I tako ne postoji niko ko će mladim intelektualcima, u njihovom vidokrugu i djelokrugu ukazati na kulturno polje izvan matice, na tendencije protiv struje, što će spriječiti stvaranje novih modela…

Piše: Mirnes Sokolović

(Tekst objavljen u prvom broju časopisa sic!)

O neodoljivom osjećaju našosti i drugim udobnostima

Kulturni sistem intelektualca, obim njegovog uma i instrumentarija, stava i nazora, unekoliko zavisi od kulturnog modela u društvu unutar kojeg intelektualac živi: jugoslovenski intelektualci su mahom poticali iz intelektualno neemancipiranih porodica, iz seljačkih i neprosvijećenih miljea, obilježenih epskim etosom i ideologijom patrocentrizma, ali im je sistem omogućivao putovanje, a sintetični i interkulturni model kulture im je priređivao susret s Drugim, postepeno postajanje Drugim, razbijanje svih stereotipa…

Danas, u nacional-modelu kulture, jednostavno je onemogućen napredak – bošnjačka akademska, intelektualna i politička elita vratila nas je u predmoderno vrijeme kao da se nakon toga ništa nije dogodilo, kao da nikakav napredak nije ostvaren u međuvremenu. U kontekstu ratnog raspada vrijednosti, uspjeli su inaugurirati sve kulturne relikte toliko zlokobne po pojedinca: pasatizam, nacionalnu mitologiju, patrocentričnost.

Drugi i ostali su ušli u period neviđene obespravljenosti, koji traje (evo već) više od čitave decenije, u kome su prisiljeni trpiti kanonizatorske ovlasti, bošnjačku bolećivost, svekoliki stravični napor kojim se naciji nastoji nadoknaditi uskraćeno djetinjstvo. Dok traju obuhvatni radovi na vaskrsenju nacije, ostali i drugi imaju gubicu držati zatvorenom!, odaslano je na sve strane.

U osnovi bošnjačke kulture jeste disidentski postament, poručuje nam se, i svako dekonstruktivno djelanje na njenom biću jeste čin ravan najgorem varvarstvu i ludilu. Bošnjačke kulturne tekovine su više nego dostatne svakom intelektualcu. Dopušteno je njihovo odmjeravanje s drugim južnoslavenskim modelima, u svrhu vehementnog konstatovanja bošnjačke toržestvenosti i preimućstva. Disidentstvo kao postament vladajuće i tlačiteljske kulture danas neprijeporno caruje, što je oksimoron samo po sebi.

Mladom intelektualcu danas je uskraćeno i svako širenje pogleda, jer mu je onemogućeno da putuje. Pridodamo li tome lošu kulturnu proizvodnju, ili slabu prevodilačku kulturu, krug koji nas skoljava postaje očitiji i zlokobniji. Bivstvovanje u interkulturnom modelu također je izričito zabranjeno. Mladi intelektualac danas cijele godine živi na kružočnom području čiji je radijus vazdušna linija koja je duga tridesetak kilometara. Uskrativši mu susret s Drugim, intelektualca je jednostavno zarobilo, navelo na slavljenje jedne i jedine matice koja je jedva relevantna unutar južnoslavenske interkulturalne zajednice, koja je (opet) jedva relevantna u evropskim okvirima. Slavljenje i veličanje nacional-matice postalo je moralni i intelektualni imperativ!

***

Sve jasnijom postaje ta fino razvedena tkanina nastajanja aktuelne epohe bez epohe, taj banalni mehanizam dubljenja provalije u kojoj su trenutno strovaljene bh. društvo i kultura. Sve očitijim postaje raspad vrijednost kojem nazočimo, sve bjelodanijom je pustolina u kojoj govorimo i pjevamo u vjetar, sve bolnije dahćemo u vakuumu koji nas opkružuje, svaki čas nam ruka propada u crvotočnim i lohotnim kulisama, koje igraju ulogu društvenih datosti, otvarajući svojom razgradnjom duboke ponore na čijim se ivicama jedva zaustavljamo. Nakon takvog umaknuća propadanju, grozničavi i prestrašeni odlazimo u neizvjesnost odlučni da se više ni na šta ne oslanjamo, odnoseći na rukama otužni smrad od gnojnog tkiva kulisa koje se rastakaju.

Jasno je da su epohu sveopšteg raspadanja anticipirali i ratna trauma i odlazak inteligencije… Nacionalističko-folkloristički (tobožnji) intelektualci, zauzevši centre moći, decentno su i uljudno protjerali sve neistomišljenike, intelektualce odnjegovanog i pluralnog identiteta, nenacionalstvujuščeg kulturnog sistema, promicatelje interkulturalnosti…Jasno, bilo je i neuljudnijih protjerivanja.

Konačno se (još jednom) potvrđuje teza o Dvadesetom stoljeću kao eposi jednog rata ili jednog totalitarizma: prešutkivanje i marginaliziranje bošnjačke kulture u doba blagog jugoslavenskog totalitarizma, omogućit će kanonizatorski polet i višak emocija pri kanoniziranju bošnjačke književnosti, te kolektivistički patos i bolećivost prema uskraćenom djetinjstvu bošnjačke kulture. Ratna trauma i sveopšte uništavanje, kanonizatore će ponukati da pred bošnjačkog intelektualca stave kolektivističke i nacionalne imperative. Omogućit će im uspostavljanje uske etičke paradigme i manjak tolerantnosti. Dopustit će legalno zasnivanje novog totalitarizma.

Takve ideologemske impulse oni su usmjerili u budućnost, i nesumnjivo je da rezonanse takvog angažmana, u kolanju kulturne energije u društvu, dopiru do danas – u doba nacionalističke totalitarističnosti intelektualne misli i nepodnošljivog ideološkog pritiska na intelektualce koji hoće zadržati svoju poziciju margine, nepripadništva i autonomnosti.

Promicatelji interkulturnog poimanja su, dakle, udaljeni iz kulture. Etični glasovi intelektualaca koji su predstavljali disidentsku i kritičku masu u jugoslovenskom društvu, koji su razotkrivali titoizam i nacionalizam, u bh. kulturnom i društvenom prostoru se jedva čuju. Jednostavno su nestali u razvedenoj proizvodnji odsustava i stanju vječnog razilaženja, koji tako uspjelo stvaraju prostor za društvenu pustinju u kojoj svaka datost ima ulogu vrijednosti.

Briljantne jugoslovenske interkulturaliste srećemo danas na  marginalnim prostorima izvan svih društvenih područja gdje bi mogli djelovati, stvarati i emanirati među ljudima bolje kulturne modele, gdje bi sa učenicima mogli zajedno sanjati bolju epohu, koju bi tako svi zajedno anticipirali. Oni danas djeluju skrajnuti od svih svjetala nacionalno podobnih medija, pišući  u beskraj o istovjetnosti nacionalnih i soc- kulturnih struktura, o nepodnošljivo licemjernom prestrojavanju soc-intelektualaca koji su ponovo zauzeli vrhuške, više ili manje skrivajući svoju odanost naciji i religijskim strukturama u transnacionalnim vremenima. U drugom slučaju, intelektualci interkulturalisti raseljeni su širom Evrope i umukli su.

Nesumnjivo je da je današnja epoha (koja obuhvata i rat) posljedica i larpurlartističkog hira (tobože) autonomnih jugoslovenskih intelektualaca, koji su se grstili društvenog angažmana i razračunavanja sa nacionalistima. Posljedica je malograđanskog hira đilasovski shvaćene nove klase, koja je u ime očuvanja društvenih pozicije ostavljala u mraku niže klase, odbijajući njihovu emancipaciju. Larpurlartizam i pragmatizam i danas tako pogubno djeluju na intelektualčev angažman.

***

A nakon potonuća jugo-projekta, nakon što legitimno zavlada nacionalizam, nakon što bude konačno prognan interkulturalizam, bh. društvom je počela pirovati našost, taj neodoljivi osjećaj sigurnosti koji se širi društvenim ćelijama, među našim ljudima, okruženim također našim ljudima, s kojim u udobnosti svojih kabineta govore o našim temama. Kadrovici i kovači našosti su najaktivnija društvena grupa danas, jer tako revno rade na svom uhljebljenju i pribavljanju raznih udobnosti.

I tako ne postoji niko ko će mladim intelektualcima, u njihovom vidokrugu i djelokrugu ukazati na kulturno polje izvan matice, na tendencije protiv struje, što će spriječiti stvaranje novih modela, uspostavljanje novih epoha, gibanje ideja, u ime uspostavljanja uskog modela u kojima će najzloćudniji ideologemi imati vrijednost vrhunaravnih istina. Jer čitave generacije intelektualaca odrastaju na našosti.

Vremenom će svi postati isti, svi će se u dušu poznavati, svi će biti samo naši…

Kakva će to biti osiromašenje svih vrijednosti, kakva kulturna bijeda! Mržnja pisca i intelektualca na takvu oskudnost, na takvo intelektualno i kulturno siromaštvo, dovest će do žestokih poetičkih prevrata, neviđenih osporavanja i poništenja tradicije. Naravno, ako u toj budućnosti koja nas neodgodivo čeka, uopšte bude vrijednih pisaca i intelektualaca, ako oni ne budu protjerani i ućutkani… Ako vrijedna književnost posvema ne nestane, raspadajući se u epohi sveopšte iscrvotočenosti i rastakanja vrijednosti. Ako barbarska epoha konačno ne trijumfuje odnijevši sve.