Patriotizam se nužno javlja kao odličan argument za nas – protiv njih, kao ključ spoznaje i otvaranja „čitaočeve duše“. Upravo se tim ključem obavlja posao manipulacije grupama, njihovim stavovima, idejama i što je najvažnije njihovim poljem djelovanja. U takvom manipulativnom procesu najviše trpi pojedinac.

Redovna doza bolećivosti

Piše: Osman Zukić

Tekst objavljen u četvrtom broju  časopisa (sic!)

Medijski prostor: Bitka za politički glas

Posljednje deseljeće, ili možda i više, bosanskohercegovačka tranzicijska stvarnost neprestano trpi borbu za politički prostor, ili bolje rečeno, za očuvanje osvojene političke scene. Nakon što je jedna, sa predznakom „nacionalna“, politička opcija dodijeljeni javni prostor iskoristila za opravdanje najrazličitijih kriminalnih i manipulativnih radnji, te na taj način opustošila privredne, turističke i kulturne resurse Bosne i Hercegovine, nastala je bitka za politički glas i održavanje istih funkcija. Takav se proces najbolje ogleda u predizbornim kampanjama i retorikama koje ih prate, ili u medijma koji iz raznih koristi podržavaju jednu ili drugu političku strukturu. U tom pogledu nastaju aktuelne (ili su to bile) polemike uređenja javnog prostora s težnjama da se jedan politički aparat (bio on na vlasti ili ne) dekonsturira, odnosno da se „ocrni“ novim koji će se kao boriti za bolju budućnost bh. građana. Tako je „nova politička opcija“ jedina alternativna opcija koja se nudi i koja je plod političkih polemika na poligonima bh. medija, ili je, sa druge strane, alternativa nedorečena, a autori polemika ostaju nijemi u svom čestitom htijenju da ukažu na aktuelne probleme bosanskohercegovačke sadašnjosti.

Dakle, jednostavnim jezikom govoreći, bh. mediji svoj tiraž bildaju na podržavanju i „furanju“ jednog političkog projekta čiji kandidati, kada zauzmu fotelje vlasti, opravdavaju višemilionske investicije i kredite istoj medijskoj strukturu koja ih je podržavala tokom svih godina borbe za politički glas.

Paradigmatičan primjer navedenih tvrdnji jeste Dnevni avaz i njegov vlasnik Fahrudin Radončić (primjer je aktuelan i zato ga navodim). Nakon što je izgradio veleizdanja svojih utvrda, vlasnik Dnevnog avaza je posegnuo za formiranjem političke parije ili Saveza za bolju budućnost BiH. Javni prostor na kojem razvija i demonstrira „vrijednosti“ svog projekta jesu upravo vlastiti politički dnevnici i sedmičnici, ili patriotski magazini čiji je sufinansijer. Tako je Fahrudin Radončić, uoči ovogodišnjih oktobarskih izbora koji su, prema medijskim izjavama i tvrdnjama sudbonosni za Bosnu i Hercegovinu, režirao niz novinskih priloga čiji su autori i dopisnici, sugovornici i kolumnisti imali jednostavan zadatak da na osnovu trenutnog jalovog stanja u bh. vlasti i nikada presahnulom nacionalnom bolu oblikuju i afirmiraju politički projekat Dnevnog avaza i njegovog gazde. Nadalje, isti su prema tvrdnjama političkih analitičara u našoj zemlji, osmislili i finansirali aprilske demonstracije boračkih populacija ispred zgrade Vlade FBIH. Takvi su pokušaji tek početak jedne nezapamćene bitke za političke glasove koji će, ako ih bude dovoljno, opravdati kredite unajmljene za izgradnju veleizdanja Avazovih utvrda.

Ukoliko uspije u svom projektu bošnjačkog Mesije, Radončić će spori tranzicijski proces Bosne prekinuti, te ga transformisati u bogaćenje i razvoj vlastitih projekata.

Sa druge strane, javni medijski prostor kao najplodnije mjesto za osvajanje političkih glasova postaje očigledan kada se uprati šarenilo naslovnih strana „najtiražnieg bh. političkog dnevnika“, odnosno kada čitalac potezima logike ispita pozadinu novinskih naslova polijepljenih po naslovnicama političkih glasnika, u ovom slučaju Dnevnog avaza. Upravo tada postaje jasno da svaka od naslovnica u svom osnovnom stanju, u mračnom casinu bh. stranosti, igra na „kartu naroda“ i tako se udomljuje u toplim domovima bošnjačkih nana i deda, ili u zadimljenim kućama do maksimuma izmanipulisanih boračkih porodica. Upravo na tom polju, Savez za bolju budućnost BiH računa pobjedu. Svaki novi broj Dnevnog avaza, ili njegovog dosta mlađeg, a isto tako pokvarenog brata – Globala, koji se u bh. javnom prostoru ukazuje jednom sedmično, donosi priču sa fronta. Priču koja u svojoj osnovi sadrži idejne elemente naroda, patnje i socijalne bijede. Prva strana svake od tih priča izražava vanrazumsku, dobroljudsku brigu za ugroženim populacijama bh. društva, dok je pozadina priče svoje sveukupno ostvarenje očekuje na oktobarskim izborima kada će, kao što je to bio slučaj i ranijih godina, upravo glavni junaci „Avazovih priča sa fronta“ kreirati „bolju budućnost Bosne i Hercegovine“. Samo što su ranijih godina, politički glasovi na koje računa bošnjački Mesije bili podijeljeni nacionalnim političkim strankama demokratskih akcija, ili opcijama za cjelovitu našu domovinu.

Druga karta na koju igra određena politička struktura koja preko svojih medija želi osvijestiti glasačka tijela i pridobiti njihovo povjerenje jeste intelektualna elita, akademski profesori i religijske institucije. Pošto je na ovom planu najaktuelniji, Savez za bolju budućnost BiH preko svojih ranije pomenutih medija neshvatljivo širok prostor poklanja upravo ovim čivijama društva. Tako na stranicama Dnevnog avaza možemo pročitati tekstove o nama koji smo tobože jednom vrpcom za tursku mater vezani, ili o nama koji smo uvijek predmet manipulacije raznih velikosrpskih i veliko-čega-već-ne projekata, ili o nama pred kojima je odlučujući sudbonosni oktobar, etc. Odnosno, savjesni glasovi akademskih profesora čije su analize sačinje hladne glave i zdravog razuma. Ili, što je najsimptomatičnije, svete poruke religijskih (po)glavnika. U svemu tome se krije, grubo rečeno, borba za narod koji će udijeliti svoj glas i ispred glasačke kutije uložiti svoj prst – za „našu stvar“.

Medijski prostor: Manipulativni prostor

Kako je medijski prostor u svom izvrnutom bosanskohercegovačkom stanju nužno prostor na kojem se svake izborne, kao i svake predizborne godine vode žesoke bitke za političke glasove, tako je on ujedno i prostor za manipulativno djelovanje centara moći nad čitalačkom publikom. Umjesto da medijski prostor i autori koji ga kreiraju bude mjesto na kojem će se raskrinkavati kriminalni, zločinački i manipulativni potezi političkih, kulturnih, religijskih, akademskih, etc. djelatnika, on je u Bosni i Hercegovini dobio izvrnutu ulogu – postao je manipulator. Predmet njegove manipulacije su čitaoci, a najčešće sredstvo je patriotizam. Tako primarna vrijednost medija postaje samo simbolička i svoje ostvarenje dočeka samo u rijetkim trenucima. Tako autori medijskih natpisa i nastupa nastavljaju igru između dvije vatre uvlačeći svoju publiku u jednu od njih, umjesto da je oslobađaju od fanatizma, od iluzornih predrasuda i pogrešnih opažanja, koja iskrivljuju naš pogled na stvarnost. Na jednoj strani se nužno raspolaže kolektivnim emocijama predstavnika jednog naroda, dok se sa druge strane ponavlja ista priča ispred druge etno-nacionalističke ideologije. Ni u jednom slučaju nema onog konačnog učenja kako da prihvatamo stvarnost onakvu kakva jest, i da prema njoj oblikujemo budućnost koja svoje korijene neće voditi iz prošlosti, i koja svoje vizije neće temeljiti na predrasudama prema drugima, durgačijima i samima sebi.

Patriotizam se nužno javlja kao odličan argument za nas – protiv njih, kao ključ spoznaje i otvaranja „čitaočeve duše“. Upravo se tim ključem obavlja posao manipulacije grupama, njihovim stavovima, idejama i što je najvažnije njihovim poljem djelovanja. U takvom manipulativnom procesu najviše trpi pojedinac.

Pojedinac koji je strpan u jedan kolektivni obrazac (dominantan u bosanskohercegovačkom javnom prostoru) neće imati snage da realizira ideal nastao iz njegovih etičkih principa, nego će uvijek biti percipiran kroz kolektiv iz kojeg progovara, te će na taj način biti asimiliran u vladajući sistem koji ga učini nijemim, ili će biti etiketiran kroz govor mržnje ili neku drugu diskvalifikatorsku kategoriju. Takav usud pojedinca zapravo je posljedica skučenosti medijskog prostora i njegove omeđenosti patriotskim svjetonazorom. U tom domenu, čin pojedinca postaje narušilački. On svojim potezom narušava ravnotežu društveno-etičkog totaliteta, te samim tim postaje osuđen od strane samopostavljenih mjerodavaca koji svoju snagu i moć crpe iz radnog čovjeka (ako je ta kategorija u BiH moguća). Da su bosanskohercegovački mediji zauzeli poziciju kritičkog promatrača zbilje, a ne političkog glasnogovornika etno-nacionalista, onda bi prostor pojednica bilo nemoguće kontrolirati, odnosno njegov ukaz na pogrešno organiziranu državu bi imao odjeka.

U tom pogledu iznenađenje i razočarenje predstavljaju mediji koji se na bosanskohercegovačkom javnom polju predstavljaju, ili ih barem tako razumijevamo, kao opozicijski orijentisani oslobodilački glasovi grupa ili pojedinaca (npr. politički magazin BH Dani, bh. nezavisni dnevnik Oslobođenje, itd). Oni u svojoj osnovi zaista pokušavaju ukazati na aktuelne društvene neurednosti, ali isto tako upadaju u zamku patriotizma ili ekonomske zavisnosti od poduzetnika koji ih finansijski podržavaju. Da li je takav red stvari moguće mimoići, te sačuvati vrijednost profesije (ne samo na simboličkom planu), ili tržište diktira ideologiju određenog medija?

Ako je nemoguće izbjeći jednu od pomenute dvije zamke, onda bi naprirodnije bilo prihvatiti činjenično stanje i ne prodavati svoje natpise kao alternativne poglede na dominantne društvene strukture i njihove poteze, te samim tim izbjeći karakterizaciju samih sabe kao kreatora podvale. Moralno bi bilo priznati da je nemoguće mimoići postavljeni red stvari, koliko god on bio nakaradan, i prihvatiti opcije koje su ponuđene. Tada bi naslovne strane imale svoje opravdanje.

Borba za oca – Borba za tiraž

Ili: Ćiro, s tobom sve ide k'o halva

Kako jedan opozicijski politički magazin biva upleten u mreže patriotizma i kolektivne bolećivosti najvjerodostojnije pokazuje politički magazin Bh. Dani koje je iz alternativnog dobrog štiva transformisan u patriotski magazin par excellence. Takav proces je očiglednim postao u posljednih godinu dana kroz slučajeve, najprije „fudbalska rerpezentacija BiH“, zatim  slučaj „Ganić“. (Zbog aktuelnosti događaja, pošteno bi bilo najprije se pozabaviti drugim slučajem ne ulazeći u sudski proces koji se vodi protiv nekadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ejupa Ganića.) Naprotiv, pomenuti slučaj trebao biti samo primjer kako je politički magazin Bh. Dani preko patriotizma borbu za pravdu („borbu za oca“, kako je istaknuto na jednoj od naslovnih strana ovog magazina) pretvorio u borbu za tiraž. Pored toga, pomenuti primjeri bi trebali ukazati na postupak manipulacije kolektivnim emocijama.

Ključni tekst za analizu patriotskog diskursa u Danima jeste upravo iskaz: Borba za oca, uz nadnaslov: Ekskluzivno: Dani u Londonu s Eminom i Emirom Ganićem. Uvodni dio teksta zapravo je parafraza razgovora između Emine i Emira Ganić i advokatskog tima Ejupa Ganića.

I, kako je tata, je l’ spreman, je l’ sve u redu, je l’ nervozan?”, pitaju uglas kćerka i sin Ejupa Ganića prilazeći  članovima advokatskog tima u hodniku londonskog Okružnog suda. Oni su upravo izašli iz zatvorene prostorije gdje su se na nekoliko minuta prije početka žalbenog ročišta o valjanosti srbijanskog naloga za hapšenje sreli s Ejupom Ganićem. “Ma, mi mu govorimo o tužbi, a on nas svako malo prekida i pita za vas, brine se…”, smije se glavna advokatica Claire Montgomery dodajući: “On meni kaže, znate, mladi su oni, a ja njega uvjeravam da vas to nimalo ne sprečava da se savršeno brinete o svemu.” Izraz zabrinutosti s njihovih lica na trenutak zamjenjuje nježni osmijeh.”Umjesto da se pozabavi oko sebe, on brine oko nas, eh moj tata”, govori Emina stišćući bratovu ruku. Njihov strah od neizvjesnog ishoda još jednog sudskog ročišta savladava saznanje da će barem na sat vremena gledati svog oca, iz daljine. Ali, advokatica zna o čemu govori. I sama je svjesna da je angažirana da bude u odbrani Ganića, jer su Emina i Emir htjeli “najbolje”.[1]

1. Navedeni uvod ne donosi informacije iz Londona na način da shodno profesiji pred čitaoca predstavi događaje u Londonu, nego patetičnim tonom u samom startu dopisa uvodi čitaoca u emocionalnu vezu sa osobama o kojima tekst govori.
2. Ako je registar u kojem je pisan tekst ima emotivnu podlogu, onda je jasno da autor teksta zauzima ličnu poziciju naspram predmeta o kojem piše. Ili je to uređivačka namjera koja će ukazati na nevinost Ejupa Ganića, te samim tim osvojiti simpatije čitateljstva (jer je u periodu Ganićevog hapšenja javnost u BiH bila zainteresirana za događanja u Londonu).
3. Također, u naslovu teksta Borba za oca utkana je patetična veza između autora Dana, odnosno njegovih čitatelja i Ejupa Ganića. Takva veza svoje korijene vodi iz patrijarhalne kulture koja u svom prenesenom značenju zapravo sugeriše na borbu za domovinu. U tom pogledu, tekst postaje magnet za konzumente na tržištu.
4. Sva ekskluzivnost dopisničkog rada iz Londona za Dane ogleda se u tome što je magazin prenio informacije i razgovore između Emine i Emira, odnosno emocionalni karakter slučaja Ejup Ganić koji prethodno nije analitički ispitan.

Tekst Borba za oca opremljen je mnoštvom popratnih tekstova kao što su Dnevnik dr. Damira Arnauta, pravnog savjetnika predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dr. Harisa Silajdžića, razgovor sa Stevenom Gentleyem, članom advokatskog tima Ejupa Ganića, itd. Svaki od tih popratnih tekstva u svom tonu zadržavaju patriotsku poruku o očuvanju ratnih heroja i potrebi da se približi raznježenoj čitalačkoj publici.

Drugi momenat u kojem su Dani progovorili diskursom patriotizma jeste fudbalska reperzentacija BiH i prošlogodišnje kvalifikacije za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku, odnosno tadašnji selektor bh. reprezentacije Miroslav Ćiro Blažević. Naime, Dani su nekoliko svojih izdanja na naslovne strane postavljali slike sa reprezentativnih utakmice upadajući u kolektivni trans uzrokovan pobjedama nacionalne fudbalske selekcije. Kao i u prethodnom slučaju, osnovni motiv za takvu uređivačku politiku u situaciji kada je društvo na rubu socijalnog bunta, jeste patriotske prirode.

Tako su Dani donijeli ekskluzivni intervju sa Ćirom Blaževićem u kojem su iskoristili zadnje atome patriotskog napona kako bi se uvukli u red onih koji na fudbalskom stručnjaku i neuspjelom doktoru nauka prodaju svoje proizvode. Također, Dani su donosili patetične izvještaje sa utakmica reprezentacije upadajući u vrtlog kolektivnih emocija.

Dani u ovom kontekstu svoju ideologiju nužno temelje na tzv. partikularnim vrijednostima koje su na društvenoj skali prihvatljivosti mnogo privlačnije nego što su to univerzalne ideje i stavovi kako pojedinca, tako i grupe. Na pomenutim primjerima, vrlina magazina ogleda se na ljubavi prema rodu i domovini, odnosno na patrijarhalnoj težnji da se očuva i afirmiše sve što predstavlja vlastitu domovinu i narod zanemarujući drugačije ili individualne poglede na svakodnevnicu o kojoj je riječ. Nadalje, u takvom analiziranju uređivačke politike, otkriva se da je sloga narodna (sloga se ogleda kroz fudbalsku reprezentaciju?) najvažnija vrijednost u društvu, kao i međusobna ljubav članova porodice, majčinska i očinska ljubav, bratska i sestrinska, kao i uspomene na sretno djetinjstvo.

Na tom sociološkom planu zanemaruju se vrijednosti kao što su pravda, sloboda, život, jednakost, znanje, etc.

Sva patetika naslovnih strana

Pomenute tvrdnje o bh. medijma najjasnijim se ukažu na naslovnim stranama političkih sedmičnika i dnevnika. Ako pogledamo naslovnice Dana broj 670 (06.4.2010), 665 (12.3.2010), 664 (05.3.2010), 665-666 (01.1.2010), 649 (20.11.2009), 644 (16.10.2009), 639 (11.9.2009), 640 (17.9.2009), 650 (27.11.2009) itd., onda će biti jasno kako na svakom od pomenutih brojeva ovog političkom magazina imamo određenu varijaciju na kolektivne emocije, patetiku i nacionalnu bolećivost.

Ponovo se možemo vratiti broju od 12. marta 2010. godine i tako još jednom ispitati poziciju medija analizirajući jaku stranu novine. Dakle, vidljivu na prodajnim mjestima.

Na naslovnoj strani Dana bolećiva fotografija šokira; mladi gospodin u utješnoj gesti, ljubi u čelo mladu gospođicu elegantne vanjštine, koja je očito u potresnom stanju i u zanosu zatvorenih očiju, iščekujući rješenje problema koji je evidentno mori. Sve je jasno ukoliko se sagleda kompletna naslovna strana; ova potresna fotografija objašnjena je još potresnijim naslovom: Borba za oca (Ekskluzivno: Dani u Londonu sa Eminom i Emirom Ganićem). Figura Ejuba Ganića se slavodobitno i patnički vijorila na ovoj i mnogim naslovnicama sedmičnika i dnevnih novina, upirući prstom u sve koji su se kolebali ili se usudili biti nesvrstani. Još jednom smo imali priliku da utvrdimo neuništivu jačinu patriotskog nagona upregnutog u kolektivni simbol.

Indikativan je slučaj navedene naslovnice; kroz ovaj srcedrapajući prikaz kćerke i sina koji u epskom maniru jedno drugo bodre u „borbi desetljeća“ za očuha jedne nacije, igrajući na jeftinu kartu parapsihološko-emocionalnog patosa, nanovo se organizira „zbijanje u redove“ jer ne možemo dopustiti da zadnja inačica Našeg višegodišnjeg otpora i borbe za demokratsku i suverenu državu propadne.

Tako Emina i Emir Ganić postaju koakteri drame zvane Dobrovoljačka: mladi ljudi koji idu u Daleku i Veliku Britaniju da bi za svog oca (nepravedno optuženog) ishodili pravedno suđenje i obezbjedili argumentaciju i dokumentaciju, s nadom da će se proces završiti u najboljem holivudskom maniru hepienda. Još jedan uspješan način kreiranja mitoloških figura i učvršćivanja mitomanskog identiteta kroz simplificirane vizuelne klišee; kako odigrati na kartu povrijeđene nacije kroz povrijeđenu i rastavljenu porodicu, uspješno su demonstrirale ove sedmične novine.

Fotografija ne mora govoriti hiljadu riječi; dovoljno je samo da kroz suze izmuca koju riječ, a iznuđena nacionalna histerija bit će vrijedna toga.

[1] Belma Bećirbašić, Borba za oca, BH Dani, broj 665, 12.3.2010.

Ovdje je naveden samo uvod teksta o kojem se govori. Upravo se na uvodnom pasusu može objasniti i ukazati na patriotsko čitanje slučaja “Ejup Ganić”. Za analizu cijelog teksta u koji je utkana uređivačka politika novine potrebno je mnogo više prostora čemu ovdje nije ni mjesto, niti namjera.