Čini se da smo dvije decenije štampali knjige uzaludno, čini se da je svo pisanje besmisleno, jer se neki gospodin predsjednik neke akademije nauka i umjetnosti, vjerojatno bošnjačke, nedavno opet požalio na kob bošnjačke sudbine koja se, uprkos svemu, vraća kao pomračenje. Ta mudra i nimalo uhougodna riječ pala je kao mač u prepunoj sali obnovljene Gazi Husrev-begove biblioteke, na promociji reizdate knjige “Šejtani i ruhani inspiracija”, među ljubiteljima literature koji su ostali ozareni čudesnim zapažanjem. Kažu da su takva čuda moguća samo u posebnim prigodama, kakva je bila te večeri, jer se kod nas ne pamti toliki interes publike za jednu knjigu. – Naš čovjek je obdaren, on stvara, njega iznevjeravaju, njemu otežavaju, šta god pokuša, okrenu se protiv njega mnogi, a on opet ostaje najveći i najjači. Uzalud, svi koji su ga dirali, postali su slavniji po tome što su njega nekada znali, nego po onome što su sami uradili. Ta veličina je ona koju je Ibrišimović potvrdio i u ovoj knjizi, ali koja se potvrđuje i u Bošnjacima kao narodu. Toliko puta na pragu iščezavanja, toliko puta nestali sa istorijske scene, a opet sve jači i sve vitalniji.

Sve je rečeno. Bošnjaci su kao kamen koji prelazi u pijesak. Bošnjaci su kao smijeh koji uvijek iznova zatitra na licu, oni su kao dan koji odmjenjuje noć, Bošnjaci su organizam kojem uvijek iznova izniču organi, šta god da mu odsiječeš. A mi imamo opaku navadu da podapinjemo, da iznevjeravamo, da omalovažamo, svako malo, najveće muževe naše pisane riječi, lišeni dobrog takta. Mi imamo naviku da ne vodimo računa o sebi. Nedžad Ibrišimović, kazao je akademik, svojom knjigom, međutim, ne daje samo sopstveni portret, nego i nacionalni prototip Bošnjaka. – To je inteligentan, to je neuništiv čovjek, prepun dobrote i potpune otvorenosti i nevinosti prema drugima, a ipak  (koliko god zloupotrebljavan) u krajnjoj liniji nepobjediv. Čovjek koji ostaje svoj, koga je nemoguće potčiniti!

Izgleda da, ipak, stvari s Bošnjacima na kraju krajeva neće izaći na loše. Nema mnogo onih koji bi se smjeli šaliti s takvom regenerativnom moći, tom sposobnošću da se tako lako dijalektički giba, da se bude i tamo i ovamo, i na strani otvorenosti i na strani nepobjedivosti, u časku. Gledano kroz otporni teleskop tog akademika, kao na neku daleku zvijezdu, bošnjačka sudbina nimalo ne izgleda crna kao svemir, ni na sekund, i taj narod se dakle za svoj opstanak uopšte ne treba brinuti, sve dok je živ ovaj naš gospodin profesor predsjednik akademije Ferid Muhić, da osmišljava i da tješi i da vedri tim svojim vaseljenskim halucinacijama o vječnosti i neugasivosti tamo neke Nove koja će za dva stoljeća postati sjajnija od same sebe, za ne znam koliko magnituda. Bošnjaci se, dakle, mogu osloniti, u vječitom kretanju univerzuma i obnavljanju materije, na tu svoju buduću eksploziju, pa čak i ako taj sjaj kroz profesorov okular i stigne do njih s nekoliko stoljeća zakašnjenja, jer će tada to možda biti tek svjetlost davno ugasle zvijezde.Ta njihova buduća slava mora da će tada već pripadati prošlosti.

Nema veze, taj narod će, međutim, svakako opstati, pa makar bilo i naopako, pogotovo ako nadmudri Dedždžalovo oko. To je znao i Ibrišimović u narečenoj knjizi, a Dedždžalovo oko je, naravno, televizija koja svakog Bošnjaka kao šejtan čeka kod kuće, probivši zid posljednjeg utočišta, čučeći nevino u sobi i sisajući mu krv, tamneći i poganeći njegovu dušu, a da mu on za to svakog mjeseca plaća odgovarajuću naknadu. Ne, nije Ibrišimović poželio da ulice naših gradova i sela ostanu zatrpani s šest miliona razmrvljenih ekrana i još više katodnih cijevi, niti je svome narodu poželio učešće na hiljadu ročišta, potpuno nemaran za sudbine RTV javnih servisa, nego je samo preporučao da se umjesto gledanja televizije proba pročitati neka knjiga. Ali, pazite, ne bilo koja knjiga! Postoje one šejtani i ruhani inspiracije. Nekada i odviše egzistencijalist i apsurdist, Nedžad Ibrišimović već početkom devedesetih godina priznaje da je dugo bio terorisan svjetskom književnošću i da je većina njegovih knjiga, da mu Allah oprosti, bila šejtani, a ne ruhani inspiracije. Školska lektira je, svjedoči, trovala njegovu dušu apsurdom Albera Kamija, literarnim jednoumljem Žan Pol Sartra, književnim grčem šejtana koji se mučio da postane čovjekom – Francom Kafkom, Semjuelom Beketom, parazitom i lešinarem na zdravom stablu lijepe književnosti, sve samim čitačima Dostojevskog. Derviš i smrt se nije smio zvati Derviš i smrt (nego Ateista i smrt ili Pop i smrt), a Ahmed Nurudin je književni vlah. Njegovu dušu, međutim, blažiše knjige kao što su Pisma iz mog mlina Alfonsa Dodea, Bašta sljezove boje i duh islama makar u samo jednoj pjesmi nepoznatog pjesnika. Vjerujem da je Ibrišimović ovdje zaboravio navesti još neke knjige iz lektire za sedmi razred osnovne škole.

Na jednoj od stranica svoje knjige Ibrišimović, međutim, preporučuje kik-boks kao pravi sport za Bošnjake, jer se udara i nogama i rukama i čim god stigneš. On opisuje kako je upoznao svoj narod tek kad je počeo ići u džamiju, i njemu kao pedesetogodišnjaku počinje se u dušu slagati jedno po jedno brdo bosansko i on je tada vidio da je to njegova zemlja. Otpali su mu od srca pametni ljudi, kaže, i za njega je počeo misliti hodža petkom u džamiji. On je krenuo dijeliti knjige na one koje se mogu i na one koje se ne mogu čitati u džamiji. U SDA stranku se učlanio zato što ljudi koji su u Žepču uoči rata primali nove članove sjediše za praznim hastalom, što mu se svidjelo, dok su oni drugi iz neke reformske stranke, za susjednim stolom, dijelili narodu banane, što mu se nije svidjelo. U pomenutom tekstu “Kik boks”, također uvrštenom u ovu knjigu, Ibrišimović piše da je Alija srce (ili možda prvak) Bosne i da će Bosna pobijediti. Obraćajući se na jednom skupu, priznaje okupljenim da kad ih tako sagleda vidi da su svi ružni, i to da su svi ružni na različite načine, neki ovako, neki onako, ali kad se sjeti da su muslimani, da je islam u njihovim prsima, onda su mu svi lijepi bez razlike. I tako dalje, i tome slično.

Meni je sve to bilo smiješno i ja sam se cijelo vrijeme dok sam čitao ovu knjigu smijao kao da ću sići s uma, rizikujući nekoliko puta da skočim kroz prozor od smijeha ili da se ugušim u suzama. Ne znam koliko to ima veze  sa mojim već dobro poznatim antibošnjačkim raspoloženjem (ili sa dubokim probošnjačkim recidivima), ali jednostavno nisam mogao ostati saučesnički ozbiljan dok sam razmišljao o kapacitetu i logici ove publicistike, niti miran gledajući Ibrišimovića kako brine i traži rješenje za svoj narod u teškom vremenu. Ibrišimović u toj knjizi, kao na nekoj smotri literarnih kik-boksera, demonstrira svoj borbeni stil i udara majgerijima gdje stigne, ističući stavove stranke čiji članovi intelektualno još uvijek skaču po granama, iako na svom početku nisu bili počašćeni bananama. Nakon što Alfons Dode u mlinu ili neki efendija u džamiji počnu misliti umjesto njega, njemu će biti teško razlikovati Mešu Selimovića od Iblisa, a Bošnjak Bošnjaku će ličiti kao deblo deblu. Rastjeravši tminu od Beketa i Kamija, njegov narod će osvanuti cijeli lijep, a ni politički mravojedi u srcu Bosne neće više biti nimalo nosati. On je u tom komešanju, kao da svojim perom može osujetiti genocid, literarno poturio svoja gola prsa, isto kao što ih je podmetnuo neprijatelju dok se branio na liniji 1992., i ovdje, u cijeloj knjizi, on kao da misli samo tim golim prsima, obnaženim. Želeći poslužiti kao orijentir svome narodu u teškim vremenima, intelektualno će djelovati u afektu kao isprovocirani dječak kojeg su udarcem prenuli u čitanju njegove blagougodne lektire u neku bijesnu stvarnost. Ima tu, sigurno, i ratne traume i šoka.

Možda mi je sve bilo smiješno i zato što sam malo prije toga čitao njegovu autobiografsku pripovijest Bog si ove hefte (u kasnijim izdanjima Car si ove hefte). To je sličan ton, sličan humor, samo što je prva tematika životna, lična, pojedinačna, dok u Šejtani i ruhani inspiraciji Ibrišimović s podjednakom smetenošću i euforijom rješava slučaj cijele zemlje i cijelog naroda, apstraktno i frazerski, književno mrtvo, zaboravljajući da nije imao snage raspetljati ni one mrtvouzice svoje sudbine. Možda je u drugoj knjizi humor nehotičniji nego što je bio i u prvoj, u kojoj takođe nije bio često hotimičan. Svi su se smijali, kaže Ibrišimović za Cara, čitajući to djelo koje sam pisao plačući. Ibrišimović ima izgleda taj dar da nasmije mnoge, kad god piše sa suzama u očima (pa i onda kad piše o zemlji i svome narodu), što na kraju ne bude lišeno svakog literarnog šarma. S nevjerovatno lakim i humorističnim prelazima, u toj pripovijesti Bog si ove hefte, on na nepunih stotinu stranica daje svoj dotadašnji život, u punoj iskidanosti i nedovršenosti, u nekom crnohumornom grču, s mnogo ironije na sopstveni račun. Ibrišimović će kasnije i sam istaći trenutak u svome životu kad je od čovjeka postao Musliman, a ovo je, izgleda, pisao dok je još bio čovjek.

Nikad se ne nađem na pravom mjestu, kaže Ibrišimović, nemam pojma gdje sam bio 1968., ni šta sam radio, ni šta sam osjećao. Pare tek sada primjećujem, pa ipak jedina mjerodavna novčanica kojom vladam je brodić (20 dinara). Bilo koji honorar, koliki god da je, on uspije u svojim džepovima zadržati jednu sedmicu, kada živi kao kakav car (ili bog). On sve saopštava mirno, kao najnormalnije stvari: Sljedeće godine sam poludio. Kupio sam papirnatog leptira na drvenom štapiću na Markalama i uletio na čas anatomije… Niko nije savršen. U tridesetoj godini spremiće se i otići u Pariz da izuči ljubav. Tamo će ga dočekati neke prostitutke koje mirno šire noge na krevetu i to svoje zove travaj (posao), ne želeći ni da se ljube, a potom će upoznati neku ženu koja se prezivala Homme (Čovjek), i s tom Ženom Čovjekom će ići sve dobro dok joj se ne popiša u bide. Razočaran pariškim ljubovanjem, otići će na stanicu i spaziti neku lijepu Japanku i baciti kocku: ako s njom izmijeni samo nekoliko riječi, ostaje u Parizu i ne vraća se u domovinu. Zvjerajući svuda oko sebe, opsjednut novom idejom, nekome onda iznenada stane na nogu, pogleda i vidi pored sebe bijesnu Japanku. Zaprijetio je Parizu da neće doći narednih sedam godina i nekoliko godina proslavljao povratak. Bilo je to prije ili možda poslije onoga kad mu se nakupila u grudima neka guka, koju je morao pet godina rakijom ispirati, pa se bio sasvim posvetio alkoholu. Sve je tu nedovršeno, kao i sama knjiga, sve je tu nedorečeno, kao život, jer je nemoguće zaokružiti tu groznicu i taj svakodnevni haos koji se otima uobličenju kao ružno šiblje.

U Šejtani i ruhani inspiraciji, tom omiljenom štivu profesora, antologičara i ostalih referenata, Ibrišimović, naizgled miran i sabran, otkriva kako se izliječio od tog rastrojstva, kao trajne zbunjenosti i nezadovoljstva kljastim i polomljenim životom. Njegova stara emfaza pretvorile se u novo povišeno stanje svijesti, u novo neurotično prenaglašavanje, sa prostijom i jasnijom konotacijom. On kao da ne može bez nekih ozarenja, igrajući na sve i ništa. Pred rasječenim svijetom Ibrišimović, u raznim vremenima, odgovara zanosima različitih vrsta.  – Meni se Allah smilovao i otvorio mi oči, moja vjera mi je osvijetlila sve stvari na ovome prolaznom svijetu, na ovoj ćupriji do Ahireta. U odnosu na periode u mom životu, kada me šejtan, bez milosti, bacao o zemlju, ovaj sada period moga života je jedno prosvjetljenje i jedno življenje s kojom ja lično u svojoj duši mogu biti zadovoljan. – Teško je tome bilo šta prigovoriti, raspoloženjima se ne sudi. Osim toga, ja ne znam ni šta bi se moglo reći protiv ovog otkrovenja. Dobro je ako se pisac, kao čovjek, izvidao od te groznice koja ga je tako dugo progonila, i meni je uvijek drago kad neko upozna blagost i smirenje, ali to je sada irelevantno, to nije naše područje, to ostaje izvan ove naše analize. Osim toga, ako je već pisac pronašao smirenje, to ne znači da on može, da će biti dobro, da je lijepo ako u istoj knjizi, na čijim stranicama je objasnio svoje prosvjetljenje, propovijeda onda političke stavove koji nisu mnogo različiti od onih koje bi vam uvjereno saopštio bilo koji džematlija u nekom džamijskom dvorištu, ako već uzmemo da je to ozarenje drugačije i ne bilo koje. Ne sporim da pisac može biti i taj džematlija pred džamijom, to je uredu, niti tvrdim da svaki džematlija sam po sebi mora imati ovakve stavove, ali pisac po prirodi svoga posla, kako je to više puta istaknuto, ne bi trebao biti Bilo Koji, pa ni onda kad je džematlija, ili barem ne bi smio ni tada imati Bilo Koja zapažanja, da bi bio zanimljiv, a Ibrišimoviću kao da su nakon otkrovenja ostale tri i pol (svakoje) analogije u glavi. Bosansko svjetlo protiv srpskog mraka, šejtan i Bošnjaci!

Tačno je da se u Ibrišimoviću ratnom i poslijeratnom izgubio onaj črezvičajni i lucidni opažatelj, zanimljiv, pomjerenog gledišta, lake ruke, humorističan, nije daleko od istine da je izgubio osjećaj za lakrdiju života, pa se sada zapetljava u neke filozofske i religiozne konstrukte, kao u izukrštane štrikove, podapinjući sam sebi, ali on do kraja neće izgubiti neku vrst nadrealističkog smetenjaštva i neovdašnjosti, koje se poznaje nekad i u ritmu najordinarnijih fraza, kao da se ponekad šali sa najozbiljnijim stvarima. – Pa ipak – meni je merak! Jer ja sam Bošnjak! Bošnjo sa dna kace! Merak je meni da sam ja taj na koga je udarila sve i iz neba i iz zemlje. Eh, evo, ja sam taj! Ko sam da sam, ja sam taj koga je sve sa svih strana spengalo. Radi se o tome da se onaj nesnađeni čovjek koji je pisao Ugursuza i Karabega neljudski iskreno prihvatio najprisutnijeg našeg političkog koncepta, kao neke zatrovane zgužvane novinske hartije, što je bio spreman suludo braniti po svaku cijenu. Bijući se publicistički za naciju sa herojskim žarom kao da tuče za svoja lirska raspoloženja, on neće shvatiti čemu zapravo taj koncept služi, on ga neće na pravi način iskoristiti i svakako ga neće kapitalizirati. Da ne govorim o tome da nije bio svjestan kako bi se to njegovo zločesto kreveljenje moglo iskoristiti, a tom nesvijesti, hvala Bogu, nimalo neće biti obdareni naši akademci! Njega će, što je također smiješno, iskreno boljeti izvjesni raskoli u stranci koju je odabrao, on će se svojim intervjuistima jadati, kao da od tih razilazaka zavisi sudbina čovječanstva (to jest njegova naroda), a da se tih ljudi i zbitija danas niko i ne sjeća. Kao da ga je čudilo što se ne može politički opredijeliti za cijeli život, a da to također ne bude komično. On će zaključiti, nekim čudom, na kraju da on možda ipak nije stvoren za politiku, što će biti neobično, jer se ne razumije dobro u biznis (a ta umješnost je tu, valjda, najvažnija), zato što mu je svijest naštimana na trideset maraka, a čim dođe na četrdeset maraka, on se, kaže, onesvijesti.

On će i dalje ostati bog (ili car) samo za jednu heftu. To je ipak bio samo živ čovjek, a ne nekakav prototip Bošnjaka. Tako će i dvorski pisac biti samo na nekoliko godina, devedesetih, kada će uredovati Društvom pisaca i odlučivati ko je pjesnik a ko nije, koji ratni roman treba biti štampan na Palama a koji u Sarajevu, kao Alijin privrženik. Već početkom dvijehiljaditih, kad se na našem kulturnopolitičkom nebu nacional-tminu odmijeni liberalno svjetlo, on neće znati šta ga je snašlo, jer naglo i neobjašnjivo gubi tek stečeni uticaj i snagu, kao nasukani brod. Oni što su mislili kao on, oni koje je radovao bošnjački preporod i oni koji su to naplatili i bolje od njega, lako će svoj govor prilagoditi interkulturnjakanju i ljudskom pravadadžiluku. Počelo se propovijedati da nema nacionalnih književnosti, iako ih zapravo pomalo i ima. Naše bh. književnosti, izgleda, koliko su mrtve, toliko su i žive. Možda je neko kasnije također želio biti dvorski pisac, ali se više nije znalo gdje je dvor i koliko ih ima.  – Za mene postoje, ustrajan je Ibrišimović, samo muslimani i nemuslimani. Pojmom čovjek, pojmom čovjekoljublja, pojmom ljudskosti, pojmom humanizma, čovjek sam sebe obmanjuje, a tim pojmom se najviše podvaljuje muslimanima. Na čemu se temelje ljudska prava? Ni na čemu! Ljudska prava se uspostavljaju presudama, a to je oblik prava, a ne oblik ljudskosti. Ja za svoje milosrđe i za svoju plemenitost i za svoju dobrotu ne strahujem, ali ko god hoće može javno izjaviti da nema, neuzubillahi, Boga, a niko ne smije javno izjaviti da nema ljudskih prava. A nema, evo ja kažem da nema!

On se, međutim, svom snagom kandidovati da bude bošnjački pisac, najveći, živi klasik. To je došlo kao nastavak, kao novi moment one neurastenične jektike. On suludo i javno, s mnogo uzvika, propovijeda stavove koju su drugi kritičari i pisci zadržali za sebe, među četiri zida, za po kući, u slobodno vrijeme. Eh, evo mene, ja sam Bošnjo! Političari s poštovanjem gledaju kako urla njihove krilatice, pjeneći crno u novinama, i uvijek će tome romansijeru davati prvenstvo. Bošnjo, Bošnjo, sa dna kace, ja sam Bošnjak, meni je merak, ih, ih! Šta znači biti bošnjački pisac? Vremena su bila teška, izašao je na zao glas, djelo je trebalo spašavati. Institucija je uvijek manjkalo. To znači biti autor priznat i uticajan u nekoliko bh. gradova, s rizikom da i u tim gradovima, već u sljedećoj ulici, kažu da nisu ni čuli za njega, ili pak da ne smije ni zaći u druge dvije ulice. To znači godinama čekati da vam neko izdavačko preduzeće u stečaju izda izabrana djela. To znači da vam najprogresivniji magazini u Bošnjaka tretiraju kao da ste stvar u njihovom vlasništvu. To znači o svom trošku štampati djela, pa sam raznositi i prodavati knjigu po gradu. To znači stalno obijati katedre i oslanjati se na to da će vas predsjednik bošnjačke književnosti Enes Duraković već uvrstiti u svoj panerotski vitalizam, a da će njegov pomoćni docent Sanjin Kodrić vašoj knjizi posvetiti bar jedan sat filološkog kongresa. To znači trpjeti da vam taj sekretar bošnjačke književnosti najnormalnije kaže da ste napisali knjigu krajnje oneobičenog književnog svijeta iz koje mu je bilo teško izaći vani. To znači nadati se da će vas profesor Vjetrokazaz već svrstati u neki model bošnjačkog romana, kao u grob. To, na kraju, ne znači da ćete moći prigovoriti kada vam, nakon smrti, drugi po redu antologičar u Bošnjaka napiše, naprimjer, ovakve rečenice: Bio jednom jedan što imaše bunar u kojem bijahu sve njegove rečenice. A bio gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć, pisac, čak, nekako, i ispod dana i ispod noći. To, stvarno, znači neprekidno biti takav pisac, po Ervinu Jahiću, nekako, i ispod dana i ispod noći, valjda kad niko ne vidi.

To nije mnogo, ali je i previše. Ko bi uopšte htio biti taj bošnjački pisac? Ibrišimović je svjesno, kao i neki drugi literatori, izabrao tu utvaru književnog bošnjaštva, opredjeljujući se i narodnim jezikom i tom dikcijom za njen duh (i cijelim svojim mišljenjem), onda kad je to još bilo unosno. To se lako može izabrati, samo treba hoditi odsjecima fakulteta, kao krugovima oko hrama antiliterarnog Moloha, dok se čovjek ne nadahne da progovori kao aparat za kahvu i pripovjedačku Bosnu u kulturnom društvu Preporod. Pružajući stalno mostove prema čuvarima tradicije, Ibrišimović će uraditi mnogo na obesmišljenju svoga djela. Kasnije će nastupiti još jedan problem, politički, to Ibrišimović nije znao i za divno čudo nije bio predvidio, kao inače klervoajantni (politički) vizionar. Penovska etičnost će postati zalog budućnosti, hamajlija dugovječnosti, i svi zabrinuti i odmetnuti nacionalni pisci će se kasnije posipati pepelom po glavi i sanjati veliki povratak u to okrilje. U njegovom opusu ispisano je zanimljivih stranica koje treba iznova pročitati, nakon što se posjeku i odbace sve bošnjačke studije i ostale teoretičke đinđuhe. U posljednjem romanu pod naslovom El- Hidrova knjiga ima izvanredna scena, kao nagrada za čitaoca koji se probije kroz sve te magle od šarenih slova. Tu se glavni lik Neferti, vječnik, koji je ovdje više čovjek a manje musliman (iako i dalje i musliman i vječnik), zaglavivši u nekoj knjizi, zaljubljuje u živu ženu Ašait, koju iščitava nekoliko puta sprijeda i straga, pokušavajući joj svoje riječi uglaviti među usne, ispod pazuha, među noge. Na kraju će se on ipak udaljiti od tog života, i od te žene, bježeći iz knjige, spašavajući živu glavu i svoju vječnost. To nije jedina zanimljiva scena, i ja sam u jednom tekstu, neopravdano, glupo nepromišljen, u nekoj groznici, zgađen struganjem docenata i profesora oko te knjige, olako presudio i odbacio taj roman od sebe, iako ga nisam bio ni dočitao. Trebalo bi stoga još jednom proći njegovim knjigama i provjeriti opet šta je tu sve zanimljivo. Jamačno, Ibrišimović kao pisac sada neće imati nikakve koristi od tog prečitavanja, niti će se osloboditi samog sebe, a mi, svakako, još manje od toga.