već multinacionalnog korporacijskog kapitalizma, kako se stvara nova klasa intelektualnih menadžera, koji – nasuprot specijaliziranim intelektualcima koji djeluju tek unutar svoje „kulture kritičkog diskursa“ i obraćaju se suženoj javnosti sebi sličnih – izlaze u šire polje javnosti pri čemu je nužna redefinicija diskursa, registra i principa.

Tako i Vlaisavljević koji piše u svojim knjigama mora tek poštovati principe naučnog rada, principe filozofskog promišljanja i pisanja, te principe humanističke etike koja je filozofskom djelovanju valjda imanentna. Međutim, kada se filozof i univerzitetski profesor Vlaisavljević spusti sa katedre i kada iskorači iz „kulture kritičkog diskursa“ u ograničeni prostor sedmične kolumne u tiskovini medijskog tranzicijskog tajkuna i vođe nacional-socijalističke partije, onda mora uvažavati principe ideološke prakse bošnjačkog Führera te principe etnički i tržišno skučene etike jednog medijsko-političkog satrapa.

Ugoizam i ava(n)zansa

Shodno svojoj dekonstrukciji etnopolitike, shodno, zapravo činjenici da je upravo Vlaisavljević teorijski detektirao etnopolitiku i sva njena obličja i sve njene prakse, logično bi bilo onda da upravo Vlaisavljević bude prvi koji će precizno i argumentirano, kako i čini u svojim knjigama, prokazati novi oblik prekodiranja socijalizma u etnopolitiku. Radončićev Savez za bolju budućnost, a priča o boljoj budućnosti je dio ur-fašističkih praksi obmane, kada se on u prvoj fazi pokazuje kao utopija, jeste ništa drugo do savršen primjer konačnog dovršavanja preobličavanja i prilagodbe etnopolitike.

Umjesto da učini nešto takvo, što se od njega očekuje shodno njegovom naučnom i dotadašnjem javnom djelovanju, Vlaisavljević prelazi ili u šutnju, ili u apstraktno ponavljanje postavki teorije etnopolitike i njenih sukoba s građanstvom, ili mu se pričinjavaju teze i frontovi, na kojima njegov poslodavac ubrzo počinje apsolutno praktično djelovati braneći se od strašnog neprijatelja unaprijed ga napadajući.

Pad minimuma etičkih principa i ograničenja u intelektualnom, akademskom i javnom djelovanju nećemo teorijski kvalificirati kao sidranizam ili sidranovštinu, iako je upravo Sidran apsolutno iskreno i neposredno definirao i pokušao opravdati sve svoje etičke sunovrate, a puno ih ima. Sidranova vječita nedosljednost – koja se najbolje oslikava u pisanju pjesme o Brozu koji ne jede vrapce u ‘70-tim godinama XX stoljeća te u pisanju pjesme o sarajevskom graditelju krajem 2009. godine, što se odnosi upravo na Führera Radončića, koji po Sarajevu gradi babilonske kule novcem dobivenim povoljnim državnim kreditima – nije, dakle, ništa novo u povijesti intelektualnog djelovanja i intelektualnog beščašća.

Pad minimuma etičkih principa u intelektualnom djelovanju nazvat ćemo, stoga, ugoizmom, zato što se Ugo Vlaisavljević sunovratio u ono što je teorijski i naučno dekonstruirao i na šta je više puta javno upozoravao – preobličavanje i mutiranje etnopolitike, u ur-fašizam i nacional-socijalizam, dakako, dodajmo. Praksa ugoizma, koja će zasigurno postati boljkom desetkovanog i raspršenog malog nepotkupljenog i nerasprodatog dijela bosanskohercegovačke intelektualne zajednice, a ostaje tek nadati se da će ugoizam povući štošta iz sidranizma, te u svojoj mogućoj iskrenosti ne dozvoliti pričinjavanje frontova, koji se upravo iznošenjem teza koju se učinile – zapravo stvaraju.

Praksa intelektualne šutnje kombinirane s bestidnim cinizmom i upornim pokušavanjem samoopravdavanja – za dobro budućih generacija, jer je i cijelo ovo pisanje borba za budućnost drukčiju od Führerove bolje – nazvat ćemo ava(n)zansom. Ava(n)zansa je nezamisliva bez ugoizma koji joj prethodi, zapravo je neminovan rezultat ugoističke prakse, a predstavlja, kako rekosmo, intelektualnu šutnju kombiniranu s bestidnim cinizmom i pokušavanjem samoopravdavanja u vremenu ur-fašističke obnove nacional-socijalizma u jednom osiromašenom i u svakom pogledu razbijenom društvu.

Ugoizam je gola izdaja minimuma etičkih principa koje humanističko intelektualno djelovanje per se zapovijeda, a njemu sljedstvena ava(n)zansa praksa je samonegacije intelektualca u pokušaju opravdavanja očitog beščašća.

Sarajevo, 30. 1. 2010.

[1] Fahrudin Radončić: Sporno je da nemuslimani uređuju odnose u Islamskoj zajednici, http://www.radiosarajevo.ba/content/view/19746/30/http://www.radiosarajevo.ba/content/view/19746/30/

[2] O urednici koja nije Bošnjakinja, http://www.radiosarajevo.ba/content/view/19752/60/

[3] Vuk Bačanović, Ateisti su u prvim safovima, BH Dani, broj 658, 22. 1. 2010.

[4] Vidi: Tarik Haverić, Čas lobotomije – prikaz jednog kulturnog skadala, Rabic, Sarajevo, 2007.

[5] Edward Said, Predstavljanja intelektualca, Odjek, jesen 2009., prijevod: Mirza Sarajkić.

[6] Abdulah Sidran u intervjuu za zagrebački tjednik „Globus“, broj 979, 11. 9. 2009.