Snatrenje u svijetu tehnike

– Osim što nam je blizak moderni osjećaj svijeta – današnjica i svijet u kojem nastaje modernolirsko pjevanje slični su po mnogo čemu, posebice po društvenim uzglobljenjima intelektualca-pojedinca – i osim što je taj osjećaj svijeta tako tačno ovaploćen u jeziku moderne lirike, u predstavama moderne mašte, čini nam se da raspojasanost moderne mašte ima još jedan važan smisao. Smisao koji izvire iz korijenske povezanosti moderne tehnike i lirike.

Wikileaks – došašće tehnološkog Prometeja?

Karte su otkrivene. Živimo u doba najveće diplomatske krize u povijesti. Zapadne je vlade prignječila stega straha i uhvatio grčevit nespokoj panike nakon objavljivanja čitavog mora najskrivanijih američkih diplomatskih slova. I dok zgranuti i uvrijeđeni Rusi i drugi saveznici, mlako, poput stidljivih usidjelica, grde djetinjastu nesmotrenost američanske vrhuške, dotle je kineski CK, bojeći se valovlja povodnja što je krenuo sa Zapada, zapovijedio uvođenje internet-policije, te je utrostručio količinu činovničke žbuke na svojoj cenzorskoj brani. Zevzeci koji u školi nisu naučili da stoljeće traje sto godina, odmah su novonastalu situaciju okrunili za najznačajniji događaj 21. stoljeća, dok je talijanski ministar spoljnih poslova blagoizvolio vidjeti sve to ekselencijski slikovito – kao ”diplomatski 11. septembar”. Tu talijanski nesmotrenu i bulevarskofićfirićku metaforu američki rodoljubi su očito shvatili previše američki, što će reći previše doslovno, pa su, sukladno vlastitoj prezabrinutosti za nacionalnu sigurnost, kao i za živote američkih službenika, tih majki terezâ što diljem svijeta svesrdno  rade na očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti, maccarthyjevski osornim arlaukom pozvali da se, kao i bilo kojeg beduina-talibana-teroristu, goni tog Assangea Juliana (osnivača i vođu organizacije internetskih aktivistâ, boraca za ljudska prava, istraživačâ i novinarâ – Wikileaks,  koja je čudnim i za sada nerazmrsivim klupkom okolnosti pribavila 250 hiljada najpovjerljivijih diplomatskih depeša State Departmenta, koje trenutno objavljuje na internetu); štaviše, trebalo bi s tim australskim hakerom, lakomislenim krelcem, tim žbirom-kriminalcem završiti po kratkom postupku, trebalo bi ga prikovati na križ, poslati možda u Guantanamo na prevaspitanje, kako bi se konačno okončao taj teroristički aranžiran anarhistički i suludolabrnjavi Assangeov angažman! – upravo ovako, naivnoiskreno i u likujućoj nezajažljivosti deklamiraju svoje živinske poučke texas­-patrioti, – dok intelektualni  koljenoprikloni, peharnici i prišipetlje, sociolozi, politički filozofi, profesori međunarodnoga prava i profesori književnosti, političari i njihovi glasnogovornici, zamjenici glasnogovornika i zamjenici njihovih zamjenika, feljtonisti, politički analitičari i komentatori, i ina grla i jezici govore sve to, isto, samo malo ljepše, zakučastije, diplomatskije. Na drugoj strani globalne livade za Assangea su isprsili svoja kokošija poprsja – gore navedenim kategorijama jednakooblični – predstavnici tzv. progresivnog svijeta, i digavši liberalne štitove i još liberalnija koplja (američke proizvodnje), sa žilama punim žerava i rasprsom delirium tremensa u tim kokošijim intelektualnim prsima, pedagoški nadmeno viču (kao u bojevima homerskih junaka): pa, pobogu, g. Assange ima pravo govoriti i objavljivati sve što želi, osobito ukoliko se radi o globalnoj istini, ma kakve to posljedice izazvalo, čak i nasilje! – zapravo, nismo li ovako govorili i u vrijeme objavljivanja Muhamedovih  karikatura ?! – Jasno, u pitanju je bazna vrijednost zapadne civlizacije: sloboda govora, ta bjeloočnica na svijetlom licu evropsko-američkog duha u koju se ne smije dirati! Bar se do sada nije smjelo. O vremena, o običaji! – Uzlovi od protivurječja i protivstavljanja u svakom su kutku koloseuma zapadne javnosti prisutni, i sada kad su obasjani reflektorima Wikileaks-afere, od najvećeg su značaja za svakog promatrača zapadnjačkog duhovnog svijeta, a posebno za onoga koji u zasjenku svega toga promišlja o povijesnoj situaciji riječi, o ulozi i mogućnostima intelektualne riječi u današnjici, o stanju književne riječi u kolovrtu nezdravorazumskih okolnosti dvadesetprvovjekovne nam savremenosti.

Svijet je sačinjen od dva principa, dva duha: Ahrimarazde – dobri duh, i Ahriman – zli duh. Duh slobode i pravde protiv duha laži i tlačenja. Tako je govorio Zaratustra. Tako je i današnji svijet, okupiran od šaradesknih masmedijskih duhova-utvara, od tog paklenog haosa slika i grozničavog čegrtanja riječi i tonova, uvjetno kazano – zoroasterski sačinjen. Uvjetno kazano, jer ovaj maniheizam, dakako, nema izvor u filozofskoj mudrosti, niti u bilo kakvoj mudrosti: javnost, opća svijest, duh vremena, dakle, weltanschauung koji je općeposijan i koji usmjerava kretanje svijeta, odveć je razrook i krmeljiv da bi žižu postavio na pravo mjesto; suviše je ta opća svijest ispunjena misaonim salom (kojeg u nju sveudilj ugone novinari, spikeri, komentatori, sociolozi-harlekini, filozofi-papagaji i filozofi-vrapci, profesori, političari, politički analitičari, portparoli, savjetnici i ostali intelektualni gitaristi koji revno, iz dana u dan, svakovečerno, iz svih tih katodičnih cijevi i cjevurina,  objašnjavaju kako su dva i dva četiri i kako je g. Assange pravi đavao, odnosno, pravi mesija, i na tome završavaju priču), prenemoćna je i premumificirana ta opća ne-svijest da bi skupila snage za vaznesenje iz tog gledanja čučimice, iz tih medijskomanihejskih bara trogloditske misaonosti, prekržljav i prepatuljast je taj opći duh da bi se uspeo na misaoni vidikovac, i da bi cijelu stvar sagledao ozbiljno, jasnovidno, razumno: bez prepoznavanja Ahrimazadea i Ahrimana, na jednoj ili drugoj strani, već sa sviješću o postojanju više nego dva dobra i zla duha, kao i sa spoznajom o njihovom međusobnom prožimanju, kretanju i postojanju njihovog pravog smisla tek unutar nekakve, makar zamišljene, cjeline stvarnosnih odnosa. Medijski senzacionalizam,  kotva malograđanske misaone shematike i tračibapske karmin-emocije, tj. sve ono što susljedno prati ovaj slučaj, svoj su zenit dosegli kada je vođa Wikileaksa uhićen u Londonu, po nalogu švedskog tužilaštva, i to zbog sumnji da je počinio zločin seksualnog nasilja na dvjema Šveđankama. Assange je uhapšen, saslušan, pa pušten, pod kaucijom od preko tristo hiljada eura, ali i pod policijskom prismotrom. Istraga je u toku.

G. Assange, bivši haker, potencijalni silovatelj, heroj antiglobalističkih udruženja, vođa svijeta koji se voli zvati progresivnim, elektronički Buda, čovjek koji uživa u drevnostilskom tugaljivom mudrovanju, približno jednako kao i u mijenjanju forme i boje svoje kose, za sada se začuđujuće odlično brani, i još se cjelomudrenije postavlja u ovom slučaju. Izuzevši gorke neugodnosti dana provedenih u jednosedmičnom zaptu, a posmatrajući kolotečinu događaja kroz vizir idejnodejstvenih namjera Wikileksa,  reći ćemo: g. Assange nije mogao poželjeti bolji mizanscen od onog u kojemu se i zatekao, jer: trostruko je popularniji od cijelih hollywoodskih sazviježđa – od kojih uostalom ima veliku podršku, i nikako samo od njih već i od najgrlatijih svjetskih telala, svesrdnu (jasno, oblapornu) ispomoć u raznošenju podataka iz američkih tajnih depeša po globalnom mravinjaku; i bivajući gonjen i proganjan od švedsko-britanskih policijskih polipa-poluga američke administracije, bivajući, dakle, žrtvom jednog ”montiranog političkog procesa kakav se viđa samo u totalitarnim političkim sustavima”, ne samo da je sve savršenija figura za igranje mesijanske uloge martira istinodonositelja, već na svaki urlik grlovođa domoljubljne kentakijevsko-republikanske filozofije, mislilaca što imaju u glavi misli koliko i SAD zvjezdica na zastavi, uzvraća mnogo snažnijim i ubjedljivijim glasovima-protivudarcima, pravim intelektualnim knock-outima autentičnog zapadnjačkog liberalizma, karlpopperovske liberalne logike, tog koštanog tkiva amerikanskog i cjelokupnog zapadnog ideološko-političko-pravnog tijela, i time zapravo tuče Amerikance njihovom vlastitom intelektualnom toljagom, tj. bejzbol palicom, tj. onom kojom oni gnjetu pamet cijelom ostatku svijeta stotinama godina: Julian Assange, arrested founder of Wikileaks has called for “the need to defend the right of all media to reveal the truth. The idea, conceived in Australia, was to use internet technologies in new ways to report the truth” (prenosi jedan zapadni dnevni list). Osim toga g. Assange je uspio, i to majestetičnim načinom, spasiti projekat Wikileksa od denuncijatorsko-podmetalačkih etiketa (teorije zavjere ili prenapregnutosti ocjene) intelektualnih cestoredarstvenika i zaplotnjaka: “Scientific journalism allows you to read a news story, then to click online to see the original document it is based on. That way you can judge for yourself: Is the story true? Did the journalist report it accurately?”

U ime istine, u ime pravde, u ime nekog novoga, boljeg svijeta, s nadom u promjenu, s imenom borca za slobodu govora, za najviše moralne ideale, za slobodu i pravdu, u ime ljudskog dostojanstva, pod imenom najčasnijeg djelovanja, protiv zle i pogane vlasti, vlasti koja ga progoni, koja ga ”prikiva na križ”, držeći se čvrsto pod stijegom tog giordanobrunovskog žrtvovanja, ali i djelujući oprezno i misleći mudro, koristeći se najmoćnijim tehnološkim sredstvima prenošenja informacija, djelotvorno, precizno i objektivno-uvjerljivo, g. Assange i njegova organizacija prokazuju prikrivenu plijesan-podlogu tog sebeljubivo obnevidjelog sustava; protestvuju protiv sveprožimajućeg nasilja koje revno provode (ili podupiru) svjetske vlade, baš kao i nezvanični dršci moći, – i u konačnici dovodi se cjelokupna ta vrhuška, na trenutke, u nerazrješiva protivurječja pred očima duha vremena. (Assange writes that in the four-year publishing history of WikiLeaks not a single person, as far as anyone is aware, has been harmed. “But the US, with Australian government connivance, has killed thousands in the past few months alone,” he writes.) Koliko god bio opravdan izvjestan estetički zazor od Assangeovog zenbudističkog i rahlog litanijskog patosa u javnim nastupima, kao i sve te trač-ekstravagance i gizdelinstva, ipak, vrednovati pošteno i pravedno, danas i ovdje, ocjenjivati objektivno moralnost njegovih akata, znači govoriti o tome koristeći uglavnom hvaliteljske pridjeve.

Bajoslovnost situacije jeste svakako tkivo kojim moraju prosvrdlati crvi sumnje*, ali to bi već bio put prognostike kranjih (prikrivenih?) namjera cijelog projekta, za što, sada, nemamo dovoljno putokaza niti  potkrepiteljskih kandelabarâ. To ostaje budućnosti. Sada i na ovom mjestu, važno nam je ono što jeste. Važno nam je ono što Wikileaks i g. Assange jesu. A jasno nam je da jesu ozbiljna i samoodrživa organizacija, i da ta logistička stamenitost doista fascinira, s obzirom na skoro savršeno uhodane, istančane i posredne-nevidljive, zbog čega još više opake i gnjile, surove mehanizme ukroćivanja, egzistencijalne prinude, ili osakaćenja-nipodaštavanja svakodnevne intelektualne pobune protiv nepravednih socijalnih formi. Za razliku od odveć slobodne prognostičke fikcije ili sintetičkog algebarskoapstraktnog suđenja o sumraku svijeta u niskotiražnim novinama – da i ne govorimo o uzaludnosti pisanja revolucionarnih programa u lenjinističkim časopisima – za razliku od nedjelotvornosti pojedinačnih intelektalnih pobuna-donkihoterija, koje brzinom elektronskog talasa bivaju denuncirane, samim čime osakaćene, od utuka ideoloških skutonoša i intelektualnih sahanolizaca slobodnotržišne demokratije; ili ih se samo prešuti, što je možda i najdjelotvornije; dakle, za razliku od nemoćne riječi svakodnevnih pobunjenika Wikileaks uspijeva privući pažnju milijardi svijesti, ali i biti uvjerljiv u dokazivanju vezivanja, ponižavanja i mučenja (pa fotografisanja) ljudi, satiranja i mrvljenja gradova,  strijeljanja afganistanskih civila, iračkih civila, sudanskih, etiopijskih i somalijskih nedužnika, helikopterskog usmrćivanja američkih novinara, krađa, prevara, lobija, malverzacija, korupcija, diplomatskog,  menadžerskog, fabrikantskog, trgovačkog i bankarskog kriminala itd. itd. – i po prvi puta sve je to potkrijepljeno dokumentima sa potpisom i pečatom State Departmenta. Dakle, konačno in flagranti! – Misao da Wikileaks doista jeste nad-novinarstvo, da je daleko poviš vodostaja običnog novinskog protesta, da ima daleko snažnije elektroničke talase-mišiće od tog svakodnevnog (dakako plemenitonamjernog) publicističkog anitzahodskog aktiviteta, pa čak i najozbiljnijeg istraživačkog novinarstva kakvo smo do sada poznavali, tu misao podupire i sljedeći podatak: 250 hiljada dokumenata čuvani su u Švedskoj, u sjedištu Wikileaksa, u štabu opremljenom najčudesnijom tehnologijom, sigurni trideset metara ispod zemlje u hladnoratovskom bunkeru izdubljenom u stijeni blizu Štokholma. – Imajući u vidu rečeno, najprije ono o logističkoj snazi, o moralnom izboru i o dejstvenim mogućnostima, neizbježno je utvrditi kako je Wikileaks – najveće pregnuće kritičke svijesti, najveći intelektualni angažman današnjice, ali i jedan od najznačajnijih fenomena naše savremenosti uopće.

Magijsko kruženje vijesti

Karte su otkrivene. Svijet potresa zemljotres najveće diplomatske afere u historiji.  Talijanski ministar Frattini zove to ”diplomatskim 11. septembrom”. Nadmeni poput septemvirskih sudija antiglobalisti-gizdelini su nadsvakodnevno ozareni, jer se konačno desila prava stvar, i ništa više nije isto nakon Wikileaksa. Julian Assange poručuje: Svijet će biti bolje mjesto. Mediji, elektronski i tiskani, zapadni i istočni, izvještavaju i analiziraju, bruje, zvrndaju, klepeću, čavču i zvoncaju na sve strane, suprasni s tom čudesnom količinom šokantnih vijesti, te nam se sve čini kao da se nešto veliko dešava, da ništa više nije isto. A lišimo li se te razorokosti i pogledamo li hladno i jasnovidno, vidjet ćemo, sve je – osim naslovnih stranica – isto!

Epidemija kolere na Haitiju je ubila više 1.800 osoba i izazvala političke nerede u zemlji: pobješnjela masa na ulicama okruga Grand'Anse mačetama je sasjekla, kamenjem zatukla, i potom spalila petnaestak  ženskih osoba, vjerujući da su sve to vještice koje raznose koleru; opozicija ne prihvata rezultate izbora u Obali Slonovače, vojska je zatvorila granice, prijeti mogućnost rata, Savjet bezbjednosti UN-a poziva na suzdržanost; u Iraku novi bombaški napadi, više od pedeset osoba je poginulo (kada su iračke snage sigurnosti pokušale osloboditi vjernike koje su u katoličkoj crkvi u Bagdadu držali islamski ekstremisti); vojnici Južne Koreje i Sjedinjenih Država započeli su veliku vojnu vježbu u trenucima ekstremne napetosti na poluotoku, nakon sjevernokorejskog raketnog napada u kojem su poginule četiri osobe, Pjongjang je optužio ”marionetski Seul zbog provokacija”, Vijeće sigurnosti UN-a pozvalo je na smirenje tenzija; u kazahtanskoj prijestonici Astani okončan je dvodnevni samit OSCE-a usvajanjem završne deklaracije, ali bez postizanja dogovora o konkretnom akcijskom planu za prevenciju budućih sukoba; kontakt-grupa predvođena SAD-om poslala je novu ponudu Iranu za rješavanje pitanja iranskog nukelarnog oružja: od Irana se traži da preda, u zamjenu za gotovo nukelarno gorivo, 1.800 kilograma obogaćenog uranijuma, što je 600 kilograma veća količina nego što je stajalo u ponudi koju je Teheran odbio prošle godine.

Ulagači sve više gube povjerenje na svjetskim tržištima valuta, vrijednosnim kursevima se manipuliše, vrijednost valuta je neuravnotežena, tržišta postaju nervozna, banke upozoravaju: nisu sigurne mogu li opstati ako se tražišta nepovoljno razvijaju, vlade donose finasijske akte, tržišta se smiruju, rastu vrijednosti akcija.  Analitičari banaka prognoziraju: rast cijena nafte u idućoj godini, razlog: povećanje potražnje na tržištima u nastajanju. Microsoft je u trećem kvartalu ove godine ostvario rekordne prihode. Irska je pred bankrotom. Irska je zbog problema svojih banaka krajem novembra zatražila od Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda 85 milijardi eura pomoći. U Španiji štrajk kontrolora leta, najveći još od doba Frankove vladavine. Portugal i Španija su pred ekonomskim kolapsom, Grčka i Hrvatska neće moći otplatiti svoje dugove – predviđaju ekonomski analitičari. Američki časopis Foreign Policy objavio je listu najvećih mislilaca današnjice, listu ljudi koji su svojim idejama i djelovanjem obilježili 2010. godinu. Prva dva mjesta zauzeli su milijarderi Gates i Buffett, a njihova genijalna ideja bila je da ulažu novac u Kinu, Indiju i zemlje u razvoju. Na  vrhu liste su i direktori MMF-a i Svjetske banke, jer su imali ”jasnu viziju u trenucima krize i objasnili su kako spriječiti ponavljanje sličnog scenarija”. BiH je obnovila kreditni aranžman sa MMF-om. Na seminaru sarajevske berze ekonomski stručnjaci su se složili kako domaće firme moraju naučiti upravljati s rizikom: svako nuđenje proizvoda tržištu podrazumijeva određen rizik, dok strah od rizika znači zastoj kapitalnih projekata. Naftna rafinerija u Brodu pred stečajem zbog loše privatizacije. Najavljen je novi rast cijena mesa, izazvan lančanim poskupljenjem osnovnih životnih potrepština. Dizel, lož-ulje i autoplin skuplji su za pet feninga. Razlog: povećanje rafinerijskih cijenâ naftnih derivata u svijetu…

Ljudi plaćaju račune, računi poskupljuju, poskupljuju i hljeb, mlijeko, meso, nafta, bezglavo skaču cijene, ljudi skaču pod vozove, autobuse, skaču s mostova, s petih spratova, s balkona okićenih cvijećem, bolničkih prozora, ljudi pijani, sneveseljeni, depresivni, sumanuti, zdvojni, izgladnjeli, ljudi prozebli, bolesni, sušičavi, ljudi mjesečari, šizofrenici, blatotepi, lutalice, lica čađavih, podbuhlih, žutih, crvenih, napadaju druge, bodu, kolju, dave, truju, strijeljaju braću, rođake, muževe, nevjerne, sakate ili nasilne, sakate ili ubijaju ljudi druge ljude, sakate ili ubijaju sebe same. Čopori gladnih pasa traže hranu, postaju razdražljivi, napadaju ljude, ljudi gone pse, psi gone ljude, ljudi gladnih crijeva traže hranu, ljudi štrajkuju, traže plaće, penzije, regrese, ljudi umiru depresivni, izmučeni, gladni, od bolesti sa latinskim nazivima, umiru od mina, od oružja zaostalog iz rata. ( – Todor Straćar (69) iz sela Drljaci u blizini Prnjavora, počinio je samoubistvo aktiviravši ručnu bombu tipa M-52 prislonjenu uz grudi. Čin se desio u neposrednoj blizini kuće njegovog zeta u ulici Mile Rajića broj 6, gdje je Straćar živio posljednjih petnaestak godina sa svojom porodicom, suprugom i kćerkom. Razlozi samoubojstva, kako je potvrđeno iz policije, nisu utvrđeni.)

Ljudi tragaju za nestalim ljudima, za karlicama i koljeničnim kostima svojih nestalih u ratu, majka traži kosti pet ubijenih sinova, ljudi nalaze kosti, i sahranjuju te karlice i te koljenične kosti, i sretni su, jer su umirili duše, duše svoje i duše svojih, ljudi optužuju i okrivljuju ne-ljude, svjedoče, traže pravdu, osvetu, pa urliču neljudski ili ćute, pa jadoliko umiru, onespokojeni i sami raščovječeni. Ljudi ginu i u poplavama, snježnim olujama, klizištima, požarima, željezničkim i avionskim nesrećama,  u tučama, u navijačkim neredima, na proslavama, novim godinama, o vjerskim praznicima. Ljudi krijumčare i trguju oružjem, narkoticima, ženama, ljudi kradu od nepokretnih starica, iz vrtića, džamijâ-crkavâ, zvjeroljudi siluju kćerke, siluju dječake, tuku, tjeraju da prose, ljudi prose i podaju se za pare, ljudi-živinčad se prodaju za šaku para, ali i za auta, odijela, kuće, za publicitet, komfor i sigurnost, ljudi šenluče, pjevaju, plešu, gledaju nogomet, košarku, tenis, koncertne spektakle, show-programe, ljudi-dembeli podešavaju ton, mijenjaju kanale, bore se s ležajima, s foteljama, s holosterolom, prave frizure, polažu srca i kucavice na tastature, slikaju se polugoli i goli, pa se besramno pokazuju urbi et orbi, srame se stida, dotjerani, našminkani, očuđeni, nakinđureni,  šokantni ljudi, polugole žene, reklamiraju jogurt ili automobilske gume, namještaj, odijela, svile i kadife, kupuju ogrlice, aute sa pozlaćenim felgama, kupuju kuće sa četrnaest spavaćih soba i vinskim podrumom, kupuju karipske plaže, crnogorska ostrva, cijele okruge i gradove. Pišu ili potpisuju knjige, glumci, menadžeri, predsjednici, diplomate, muzičari, pišu i potpisuju autobiografije i biografije, i za pet para skidaju se do gola, odaju smisao života, recepte za poslovni uspjeh, za bračnu sreću, duševni spokoj i životno zadovoljstvo. Naučnici pišu studije za ušlafrokljene mozgove, savjete za dugovječnost, za lišavanje stresa, za lijepu kožu, prave istraživanje, pa upozoravaju: da jeftine naočale mogu izazvati mrenu i tumor, da je pucanje noktiju znak slabe hranjenosti, da leđa češće bole osobe koje su pod stresom.

Pišu i umjetnici, slikaju, snimaju i vajaju, i pišu proteste, potpisuju peticije, bune se zbog smanjenja budžetskih sredstava za kulturu, predstavljaju i promovišu domovinu na međunarodnim manifestacijama, pa protestvuju protiv iste te države zbog odsustva novčane podrške, umjetnici i profesori organizuju okrugle stolove o totalitarizmima 20. vijeka, o filmu 21. stoljeća, o ugroženosti manjinskih skupina, o savremenoj umjetnosti, u saradnji sa centrima za savremenu umjetnost iz Ljubljane, Kopenhagena, Talina, organizuju seminare u okviru bijenala savremene umjetnosti, organizuju javne debate i galerijske izložbe savremenih umjetnina, pod pokroviteljstvom švedske, njemačke, slovenačke ambasade, međunarodnih fondova, kompanija, brendova.

Jedna mlada sarajevska savremena umjetnica, ovogodišnja dobitnica nagrade Zvono, putovat će idućeg mjeseca u Njujork, gdje će u okviru šestosedmičnog boravka imati priliku da realizira nove radove. Putovanje u američku metropolu dio je prestižne nagrade za mlade umjetnike. Autorica nagrađene instalacije ”Statement” objasnila je kako je za dobivanje nagrade presudan bio kvalitet samog rada, relevantnost tematike za savremeni trenutak i zaokruženost forme same instalacije. Osjećam se motivirano, govori mlada laureatkinja, nakon što sam dobila ovu nagradu. Jer se tu ne radi samo o priznanju niti je ono presudno za moj dalji angažman. No, neka vrata u svijetu umjetnosti lakše se otvaraju nakon ovakve nagrade. Motivaciju će mi, nadam se, dati i samo putovanje u Njujork, gdje ću dobiti bolji uvid u savremenu umjetničku scenu i možda onda bolje razumjeti gdje je moja pozicija na toj sceni i kako se pomjeriti s nje i gdje. Boravak u Njujorku zamišlja inspirativnim, zabavnim i poučnim, nada se novim poznanstvima, raduje se što će vidjeti najprestižnije muzeje i galerije, te se nada i da će stečena iskustva moći prenijeti i u svojoj zemlji. Prema njezinim riječima, većina umjetnika u našoj zemlji ima dovoljno prostora da se izrazi u svojoj punoj kreativnosti, no ta kreativnost neće biti lako prezentirana lokalnoj publici, jer publika nije pretjerano zainteresirana za umjetnost, osobito savremenu. Problem je što na izložbe dolazi veoma mali broj ljudi, i to uvijek istih, a nova lica se veoma rijetko pojavljuju. Samim tim kreativnost ne biva prepoznata niti promovirana u javnosti, a umjetnicima nedostaje važan i željeni ”feedback”.

Sloboda govora – coup de grâce za intelektualnu riječ

Svijet će biti bolji, veli g. Assange. Kad, kako i koliko? – Šta će se promijeniti? Kojim sredstvima? Za koje vremensko razdoblje? – Republikanci će doći na vlast umjesto Demokrata? Desnica umjesto Socijaldemokratije? Socijaldemokratija umjesto Desnice? – je li to?! Kina, Sjeverna Koreja i Afganistan će se demokratizirati po zapadnom modelu? BiH će ući u NATO i Evropsku uniju? – Jesu li to te promjene u bolji svijet?!

Kako smo već rekli, djelatnost Wikileaksa zasigurno jest najznačajniji čin kritičko-intelektualne svijesti, sudeći po sredstvima uključenim u tu djelatnost, kao i po efektima koje je proizvela, ali biti mozgovno kljast, raspamećen poput većine analitičara, biti poluinteligentan, biti misaoni komarac, pa govoriti kako će Wikileaks-afera imati nesagledive posljedice, kako će korjenito preobraziti i trajno narušiti međunarodne odnose, to znači imati zrikav pogled na stvari. – Kako? – Kojim mehanizmima? Koje odnose? Ko će procesuirati američku državnu tajnicu ako je naredila da se špijunira UN?! Ili ruskog i talijanskog premijera zbog kriminalnih akata?! Jasno je kako ni gramzivo-lopovljivog sudanskog predsjednika niko neće sudski goniti – osim ukoliko zapadne vlade ne budu crpile nagon za pravdom iz sudanskih naftih polja. (A tada bi već i sam Wikileaks bio upregnut u djelatnosti potpuno suprotne vlastitim namjerama. Vae victis.) U tom smislu treba shvatiti i osvijestiti stanje svijeta, i razumjeti kako Amerikanci, ili bilo koji drugi vladari, ne vladare zbog svojih ljudskih vrlina, već zbog moći, i kako osporavanje njihovog moralnog digniteta, mada uvjerljivo i adekvatno istini, ne može uzdrmati njihovo vladanje. Treba razumjeti kako svijetom još uvijek – kao i uvijek! – vladaju zakoni sile, moći, jačega, i zaključiti kako ih samo veća sila, silnija moć, neko jači, može narušiti ili promijeniti. Treba shvatiti, mučno i obeshrabrujuće, kako živimo u nerevolucionarnim vremenima i priznati, iako onespokojavajuće ipak nereakcionarno, da se, posmatrajući duhovno-političku tektoniku ove glupe zemljine kore, nemamo mnogo čemu ni nadati. – Sve što se može u ovakvom danas i ovdje izdejstvovati jeste: govoriti i pisati, tugaljivo nemoćno jojkati svoje intimne kalvarije, ili jogunasto ostrašćeno protestirati protiv nepravdom sveprožetog bitka,  boriti se protiv zahodske misaonosti i moralnog sifilisa, pišući po bijelim stranicama ili udarajući glavom po bijelim zidovima, što je – posmatramo li same učinke – jedna te ista stvar.

Zašto je riječ toliko nemoćna?

Posve čudesan je, na primjer, način na koji sam g. Assange osvješćuje tu činjenicu: u položaju u kakvom jeste, boreći se riječju protiv svijeta, on izvodi misaonu kapriolu i kamenohladno priznaje slabost i uškopljenost riječi na Zapadu – što možda odaje njegove iskrene i poštene namjere u vezi sa cijelom stvari. Kako god – bio iskren ili opsjenarski dolozan – Assange je zasigurno u pravu kada kaže da: na Zapadu postoji samo vještačka sloboda govora, u kojoj riječi nemaju moć niti sangu. Moć je ”fiskalizirana” kroz mrežu državnih ugovora, dioničkih udjela, finansijskih aranžmana, pa javni govor nema utjecaja. Osnovni instrumenti moći ne mijenjaju se bez obzira na to što se ”slobodno govorilo”. U Kini postoji cenzura zato  tamo riječ još uvijek ima moć  i vlast je se plaši. Napadi Amerike na nas daju nadu da postoji moć riječi koja će moći probiti blokadu. Njegovim nadama teško se možemo prikloniti, ali njegovoj analizi povijesne situacije riječi treba se pokloniti, i priznati da je poprilično adekvatna rasporedu fakata u stvarnosti, da je nadasve pronicljiva usporedba sa Kinom, s tim da treba izdvojiti sintagmu ”vještačka sloboda govora” i pod lupom je sagledati. Vještačka sloboda govora, kako kazuje Assange, stanje je grohnulosti i uškopljenosti riječi, riječi kojoj je oduzeta moć da zaista djeluje, da usmjerava rijeku stvarnosti, i u tom stanju vještačke slobode govora ma šta se govorilo ili otkrivalo – ništa se zapravo neće promijeniti!

Ovom spoznajom Assange kao da se zapliće u klupko protivurječnosti: naime, projekat Wikileaks, kako smo već vidjeli, lišen je ma kakve utopičnosti u smislu konkretnih političkih programa, – Assange nije prorok revolucije, niti je Wikileaks novi Oktobar, ne ciljaju na korjenite promjene postojećeg društvenog stabla, oni za svoj jedini cilj drže tek odbranu prava na slobodnu kritiku vlasti, tražeći  da im se dopusti objavljivanje dokumenta, bez pritisaka, bez da ih američka administracija progoni montirajući im silovanja u staljinskim stilu, – dok na drugoj strani tog vrzinog kola odjednom vidimo kako čudnik Assange pleše s osvješćivanjem suštinske nemoći riječi unutar liberalnog političko-pravnog tora, u kojem vlada samo pastirova moćna toljaga, bez obzira na to što se ”slobodno govori”! Kako sad to!? – čovjek koji se riječju bori protiv svijeta, za slobodu govora, istodobno nam govori kako je sloboda govora na Zapadu onesposobila riječ da bude djelotvorna u bilo kakvoj borbi protiv stvarnosti?! Bori li se ovdje g. Assange protiv samoga sebe? Je li onda i njegov angažman kojekakva mužnja jarca?

Da bismo doveli u red ovo raspleteno i zamršeno klupko pojmova potrebno je upitati: protiv kakve i za kakvu slobodu govora se bori g. Assange? – Jasno, ono šta postoji kao sloboda govora na današnjem nečuveno podivljalom Zapadu: ta potpuna i ničim ograničena sloboda govora, sloboda govorenja svega i svačega, sloboda od odgovornosti za rečeno, sloboda po kojoj svaka intelektualna stjenica može izraziti svoj stav, ma kako on stjeničav bio – i toliko je tih stjenica i njihovih stjeničavih stavova, i toliko je tih misaonih buha, goveđih vaši, moljaca, muha đubrara, vunotrbih prelaca, mrmaka, balegara i žohara, i svaka mala sobna muha, larva, opančara, kupusara, kao i svaki gundelj, dalkuša, strižibuba, hlapimuha i potkornjak pisar (Ips typographus) ima svoj stav i svi ga objavljuju, i sve te njihove ljigave i kolutićave misli, potkornjačko-balegeve, gubave, grbave, surlate emocije uformljene u svo to mozgonagrizajuće struganje, i svrdlanje, i mazanje po papiru i škrgutanje, crvrčanje i bzikanje – od kojega se ne čuje blagozvučni leptirski  topot krila kojim se stidljivotiho i skriveno oglašava ljepota ili istina; pa i kad se za trenutak, kratko kao život leptira, iz tog blesavog karnevala otkrije i oćuti istina, ona nema nikakvih dejstava na poredak stvarnosti – zatire joj se trag, brzo, kao neiskriljenoj larvi – jasno onda, da takva sloboda govora jeste nakaradna, natražnjačka i posve čudovišna sloboda govora, da ta domaločašnja negacija totalitarne negacije slobode izražavanja, ili, kako kaže Assange,  vještačka sloboda govora, jeste de facto – nesloboda! – Ali na što onda on cilja sugerišući nevještačku slobodu riječi? Assange to ne uobličuje, ali sudeći po njegovim dosadašnjim istupima, po načinu odbrane od napadaja one kentakijevsko-teksaške anti-mudrosti, Assange se bori za slobodu govora, neograničenu bilo kakvim uskopatriotskim ili zahtjevima ”interesa međunarodnog mira i sigurnosti”, ali ipak obavezanu da govori – istinu! Assange uvijek kaže: “the need to defend the right of all media to reveal the truth“. Dakle, njegova formula je: slobodno govoriti, ali govoriti istinu. Jasno, radi se o posve neoriginalnoj i neostvarivoj ideji. – Tradicija liberalne misli, tradicija koja proizlazi iz realitivističkog pogleda na svijet, vidokruga koji ne priznaje hijerarhiju istinâ ili moralâ, već svako novo gledište usvaja kao jedno od mogućih, čime ih sve ujednačava, čime, zapravo, onemogućuje intelektualnu misao i riječ da usmjeravaju tok stvarnosti, dakle, tradicija i weltanschauung, koji su tobože recept u borbi protiv dogmatičkog sljepila, staza slobodnog mišljenja, a zapravo su zakržljala misaona žila, ideje sa izrazito natražnjačkim ciljevima, ali i temelji ustava većeg dijela našeg globalnog mravinjka, ustava koji shvata slobodu govora kao slobodu glasanja svih intelektualnih insekata, i sveprisutnost te ideje čini neostvarivom, bar u ovoj stvarnosti, ideju o slobodi govorenja, ali govorenja istine. Sumrak i beznađe!

I kao da nije dovoljno samo to, već postoji još jedan, mnogo nerješiviji, uzrok onemoćavanja dejstvenosti riječi – tehnika, taj nerazumni razum. – Sam tehnološki razvoj sredstava komunikacije proizveo je inflaciju riječi, buku i bijes riječi, koja je naglim razvojem interneta postala suprasna, i zatekli smo se u stanju nemoći (intelektualne) riječi zbog svemoći (elektronskomedijskih) riječi . – G. Assange veli kako elektronička sredstva mogu biti način vraćanja snage riječima. Taj bivši haker i strastveni zaljubljenik u računare,  očigledno se nikada nije iskreno zapitao, nije li upravo tehnika oslobodila tu sada već preraspojasanu i nezajažljivu sablast-bujicu riječi koja guta svaki zametak istine i guši svaki čin pobune?! – i nije li tehnika među glavnim krivcima usmrćivanja djelotvornosti intelektualne riječi?! – U bezglavoj juranjavi i gvalji tih elektronskih bukova riječi, u magičnom svjetlucanju riječi-slika, koje šikljaju iz svih svjetlosnih otvora i uskaču u oči, riječi-tonova što, gusti kao kiša, padaju po nama i lijepe se za ušne opne, naša svijest je kao nikada dosad onemoćena, potopljena u moru iskara, mada neprimjetno, jer smo naviknuti da nam je u glavi rasprs vatrometa slika i tonova, informacija i dezinformacija, i vrlo je teško, gotovo nemoguće, zastati na trenutak i pokušati razlučiti istinu od cijelog tog svemira laži, razlučiti važno od nevažnog u toj pobješnjeloj gunguli, i sabrati taj stampedo sumanutih činjenica u neku višu povezanost, jer stalno dolaze nove i nove riječi, i ugone nove, najnovije, najsenzacionalnije i najšokantnije vijesti, i dnevice ih gutamo splačinaste, smireno, kao vremensku prognozu, ne razmišljajući jesu li to podmetaljke i opsjene, ne pomišljajući da se isključimo iz svega toga, jer je to nemoguće: kamogod se okrenemo – tu su, a treba biti glup kao vepar, pa misliti da mediji mogu biti nezavisni i slobodni u tržišnoj ekonomiji, da mogu biti saslušani ako govore ozbiljne stvari, bez umiljave neiskrenosti, dakle, da mogu biti i pravedni i djelotvorni, da uopće mogu opstati u ovakvom svijetu govore li istinu o stvarnosti.

Ekskurs: Günther Anders u lažnom svijetu

A šta je uopće istina o stvarnosti? O današnjoj stvarnosti? Šta je to stvarnost? Stvarnost u svijetu tehnike. U svijetu od tehnike. Bez makar parčadi odgovora na ovo pitanje bit će uzaludan sav naš napor  da razumijemo položaj (književne) riječi u današnjici. Jasno da je pitanje pretenciozno u kontekstu našega razmišljanja, i da je eventualni odgovor izvan dohvata spoznajne moći autora ovog rada, ali uz filozofsku pronicljivost jednoga Günthera Andersa, vjerujemo da je mogućno, makar djelomično, razbistriti mutnu voda koju sa sobom nosi ovo složeno metafizičko pitanje.

Anders vjeruje kako je osnovni efekat treće industrijske revolucije da sve više svijet nije to što jeste. Kako sad to? Dva su dokaza ključna u Andersovom odgovoru.*

Prvi dokaz. Stvari skrivaju svoju bit. Ne bilo koje stvari već tehničke naprave. I upravo zbog toga što tehničke naprave nisu bilo koje stvari, već najvažnije stvari u našem svijetu, stvari koje su postale važnije od samoga čovjeka-pojedinca, stvari bez kojih je nezamisliv život u današnjici, dakle, tehničke naprave koje su suštinska odlika našega svijeta – stvari postaju lažne. Kako? One su lažne jer su lažljive. Jer svojim lažnim izgledom skrivaju svoju suštinu. Svoju istinu. Njihov izgled nema veze s njihovom biti. Kamere, zvučnici, bube-prisluškivači, prigušivač na pištolju ili cyclon B-gas konzerve u Aušvicu koje  jedva da se razlikuju od tegli sa marmeladom. Stvari se čine manjim nego što jesu. Industrijske mašine sve manje prave buku. Oružja i ostale opasne naprave su sve nevinijeg lica. Tehničke naprave teže što bezazlenijoj pojavnosti, iako njihovi učinci – njihova bit – ostaju jednakim. Ili postaju još opasnijim. Tako stvari svojim izgledom ne odaju svoje moguće učinke i one su nešto mnogo više negoli što je to njihov čulni izgled. Vrhunac tog procesa ulažnjivanja svijeta jeste razvoj atomskog naoružanja. Nuklearni reaktori danas izgledaju posve neupadljivo i bezopasno, i naučnici koji se šeću tim ustanovama više su nam nalik na doktore pedijatre negoli na indirektne ubojice djece. Kada ugledamo na TV-u američke ili ruske (ili sjevernokorejske?) projektile sa nuklearnim punjenjem posmatramo ih sa istom bezbrižnošću kao i kad gledamo jednakooblične projektile u američkim ili japanskim crtanim filmovima. Rijetko ko u tom trenutku ima u svijesti sugestivnu predstavu upepeljenih stanovnika Hirošime tamo nekog avgusta neke tamo četrdesetpete. A upravo je ubijanje Hirošime suština tog atomskog projektila, i slika te pustinje od ljudskog pepela u mjesečinastoj pomrčini jeste istina tog projektila. Kažemo ”kada ugledamo na TV-u”, ne samo zbog toga što nemamo priliku  svakodnevno izbliza gledati te interkontinentalne rakete, već da bi se i vidjelo kako fotografski realizam televizije, baš kao i realizam ostalih elektronskih medija, često nije sposoban dokučiti istinu o stvarnosti mada je vjerno prikazuje. ”Onaj ko je jednom eksploziju atomske bombe primio kao potrošač slike isporučene u kuću, dakle, u obliku razglednice sa pokretnom slikom, u svojoj ugodno zagrejanoj sobi, sada će sve što inače može čuti o atomskoj situaciji povezivati s tim jednom viđenim događajem kod kuće, nalik na ukrasnu stvarčicu, i time će biti lišen sposobnosti da sam shvata stvar i da se prema njoj primereno odnosi.” (Anders). Jer svijet nadmašuje svoj izgled i dječiji naivno je vjerovati da se možemo pouzdati samo u svoje oči. Naravno, još uvijek nije sav svijet lažan, jer još uvijek postoje stvari kao tvoje i moje oko, ili ono drvo vani što stoji nakostriješeno, ali ipak nije utvarno kao kasetna bomba, i te stvari nisu lažne, ali jasno je da su aparati mnogo važniji od njih, i da će svijet prije odbaciti moje i tvoje oko i ono drvo nego što će se lišiti bombi i ostalih tehničkih naprava, i da će ovom procesu tehnologizacije biti sve više bombi, a sve manje stabala i zdravih ljudskih očiju.

Drugi dokaz. Anders kaže da bi se to u filozofskom jeziku dalo nazvati negativno-intencionalnom strukturom našega rada. Ispod tog filozofski odbojnog tremina krije se sasvim jednostavna i posve poznata nam pojava: sve što zapravo danas radimo, radimo bez svijesti o konačnim efektima tog našeg ”rada”. To je posljedica procesa etapizacije rada, koji je počeo još u 19. stoljeću a danas je doveden do suludih razmjera. Za razliku od zanatlije, na primjer obućara, koji zna i vidi šta radi i u toku cijelog svog rada ima za cilj ”izglancanu cipelu” kao svoj konačni proizvod, današnji radnik koji kucka čekićem u nekom industrijskom kombinatu, ili neki ”otmjeniji” koji kucka neke brojeve po displeju, pojma nema šta je konačni cilj tog njegovog rada, šta je konačni proizvod. To je rad bez telosa. Pred nama ne stoje konačni proizvodi našega rada. Osjećamo kako je važno samo što bolje odraditi svoju dionicu, svoj zadatak, i prema tome, sve što zapravo radimo jeste samo doprinos – najčešće u vidu opsluživanja mašina – u proizvodnji nekog konačnoga, nama najčešće nepoznatog proizvoda. Tako taj ”naš” proizvod nije naš, jer u njega ulazi bezbroj učinaka drugih ljudi, gusta mreža tuđih doprinosa. Put između našeg prvog zahvata i krajnjeg proizvoda u čijem stvaranju sudjelujemo beskrajno je posredan.  ”U stvari, glupo bi bilo za vreme rada na tekućoj traci pomišljati na vlastiti proizvod.” (Anders). Koncentrišemo se samo na naš dio rada: brojimo šarafe ili pazimo da li će se zelena lampica pretvoriti u crvenu. Za krajnja dejstva našega rada u tom lancu posrednosti ne zanimamo se: ”ne samo da sve to ne možemo, nego i ne treba da činimo. I ne samo da ne treba da činimo, nego treba i da ne možemo da činimo. I ne samo da treba da ne možemo, nego treba i da hoćemo da to više ne možemo da činimo – ukratko: mi to ne činimo. Proizvod našeg rada nas se ne tiče.” (Anders) Zato i  ne dolazimo na pomisao da kritikujemo ili sabotiramo te ”svoje” proizvode, jer: ukoliko to pokušamo, istovremeno rizikujemo da nas se potpuno isključi iz radnog procesa, što je naravno – nadsvakodnevno viđen čin. U svjetlu rečenog o strukturi današnjeg rada Anders izvlači sljedeće zaključke.

Takav rad bez telosa čini naše činjenje, što će reći sam život – posve besmislenim.* Ali kako su stvari uvijek gore nego što se očima čini, tako i taj rad bez telosa omogućuje još i užasniju situaciju: ”smisao mog rada na delu mašine jedne mašine, čiji se smisao sastoji u izradi drugog jednog dela mašine, i to za mašinu koja je potrebna za izradu nekog razornog oružja, a čiji je smisao, opet, u likvidiranju miliona ljudi – kažem: krajnji smisao mog (na izgled tako bezazlenog) rada na prvom majušnom delu sastoji se u konačnom efektu konačnog proizvoda, mada je ovaj vremenski i prostorno tako daleko od mene i mada sam se za vreme rada koncentrisao samo na besprekorno proizvođenje onog prvog dela. Krajnji smisao jednog skromnog zahvata rukom može glasiti: ‘genocid’. – U principu, što se tiče vrste delatnosti, više nema razlike između ‘štancovanja’ željeznog lima i pustošenja grada koji leži na drugom kontinentu” (Anders) Dakle, ne samo što nam je život koji traćimo u besvrhovitim poslovima besmislen, i prokleto mučan, već kao biočuzi (bez kojih se može!) u zločinačkom društvenom lancu vrlo lako možemo i sami postati zločincima, ubicama ili pljačkašima – zavisno od toga radimo li u fabrici šarafa ili pak na berzi – i povrh svega toga – nemamo pravo ni na odgovornost, na nemirnu savjest, na grizodužje!

I bit ćemo, ako već nismo, zločinci-ubojice hitlerovskih razmjera budemo li se držali tradicionalnih etika koje vide grijeh samo kao efekat neposrednog čina. Jer, danas odumire neposredni čin, i svaki čin sve više postaje su-čin, i svaki zločin postaje saučestvovanje, i svaka tradicionalna etika prešućuje takav zločin – jer je svaka tradicionalna etika odveć krmeljiva da bi ga mogla vidjeti. – Imati snage za moralnu istinu, danas, znači imati snage za  viđenje tog udaljenog u kojem leži suština našega djelanja. Bilo kakvog činjenja. Anders kaže kako je kategorički imperativ takve etike: anticipiraj! – i kako je samo u zamišljanju strukture našeg rada, rada u koji smo uključeni, u predstavljanju krajnjih dejstava našeg rada – put moralne istine. Onaj ko unaprijed misli istinska je moralna figura današnjice.  ”Spoznamo li da je krajnji smisao jednog proizvoda, na kojem i mi radimo, uništenje čovječanstva, znamo šta nam valja činiti odnosno šta ne činiti.” (Anders). Knjiga je proizvod baš kao što je i šaraf, a uzrok i posljedica su udaljeni. – Jasno je, a što priznaje i sam Anders, radi se o etici sasvim nepoželjnoj –  apage satanas! – i zbog toga posve neostvarivoj u širim razmjerima unutar općega duha naše savremenosti. Ali to nije nikakav argument protiv nje.

Upit jednog samrtnika

U Brochovom romanu Vergilije će se hiljadu i jednom upitati o smislu  pjesništva. Za-što? Čemu? U ime čega? Za koga? Broch-Vergilijevo propitivanje opravdanosti postojanja pjesničke umjetnosti, preispitivanje pjesničkog poziva u svijetu u kojem je pobijedila i preovladala Neutaživa Krvožeđ Zla, pitanje je od najvećeg značaja za umjetnost moderne epohe. Jedini način da umjetnost opstane, da preživi i da bude danas. Pitati: kako umjetnost može pomoći čovjeku da se spasi u groltu sumanutog svijeta? – znači tragati za svrhom-opravdanjem umjetnosti. Ne naći tu svrhu, pronaći da ona više ne može postojati – znači osvijestiti i učiniti nužnim da svijest negira umjetnost. Da joj se zatre svaki trag.  Osvijetliti potrebu da se umjetnost potpuno ospori, da se smoždi i satre, da se baci u tmuli bunar zaborava! Moralno bi bilo u tom raspredu stvari osloboditi snage ljudskog duha od toga anahronog balasta, odreći esteskom pravo na bivstvovanje unutar stvarnosti u kojoj je potrebna konkretna i djelotvorna pomoć, otvoriti prostor duhu da se usredsredi na iznalaženje drugih načina pomaganja čovjeku u savremenom svijetu.

Rimbaudovom trojnom formulom gnušanja: smiješno, apsurdno, odvratno – revnosno treba poricati umjetnost kojoj svrhu nalaze u bivanju duhovnim opijumom uskogrudnih, duhovnom rivijerom, pribježištem kukavica od vonjavo-gnjilog svijeta, galerijskom seharom dragulja, svetootajstvenim aditonom u kojemu će se praviti samo duhovne orgije, jednako banalne kao i one tjelesne, treba analitičkom pesnicom razbiti svjetlucavu kristalnu bocu tog eliksira za utažavanje hedonističkih prohtjeva muzeoturista,  neizbježno je ponišiti tu lakajsku umjetnost, uniženu do swanovskih snobističkih nagona, umjetnost koja opstoji tek kao kabare, kao biserna naušnica građanskog društva, ”umjetnost” koja egzistira tek kao scena za častohlepljivo oglašavanje žargona kreativnosti bel-espritske estetsko-misaone laživrhunaravnosti i emocionalnog dvopapkarstva galerijskih konferans-prepelica, kojima ista ta umjetnost znači koliko i pomodarska smaragdna ogrlica kojom zrcale stupanj svoje vaznesenosti ponad i izuzetosti od ovog raspajuće gnjilog-smrdljivog društvenog kokošinjca. Jezgraška umjetnost koja pravi galerijske izložbe i sajamske javne debate pod pokroviteljstvom švedske, slovenačke, njemačke i inih ambasada, slijeposebeljubiva umjetnost koja putuje u New York i nada se da će se tamo nahraniti inspirativnim, poučnim i zabavnim iskustvima, raduje se što će tamo vidjeti najprestižnije muzeje i galerije, kočoperna umjetnost koja zahtijeva snažniji ”feedback” u javnosti. Ne! – takva umjetnost  ne smije postojati! Ne smije umjetnost postojati kao takva. Kao nakit. Kao monstrum. Takvu umjetnost treba ončas zdrobiti! Sasjeći i poništiti!

Nijedna ljudska djelanost ne smije izbjeći moralnu odgovornost pred životom. Pred ljudskom nesrećom, pred gladnim crijevima, pred nasilnom smrću. Umjetnost sve to mora osvijestiti. Život i stvarnost. Nesreću  i zlo. Broch je u cjelosti u pravu kada kaže: ”Ljubav za igrom u umjetničkom djelu nedopuštena je u doba gasnih komora.” Jednako kao i Krleža, Kiš, Sartre, Brecht ili Georg Grosz. Jednako kao i Adorno koji svojevremeno tvrdi: barbarski je pisati pjesme, a ne pomišljati na mrtve Aušvica! Umjetnost ne smije biti izuzeta od glavne ljudske dužnosti, dužnosti čovjeka da služi svom  bespomoćnom bratu – drugom čovjeku. Dužnost, zemaljska dužnost, dužnost pomoći, dužnost buđenja; nema druge dužnosti, i sama čovjekova dužnost prema Bogu, dužnost Boga prema čovječanstvu jest pomoć.* Pomoći čovjeku spoznajama o stvarnosti, izbistriti mu duhovni vizir, omogućiti mu da sam spozna stvarnost, da dođe do istina koje će moralno opteretiti njegovu svijest, uvjetovati njegovu djelatnost, da dokuči istine koje će ga tjerati da saosjeća, da djeluje, da pomogne – umjetnost to može, i umjetnost mora to i činiti!

Pod svjetiljkom Adornovog diktuma, vođeni Brochovim moralnoidejnim putokazima, sa sviješću da je umjetnost vremenita, da je bitak umjetnosti historičan, da se umjetnost mijenja shodno vremenu i prostoru, shodno duhu vremena, ustroju stvarnosti u kojoj biva zatečena, sa spoznajom da svaka vrsta umjetnosti ima svoje mogućnosti, da slikarstvo govori jezikom različitim od jezika muzike, da, zapravo, svaki žanr ima svoje osobene mogućnosti, da drama i roman, iako spadaju pod jedinstvenu oznaku literature, različito sagledavaju stvarnost, i prema tome moraju imati samosvojna obilježja koja određuju njihovo postojanje, opravdanost ili uzaludnost tog postojanja, a u pokušaju preciznijeg odgovora na naše pitanje – pitanje položaja književne riječi danas – ograničit ćemo naš misaoni djelokrug, i umjesto: čemu književnost danas? – upitat ćemo: čemu lirika danas? Kako lirika može pomoći čovjeku danas? – Jer upravo se lirika po svojim neobičnim svojstvima, po svojoj čežnji da se izuzme iz nagrizajućeg crnila svijeta, čini običnim očima najuzaludnijom i najneopravdanijom umjetnošću u jeznoj stvarnosti današnjice.

Vergilijeva brodica pred smrtonosnim hridinama

Svijest o gnjilosti društvenog stabla, kritička svijest o moralnom crnilu svih tih rojta-tirkiznih listova društvene vrhuške, prihvatanje kritičkoteorijskog užeta kojim se odavno počelo daviti utvaru l'art pour l'arta, dakle, negacija svake pomisli o samosvrhovitosti poezije, poništavanje esteticizma, fetišizma oblika, jezičkih eksperimenata, odbijanje estetskog i isključivost u traženju etičkih-idejnih doprinosa, insistiranje na moralnoj odgovornosti pjesnika, na etičkoidejnoj ispravnosti, traženje ideoloških motiva i simbola, kritičnosti spram vladajućih društvenih ideologija (mahom ideološko-politička i feministička kritika protiv narodnjačko-patrijarhalnog vaz-duha vremena), riječju: literarni angažman – credo je tumačenja i pisanja književnosti, pa i lirike, u ovdašnjoj današnjici. Isprvine  se čini da je tom postavkom vrlo lako i  jednostavno odgovoreno na pitanje o svrhovitosti-opravdanosti pjesništva: liriku opravdava njezina etička angažiranost. Tačka. – Ali da se najviši duhovni problemi rješavaju tako jednostavnim potezima – već bismo imali edensku  književnost, što će reći i mnogo bolji svijet. Dakle, bjelodanim se čini da nešto u cijelom tom postavlju nije ispravno…

Negacija, ideologičnost, kritičnost, angažman… Već u kategorijama kojima se vrlo lako da ocrtati stanje današnjeg lirskog duha objavljuje se snažna prisutnost pojmovnog mišljenja. Magnetna polja riječi u ovom slučaju ne varaju. Neporecivo je to sholastično pokroviteljstvo književne teorije nad samom književnosti, prvenstvo teorije koja, poput revne guvernante, usmjerava razviće najvećeg dijela savremene nam literature već nekoliko decenija, a što nije pojava ograničena samo na naše okvire: gotovo sva postmodernistička literatura tek je posljedica planetarija postmodernog pojmovnog mišljenja. Poststrukturalističke konkviste. – Otkud tolika djelotvornost teoriji? Čarobna riječ je – akademija. Uplovivši na akademiju, i opskrbivši se nesamjerljivom grlenošću akademijskih oglašivalačkih mogućnosti, tim stentorski snažnim glasnicama, književna teorija je naglo, u svom akademskom-nakaradnom vidu, postala narednik cjelokupne literarne djelanosti, i nametnula je, u punom značenju tog glagola, ta svoja odveć sumnjiva učenja kao jedino i neporecivo idejno-literarno Vjeruju, a koje se hodom godina realiziralo u maniru najsurovijeg i najnatražnjačkijeg katekizma, umne tromosti i stilskog galimatijasa. I sve je zapravo i počelo, kada su neki uskogrudni kritičkoteorijski kerubini sa svojim svetogvozdenim akademijskim mačevima usmrtili utvaru esteskog, osorno i hladnokrvno, sastrugali maštu i emocionalnost iz literature kao puke igrarije-tričarije, kao cile-mile balast, i utronili idejnost-ideologičnost kao temeljnu i jedinu vrijednost literature. Kao zapovijed Gospodnju. I razdvojili su svjetlo od tame, tojest književnost su podijelili na angažiranu i larpurlartističku. I svjetlost, tojest angažman, imenovaše kao svrhovitu umjetnost i posvetiše je, a tamu, tojest larpurlartizam, prokleše kao bogumrsku drskost i gurnuše je u dubljine mračne pećine zaborava. I reče Gospod: neka bude svjetlost. I bi angažman.

I bi večer, i bi jutro. I bi svijet. Dan prvi.

Ako smo svjesni birokratske suštastvenosti ove jezgraške jednostavnosti – jednostavlja iz kojeg je nastalo to glupavo književnoteorijsko početije slovnoga svjata – nimalo nas ne može iznenaditi njegov plahoviti uspjeh na katedrama, jer su ove oduvijek bile najplodniji humus za najsvakojakije gluposti i koještarije: one (tj. katedre) jesu duhovne drtina u kojoj se rijetko pojavljuje postrukturalistička Vulgata i mogla postati najnovijom svetom knjigom za tu prvoredašku istinsko čulo za umjetničke činjenice, i jasno onda kako je jedino dvolisna misaona mumlavost, mumlavost koja preovladava u akademijskim razumijevanjima umjetnosti otkako postoji akademija. Ali ono začudno i nepojmljivo, jest ono što je zapravo i najpogubnije: – da sama književnost, lirika prije svega, nije napravila protestno izuzeće od tog profesorskog pojednostavljivanja i sveučilišnih direktiva, već je očito sluganski, što će reći posve neumjetnički i sramotno, pala na proskinezu i dopustila da je zakrile ta besperna krila naredbodavajuće pojmovne misli, – i pustivši da bude prepokrivena ovom memljivom duhovnosti, pustila je,  zapravo, da bude utjerana u duhovni kokošinjak.

Osim tog crnokobnog pretakanja teorijskih ideja u liriku, još je jedna okolnost učinila mogućnom ovako zauzničenje lirskog duha, a to je, čini nam se, pogrešno oživljenje tradicije. Oživljenje pogrešne tradicije. – U današnjem, tranzicijskom razdoblju naša književnost (pa i lirika) prevashodno pokušava uformiti energiju moralnog protesta protiv nepravednih socijalnih oblika i shodno tom osjećaju traži poticaje u tradiciji društveno angažirane literature, traži uzore najvećma u djelima dvadesetovjekovnih disidenatskih pisaca, i uslijed prevelike želje da nešto uradi, da pomogne, ta literarna divizija u svom samooblikovanju previđa jednu važnu činjenicu: suštinsku nedjelotvornost angažirane riječi u našem svijetu. – Nekada su mecima ućutkivali ljude i spaljivali im knjige bojeći se djelovanja tih knjiga, danas im mogu slobodno pustiti jer u svakojakoj rici i krečanju neće se čuti riječi istine; nekada su gonili ljude u logore zbog riječi, danas te ljude drže u logorima od riječi; nekada je riječ značila mnogo, danas, ni koliko pet para. – Savremena poetska linija previdjela je korijensku razliku između položaja riječi u našoj stvarnosti spram stvarnosti Ovidija, Shakespearea, Marina Držića ili Voltairea, Bulgakova, Babelja, Platonova ili Piljnjaka, Solženjicina ili Šalamova, Gumiljova, Ahmatove, Mandeljštama ili Brodskog, Kundere, Havela, Herberta ili Miloša, Daviča, Dedinca ili Đilasa, Andrića ili Selimovića, Kiša, Kovača ili Pekića, ili Formana, ili Lazara Stojanovića, Žilnika ili Makavejeva, – ukinula je razliku između našeg  Zeitgeista i onog Brochovog i Adornovog, a previdjeti taj suštinski trenutak razumijevanja povijesne situacije riječi, značilo je biti preneoprezan, ne imati istinsko pjesničko čulo, značilo je precijeniti  moć riječi u današnjici, vjerovati da riječ moćna, da ozbiljno djeluje na stvarnost, i pisati tako, značilo je – pogrešno pisati! – Danas je riječ moćna samo u Kini, kako veli  g. Assange, dok je u našoj civilizaciji djelotvornost riječi u smislu intelektualnog angažmana potpuno osakaćena-onemogućena, kako smo vidjeli i u slučaju Wikileaksa i g. Assangea.

Iz te greške-korijena izrasle su i ostale žile-pogreške, koje nazivamo još i osnovnim tendencijama naše savremene lirike: svođenje lirskih kvaliteta na ideologična dejstva, zazor od ”formalizma”, od ”versifikatorstva”, koji je u poteskoj stvarnosti ostvaren kao zazor od iskonske težnje lirskog ka oblikotvorenju, ka tvorjanstvu, otklon od liričarske opsesije formom, ništenje estetičkog, poništenje kladenaca mašte i osjećaja-senzacija kao osnovnih vrijednosti lirskog žanra, onemoćenje slike i metafore, osiromašenje rječnika i okljašćenje ritmičkih linija, otklon od sugestije, od tame jezika, od magije i čarolije, od maštovnih vratolomija-duhovježbi, unižavanje lirskog iskaza na zrakopraznu značenjsku prozirnost, na diluvijalnu novu osjećajnost, na nepoetsku izravnost, čak na izravnu političnost, na skarednu političku tendenciju, na stil bez valjanog umjetničkog valera, na trivijalno bilježenje trivijalne stvarnosti! – Markiza koja izlazi u pet sati – u stihovima!

I neophodno je upitati: čemu sve to? Kako takva lirika može pomoći bilo kome danas? – Neprijeporno je da takva lirika – kao i bilo kakva lirika, kao i bilo koja književnost i umjetnost – može o svemu maštati, samo ne o ravnopravnom takmičenju sa popularnim oblicima kulture u stvaranju općega pogleda na svijet. Lirika nije, niti može biti, korito koje usmjerava tu nepregledivu rijeku svijeta, ona je tek putanja koja vuče jedan tanušni rukavac čitavim vasionama odsječen-udaljen od strmenitog valovlja koltečine stvarnosti. Ali to je već grijeh svijeta, a ne lirike. Zbog nemogućnosti sveobuhvatne djelotvornosti nećemo joj prigovarati. Nemamo pravo. Niko nije prinuđen da ikoga čita. Ali itekako imamo pravo spočitati joj ako vjeruje da stihom može mijenjati stvarnost, i da sukladno tom vjerovanju uobličuje svoj stih. Ukoliko ne vjeruje u dejstvenost – onda je potpuno apsurdna, jer je samom svojom poetičkom strukturom (ideologičnost i značenjska prozirnost) ukazuje da je orijentisana na neposredno djelovanje, da se u samoobličenju vlada načelom djelotvornosti i pristupačnosti. U prave će se čvorove od protivurječja angažman-lirika zaplesti tek kada upitamo, o njezinoj djelotvornosti, uopće uzev. Odgovor na to pitanje zahtijeva prethodno odgovor na pitanje: ko čita liriku? Jasno, liriku čitaju čitaoci lirike – dakle, ljudi koji su neprinuđeni bilo čime spremni uzeti u ruke stihozbirku. I to nisu bilo koji ljudi, već čitaoci koji vjerovatno već imaju određeno iskustvo čitanja lirike, što će reći jedan nadobični senziblitet. Ako ti čitaoci lirike odluče pročitati naše savremene lirike, da li je moguće očekivati da na njihov nadobično složeni senzibilitet djeluje to kinjenje novinskog stila u stihovnoj formi? Da li unebovapijuće angažman-lirske mazarije mogu izazvati bilo kakav utisak, senzaciju, emociju? – bilo kakvu buru u mašti takvog čitaoca? Da li može djelovati ta zrakoprazna prozna prozirnost značenja tih stihova koje čitamo kao novinsku prozu? Ne, jer – cilj je angažirane stvarnosne lirike u osvješćivanju i neposrednom prikazivanju nedaća društvene stvarnosti i izražavanju protesta protiv tih stvarnosnih nakaradanosti. Razumljvo, ali zašto pisati lirske pjesme zarad takvih ciljeva!? Ne postoje li žanrovi (umjetničkog i neumjetničkog pisanja) koji su danas mnogo efektivniji i pristupačniji za uformljenje izravnog moralnog protesta protiv socijalne stvarnosti, žanrovi  dostatniji od šačice riječi jedne lirske pjesme?!

Naš lirski angažman je krikom zazivanja moralne odgovornosti toržestveno osporio pravo bilo kakvoj lirskoj  drugačijosti, ali je i vlastitom praksom grlanja pokazao kako moderni stih ne podnosi idejno bojadisanje, a što nas na koncu postavlja pred, zloguko i onespokojavajuće, ali ipak neminovno pitanje: je li umjetnost lirike izgubila u svijetu tehnike vlastitu svrhovitost? Je li došao trenutak njezine smrti? Je li već umrla?

Moderno vrijeme: lirika i tehnika

Kako je moguća lirika u modernoj zapadnoj cvilizaciji? U svijetu građanske kulture, tehnike, industrije, tržišne privrede, gradske halabuke? – Na to je pitanje prije više od 160 godina odgovorio volšebnik Baudelaire, i tim svojim odgovorom utro put modernoj lirici, poetici koja je trajala više od stotinu godina, i koju će pojmovna misao osporiti u postmoderno vrijeme (doba koje neposredno prethodi našem), u vrijeme otkrivanja grozota njemačkih i sovjetskih logora.

A u tom žestokom maršu kritički nastrojenog duha poetika moderne lirike poništena je kao nedopustivo bježanje u onostranost, u zavjetrine bjelokosnih kula oniričkih vrhunaravnosti, kukavičije bježanje u kukavičija gnijezda pred moralnim obavezama, pred kukavnom stvarnošću logora i gasnih komora. Danas je, nakon te jarosne kritičkoteorijske kritike modernog pjevanja, u metaknjiževnom govoru, ostala samo ujednostavljena slika-sjên te nimalo jednostavne poetike: moderna lirika je bijeg od stvarnosti, bijeg od stvarnosti je eskapizam, eskapizam je konformizam, a konformizam jeste moralna ništavnost. Tačka! – Ali sve nam se čini da ta dva-i-dva-su-četiri postavka i nije baš ovdje održiva: lirika Rimbauda ili Mallarméa, Ungarettija ili Montalea, Jimenesa, Saint-John Persea ili Celana, mora imati višega smisla negoli merkantilni ples pariških kabaretkinja. Zato se vratimo korijenima stvari.

Tehnički razvoj je presudno utjecao na formiranje moderne lirike. Posebice se to odnosi na razviće sredstava masovne komunikacije i naučno-obrazovnih institucija u strmenitom razvoju tehnološko-grafijske kulture 19. stoljeća. Odjednom je pjesnički djelokrug sužen do krajnjih mjera: astronomi, geografi moralni filozofi, psiholozi i ostali eksperti pojavili su se iznebuha i preuzeli od pjesnika službu spoznajno-moralnih učitelja, dok su razbuktani eseji, traktati, rasprave i novinski članci doveli  u pitanje opstojnost samog lirskog žanra. Tehnika je zadavala poeziji smrtonosni udarac. Pjesnik je ostao bez svrhe. Vidimo ga kako hiljaduosamstočetrdesetih udara glavom o zidove pokušavajući dokučiti izlaz iz te izbe. I onda čudo! – Već je romantizam napravio pokušaj pisanja lirskog sneruke, putem otklona od mozgovnog modela klasične lirike, pokušaj pronalaženja spasa u mašti i iracionalnosti, i taj romantičarski putokaz će omogućiti modernoj lirici da dohvati i uobliči novo načelo lirske samosvojnosti, i da opravda pjesnički poziv: ”Prirodnim procesom pesnik se vratio staroj magijskoj koncepciji svoga rada i ponovo je postao neka vrsta šamana čiji uspeh leži u hipnotičnom uzbuđenju koje uspeva da izazove u drugima. On s vremena na vreme može da ispolji zapanjujuću moć pronicanja u ljudsku dušu, ili da izrazi ono što leži skriveno u mnogim srcima, ali njegova glavna dužnost, njegova osobna funkcija, jeste da očara, stvori utisak, efekat.”* Pjesnik može ono što niko drugi ne može. Ni svećenik, ni naučnik, ni novinar, ni zabavljač, ni filozof…

Moderni pjesnik je ucijelo svjestan ograničenja svog djelokruga, i od toga je uspio napraviti vrlinu: usredsredivši se na sebe samog on shvata da mu je poslije tog tehnološkog potopa ostao samo jezik, jezik kao takav; i usredotočivši se na taj svoj jezik (jezik stiha), i razlučivši ga od osvakodnevljenog značenjski prozirnog jezika proze, napravio je od stihovnog jezika magijski jezik, i od tog jezika učinio moćnim sredstvom za magijsko djelovanje na ljudsku senzitivnost, i iz tog dejstva izvukao vlastitu svrhu. ”Nema rječitosti; nema pričanja; nema mudrovanja, ni onih najdubljih; nema direktnog pribjegavanja općim strastima; nikakvog prepuštanja uobičajenim formama; ni trunke tog ”što ljudskije” koje uništava toliko pjesama; uvijek jedan neočekivan način iskazivanja; govor nikada podređen ponavljanjima i uzaludnom zanosu prirodnog lirizma, očišćen od svih određenja osrednjeg napora; neprestano podređen muzičkom uslovu, i uostalom zakonima konvencije čija je bit da se ravnomjerno suprotstavlja svakom naginjanju prema prozi… Šta želimo, – ako ne da proizvedemo utisak moćan, i neprekinut bar jedno vrijeme…” To su riječi modernog lirika. – Rasporediti riječi tako da podstaknu čarobne utiske, da sugestijom zavedu čula, da osvoje čitaočev duh magijom ritma, muzikom stiha, posebno čarobnim treprenjem slika oniričkih pejzaža u čitaočevoj mašti, a sve zarad stvaranja-prenošenja jedinstvenog – ničim drugim ostvarivog – duševnog stanja kod čitaoca, emocije, senzacije, stanja koje nije izazvano razumijevanjem već osjećanjem, uživljavanjem. Maštom.

Kombinovati odsječke stvarnosti po analogijskim putanjama, stazama sna, vijugavim puteljcima mašte, po slobodnom plutanju i šikljanju asocijacija. Probuditi jezik. Spajati nespojivo. Vidjeti neviđeno, dospjeti u nepoznato. Dokučiti nedokučeno. Dokučiti nedokučivo! Ili kako reče Vidoviti Dječak: osmotriti nevidljivo, čuti što se ne čuje! stići do neznanog! – ”On stiže do neznanog, i kad bi na kraju čak i poludio i izgubio moć shvatanja svojih vizija, on ih je ipak vidio! Pa nek se rasprsne u svom zaletu do nečuvenih i nenazovljivih stvari: doći će drugi strahoviti radnici i nastaviće na novim horizontima na kojima se on srušio!” (Rimbaud). Cilj koji ova rimbaudovska vidovnjačka zanesenost daje pjesniku jeste – pronalaženje novog jezika! Istinski cilj modernog pjesništva. Cilj koji je zadatak. Put ka Napretku. Pronalaženje novog svijeta. U mašti. U jeziku. – Slike koje grade strahoviti radnici moderne lirike jesu slike na koje oko nije naviknuto – potpuno začudne slike. Neshvatljive. Taj novi jezik za kojim tragaju i koji nalaze jeste jezik koji je nesnošljiv za obične oči. Oči općega ukusa. To je potpuno taman jezik za građanske duhovne poglede – za unegližejenu maštu, za palanačkofrajlinsku osjećajnost, za razroke poglede gospodina Filistra. Za vaskoliku publiku jezik moderne lirike je – apsolutno ništa! – i zato moderni liričari nikada nisu stekli naklonost bezimene gomile, niti će je kada steći. To je njihova odluka. Njihova odlika. Oni svoje poklonike osvajaju glavu po glavu.*

Biti nedokučiv za buržuja (dakako) nije prevashodni cilj modernog pjesnika, mada se suština krije u mukama pri čitanju. Cilj modernih jeste da omoguće  teško i mučno čitanje, sporo čitanje. Golgotsko čitanje. Čitanje svake riječi ponaosob. Čitanje-duhovježbu. Čitanje nadopjevavanje. Čitanje koje će biti potpuna napregnutost duha, osobito imaginacije. Rastezanje opsega mašte, bogaćenje asocijativnog polja, usložnjavanje osjećajnosti. Riječju: širenje senzibliteta. Moderna pjesma čezne za takvim čitanjem. Moderni čitalac lirike želi takvu pjesmu. ”Lakoća čitanja jedno je od pravila u Književnosti nakon prevlasti sveopšte žurbe i listova koji vode i uznemiruju taj pokret. Svi žele da pišu samo ono što bi svako mogao napisati. Uostalom, pošto se u literaturi radi o tome da zabavimo svoga čoveka ili da mu pomognemo da ispuni vreme, ne zahtevajte napor, ne podsećajte na volju: ovde trijumfuje uverenje, možda, naivno, da se zadovoljstvo i muka isključuju. Što se mene tiče, priznajem, ne uspevam shvatiti gotovo ništa u knjizi koja mi se odupire.” (Valéry) Moderna lirska pjesma nije roba serijske proizvodnje, ne troši se jednokratnom upotrebom. Niti je moderni čitalac lirike poživinčeni potrošač! On moli (naše savremene milosrdne angažirce) pjesnike da ga muče. Da mu se odupiru. Jer čarolija ne dolazi sama!

Čarolija moderne lirike nije proizvoljna igrarija. (Osim u nekolicini ekstremnih slučajeva). Jezička magija, tama jezika, maštovne vratolomije uvjetovane su pjesnikovim duhom, što će reći  pjesnikovim doživljajem stvarnosti, što onda znači i stvarnosnim prilikama. O tome lijepo govori sam Baudelaire: ”Mašta razlaže (décompose) vaskoliko stvaranje; ona prema zakonima koji izviru iz najdublje unutrašnjosti duše sabira i raščlanjuje na taj način nastale dijelove i od njih stvara jedan novi svet.” Ergo: modernolirsko Nepoznato određeno je zakonima pjesnikovog duha. Nije izraz, ali nije ni neovisno-proizvoljna tvorevina. U tom smislu nije ni moderna lirika moralno neutralna prema modernoj stvarnosti, – iako nema govora o neposrednom moralnom ocjenjivanju. Osjećaji splina, napetosti, straha, jeze, očaja, slobodočežnje, gnjeva, slike utvara, škorpija, pauka, zmija, krvi, pustoline, puste zemlje, čudovišne gvozdene ptice, močvare krvi, mrtvog korita i slične, disonantni i zbunjivi jezik, – sve ono što nalazimo u duševnom uzduhu moderne lirike, zasigurno govori nešto i o stvarnosti u kojoj ta lirika nastaje. Jedna poredba sa modernom muzikom može nam najplastičnije ilustrovati odnos: moderna stvarnost – moderna umjetnost. Na jednom koncertu Schönbergovih djela – vrijeme je to kraja fin de siéclea – došlo je do skandala, koji je završio sudskim procesom, a sve zbog utisaka koje je proizveo Schönbergov atonalni (moderni) stil na duše u konferans-gledalištu naviknute na blagopojne pramaljetne note Johanna Straussa Mlađeg. Jedan ljekar je tom prilikom dao sljedeće stručno mišljenje: ”Za veliki dio publike ova muzika je bila toliko nadražujuća da je više osoba pokazivalo spoljne simptome teške nervne depresije.”*

Poezija živi od mijene i neprestano se hrani novim i nepoznatim. Ne podnosi programe. To nam je previše jasno da bismo na ovom mjestu pokušavali pisati manifest za neku ”drugu modernu” ili slično. Neka pjesnici pišu ”kako osjećaju da treba i da je neophodno”. – Ali čini nam se neporecivom činjenica da je moderna lirika itekako živa i potrebna, i da bi, sukladno svojim kvalitetima, morala biti predmet najvećeg zanimanja savremenog čitaoca. I pjesnika. Jer ono što nam ona nudi je ono što nam danas treba – pomoć u saznavanju svijeta. Sutra već može biti drugačije. Već sutra može biti ponovo kao jučer, već sutra može moderna lirika prestati biti pomoć, i ponovno postati barbarska pojava neodgovorna prema stvarnosti gasnih komora. Važno je zadržati svijest o kretanju.

Uže spasa od vlasi lirike

Suzdržat ćemo se od osmišljavanja tog sutra i upitat ćemo: kako nam moderna lirika može pomoći danas?

Osim univerzalnog značaja moderne lirike, koji se ogleda u svekolikom bogaćenju senzibliteta, neophodno je osvijestiti i koje su to dimenzije u konkretnom u kojima nam moderni stih može pružiti pomoć. I kako može. (Bez tog odgovora – makar djelimičnog – , bez svijesti o dijalektici općeg i posebnog, zalazimo u intelektualnu halugu u kojoj vreba neprestana opasnost da potonemo i udavimo se u blatu lažnouniverzalističkog praznolovlja. Žargona essentiae.) – Osim što nam je blizak moderni osjećaj svijeta – današnjica i svijet u kojem nastaje modernolirsko pjevanje slični su po mnogo čemu, posebice po društvenim uzglobljenjima intelektualca-pojedinca – i osim što je taj osjećaj svijeta tako tačno ovaploćen u jeziku moderne lirike, u predstavama moderne mašte, čini nam se da raspojasanost moderne mašte ima još jedan važan smisao. Smisao koji izvire iz korijenske povezanosti moderne tehnike i lirike. Vratimo se na trenutak Utemeljitelju.

Baudelaire prezire tehniku i rugački se smije vjernicima tehnološkog Progresa. Pjesnik svu tu halabuku-gungulu vidi kao sveopće uniženje duha i jezika. (Uopće uzev, svi moderni liričari, odreda, odbacuju mitove mašinizma.) Posebno je zanimljiv Baudelaireov odnos prema fotografiji – prezire fotografiju. U svojoj poetici on pravi oštar otklon od (realističkog)  podražavalačkog prikazivanja, i odabire put – maštovnog preobražavanja stvarnosti u lirskoduhovne figure: ”U izobličavanju vlada moć duha, a njegov rezultat je daleko vredniji nego ono deformisano.” (Hugo Friedrich) Ili – surnaturalisme, kako pjesnik jezgrovito naziva svoje načelo.

Surnaturalisme ili surréalisme – nije li to zapravo naša stvarnost? Sjetimo se na ovom mjestu fusnote o Andersovim tumačenjima-otkrivanjima posljedica Tehnike. – Stvari nadilaze svoj izgled. Svijet je nad-realan. Svijet se skriva. Svijet krije svoju nadrealnu-vrhunaravnu istinu opsjenarskom koprenom lažnog izgleda. Ili vještačko-nasilnom izolacijom ljudskih djelanosti. Svijet laže: ”naš svet naprava koji se sastoji od monstruma, ili je beznačajan i neupadljiv, ili nam je namerno sklonjen sa očiju. Ali onaj ko umesto očiju, koje danas ničemu ne služe, ima u glavi maštu vidi baš u toj neupadljivosti ili nedvidljivosti monstruma monstruoznost današnjice.” (Anders) Tehnika ukida istinski izgleda stvari i obezvrijeđuje neposrednost čulnih podataka . Ukida neposrednost ljudske djelanosti. Ukida stvarnost samu.  I da bi stvari bile gore nego što nam se čini da jesu, tehnika još prikriva to svoje zločinaštvo. Prikriva ga ničim drugim do realizmom.

Svijet je lažljiv i horizont naših čula postao je ograničen. Svijet vara čula, čula varaju svijest. Vara se najviše onaj što misli da još uvijek može vjerovati svojim očima. Stvarnost je postala natčulna. Nadrealna. Realista koji i dan-danas vjeruje isključivo svojim čulima i čulnima podacima postaje začudnim obratom vlastita negacija – eskapista. Nad-realista. Postaje (nezlonamjerno, ali ipak) lažljivac. Fotografija bombe ili banke ne može predstaviti istinu te bombe i te banke, već samo njihov čulni lažni izgled, tek mašta uspijeva dokučiti istinu, tek maštovna predstava smrtonosnih-zločinačkih dejstava bombe* ili banke odaje nam njihovu  istinu. Istina je u tom smislu aletheia. Dovođenje u stanje neskrivenosti. Otkrivanje. Jedanko kao i u slučaju ostalih stvari i djelanosti što skrivaju svoju bit. Nadrealizam postaje realizmom, realizam postaje nad-realizmom. Vrtoglavi preokreti metafizičkog karusela: Bog se igra s pameti ljudskom! A Bog pjesnika, kako ga naziva vidovnjak Rimbaud, shvatio je to prije više od sto šezdeset godina, sve to što čovječanstvo neće svariti ni za još sto šezdeset hiljada godina!

”Francuska publika (ako iz nje izuzmemo nekoliko umetnika i nekoliko pisaca), nije umetnička, prirodno umetnička; ta publika je filosofska, moralistička, dosetljiva, ljubitelj priča i anegdota, sve što hoćete, ali nikad spontano umetnička. Ona oseća, ili prije, sudi, postupno, analitički. Drugi, više favorizirani narodi, osećaju odmah, sve u isti mah, sintetički.”* Razlika između Baudelairea i sveopćega (ne samo francuskog, već) čovječanskog duha jeste, zapravo, razlika između bespregledno bujne lirske i trogloditski-koristohlepne uzane mašte jednog građanina. Razlika između poetskosintetičkog bokora-uma i birokratskoga uskoanalitičkog uma-strnjike. Razlika između sposobnosti i nesposobnosti da uobrazimo, da zamislimo, da predmet i bez njegove prisutnosti predstavimo sebi u unutrašnjem zoru, dakle,  da sebi predstavimo, u svijesti da dočaramo, da ugledamo – žive slike živih ljudi koji pate, a niko ne zna zbog čega! – predstavu cjeline i predstave dijelova, da uvežemo sve te fragmente naoko bezglave juranjave činjenica, jurnjave slika i ljudi, iz neposrednog i posrednog viđenja i čuvenja, u višu povezanost. Sposobnost da spoznamo. Sposobnost da zavirimo u stvarnost, stvarnost nedostupnu samom razumu ili samim čulima, ili samoj mašti ili samoj osjećajnosti, a dohvatljivu samo cijelom duhu, što će reći, i razumu, i čulima, i emocionalnosti, i mašti koja objedinjuje sve to i pokreće se svim time.

A saznat ćemo istinu tek ako budemo bili sposobni da je saznamo, ako budemo imali duhovne oči kojima ćemo moći i znati je dokučiti, ako budemo imali dovoljno duha, dovoljno maštovne moći da je sagledamo. A imat ćemo takvu maštu tek ako pristanemo da nas muči umjetnički jezik, ako budemo pomno gledali i slušali umjetnost, ako budemo revno kupili kapljice iz čarobnog kladenca lirike. Lirike koju trebamo kao nikada do danas! Jer – Treba ostati apsolutno moderan! Treba biti vidovit! Zbog istine, zbog pravde, zbog Opravdanja. Neka to bude naša ljudska dužnost. – Naravno, imati lirsku imaginaciju ne znači imati i istinu, – ne znači i željeti, htjeti i moći znati istinu. Ali znati istinu bez lirske velemašte, danas, u ovakvom svijetu, čini nam se posve nemogućnim. – A moramo znati istinu, i govoriti istinu, istine same radi. Radi nas samih. Jer, tek kada spoznamo istinu moći ćemo se spasiti, i tek kada kažemo istinu moći ćemo pomoći. Tek tada ćemo moći spasiti pojedinca. Ili bar moći pokušati. Pokušati pomoći sebi. Pomoći drugome. Pomoći čovjeku!

* U tom horizontu za sada je zanimljivo pitanje koje postavljaju neki novinski analitičari: zašto je od mogućih 100 miliona diplomatskih telegrama – koliko je više od 11.000 američkih diplomata širom svijeta na temelju svakodnevnih aktivnosti u periodu od 1991. do danas moglo napisati – odabrano samo tih 250.000? – je li to puka slučajnost? Ili je to planirana selekcija iz ko zna kojih razloga?

* Zastarjelost čovjeka (prev. Vera Stojić)

* Takva priroda rada posljedica je tehnološkog razvitka, i nije se – ne bi se – mogla ispraviti ni u socijalističkim političkim sustavima.

* Vergilijeva smrt (prev. Truda Stamać)

* Cecil Bowra: Naslijeđe simbolizma (prev. Dušan Puvačić)

* Paul Valéry: Mallarmé (prev. Kolja Mićević)

* Casper Höweler: Muzički leksikon (prev. Ilija Vrsajkov)

* Anders vjeruje da tehnika svojim mogućim dejstvima prevazilazi čak i dosege mašte što zove ”prometejskom razlikom”:  ”razlika između maksimuma onoga što možemo da proizvedemo i (sramno malog) maksimuma onoga što možemo da zamislimo.” Možemo li zamisliti konac svijet, koji smo, objektivno gledajući, a tehnici zahvaljujući, u mogućnosti i ostvariti?!

* Romantična umjetnost (prev. Aleksandar Arsenijević)