UPRAVO ČITATE

Mirnes Sokolović: Živo traganje za vrijednostima –...

Mirnes Sokolović: Živo traganje za vrijednostima – kanon i tradicija

Sarajevski filološki susreti, 9. i 10. decembar 2010., hotel Hollywood, Ilidža

Mirnes Sokolović

Bosansko filološko društvo u koordinaciji sa Filozofskim fakultetom u Sarajevu pozvalo je devedesetak naučnika iz BiH i uglednih evropskih univerziteta na dvodnevnu konferenciju 9. i 10. decembra 2010. godine u ilidžanski hotel Hollywood. Naučnici su, dakle, puna dva dana, ili u periodu dužem od dvadeset radnih sati, varirali koncepte kanonske vrijednosti kao žive tradicije analizirajući opuse tri pisca koji su presudno odredili bošnjačku i bh. književnost: Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i Derviša Sušića.

Naučnici su rečene opuse sagledavali u savremenoj književnonaučnoj i/ili lingvističkoj[1] perspektivi kako bi dali svoj doprinos u jačanju istraživačkih kapaciteta bosanskohercegovačke filologije te njenom međunarodnom promoviranju i afirmiranju, a posebno u vezi s proučavanjem jezičke i književne baštine naroda BiH, koja je – nažalost – još uvijek nedovoljno istražena, dok je u širim okvirima nerijetko i vrlo slabo poznata [2]; također, pomenuta međunarodna konferencija predstavlja značajno pregnuće u cilju osvjetljavanja marginalizirane bošnjačke književno-kulturne povijesti.[3]

Već u najavi Sarajevskih filoloških susreta organizatori su istaknuli svoju nadu da će posebna pažnja biti posvećena, između ostalog, i pitanjima položaja ova tri autora unutar okvira bosanskohercegovačkog i/ili bošnjačkog književnog kanona, njihovoj ulozi u oblikovanju bosanskohercegovačke i/ili bošnjačke (žive) tradicije, ali i njihovu položaju unutar južnoslavenske interliterarne i interkulturalne zajednice, pa i šire. Ističući tematska težišta organizatori poseban akcent stavljaju na koncepciju književnosti i kulturalnih studija predlažući koncepte (ili kako sami kažu: kulturalnomemorijske pojave) – intertekstualne književne mnemonike, reprezentacije prošlosti, medijalne uloge u procesima kulturalnog/ kolektivnog pamćenja; politike identiteta i imagoloških pitanja…[4]

Naučni radovi su doista bili posvećeni predloženim koncepcijama uobzirujući savremene književnoteorijske interese što je zadato poput izazova: dakle, naučnici su kanonsku vrijednost na konferenciji revalorizirali u književnoteorijskim okvirima sasvim recentnim, nastojeći ju otkriti kao živu tradiciju, tretirajući je pojedinačno ili sintetično ili komparativistički kako bi se konačno otkrilo njeno mjesto u toliko snivanim i godinama konstruisanim književnopovijesnim pojavama i procesima bosanskohercegovačke/bošnjačke književnosti, što je koncepcija toliko prominentna u diskursu ove naučne konferencije, budući interkulturno i savremenoteorijski besprijekorna u korektnosti.

Valja, dakle, naglasiti da su naučnici dostojno odgovarali predloženim zadacima i težištima: u koncepcijama njihovih tema demonstrirana je puna osviještenost i zavidna upućenost u savremeni teorijski instrumentarij; prepoznajemo tu ponajprije koncepte kulturnog pamćenja – u osluškivanjima odjeka usmene bosanskohercegovačke tradicije,[5] u potrazi za novim i efektnim književnoteorijskim sintagmama koje će evocirati samosvojnost i samobitnost jednog prostora i tradicije u čijem ruhu razmatrani opusi nastaju (poetika kasabe), u prepoznavanju klasičnih formi koje se otjelovljavaju u djelima kanonskih autora (nekrologij),[6] u uvezivanju stoljeća i stoljeća nacionalnog kontinuiteta u književnopovijesnom razvoju[7]; dakako, nije to jedini književnokritički instrumentarij koji naučnici demonstriraju: prisutan je tu poststrukturalistički i dekonstruktivistički registar: feministički rakurs, postkolonijalne i imagološke perspektive, re/dekonstruisanje i potraga (sve povezano s identitetima).[8]

Dakle, punih dvadeset radnih sati – prekidanih jedino zajedničkim ručkovima i povremenim pauzama – naučnici pristigli iz trinaest država elaborirali su opuse kanonskih bosanskohercegovačkih/bošnjačkih autora pokazujući svoju posvemašnju verziranost u savremena teorijska kretanja (ali i ističući kanonsku vrijednost zanemarene i nažalost nedovoljno istražene jezičke i kulturne baštine naroda BiH); sve to u jednom elegantnom okružju luksuznog hotela u smiraju predgrađa kako i pristoji najelitnijem društvu intelektualne i akademske BiH (i Evrope), u prostranim brokatnim salonima koji su tih dana brujali preokupacijama literaturnim vrveći od perspektivnih nosilaca novih ideja u svečanim habitusima i vedrim raspoloženjima.

Dakle, puna dva dana, mobilizirani urbi et orbi, upregnuvši sve svoje snage, satima razbijajući glave, naučnici su tragali za živom tradicijom pokušavajući je otkriti u kanonskoj vrijednosti, uvjeravajući teškim intelektualnim žargonom nevjernu publiku u tu neprijepornost naučne pojave i očiglednost književnopovijesnog fakta: Književni rad Selimovića, Sušića i Kulenovića vode domaću književnost i u šire evropske i svjetske okvire.

Pitati se šta doista sve to ima zajedničko sa literaturom, šta sva ta naklapanja i teorijske apstrakcije uporno postulirane u dva dana imaju sa konkretnim književnim tekstom razmatranih autora (nijedan referat se nije bavio interpretacijom teksta, autorovim intencijama i angažmanom, izuzmemo li lingovistilističke partikularne pristupe) – bila bi nesumnjivo suluda i bespotrebna rabota, smiješna u svojoj intencionalnosti spram grandioznog projekta koji osvjetljava majestetičnost zanemarene tradicije, koja će svojim ukazanjem konačno sve zadiviti osvojivši nas zanavijek neupitnom monumentalnošću. Primijetiti pojavnost i necjelishodnost demonstriranog poststrukturalističko-dekonstruktivističkog žargona, estetsku čudovišnost i nelogičnost sintagmi: autoimaginativna reprezentacija, raspolućeni autoimidž na ivici dekonstrukcije, ili izvjesni teorijski diletantizam (u sintagmi: poetika kasabe) – značilo bi biti slijep u prepoznavanju književnoteorijskog naučnog sistema koji će konačno osvijetliti naše kanonske vrijednosti u punoj datosti. Upozoriti na opasnost koncepta kulturnog pamćenja, jer falsifikuje djela i intencije autorove, uklapajući ih u apstrakciju književnopovijesne nacional-lakirovke koja formira kolektivni identitet – značilo bi biti u najmanju ruku nedobronamjeran; upozoriti na prevaziđenost interkulturnog pletenja koje legitimizira nacionalne identitete, upozoriti na oteščalost i ideološku prokazanost koncepta politike (interkulturnih) identiteta, na reduciranje značenja i partikularizam pristupa (pa i falsifikaciju!) što donose imagološka čitanja – značilo bi biti neupućen u blagodati demokratske misli nakon pada Berlinskog zida u Evropi.[9] Upitati se kritički o angažmanima i značenjima djela pobrojanih autora – značilo bi biti barbarski oskrvnitelj kanonske vrijednosti. – Značilo bi biti neupućen u pragmatizam akademskog skupljanja bodova; značilo bi biti neosjetljiv na osmišljenje egzistencije kojom nacional-sistem obasipa svoje pregaoce institucionalno ih pamteći.

Osim interkulturnog pletenja u kojem se nacionalni identitet potvrđuje u demokratskom i legitimnom kolopletu s drugim identitetima – nacionalni identitet se na konferenciji ukazao i u veličanstvenoj patriotskoj egzaltaciji u okviru jednog referata: prenoseći to stanovište jedan novinar će napisati: „Prvi referat pod nazivom ‘Kulturni kontekst Selimovićeve umjetnosti’ izložila je prof. dr. Elbisa Ustamujić. Na osnovu ispovijesti u sjećanjima i razgovorima o romanu ‘Derviš i smrt’ i ‘Tvrđava’ ona se osvrnula na dobrotu i humanizam koji kod Bošnjaka karakterizira poznati merhamet koji u sebi nosi osobinu da ide ususret čovjeku dobrotom na djelu i to iz neke unutrašnje potrebe i zadovoljstva.“[10] Potonja postavka jamačno predstavlja vrhunac teorijske verziranosti i analitičke pronicljivosti u sistemu nacional-nauke.

Organizovati međunarodnu konferenciju koja afirmiše potonji diletantizam kao vrijednost;  organizovati konferenciju koja uopšte afirmiše partikularne vrijednosti u formi smiješnog interkulturnog i poststrukturalističkog pletenja kao nedostojnog zavaravanja u svijetu u kojem je zatočena svaka univerzalnost; posvetiti dvadeset radnih sati na živo traganje za vrijednom tradicijom – u ime konačnog epifanijskog kanonskog proglašenja i potvrđenja; izmjestiti nastavu s fakulteta na skup koji promiče te i takve vrijednosti – odvući, dakle, studente na međunarodnu konferenciju o književnosti koja se održava u kičerajskim salonima jednog skorojevićkog hotela, jedne opskurne građevine, jedne skalamerije kao amblema poslijeratne divlje gradnje, kao da je u pitanju kakva provincijalna proslava od opšte važnosti; izdejstvovati prigodu ministrici (gospođi Melihi Alić) da u ime književnih vrijednosti drži pozdravne govore i zdravice uveličavajući cijeli skup; proizvesti gomilu naučnih floskula i bedastoća koje će budničarska nacionalna štampa prežvakavati godinama, s čijih stranica se valja kasnije samozadovoljno smiješiti – učestvovati u svemu tome i raditi sve to znači činiti i biti poput običnog intelektualnog konferansjea, apsolutno borniranog u razumijevanju literature uopšte, blaziranog i tupog u poimljivanju etičkih načela koje ona stvara; sve to znači biti totalno hendikepiran u imaginiranju mogućih naučnih i etičkih konsekvencija takvog skupa u pogledu postuliranja zloćudnih partikularističkih vrijednosti i koncepata kao neprijepornih načela i činjenica u budućnosti.

Ispod tih i takvih akademskih diskusija i književnopovijesnih razglabanja po svijetlim salonima postoji jedna druga realnost, živa i dejstvena – to je jednolična realnost posvemašnjeg zarobljenja svih univerzalnih vrijednosti, bezobzirna realnost intelektualnog odustajanja u njihovom spašavanju, realnost kompromisa i proizvodnje demokratskog i kvazi-alternativnog žargona, koji se u punom zamahu svoje nemoći i pogubnosti otkrije kad monumentalno i nedijalektično sine u strukturama sveopšteg partikularizma, ukidajući svako gibanje i dijalogiziranje ideja, predupređujući svako demontiranje, stapajući proturječja u jedno, postižući da u nauci nacional-teza i antinacional-protuteza (rekonstrukcija i dekonstrukcija) progovore istim jezikom.

U konačnici, u obzorima takvog sistema, pretpostavljena i univerzalna nada jednaka je mogućnosti da radovi – štampani u svojoj cjelokupnosti, u zbornicima s ove konkretne konferencije koji će izaći u 2011. – pobiju sve gore iznesene primjedbe iznevjerivši koncepte i teme i pojmove koje su zadavali i demonstrirali na skupu.


[1] Drugi dio konferencije (Kategorije riječi) bio je posvećen poimanju istih opusa s lingvističkog stanovišta, što je donijelo niz lingvostilističkih istraživanja. (V. http://www.bfd.ba/dokumenti/SFS1_ZvanicniProgram.pdf)

[2] Članak preuzet sa: http://www.bfd.ba/novosti/arhiva/58-sarajevski-filoloki-susreti (dostupno 2. 1. 2011.)

[3] Izjava doc. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika Organizacionog odbora, preuzeta iz: S. Selhanović, Književni opusi koji su presudno odredili bh. i bošnjačku književnost, Preporod 24/938, Sarajevo, 15. decembar 2010, str. 34.

[4] V. Sarajevski filološki susreti I. (http://www.bfd.ba/novosti/arhiva/58-sarajevski-filoloki-susreti (dostupno 2. 1. 2011.).

[5] Nirha Efendić (BiH): Odjeci bosanskohercegovačke usmene tradicije u poemama Skendera Kulenovića; Amira Dervišević (BiH): Tragovi usmene proze u Kulenovićevoj zbirci priča Gromovo đule; Ružica Jovanović (Srbija): Arhetipski bol žene nasuprot muškog shvatanja heroizma; Asmir Kujović (BiH): Soneti Skendera Kulenovića; Nihada Lubovac (BiH): Poetika kasabe u romanu Ponornica S. Kulenovića; Mirsad Kunić (BiH): Epski junak Budalina Tale u nekim djelima Derviša Sušića.

[6] Mahir Sokolija (BiH): Nekrologij u romanima Derviša Sušića.

[7] Adnan Kadrić (BiH): Imagološka podloga hroničarskih književnih formi u bošnjačkoj književnosti od 16. do kraja 20. stoljeća: Stasanje žanra i književnih formi od Nasuha Matrakčije Visočanina do Meše Selimovića i Derviša Sušića.

[8] Nudžejma Softić (BiH): Konstrukcija ženskog lika i funkcija erotskog u romanima Žestine i Čudnovato Derviša Sušića; Ibnel Ramić (BiH): Raspolućeni autoimidž na ivici dekonstrukcije: Razaranje epskog modela u Pobunama Derviša Sušića; Nehrudin Rebihić (BiH): Autoimaginativna reprezentacija Bosne u pripovjedačkoj zbirci Pobune i u romanu Uhode Derviša Sušića; Damir Muharemović (BiH): Imagološko čitanje romana Uhode D. Sušića; Nebojša Lujanović (Hrvatska): Vježbanje hegemonije – Derviš Sušić i Hodža strah u svjetlu postkolonijalne kritike; Mirzana Pašić (BiH): Interkulturalnost i priča o razlici u romanu Čudnovato Derviša Sušića.

[9] O podudarnosti struktura aktuelnog kapitalističkog poretka i multikultalističkih i interkulturalističkih naracija – v. temat Kapitalizam, teror, multikulturalizam. U. Sic br. 4, Mart-april 2010.

[10] S. Selhanović, Književni opusi koji su presudno odredili bh. i bošnjačku književnost, Preporod 24/938, Sarajevo, 15. decembar 2010, str. 34.


Mirnes Sokolović

Rođen 1986., diplomirao književnost. Objavljivao prozu, satiru, eseje i kritike u Sicu, Beotnu, E-novinama. Objavio roman Rastrojstvo (Edicija Sic, 2013.)

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje