Prije neki dan konačno primijetih da još uvijek nisam umro. – Vidim kako u posljednje vrijeme, reče mi neko, samo razvijaš šesnaest kilometara dugu svoju dešperaciju, odavde do Bjelašnice i nazad, kao neki svoj sumračni plašt. Neću pogriješiti ako kažem da si zadnjih dana sve više ona mračna pletilja koja zarobljena ne posustaje u blagoti jednog ambisa, usred šume, ušiju začepljenih samo mirisom crnih borova. – Da, upravu ste, kažem, tačno je da se u zadnje vrijeme bodem po nekoliko puta otrovnim žalcima one svoje glasovite vjere da ništa neće biti dobro, da je apokalipsa sutra, da ću ostati smrvljen čim izađem na ulicu. Nećete se možda iznenaditi ako vam kažem da se tom zaraženom injekcijom posljednjih dana uživam bosti ravno u talamus. – Nisu li zato, pita neko, ti glasovi onako ljubičasto prelomljeni kroz aromatičnu smolu? Siguran sam da dopiru do tebe više kao hučna simfonija pet-šest sova i tri stotine lišajeva, nego što bubnjaju, onako kako bi doista trebalo, kao uhiljadostručeni krik mladih ljudi, što u klimaksu socijalnog nezadovoljstva, ruše i pale zgrade državnih institucija, kao neobična stihija. – Naravno, kažem, naravno da je ono drvo snažno stisnulo svoje noge jednu uz drugu, a krda bikova su već umaknula štakama koje su ih ganjale cijelu noć. Doista vam govorim, nije se nekad loše liječiti ovim beskrajnim kurama spavanja i prebirati kasnije po snovima kao po kartama, iako proročica već dobro zna da oni ništa ne znače. Moje lebdenje je ionako završeno, sada neka drugih. Mi smo stigli do kraja. – Bojim se samo, kaže, da i mene jednom ne isprošivaš tom avetinjom i sparušiš kao muhu do raspadanja. Uskoro ću te proglasiti paukom otrovnim, ako tako nastaviš. – Ako već na sve gledate jednim okom, nije loše zatvoriti drugo. – Znaš li da će nagomilano nezadovoljstvo i trajna frustracija i tjeskoba opet paliti bastilje korumpirane vlasti? – Kad se jednom ova država mirno raspadne, proplanci će hitro nazuti svoje nove sandale i pohitati na korzo. – Tome nema kraja.

Nemojte se brinuti, svakako će nam pomoći, besumnje će nam ići samo na korist, neće biti loše, dakle, ako ispunimo hiljade bijelih papira, kao dvije hiljade naših praznih dana, od kojih su tri četvrtine radni, biće svakako dobro, ako milioni brižnih slova zaplešu angažovaničku kapoeru vrteći se oko sebe, a liberalna zora konačno svane, lako prizvana riječima kao kiša, dok univerzalna ljudska prava budu samo lebdjela, kao ozon. – Ne bi doista bilo loše, kažem, pokucati na vrata otvorenog društva, zatim viknuti: Ko je? – a onda se udaljiti samo odšetavši dalje. To bi možda bio nepromišljen potez. Neće me začuditi ako onog dana kad se doista sretnem sa svim tim dugo očekivanim vrijednostima, za kojima sam godinama žudio, umjesto jednog: Dobrodošle, bolno smeten, kažem , tek neočekivano: Zbogom, i otklipšem bez cilja, a da se nijednom poslije toga neurastenično ne prenem. Dobro su, doista, dadaisti rekli da čovjek nije ništa, da je svako djelovanje je uzaludno. Nedopustivo je ustvari da čovjek uopšte, kaže Breton kad je bio dadaista, ostavi trag svojih koraka na zemlji. Mora da su to oni njegovi izgubljeni koraci. Pjevati, slikati, pisati, vajati. Ne! Moj jedini cilj, kaže Cara, jeste mirniji život i da prestanem da lažem. Da budem gomila koja ne vjeruje u svoje postupke, da izazivam zlo, genitalne emocije i katastrofe. Djela ne bi trebalo da traju duže od pet minuta. Dada je potop poslije kojeg sve počinje ispočetka. Dada ne želi ništa i ne traži ništa, samo se kreće da bi publika rekla: mi ne razumijemo ništa, ništa, ništa. Ona na pozornici, kao Filip Supo, tek buši iglom balone s imenima poznatih ličnosti.

Dadaisti su se za vrijeme performansa, izgleda, jedino takmičili u tome ko će ispasti veći luđak, tako da su neki kritičari povjerovali kako su u vlasti nekih tamnih sila. Na sceni su lupali po ključevima i kutijama, nastojeći da publika od te muzike izludi i da počne protestvovati. Umjesto recitovanja poezije, neki pjesnik je stavljao buket ruža ispod krojačke lutke. Drugi pjesnik je urlao svoje pjesme, dok Tristan Cara lupa po ovećem sanduku. Treći i četvrti pjesnik, za to vrijeme, plešu i mumlaju kao medvjedi. Dadaizam je doista dosljedno doveden do kraja, apsurd je bio sanjani cilj: na posljednjem performansu dadaisti, umjesto da provociraju publiku, počinju se svađati između sebe, što se na kraju završava tučom, i tako zavjesa pada. Nema više slikara, nema više književnika, nema više vajara, nema više religija, nema više republikanaca, nema više rojalista, nema više imperijalista, nema više anarhista, nema više socijalista, nema više boljševika, nema više političara, nema više proletera, nema više domovina, dosta je najzad svih tih gluposti, nema više ničega, ničega, ničega. – Ta dadaistička praznina, čujem kako kaže neko, nije više što je nekada bila. Ona danas ide samo u korist suspenzije svakog koraka naprijed, ona bi danas tek guštala želatine kraja vremena. Ona znači zadovoljiti se osvojenom nesrećom, koja je ravna sreći, zato što se život tada otkriva kao blago uživanje, krckanje. Dadaizam danas ne znači jednu agilnost bez kraja, zato što donosi samo bolovanje svoje sudbine umjesto otvaranja zabranjene zone kao prokletstva. Ne želim gledati svijet kao misteriju pred kojom se kleči, nego kao tvrđavu na koju se juriša. U ime ovog mladićstva, spreman sam ponovo zariti svoje zube u to živu krušku svog života. Osim toga, književnost od dadaizma naovamo nije prazan papir. Ne zaboravite da se kasnije dogodio nadrealizam, a ti ne govoriš o toj borealnoj svjetlosti iznad Pariza. Sjećate li se da je nakon 1945. Tristan Cara postao veći komunista od Andrea Bretona? Niste zaboravili, vjerujem, ni Ristića i Daviča? – Šta je nadrealizam? Šta je dadaizam? Ko je Breton? Ko je Cara? Da li su oni uopšte postojali? Šta je komunizam? Gdje je kraj vremena? Ko je Davičo, a ko Ristić? Ne znam, ne znam, ne znam.

Naravno, sada se malo šalim, dadaistički, čisto da relaksiram ton. Neko kaže da je obamrlost početak pravog mišljenja i vi mu odmah sudite zato što su mu halucinacije i paranoja postale jedino stanovište. Polemisat ćete s čovjekom koji vam protivstavlja puke snove i ponekad euforiju i delirij. Ko će od vas, međutim, pisanjem potaknuti život, gdje je taj život kojeg je potaknulo nekoliko grama tinte, pola kilograma tutkala i papira, ko je onaj na koga se možemo osloniti, nije mi se, ni u snovima, još uvijek otkrilo. Za nama je stoljeće ratova i revolucija, pa šta sad? Literatura može zaustaviti pauperizaciju i političko-socijalnu alijenaciju. Uredu, može, bilo bi dobro da vidimo i to čudo. Kad bude zatrebalo krenuti naprijed u ime boljitka, ja ću listanjem knjiga preći nekoliko kilometara naprijed. Radništvo je uniženo, proletarijat se razdvojio na lumpen-proletarijat i prekarijat. Pisaćemo zbog toga ne mičući se odavdje, zato što mrzimo napor, a naša poezija u to ime neće imati kraj, ni proza početak. Obući ćemo nova odijela i otići na konferenciju posvećenu radničkim pravima i reformi obrazovanja. Ko reče da je svako ubjeđenje bolest, a da život ima samo oblik zaborava. Živjela Revolucija i crne magnolije! –  Vi umjetnici i dalje, reći će, samo trućate svoje personalne post-post-post traume? I slagate budalaste spotove? Za mrvice sa gospodskih trpeza? A trebali biste se ozrijeti preko ramena i virnuti u majstorski stih, i poslušati urlike prošlosti naših predšasnika, koji se nisu mirili s nepravdom, bijedom, ratom, koji su stihom nasrnuli na barikade zatora i zidove zatvora. Kad biste se se ozrijeli, pale bi vlade i potamnile zvijezde. Zidovi bi prsli. – Uredu!

Neku noć sam u snu vidio savršenog intelektualca i odmah shvatio da je to čovjek koji će spasiti naše društvo . Bio je to onaj koji se nije mirio sa nepravdom, bijedom i ratovima. Taj sjedokosi gospodin nosio je pun naramak univerzalnih ljudskih prava, i kad priđoh da ga oslovim… Ne, bio je to ustvari neki polućelavi visoki teoretik i urednik, koji je strategiju izbavljenja gorljivo nacrtao onomad na školskoj tabli. Taj zapravo teoretičar, sasvim nizak, savršeni intelektualac, pokazivao je svoj novi šešir u smislu svoje političke orijentacije i nekoliko kolekcija svojih teorijskih rukavica. Ne, ne, stanimo, ustvari… Tih dvojica filozofa, kao psihoanalitičari blizanci, po tristotine trinaesti put govorili su o socijalnoj pravdi i demokratiji i umjesto da im čestitam, što sam imao želju, prepustio sam ih Evropskoj Uniji, da ih ona odlikuje svojom nagradom. Da, to je sve vrlo zabavno, a kako bi bilo, gospodo, kad bismo se popucali pištoljima umjesto što raspravljamo. Ili ako neko smrska svoju glavu lupajući njome glavom o zid pred nekim pitanjima? Kad je Žak Vaše, međutim, rješavajući ta pitanja, ubio samog sebe, dadaizam se odmijenio u nadrealizam. Bilo je tu još nekih ključnih tačaka. Jedan od presudnih događaja jeste i to kad je jedan konobar u dadaističkom lokalu zaboravio novčanik sa svojom mjesečnom platom. Prave dadaiste su odmah predložili: popiti sav novac istu noć. Ali to ne bi bilo uredu, rekoše neka dadaistička sumnjala, to je jedan siromašan mladić, kao što smo i mi. Polemika je trajala i novčanik je pohranjen kod jednog od njih, najpouzdanijeg, dok ne bude donesena konačna odluka. Novčanik je sutradan, međutim, završio kod svog sopstvenika, konobara, a najobazriviji dadaista-čuvar je bio krotki pjesnik Pol Elijar. Kasnije će on izrasti u gorljivog nadrealistu, ljubavnog pjesnika, pa i u komunistu. To je unijelo nesumnjivi razdor među dadaiste, nepremostivo nepovjerenje, koje će kulminirati u toku imaginarnog suđenja Morisu Baresu.

Breton je odustao od dadaizma jer je vidio da tako bez ikakvog napora može stići do svoje dvadeset i sedme ili čak tridesete godine. Njemu je oko dvadeset četvrte godine trebalo napora i samoprijegora. Uslijedilo je jedno veliko pospremanje, najavljeno odavno kod Bretona. – Ostavite sve. Ostavite dadaizam. Ostavite svoju ženu. Ostavite svoje ljubavnice. Ostavite svoje nade i svoje bojazni. Ostavite vrapca u ruci zbog goluba na krovu. Ostavite, ako ustreba, udoban život, ono što vam pruža buduće olakšanje. Krenite na ceste! Bio je to zamor od svega, i od lakrdije i od nihilizma, od brzog prihvatanja i bučnog odbacivanja publike. To je vrijeme sukoba Care, pobornika jetkog humora i književne anarhije, i Bretona koji svoj credo nalazi u organizaciji i izgradnji. Breton će među nadrealistima uskoro zavesti jedan pravi red, u kome je čak i simpatija prema prošavšem dadaizmu suđena kao najteži zločin. Za vrijeme dadaističkog suđenja Morisu Baresu zbog zločina protiv bezbjednosti duha svjedok Tristan Cara se u jednom trenutku obratio Andreu Bretonu. Taj dadaistički lakrdijaš uzima riječ i papi budućeg nadrealizma kaže: – Složićete se, gospodine predsjedniče, da smo svi mi samo banda pokvarenjaka i da su prema tome sitne razlike – da li je neko manji ili veći pokvarenjak – nema nikakvog značaja. Naravno, predsjedniku nije bilo jasno da li je svjedoku, zbog izgovorene replike, draže da ga smatraju za potpunog glupaka ili da mu obezbjede mjesto u ludnici. Lutka koja je predstavljala Morisa Baresa, nacionalističkog pisca, kao njegova sasvim prikladna zamjena, nije imala nikakvih prigovora na repliku. Kako se dadaizam bude sve više transformisao u nadrealizam, ta suđenja, koja je naprimjer Cara zamišljao kao burgije, protiču sve više i više u znaku beskompromisnosti i moralne čistote.

Doista, ne zna se pouzdano ko je najveći pokvarenjak među nama, samo ako ne računamo Dalija. Jedino je on uspio nadmudriti Bretona na tim suđenjima, obesmislivši taj koncept beskompromisnih razmatranja nakon kojih su iz nadrealizma izbačeni i Supo i Desnos i Arto, kasnije i Aragon. Bilo je to na sastanku kod Bretona 5. februara 1934. u ulici Fonten. Dali je optužen zbog kontrarevolucionarnog djela, glorifikovanja fašizma, i on je pokušao dosljedno odgovoriti na visoki ton telegrama kojim je na suđenje pozvan. Izgovarajaći se da ima gripu, parnicu je vodio sa toplomjerom u ustima, prekidajući svako malo govor, da bi očitao svoju temperaturu. Izgubivši sobne papuče, klečao je pored Bretona na koljenima, čitajući saopštenje od kojeg se prisutnim dizala kosa na glavi: pokušavao je dokazati Hitlerov maldororovski i nadrealistički karakter. – Bio sam opčinjen nežnim i punačkim Hitlerovim leđima, priznao je, uvek tako dobro utegnutim uniformom. Kadgod sam počinjao da slikam kožni ogrtač koji mu je, polazeći od opasača, polazio na naspramno rame, mlohavost tog hitlerovskog mesa stisnutog pod punačkom odorom dovodilo me je u stanje degustatorske, mliječne, hranljive i vagnerijanske ekstaze koja je izazivala žestoku uzlupanost srca, kakvu ne doživljavam ni pri vođenju ljubavi. Priznajem da sam često sanjao Hitlera kao ženu. – Breton ga je odlučno prekinuo: – Dokle ćete nas, Dali, gnjaviti tim svojim Hitlerom, upitao je. U tom trenutku Dali odgovara pozivajući se na tezu o nadrealističkoj odgovornosti ili bolje rečeno neodgovornosti, koju je Breton prethodno razvio kad su napali Aragona zbog pjesme Crveni front u kojoj je pozivao na ubijanje policajaca. Tada su nadrealisti žestoko prosvjedovali dižući se protiv svakog pokušaja interpretacije poetskog teksta u sudske svrhe. Dali je sada taj stav, na svome suđenju, ilustrovao na poseban način: – Dakle, Andre Breton, zaključujem ja, ako noćas budem sanjao da vodim ljubav s vama, onda, prema vašim riječima, sutra ujutro imam obavezu naslikati naše ljubavne položaje s najvećim obiljem detalja. Muk, Breton se sledio, s lulom stisnutom među zubima i zagrmio bijesno: – To vam ne savjetujem, dragi prijatelju! Svi su vidjeli da je Breton matiran. Elijar, Krevel i Cara su odbili glasati za Dalijevo isključenje. Kasnije će Dali, ostavši dosljedan svojoj izvrnutoj etici, postati i pobornik i Franka. Tvrdiće, naprimjer, da su u umjetnosti sva sredstava dobra ako se želi zaraditi novac: i krađa i plagijat, jedino će zvučati smiješno ako se kaže da se sve to radi zbog dobrobiti čovječanstva i blagodati naše dječice. Priznao je da je potpuno nesposoban da da pare bilo kome ko mu ih traži, makar taj umirao od gladi.

Već čujem onoga kako se buni. – Uzimate, kaže, neke pukotine i bespotrebno ih prenaglašavate u inače zanimljivoj i koliko-toliko koherentnoj, nadasve iskrenoj i strasnoj, nadrealističkoj misli. Svo to okretanje nadrealizma na vic, na sraz, na dadaizam, bespotrebno je u ovo doba sveopšte destrukcije, kada bdijemo u sjenci iščašenih pojmova kao aveti. Zar rezultat tolike emocije, toliko vjere, toliko žara, tolike čistote, da bude tek tih nekoliko proturječja koje skupljate na gomilu? U nadrealizmu smo, međutim, nakon dugo vremena vidjeli čovjeka kakav jeste, neobuzdanog, oslobođenog, koji ostvaruje svoje želje, uprkos dvadeset vijekova jedne misli koja nije ubila volju da se te želje zadovolje. Sve je to pokrenuto čistim očajanjem. Promijeniti život i preobraziti svijet, bili su sanjani ciljevi, a otkriti neotkrivene kontinente tog života bijaše konačna perspektiva. Opsjednuti mišlju da je ljudski položaj u svijetu neprihvatljiv, neko od njih počiniše samoubojstva, drugi nestadoše bez traga, a neki od njih su i napisali, mnogo vrijednog. Poezija je prestala biti melanholični spomenar, najednom je postala energija koja kola u koordinatama nemogućeg. Jedino poezija može, rekoše, oživjeti umrtvljeni svijet, izvući ga iz plitkosti i skrušenosti, povratiti mu puninu i razotkriti njegovu čudesnost. Nisam odavno čuo ništa tačnije od onoga Bretonovog da osrednjost svijeta samo zavisi od piščeve izražajne moći. Ta samovoljnost nadrealističkih slika relativna je, primijetio je Elijar, zato što zavisi samo od onoga da li će i koliko brzo čitaoci polupati misaone kalupe, odlijepiti se od stereotipa i skučenog realizma. Nigdje nije bilo toliko nepotkupljivosti: još na početku te avanture nadrealisti su po direktivi napustili studije, i najmanji književni aranžman bio je kažnjavan izbacivanjem, a Breton i Aragon su potpisali pamflet protiv Anatola Fransa, iako će ih to koštati i da im gospodin Duse da otkaze i ukine jedini izvor prihoda. Do kraja je ostao imperativ uzbunjavati ono što još nije zahvaćeno afazijom, stalno napadati moralne i ekonomske dogme zbog kojih je čovjek pritisnut vjekovnim jarmom, tražiti najzad nove lijekove koje iziskuje veličina i štetnost zla. Nije to bila samo pobuna protiv morala i literature, nego pogotovo protiv svakidašnjeg toka stvari. Nesposobni da se pomire sa sudbinom koja im je dodijeljena, izvest će jedan neviđen skok iz svoje kože.

– Dobro, kažem kroz smijeh, saslušavši taj zapjenjeni solilokvij, uredu, rekoh konačno s razumijevanjem, znam i ja da je na kraju Dali obesmislio svoj performans, zato što je pretjerao. Nije ni on ostao tek na razini poetskog teksta, da ima pravo na autonomiju, već je i sam, i po tome je ostao nadrealista, pokušao sprovesti te zapaljive misli u stvarnosti, praveći eksplozije, sanjajući da je uredi ponekad po svojim zamislima. Najsmješnije će biti, naravno, kad jednom prilikom naleti na Krležu koji će u svom najboljem maniru dočekati i opisati njegov performans na kojem je, vrativši se iz Vječnog Grada gdje je Svetoga Oca obdario svojim portretom Bezgrešno začeće, objavio kako Čovječanstvu, na pragu interplanetarne kibernetike, sviće Zora Sveopšte Nosoroštine. On je na istoj dobrotvornoj zabavi, piše Krleža, izjavio da će razotkriti Tajnu Moralne i Filozofske Istine. Biće to najveći događaj u životu toga, kako kaže Krleža, najbestidnijeg majmuna među slikarima koji usred naše prašume ukusa, maskiran kao Rinoceros, plaši preostali majmunski svijet svojom nepismenom i naivnom drekom. Jasno je zašto Krleža tako misli, u odbrani zora koje sviću u njegovim knjigama, koja nisu nimalo nosoroške, jer on jasno osjeća kako Dali svojim suludim gegovima, kao pajac i nosorog, izmeće u grotesku svaku ozbiljnu društveno-političku i filozofsku projekciju. Složio bih se ako bi Krleža rekao da mnogo pitomije i ukusnije izgledaju Bretonove geste koji se već tridesetih godina izjasnio protiv staljinizma a čak i u dubokoj starosti odbio prestižnu Nagradu grada Pariza. Ali svejedno ne mogu da se ne osmjehnem kad pročitam kako Dali lucidno u dva poteza matira Bretona, skrećući pažnju na protuječja koja se otvaraju u sistemu onoga koji zasniva književnu autonomiju, cjelovito zastupa bilo koju misao, vjeruje unaprijed u njenu univerzalnost i u sama po sebi određena moralna načela. – Prenebregavaš, docira opet neko uporno, da je nadrealizam otpočetka lijepo politiziran budući da je tako davno, usred ove naše industrijske civilizacije, među klipovima njenih strogih zakona, u doba sveopšte otuđenosti, stavio zadatak pred pjesnika da potrese čitaoca, da ga natjera da ne izgubi srce pred svojim životom i univerzumom, stavljajući ga u dodir sa iracionalnim.

Znam, sjećam se kao kroz maglu, kažem, ali hajde, ako već govorimo o nadrealistima, da organizujemo onda vrtešku na drvetu poznavanja angažmana i života, da odmjerimo sve te ideje o stvarnost, ako je to još dopušteno, da vidimo dokle su to oni iskočili iz svoje kože. Nećemo govoriti više o Daliju, možda vam je on doista degutantan i preradikalan. Rene Krevel, naprimjer, jako rano spoznavši, kao i svi nadrealisti, da je Prvi svjetski rat bio u biti imperijalistički, kao i Breton i Aragon i Benžamen Pere i pročaja, razvija beskrajni revolt protiv kapitalističkog poretka i građanskih institucija, ostavši nepovratno zgrožen nad licemjerjem kulture, kao i neopisivom zloupotrebom jezika u propagandne svrhe. Vidio je kako se debeli računi vlastodržaca i izrabljivača umataju zastavama, a neopisivo krvoproliće pravda svetinjom rodoljublja. To su bili sve razlozi da on u svojim mladalačkim esejima nasrne na razum i preuzetnu znanost, bespoštedno osvjetljavajući kutke racionalističke logike i obzore tehničkog napretka. To su možda bili već zameci njegovog defetizma. Taj najšarmantniji među nadrealistima, kako zaljubljeno svjedoči Klaus Man, pasionirano je mrzio svoju buržujsku obitelj, njihovu škrtost i samodopadnu ograničenost. Inače je bio prijazan i velikodušan, ali u hipu, na pomen njihovog gospodstva, postajao je okrutan, čak i agresivan. Stara madam Krevel je nosila isključivo crninu, a Rene je za svoja odijela, čarape i košulje birao najkričavije boje. Ona je bila nacionalist i išla u crkvu, on je mrzio kršćanstvo i pravio najskarednije viceve na račun slatke Francuske.  Blagodareći samo savjesnom Bretonu, Krevelu nije uspjelo da obesmisli najmagičniju fazu nadrealizma, njihove seanse zajedničkog sanjanja, kad je u pola noći neke posjetioce bio poveo u potkrovlje da se povješaju. Napola arhanđeo, napola bokser, kako kaže Man junior, Rene Krevel se uživao podsmjehivati svome mrtvom ocu, naglašavajući svagda, ono što je majka krila, da je starac izvršio samoubistvo kao sifilističar u posljednjem stadiju. – Moja draga mamica je bila isuviše pobožna da bi me pobacila, kaže Krevel, iako je znala da ću biti bolestan. Moram ispaštati grijehe za grijehe starog gospodina i vrline njegove gospođe.

Kad su nadrealisti organizovali međunarodni kongres za odbranu kulture u junu 1935. godine, na kojem je angažovano trebalo skupiti pisce protiv fašizma, nastupilo je sveopšte rasulo. Breton je najprije na ulici išamarao Erenburga zbog nekorektnog predstavljanja nadrealizma u nekom leksikonu. U predvečerje otvaranja kongresa nastupila je svađa, bolna diskusija, na kojoj nije bilo dogovora i koncenzusa, a ukazalo se najednom mnogo problema i nesuglasica. Krevel se prepirao sa organizatorima koji su bili izbacili Bretona iz programa. Sve to, kako piše Aragon, ostavilo je u Krevelu, vidjelo se kasnije te večeri, jedno posebno gađenje. Dok su se vraćali tu noć taksijem, Aragon i Cara su ga slušali kako ponavlja kao na traci: – Ako je to to, ti ljudi, ako je to to. Oni nisu nimalo bolji od Bretona. Čemu onda raskidati sa nadrealistima. Čemu sve? Čemu bilo šta? Lirski Aragon, kako priznaje, u tom trenutku nije uopšte bio u formi da vraća Krevelu volju za život. Izgubio se, svjedoči, u raznovrsnosti gledišta koje je trebalo pomiriti.Tristan Cara, sav konstruktivan, osjećajući se nimalo dadaistički u tom trenutku, govorio mu je razumno: – Pobogu, Krevel, pa ja vas ne razumijem. Ne radi se o tome da li su ljudi bolji. Ono najgore jeste ono što se sada događa u Njemačkoj, a protiv toga treba sakupiti ljude. – Ti ljudi, ako je to to, ti ljudi… – samo je odgovarao Krevel. – Osim toga, nastavio je, ne tiče me se ništa. Kako bilo da bilo, ja sam propao. Dobio sam danas popodne rezultate analize. Opet su našli bacile u bubrezima, to znači da ću morati sve iznova, Švajcarska, liječenje…

Nije trebalo, kaže Aragon, da ga pustimo to veče da ode. Ujutro su ga našli u sobi punoj plina, izobličenog, kao lutku, samo sa prilijepljenom etiketom na kojoj je pisalo: Rene Krevel. Na poruci pored njega bilo je napisano nekoliko riječi koje su zatim prekrižene, da bilo poantirano riječju: zgađen. Dugo su kasnije objašnjavali taj lirski dezangažman Krevelov, u tom presudnom trenutku po sudbinu Evrope. Rekli su i da se ubio zbog toga što se razočarao u Bretona, kao svog učitelja, kojeg je ispočetka gorljivo volio. Drugi su pak tvrdili da nije mogao istrpiti Dalijeva monomaniju, moralni sunovrat tog umjetnika o kome je prvi pisao s mnogo razumijevanja. Šta se tu sve tačno skupilo, zna vjerovatno samo još Krevel. Breton objašnjava da je pokleknuo pred još jednim pogoršanjem svoje bolesti, pred preprekom na koji je naišla njegova savršeno časna volja za akciju. Bilo je tu i izbezumljenje izazvano jednim premorom, višemjesečnim, koje je iscrpilo organizam. On jednostavno nije htio nadživjeti svoju mladost odlučivši da je bolje otići u trideset petoj godini. Oslonio se na svoju ideju da samoubistvo uvijek ostaje kao jedna od solucija, kako je odgovorio sedam godina ranije, u jednoj nadrealističkoj anketi. Tako se srušila, kako priznaje i Breton, dugo godina gajena nada u mogućnost pomirenja nadrealističkih ideja i praktičke akcije na revolucionarnom planu. – To nije tačno, odmah prosvjeduje onaj Neko, njihov tadašnji poraz ne znači slom nadrealizma. Breton je već na početku znao kako treba pomoći čovjeku da prevlada svoje antinomije i pronađe svoje jedinstvo.  Ta misao je čudesno, kao ništa prije i niko kasnije, izmirila razna proturječja. Tvrdili su da nadrealizam ne predstavlja nikakvo novo otkriće, a potom zahtijevali da se donese nova deklaracija o pravima čovjeka. Oni su vjerovali da su rješenja koja predlažu efikasna, jer se bilo besmisleno prepustiti smiješnim uslovima postojanja. Govorili su kako nemaju ništa sa književnošću, a bili su spremni u svakom trenutku poduhvatiti se nje bolje nego bilo ko drugi. Spajali su nadrealizam sa riječju revolucija, a cijelo vrijeme pokazivali njegov nekoristoljubiv i očajnički karakter. Ukazivali su ljudima na nepostojanost njihove misli, pokazivali na kakvim su nesigurnim temeljima njihove kuće, a potom objavili da ne žele ispravljati njihove ljudske greške. Breton, kao lični neprijatelj razuma, sav je u teorijskim spisima, stopostotni racionalista, logičar. Tako dolazimo do apsurda, zabilježeno je, da ga slušamo kako utopiju, čudesno i nesklad brani pojmovima, skladom i strogom sintaksom. Nemojte stoga gledati stvarni rasplet, pun razdirućih neusaglašenosti, nego pogledajte djela koja su do danas ostala revolucionarna.

 – Uprkos svemu, nastavlja ushićeno, priznajem da ostajem do danas zatravljen onom Bretonovom idejom o spojenim sudovima želje i slučaja, života i sna, čovjeka i svijeta. Lijepo se vidi u Nađi kako se susret i slučajnosti otkrivaju kao rješenja nekih davnih rasprava  otjelotvoravajući date nesvjesne i neslućene želje. Našavši se jedne noći s Nađom daleko u šumi, Breton će sjetiti kako je nekad davno snivao da se tako nađe među drvećem s nekom lijepom nagom ženom. Svemoćna želja će tako podrediti sebi objektivne događaje. Breton je tu oduševljeni i preplašeni svjedok neočekivanih senzacija, pred jednom ženom koja tone u ludilo, predosjećanja, parapsihološke vizije. On ljubi situacije s njom kad je najmanje priseban. Priznajući u toj knjizi sve, on će imati osjećaj da živi u kući od stakla u kojoj se u svakom trenutku može vidjeti ko ga posjećuje, u kojoj se sve što visi na stropovima ili zidovima drži kao nekim čudom, u kojoj se noću odmara na staklenom krevetu, pod staklenim plahtama, s nadom da će mu se prije ili kasnije dijamantno ukazati tko je. To bi doista bio događaj istine! – Ali promaknulo ti je, primjećujem, da se on neće izboriti s njom, ona je bila svjesna svoje moći koju je imala nad određenim muškarcima. Zanesena i neovdašnja, Nađa je Bretonu čitala pisma svojih obožavatelja kao svakovečernju literaturu za lagan san. Ona bi mu tek mnogo kasnije priznala da je provela noć šetajući šumom s nekim svojim prijateljem. Išla je ulicom cepteći od straha zbog jednog prijetećeg poljupca. Ona mu stalno hvali tog prijatelja bez kojeg bi, kaže, bila zadnja drolja. Breton na to reaguje sve burnije i burnije, sve je nesrećniji, on tu nije nimalo staklena statua. Ona će njemu predložiti da u nevjerovatnoj kušnji ljubavi, pritiskajući njegovu nogu koju je držao na gasu, odu u susret onim lijepim platanima, stavljajući svoju ljubav tako na kušnju vječnosti,  ali on se ipak odlučio uzdržati od tog poteza. Breton sve to nije izdržao, kao svako. Sve su to bili razlozi da cijeli slučaj zaokruži teoretički u nevjerovatan spoj želje i stvarnosti, u koncept grčevite ljepote, analogne uzbuđenju koje izazivaju potresni udari, uvijek spremne na rizik i posvemašnje odricanje sebe, što je sve Nađa bila spremna sprovesti u stvarnosti. Neće, stoga, biti čudno što će Bretona prvi  i najsnažnije napasti upravo Rene Krevel, optužujući ga da nije slijedio Nađu u njenom ludilu. Umjesto da produbi želju da upadne u te ponore da bi ih istražio, koristeći nevjerovatnu priliku koju mu život pruža, Breton se, sasvim nenadrealistički, sklonio u literaturu iz te opasne situacije, zadovoljivši se time da napiše roman o njoj, dok je Nađa završila u ludnici. Čini mi se da znam ko bi je među nadrealistima doista slijedio do ludila i smrti!

Zamijenio je Breton život i ludilo književošću, a to je bio neoprostiv grijeh protiv nadrealizma. On će, međutim, nešto kasnije, kad upozna drugu ženu, u Ludoj ljubavi, morati opet izmišljati te božanstvene podudarnosti slučaja i želje. Koga sada pokušava u to uvjeriti; tu novu ženu? On čak tvrdi da je cijeli taj susret najavio godinama ranije u svojoj pjesmi Suncokret, kao što je onomad prorekao i onaj s Nađom, anticipiravši ga pojedinostima koje su bile navlas iste kao u toku tog sastanka. Slučaj je opet bio oblik očitovanja vanjske nužnosti koja sebi krči put kroz ljudsko nesvjesno. Samo, ostaje pitanje, bogamu, koliko je tih očitovanja? Koliko je tih susreta? Koliko je tih žena u tom nesvjesnom? Koliko je želja? Nađa, Katarina, treća žena… Kažu da ih je bilo još, Breton bi svako malo ostao oduševljen nekom nađom. Svejedno, to neće biti razlog da se on ne bije u  ime ljubavi protiv stvarnosti, opet nenadrealistički, jer želi spasiti ideju jedine ljubavi od njenog sudbonosnog poricanja u savremenom društvenom okviru. Također, on će u istoj knjizi izreći osudu onog raširenog mišljenja da se ljubav izliže, kao dijamant, od svoje vlastite prašine. Uzajamna ljubav, po Bretonovu mišljenju, odašilje vjernu sliku one koju ljubi, uvijek sve začudniju od njegove žudnje i zlatniju od života. On će ostati dosljedan svojoj ideji da treba svaki put dobro razabirati skupove događaja da bi se odgonetnula sopstvena budućnost. Trebalo bi se dobro zagaziti u vrtlog nerazumljivih događanja! Potonuo u tu svoju sistematiku, kao vrtlog, on neće vidjeti i druga iskustva i druge senzibilitete, čak ni među nadrealistima.

Već su primijetili da su nadrealisti, i Aragon i Breton i Krevel, kao romansijeri, ustvari pozorni šetači, lirski nastrojene lutalice, napeti vrebači na ono neobično u običnome, tragači na izdašnoj pozornici za slučajem. Meni se, međutim, posebno sviđa što u svojim romanima neprestano žigošu onaj stil proste informacije, prigodna pobrojavanja ovoga i onoga, ništavilo opisa, slažući se s Bretonovim manifestnim primječanijem da tamo gdje se prestane osjećati, svakako treba zašutjeti. Svi su, međutim, zaboravili Mišela Lerisa, među nadrealističkim romansijerima, kao onog što je pronalazio samo ludilo i samo nesrazmjer i samo turpitudu. Leris u Dobu zrelosti piše kako mu je ideal da sasma razgoliti svoje srce, da dosegne jednu iskrenost do te mjere da će se pod piščevim rečenicama hartija sama zatalasati i buknuti na svaki dodir vatrenog pera. Tako, naprimjer, priznaje da se užasava svaki put kad vidi sebi u ogledalu, nalazeći se uvijek iznova ponižavajuće ružnim. Piše kako odavno misli da je bezmalo impotentan, opisujući svoju nemoć kad se suoči sa golim ženskim tijelom. Prve svjesne manifestacije mog seksualnog života, kaže Leris,  došle su u znaku nečeg kobnog, kao da će me boljeti kad budem gubio nevinost. Kao da će ostati bogalj nakon toga, jer je u pitanju itekako opasna ljubav, kao da venerične bolesti samo mene vrebaju. U ljubavnom uzbuđenju obuzima ga posvemašnja obamrlost i nemoć svih udova. Sve žene u romanu Leris vidi kao Judite koje mu odsijecaju glavu, Lukrecije koje se obečašćene ubijaju i Meduze čiji ga pogled upropaštava i ledi mu krv. Približavajući svoju ludu, praskavu i magičnu ljubav, Leris će napisati kako dugo nije mogao sebi oprostiti što je jednom Vajldovu Salomu u pozorištu gledao sa ženom koju je prestao voljeti, osjećajući toliku krivnju da je zbog toga želio samog sebe kazniti skinuvši se poslije u kupatilu gol i izgrebavši sebe makazama po čitavom tijelu sa nekom pomamnom i sladostrasnom marljivošću. Svjedočeći iz svoga ugla o banketu u čast Sen Pol Rua, kao vrhunca nadrealističke hrabrosti, kada su javno 1925. prekinuli jednu svečanost protestvovši protiv francuskog nacionalizma, što će čak završiti i sveopćom tučom, Leris kaže da je se istaknuo u svojoj hrabrosti samo iz nepromišljenosti, da je zapravo u njegovom lucidnom potezu, kada je otvorio prozor i vikao: Dole Francuska, nakon čega će se sukobi prenijeti i na trgove i ulice, bilo nimalo hrabrosti i mnogo ludila i ponesenosti alkoholom i euforijom, kao i straha da se neće pokazati hrabar. On će tek naglasiti da je sedmicama kasnije apsurdno trpio bolove zbog silnih udaraca koje je dobio. Vrhunac je, međutim, scena kada Leris, poslije jedne pijanke, posustavši u krevetu s nekom igračicom, američkom crnkinjom, koja mu se bila mnogo svidjela, u pet sati ujutro uleti u sobu svome prijatelju i zatraži brijač da se konačno uškopi. Prijatelj će mu mirno odgovoriti da nažalost ima samo električnu mašinu za brijanje, to jest da mu tog puta ne može pomoći. Nije, doista, čudno da je Lerisu, kao šašavom vrebaču ljubavi, Breton na vrijeme presudio i izbacio ga iz nadrealizma.

Leris svjedoči da sadizam i mazohizam nisu za njega poroci, nego modusi kojim postiže veći intenzitet stvarnosti. Opivši se nasmrt on tako luta ulicama, ulazeći u različite kuće, penjući se do petih spratova i ispitujući vlasnike bordela da li je tu ona kojoj je zaboravio ime. Toliko dijaboličke ostrašćenosti ima jedino još, valjda, u romanu Krevela, tom melanžu liričestva i pamfleta, tom polemičkom snoviđenju, toj grotesknoj halucinaciji, izljevu bijesa u satiričkom obliku,  u kome njegov protagonist putuje cijelom Evropom, odslikanom kao napola bordel, napola ludnica, sa jednostavnim pitanjem koji postavlja svima: – Da li ste ludi? To pitanje vehementno baca pred pisce, intelektualce, francusku gramatiku, industrijalce, profesore, doktore, građane, careve, udruženje lezbejki, panevropske aktiviste, filozofe i njihove žene. – Ima li iko da je pošteđen, pitaće ga Klaus Man. Ne, naravno da nema, jer sve su to samo idioti i kriminalci, odgovoriće podrugljivac anđeoskih očiju, zar nije tako? Iako iznimke uvijek postoje, a jedna od njih je, kaže Krevel, moja mala Yolande. Ta Yolande, anđeo zaštitnik, njegova saputnica, piše Man, bila je cvijet čistoće koji cvjeta ponad te sveopšte truleži. Ona je jedina stvarna u tome paklu, ona jedina štiti Krevela od ludila, i Krevel ju je dao bretonovski, kao utjehu, i zato je valjda uspio preživjeti do svoje trideset i pete godine, čak šest godina nakon što je objavio taj roman. Takav jaki prelaz sa seksualnog ludila na čistoću kod nadrealista može se naći, možda, još jedino kod Elijara u Pismima Gali, kad luminozna pjesnička dizanja na pijadestal te posebne žene, završi prisjećanjem na jednu scenu kada je svršavao po njoj, što će razvedeno opisati, prije nego najtoplije pozdravi Dalija na kraju pisma, Galinog novog saputnika, koji vjerovatno nije ništa manje izdašan prema njoj u trenutku dok ona, možda, čita ta Elijarova tankoćutna pisma. Zanimljivo je i to da je Klaus Man poznavao stvarno Yolandu koja je bila kćerka muža njegove zaručnice, tako da je Klausova zaručnica bila Yolandi pomajka, iako je ta udata Manova zaručnica bila dvije-tri godine mlađa od te svoje pastorke. Čak i mirni Klaus Man će se, spleten u tom klupku neugodne stvarnosti (od čijeg se raspetljavanja tog puta Krevel nekim čudom uzdržao), naći u iskušenju da također pita: Jesmo li ludi? Već je rečeno da Bretonov koncept ljubavi bio prečedno zamišljen za većinu nadrealista koji su bili skloni uživanju sa prostitutkama i erotomanskom promiskuitetu, isto onoliko koliko je taj koncept bio nesukladan stvarnosti. Čak će i Bretonu biti tu pretijesno, pa će pred kraj života, u Razgovorima na radiju, priznati svoju moru da, dovraga, pri pomisli na sublimaciju jedine ljubavi, čovjeku na oči izađu one stotine, da ne kažem hiljade žena s kojima je bio, tiskajući se grozno u anonimnoj gomili, što će ga odvesti do zaključka da je raspusnost najgori neprijatelj lude ljubavi. Kad jednom čovječanstvo pobijedi tu raspusnost, mora da će onda nastupiti blagodatno vrijeme Revolucije i lude ljubavi!

Nadrealisti su od mladosti osjećali vladavinu nesrazmjernih stvari. Rušilački Krevel se jedini nije ni nasmiješio ono veče kad su se potukli Breton i Erenburg, iako se cijeli Pariz smijao toj farsi. To je bio simptom one njegove protuteze koja sanja racionalnu snagu i bistrinu uma, nasuprot tezi njegovog strasnog nespokojstva i ustreptalog nemira. U svom tom ludilu stvarnosti koje je bio svjestan, sa onim sjećanjem na imperijalističku kob ratova i uzaludnost žrtava, on je vjerovao da nadrealistički kongres može okupiti pisce da se složni, u harmoniji, dignu protiv fašizma. – Ti ljudi, ako je to to, ti ljudi, ako je to to… Ni Krevel ni nadrealisti nisu tu mogli ništa uraditi. Nije bilo spasa ni u nadrealizmu, niti van njega. Da su se skupili na tom kongresu, složno odaslavši svoje tekstove, možda bi Hitler već 1935. bio pobijeđen. Naravno, malo se šalim, ali mi se sada čini, ako se dogodilo da se nadrealisti nisu uspjeli složno angažovati u jednoj prilici, da će onda, bogami, trebati ipak nešto vremena Evropskoj uniji da sakupi i organizuje naše današnje liberalne i marksističke angažovanike pod antifašističkom zastavom. Opet smajli! – Krevel nije mogao u jednom trenutku podnijeti da fizički nije na razini aktuelnosti, da ne može više pratiti stvarnost u njenom punom ludilu, i zato se odlučio za onu svoju staru soluciju koju je uvijek držao u pričuvi. Zaboravivši svo uzdanje u preobrazbu života i svijeta, on je prihvatio svoj stari puls koji je poručivao da nema moralnosti bez osluškivanja onih podzemnih glasova i stvarnosti mračnih sila koje operiraju između rebara. Nije bio spreman prepustiti se jednom bolesničkom poluživotu, životarenju po sanatorijima, tim rezervatima života, kao da za to jednostavno nije bio rođen. Osim toga, i Arto je uvijek naglašavao da su nadrealisti zadavši sebi angažman upali u zamku zdravlja. Osjećajući mračnu nepoznanicu svog tijela, nemoć moždina, vrtložne klopke organa, proces truljenja i propadanja, Artoa će sopstveno tijelo istjerati iz nadrealizma. Drugi nadrealisti, kaže on, nisu bili potčinjeni tijelu: njih je ono slušalo, njega i Krevela nije. To je bio dovoljan razlog da se upitaju šta će njima sva svjetska Revolucija ako vječno ostaju zarobljeni u svojoj kosturnici. Nešto tako mogla je primijetiti samo ogromna nadrealistička iskrenost. Čovjek je loše građen, zapaža Arto, a kad budete stvorili tijelo bez organa, vratićete čovjeku slobodu. Utvare su ako se misli da ima neke iznimnosti u bolesti, nekih neviđenih slika, jurodivosti, mada onaj koji zna i ima volje uvijek može iskoristiti ponešto iz tog trapa asocijacija. Čitavo moje tijelo, poantira Arto, sagrađeno je na ništavilu.

Radi se zapravo o tome, rekoh konačno, da su nadrealisti bespovratno pogriješili kad su svoju poetsku djelatnost krenuli izmiriti sa revolucionarnom djelatnošću. To je bilo bespotrebno, stupidarija. Mora da se toga sjetio Breton u svojoj neurotičnosti, u onoj težnji ka moralnoj čistoti, ponekad etički opsesivno-kompulsivno poremećen, u dadaističkoj nepodnošljivoj lakoći postojanja, kad je poželio podrediti svome sistemu cijeli svijet.  Tom političkom eskapadom su uspjeli jedino postići da ih danas čak i naši engagment laureati u svojim romanima najnormalnije nazivaju staljinistima, a Kundera će se proslaviti izjavom da je Breton Kobin privrženik zato što sniva onu staklenu kuću. Upravo je jedan val dominantne političke književnosti, staljinističke i antistaljinističke, od Kamija i Sartra naovamo, i poklopio nadrealizam dušeći ga, duže od pedeset godina, sve do angažovanog plićaka danas. Nadrealizam se i počeo raspadati nakon jedne krize političkog karaktera 1932.  kad Aragon ode na Harkovski kongres i potpiše antinadrealističku povelju. Ta nesuglasja koja je htio izmiriti, koje je upio u sebe, na kraju se nadrealizam rastrgnuli iznutra. Gdje su to nadrealisti iskočili iz svoje kože? Krevel je skočio u samoubistvo, Elijar i Aragon u staljinizam, Arto u ludilo, Cara u neku preuzetnu revolucionarnost. Kako je završio taj njihov angažman? Breton se u svojoj poznoj Arkani 17 okrenuo okultizmu, astrologiji, alkemiji i magiji razočaran svim političkim borbama, sanjajući i o vidovitosti poezije koja će obnoviti utopiju, sjediniti anarhiju i magiju, naprimjer, u njegovoj posljednjoj pjesmi o Furijeu. Papa nadrealizma, kako se vidi, marksistički Breton, na kraju je postao mađioničar. Ima nešto doista čudno u tom revolucinarnom zamahu, mada nije neobično da su se nadrealisti u jednom trenutku okrenuli baš tamo. Luj Aragon će kasnije postati gorljivi staljinista, napisaće i ozloglašenu poemu u slavu Gepea, zbog čega će ući i u Kišove Savjete mladom piscu, u taj angažovanički katehizis kod nas, da ostane zauvijek upamćen po zlu, a sve do 1928. godine, on je ustvari bio na stanovištu da ljudska egzistencija nema nikakve veze sa revolucionarnom djelatnošću. Aragon će 1924. jedini i odlučno pisati o izlapjeloj Moskvi, što neće biti razlog da poslije među prvim uđe u komunističku partiju a još kasnije postane i staljinista. Posjetivši Harkov napisaće pjesmu Crvenom frontu. Šta se dogodilo u međuvremenu? Godine 1928., neodlučan između slavljenja libertinaža i mistike ljubavi, Aragon će zbog neke žene pokušati da se samoubije, a dva mjeseca kasnije upoznaće Elsu Triolet, rusku Jevrejku, skoro pa svastiku Majakovskog, udatu i razvedenu u Francuskoj, čijem će revolucionarnim, politički angažovanim, soc-realističkim pogledima, Aragon postati, lirski osjetljivo, vjeran kao što je bio i njoj samoj, što je bila jedna odanost koja će zamijeniti njegovu nadrealističku vjernost. Ideju ljubavi i ideju revolucije Aragon, kao i Breton, izgleda nije htio nikada razdvajati. Nemam ništa ovog puta protiv Aragonove odanosti, lude ljubavi, dapače, pogotovo ako ga je spasila od samoubistva, ali je zanimljivo promatrati koliko je ludila i prizemnosti u onome što se zove etičko-političko uvjerenje intelektualaca kojim naši angažovanici operiraju kao najobičnijim dva plus dva, uzdižući ga u božanske sfere. Koliko je tu faktora o kojim možemo samo nagađati. A kažu, tek tako, moralna dosljednost i politički angažman; pih! Breton svjedoči da se Aragon, potpisavši deklaraciju koja je poricala nadrealizam, u kojoj ta pokret karakteriše kontrarevolucionarnom socijal-demokratskom djelatnošću, suprotnom dijalektičkom materijalizmu, vratio poslije u Pariz posvema zbunjen kunući se da rečeni dokument nije ni potpisao, jer je odanost njegovim prijateljima pitanje života i smrti. Aragon se bio izgleda našao između dvije odanosti, da ne kažem između dvije vatre. Tada sam prvi put svjedočio, kaže Breton, otvaranju onog strašnog ponora koji se polako širi, kasnije poprimajući sve vrtoglavije razmjere.

Slične sile su rastrgnule i srpski nadrealizam. Nadrealizam je u Beogradu najprije utihnuo, kao da ga je vrijeme prevazišlo, da bi konačno bio raskomadan kasnije u sukobu na književnoj ljevici. To su bili, međutim, sasvim drugi uvjeti. Kako je sve to počelo? Počelo je kao borba cijelog jednog svijeta protiv cijelog drugog svijeta. Svijeta beskonačne dijalektike i dinamične konkretizacije protiv svijeta mrtvačke metafizike i apstraktne i zadrigle statičnosti.  Nadrealizam dolazi u trenutku monarhijske diktature, kada Jugoslavija napušta ograničeni parlamentarizam i prolazi kroz dug period apsolutizma i terora koji će trajati sve do Drugog svjetskog rata. Šta su nadrealisti imali na svome jeziku u trenutku kad se pojavljuju? Imali su, kaže Đorđe Jovanović, nagvaždanje Bogdana ili Pavla Popovića, utrobno džangrizanje Živka Milićevića, vizinonarsko-frazersko šeprtljanstvo Milana Kašanina ili lirsko-misaonu i istančanu preciznost Isidore Sekulić, kao i ošamućenost Dučića kod kojeg se tri dana može čitati o vitorogim mjesecima, vaznama, princezama, jablanovima, vlasteli, Srbiji, Bogu, i sličnim lijepim stvarima. To nije bogzna šta, i stoga nije čudno da se Marko Ristić u Politici i drugim časopisima krajem dvadesetih godina morao baciti na kritičarsku djelatnost, da raščisti teren za nove poetike, mada je zbog toga mogao i glavom platiti, jer su ga tri strašna djeteta beogradskog nadrealizma, Kostić, Jovanović i Davičo, pri inicijaciji pokreta, htjeli zbog njegova stečenog literarnog ugleda ubiti, što nije uspjelo samo zato što se pištolj nije pokorio drhtavoj ruci Đorđa Kostića, inače bi Marko Ristić kao najveći nadrealistički entuzijast, malo prije nego se nadrealizam i rodio, završio kao žrtva skoro pa motivisanog nadrealističkog čina. Ne treba zaboraviti ni to doba prednadrealizma, to jest slučaj Rastka Petrovića, kojem su zaprijetili i izopćenjem iz crkve zbog jedne pjesme u kojoj je Hrist, crnački, imao muški znak koji je dopirao sve do koljena. Izvjesni Miloš M. Milošević, kasnije saradnik kvislinških listova i Jonićev zamjenik u listu Srpski narod, koji će pred kraj Drugog svjetskog rata izvršiti samoubistvo, napisaće tim povodom da je Rastko zanimljiv psihički slučaj, a njegov uspjeh u tadašnjem društvu je protumačio kao zabrinjavajuću pojavu iz socijalne patologije. Taj Milošević, na početku književnog puta, Rastku će zalijepiti etiketu pjesnika opterećenog naslijeđa, nasljednog degenerika, pjesnika moždane preopterećenosti, živčane razdraženosti, mladića u Parizu iscrpljenog seksusom koji se vratio u Beograd da sije zlokobno sjeme. Petrović, preplašen mogućnošću skandala, počinje se nakon toga uvlačiti u sebe, a ubrzo će se i oglasiti jednim pismom u kome objašnjava da njegov Hrist nije Hrist iz pravoslavne crkve, koju cijeni i voli, jer je i sam vjernik, nego je to jedan drugi i drugačiji Hrist, Hrist iz njegove pjesme, i tako dalje. Biće to, ističu, osvit njegovog dana punog mudrih kompromisa u kojem će se kasnije usmjeriti i prema diplomatskoj karijeri.

Zanimljivo je da ni nadrealisti nisu ništa blaže dočekani. U krezubim šinterskim ćelijama ove padavice, pjevao je nadrealistički Davičo, promaja sanjivo nastavlja svoje tek započeto pranje veša. To će jedan osviješteni kritičar nazvati gukanjem iz stomaka raznih pjesničkih simulacija: u smislu, sad me vidiš, sad me ne vidiš. Otvoriće se snažna potreba za likvidacijom nadrealizma koja je pravdana naučnom očiglednošću, moralnim pobudama i potrebom umjetničkog zdravlja, jer je trebalo osloboditi umjetnost od psihopatoloških i tuberkuloznih nastranosti kojima je nadrealizam kipio. Ništa manje odlučan neće biti ni socijalni kritičar Milovan Đilas koji nadrealizam i dadaizam vidi kao produkte sazrijevanja buržoaske kulture, kao kapris dokonog mozga koji traga za avionskim akrobacijama, koji nema klasne određenosti, koji nema ništa sa dubokim klasim pobudama i načelima. Nadrealizmu ne treba davati nikakve koncesije jer ne može doprinijeti društvenom napretku. – Jednako gorljivi su bili i u listu Svetosavlje, upozoravajući da iz svake nadrealističke riječi izbija jedna ljutnja koja može uticati na formiranje naše omladine, jer ih uvjerava u moralnost iživljavanja svih potisnutih želja. Nadrealizam je, međutim, vidio da ne može računati ni na moderniste, koji su ostali vezani socijalnim konformizmom, uljuljakani snovima o poetskoj harmoniji, imuni na jezovitu moć iracionalnosti. Upravo će prozvani Vinaver, Ujević i Toša Manojlović polemički javiti nakon izlaska Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog. Njihovi prigovori će se svesti na spočitavanje zbog neobazrivog odbacivanja prošlog književnog naraštaja koji nije bio bez zasluga u spoznavanju novog ritma svijeta. Pogotovo je Vinaver bio uvrijeđen, jer je on znatno prije nadrealista govorio o iracionalnom i o Frojdu, o vječitim kolebanjima između teze i antiteze, o slutnji i treperenju, o smrti stare matematičke fizike koja je vjerovala u jedinstvo i jedinstvenost, u prostotu i uprošćenost, u konačne odgovore i dosege. Modernisti su, međutim, bili daleko od najvažnijih nadrealističkih zadataka u tom trenutku. – Sprovoditi hotimičan skandal, izazivati, demoralisati i zahtijevati ozbiljnost, pisali su, očekivati časnost svake riječi i svakog postupka, izlemati Raku Drainca i bdjeti u jezgru sna, biti u stvarnosti sna, odbacivati svu tu gadnu i lijepu književnost i pisati pjesme, živjeti neotklonjivo očajanje i oporu nadu socijalnog opredjeljenja. Sve to i sve ostalo.

Bio je tu u blizini nadrealista, međutim, jedan pjesnik koji nije mogao ostati ni u jednom trenutku ozbiljan, nimalo se ne oslanjajući na časnost riječi i postupka, oslobođen svake vjere u vrijednost pjesničkog pletenja, lišen svake nade u korist bilo kojeg socijalnog opredjeljenja. Istina, iako će im uvijek biti blizak, on neće participirati izravno u Ristićevom pokretu. Čak i njegovo ime, Moni de Buli, nekome će se učiniti samo kao klovnovska igra riječima. Dok su se nadrealisti borili protiv kadaverske metafizike dotadašnjih kritičara, tražeći svoje mjesto u tadašnjoj književnosti, Moni de Buli u predgovoru svoje poetske zbirke Krilato zlato viče da on nije književnik, nego da je razbojnik, što bi trebale zapamtiti ariviste, profesorske njuške i svi vatrogasci duha: meni je potpuno vuršt, piše, još bolje, meni je drago što neću ući u istoriju srpske književnosti. Moni nije zadovoljan s mnogo toga: avangardiste Poljanskog i Micića, naprimjer, smatra totalno netalentovanim, tako da ih treba protjerati u mjesto njihova rođenja. Neko lukav je poslao njega, tvrdi, kao demona da vojuje za pobjedu mraka, za trijumf crnim plamenom gorućeg srca. Mene čekaju bolni vijekovi, zašto da ne kažem… da, mene čeka pakao. Nema nikakvih pretenzija, tvrdi, osim da razara. Premda je pretpostavljao Ristića i Vuča (od Sreće i od sna i Krov nad prozorom) raznim levantinskim kulturtregerima kao što su Dučić i Rakić, ipak kaže da je ta poezija samo formalno moderna, pisana savremenijom tehnikom, a ustvari po osjećajnosti podsjeća na blagu i slatkorječivu buržoasku liriku. Također, srpski nadrealizam mu je dalek i zbog njihovog insistiranja na mondenstvu i nekoj vrsti prilagođavanja društvene psihologije Marsela Prusta beogradskoj iluzornoj aristokratiji. On će i Vinaverov kosmizam ismijavati u poemi o doktoru Hipnisonu. U smislu političkog stava, u poemi Reda radi, istaknuće jedino svoju igru riječima: lijevo-desno, stalno okretanje glave kao u igri pajaca. I jedno trajno nezadovoljstvo sobom pred ogledalom: Zar ovo, Bože, zar ovo? Moni de Buli je, pišu, polako iščezavao iz literature, kao neko i ko je bio i ko nije bio u njoj.

Već krajem dvadesetih godina on je napustio Beograd i otišao u Pariz. Otkrio ga je Radomir Konstantinović, objavljajući sedamdesetih članke o njegovoj poeziji, kasnije ga zastupivši i u Biću i jeziku, tom najvećem hermeneutičkom leksikonu pjesnika srpske kulture dvadesetog vijeka. Siguran sam da Moni de Buli nije mogao ni sanjati da će se jednom tu naći. Upravo Konstantinović primjećuje njegovu duhovnu neobaveznost i neprivrženost ničemu, razum koji ozbiljnost stalno okreće na vic. Sanjajući sedmicu sa sedam nedjelja, on u svemu ostaje neupleten, ravnodušan, distanciran, nikada ničim obuzet, za razliku od nadrealista koji luđački ne daju nikome da ostane po strani. Zalažući se za humor koji nije moralan stav, za razliku od Ristića, De Buli će primijetiti kako se humor ne može opredijeliti, jer ne pristaje na realnost, kao jedna bezizlazna ravnodušnost koja ima jedino ništavilo kao zalog. To je blisko crnom humoru, to je, dakle, svakako slično Bretonu koga je Moni također uspio prevariti u Parizu, nakon što mu je šef nadrealizma dao prazan papir i odredio Benžamena Perea da kontroliše mladog pjesnika, da li može napisati automatski tekst, bez učešća razuma, bez zastajanja, kako bi provjerili je li taj čudni stranac autentični nadrealista. Nisam ni za trenutak zastao, kaže Moni, nisam ni riječ precrtao, cijeli čaršaf od hartije sam ispisao u jednom dahu, izgledalo je kao da moju ruku vodi neka tajanstvena sila, a nadrealisti su bili oduševljeni. Ali bila je to samo, priznaje poslije, jedna vrsta šverca između podsvijesti i nadsvijesti, bila je to samo autošpijunaža i samokontrola. Kasnije će on udaljiti i od francuskih nadrealista, priključiće se nekom časopisu, onda će i to napustiti i otići u trgovce, i tako dalje. On je neprestano sanjao nadrealizam, kaže Konstantinović, a kao da se neprestano vraćao dadaizmu. Moni de Buli je osjećao da nije pametno žrtvovati svoj život jednoj jedinoj ideji, jer knjige koje su pisane krvlju, primijetili su, osrednje su i vrlo glupe knjige.

– Počelo je, kako rekoh, tako što sam vidio da sam još uvijek živ. Nisu to bile, ipak, tako loše vijesti. Na šta sam u sebi mogao još računati? – Bilo je to prije tri mjeseca, u vrijeme velikih tresenja u društvu, kad su gorjele neke zgrade; metež, februarski dan 2014, staklen. Niste zaboravili? Prošlo je dotad bilo i pet mjeseci otkako sam jednom knjigom pokopao šesnaest puta samog sebe, na sve strane našeg grada razaslavši vijest o svojoj smrti. Možda ne bi bilo loše, mislio sam sada probuđeno, smisliti forme koje bi svako malo izazivala takve krize svijesti, kao što bijaše tog februarskog dana. Takva knjiga, jača od stvarnosti, učila bi solidarnosti bolje od svake nesreće, kao univerzalna lektira, i mogla bi se dobro unovčiti na raznim fondovima. Družeći se sutradan sa svih trinaest svojih paranoja, zavaljen na kauču, kao neki teški bolesnik, razvio sam jednu misao koja mi je, vjerujem, pomogla da političku situaciju u nas sagledavam tako kristalno, skoro kao naša dva analitičara, koji na televiziji in vivo čitav dan skupljaše informacije i dumaše pred gledaocima. Paranoja, pisali su Ristić i Koča Popović, prevazilazi izdvojenost i pojedinačnost predmeta, ali ih ne uopštava po vrstama, kao nauka, već ih prima u isti mah, uhiljadostručeno, jedne pored drugih, održavajući ih u onome što najdisparantije i najnepomirljivije. Tako bi trebalo svaki put kroz sebe propustiti sav taj pakao. Ne bi bilo loše tako osjećati stvari, možda će se tako dosegnuti jedno nemoguće mišljenje, tim upuštanjem u koloplet stvari sa stalnim strahom kao da će se uskoro ostati raskomadan. U toj halucinaciji, dakle, u tom priviđanju i grozomori, mora da ostane i piljaka realnog, pomislih, pa to neće biti puka sanjarija. Eto, viknuh, eto moga novog ideološkog i filozofskog stanovišta: Paranoja! Halucinacija! Delirijum! Moj politički stav zavisi od raspoloženja, i mijenja se svaki dan. Iskočio sam iz svoje kože, pomakao sam se konačno od svog romana Rastrojstvo! Tamo sam mislio sasvim drugačije. Odlučio sam zato u sebi podržati proteste jer su pothranjivale moje najcrnje slutnje. Bilo je zanimljivo odjednom osjetiti taj ubitačni melanž mirnodopskog i ratnog života, koji se odmjenjuju u svega nekoliko sati, bilo je lijepo na spokojnom, napudranom, soanjiranom licu svakodnevlja, staklenom kao izlog, vidjeti onaj gnojni čir u vidu spaljene i polupane zgrade iz čijih je mračnih prozora te noći bila strahoba koja umalo nije počela gutati ljude. Taj užasni crni prišt davao je cijelom tom licu gradskog života neku grimasu prijeteće nacerenosti koja mi se svidjela. Ako budem poželio  dati svoj doprinos, da promijenimo ovaj svijet, rekoh, izobličavaću ga svaku noć u svojim halucinacijama. To sam onda počeo raditi. Ubrzo nisam mogao razlučiti da li sam pobunu sanjao svaku noć po dvanaest sati, ili sam je samo gledao cijeli dan na televiziji. Uskoro nisam bio siguran da li su ti protesti stvarno desili, ili sam ih samo si utvarao.

– Moje teškoće su nepremostive, govori neko žalostivo, ti ambisi oko mene su preduboki. Ne može se ništa uraditi, mnogo smo obespravljeni. Nisam siguran ko mi sve podapinje u tome mraku, ko zna kuda ću sve propasti, niko ne zna ko nas je sve opkrao, ali neka je proklet onaj koji će na to odgovoriti jednom želatinoznom pomirenošću, frajlinskom bolećivošću, ućućurenošću u negliže, ili nekim hipi sedativima. Ja, kao nadrealisti, vjerujem da pred jednom energijom kraja može nastati novi život. – Je li zato svako malo, pitam smješeći se, otvaraš i zatvaraš vrata, kao Breton, da prizoveš novo u život? – To nije smiješno. Ako su se dosad san i mašta bili samo preslabe sestre akcije, znao je Breton, to je bilo samo zato što sanjači i pjesnici bili običnjaci, što nisu imali snage djelovati na motor svijeta. – Ipak mislim da smo mi zarobljenici neurona koji odumiru zauvijek! Pokazuje se da su maligne ćelije neuništive, one se vraćaju kao istorija, prenoseći se i s koljena na koljeno. To je jedini progres koji mi se još čini izvjestan.

– Rado se sjećam, nastavlja neko, one epidemije spavanja koje se oborila na nadrealiste. Njih sedmorica ili osmorica su živjeli samo za te trenutke zaborava u kojima su, pri ugašenom svjetlu, govorili bez svijesti, kao utopljenici u prostoru. U kafani, piše Aragon, u žamoru glasova, u punoj svjetlosti, usred društva, Rober Desnos treba samo da zatvori oči i već progovara, da se među krigle i tanjire sruči čitav okean sa proročkom hukom i svojom izmaglicom. Desnos vidi ono što oni ne vide, ono što oni vide tek kad im on pokaže. On čita kao iz neke otvorene knjige i ništa ne preduzima da zadrži listove koje odlijeću niz vjetar njegova života. – Dobro bi bilo samo da ti snovi budu košmari. Nedavno sam izjavio da nisam ni najmanje zainteresovan za ljudska prava, to nije moje područje. Ako vam se slučajno desi da osakatite deklaraciju, rekoh, pazite dobro da ne priznate da ste vi to uradili. Ako ona slučajno podlegne, onda je sve spaseno.  – Vi jamačno, dečko, otpovrati mi jedna profesorica, želite ostati gladni. Sjetite se šta smo učili na fakultetu, književnost, odgovornost, ljudske vrijednosti! Inače ćete ostati radno nesposobni. – Bilo bi mi sve to interesantno, odgovorim, jedino da su nadrealisti uspjeli donijeti novu deklaraciju o pravima čovjeka. Oni bi je jamačno odsanjali. Šteta što se Krevel ubio malo prije toga, a Arto skliznuo u ludilo. Bretonu je na kraju isplativija bila magija od programa. Otkad njima nije uspjelo sastaviti tu povelju, otkad ta nadrealistička energija nije dala nikakvo rješenje, meni više nijedna druga deklaracija nije dostojna zanimanja. Tukao bih se jedino, dosjetih se u tom trenutku, za nadrealističku deklaraciju o pravima čovjeka! Nije trebalo da grle ludilo, ako ništa, zbog pokoljenja koja su došla nakon pokoljenja! Vidio sam neku noć u snu kako se materija rastvara u borealno zračenje, poluzatvorenih očiju, na vatri vidovitih živaca, i to mi je izgledalo realnije sto miliona puta nego ona prerušenost svakodnevnog života, onaj lažni mir i briga, onaj hinjeni spokoj takozvane stvarnosti. U toj halucinaciji vidio sam kako hiljade ljudi gube nadu u same sebe i u društvo. Htio sam to magnovenje u kome se sve raspada, to vječito očajanje koje kao veličanstvena turbina pokreće cijeli svijet. Neće biti loše ako se ostane tu, pred bezdanom, u ekstazi, u vrtoglavici, u gorkom i bolnom zanosu svoje nemoći.

– Pravi život je svagda odsutan, zato što se raspada. Umjetnost polako propada, književnost se osipa iz večeri u večer. To nisu loše vijesti, to treba tako biti. Meni je drago što se tako dešava. Dobro je da već jednom potonu te nagomilane hartije. Ne bi bilo loše da se otpusti napor i odagna trud. Spas je u onim omaglicama: stvarno se više ne može ništa uraditi. Kakvo olakšanje! Pustiti neka ide sve dovraga! Književnost je možda odavno mrtva, samo ime je još tu. Ona će se već sama od sebe urušiti. Najbolja književnost je ona koju niko neće pročitati, jer će ostati nenapisana, a to što ponestaje čitalaca samo ide u našu korist.  – Lako je to tebi reći. – Zašto? Po čemu? – Ovaj M. S. koji piše ove redove, ili neko sasvim drugi, svejedno, napisao je prije koji mjesec i objavio jedan mrtvi roman, jedno papirnato mrtvorođenče, knjigu koja je bila umrla prije nego je i rođena. Ta ga se knjiga, čim je izašla, odmah prestala ticati. Bila je to možda samo poza. Uostalom, suviše je ličila jednoj groznici, pisana u delirijumu, nije se tu znalo šta je stvarno a šta halucinirano, ni sam autor na kraju nije bio siguran, tako da se gotovo nema šta o njoj reći.  Tu je doista bilo više košmara, nego stvarnih događaja koji bi mogli biti nekome zanimljivi. Svaka rečenica je trebala izazvati četiri naizmjenična osjećanja, kao struje. Pisao je mjesecima bez nekog naročitog uvjerenja, valjalo mu je nešto činiti, mogao je isto tako da pjeva ili da pleše, kao osoba lišena svakog usmjerenja i cilja, pravio je pogreške, rasijano zaokupljen tom uzaludnom navadom,  ispravljao, precrtavao, napuštao odabranu putanju i probao u drugom smjeru, kako ga trenutak povede, bez jasne zamisli… I gle, na kraju je ispala knjiga! – Molim vas, kakav izuzetan uspjeh!

Bio je kasnije spreman ne učiniti ništa za nju, kao da je ni Bog nije dao. Pravo govoreći, nije on ni želio nekada biti zaposlen, jer kad se nešto radi, reče, uopšte ne vrijedi biti živ. Ono što bi njega usrećilo nema nikakve veze sa radom, a znam da će na kraju mjeseca sigurno skupljati po džepovima one male bakrenjake. Uopšte ne polažem nimalo vrijednosti na bilo kakav rad, svaki rad je protiv mojih moralnih principa. Mora da je jedno od smiješnijih zanimanja na ovom svijetu biti književnik, to je stvarno ispod mjere dobrog ukusa. Nešto smiješnije od toga jeste jedino biti angažovani književnik. Valjda želi samo nasmijati onaj koji pozira pred foto-objektivom najtiražnije novine mudrujući o aktualijama, unjkavo uvjeren da ta tiskana lakrdija stvarno nečemu služi osim promoviranju njegove posljednje knjige. Dok su drugi ugovarali i držali promocije, on nije znao ni gdje su mu odštampani primjerci. On je sve učinio da ta knjiga dođe do što manje čitalaca. Odbijam da je čitaju sada kad je objavljena! Jedan je pisac, naprimjer, s kraja na kraj grada raznosio svoje knjige, drugi ih je slagao u ruksak spreman za još jednu turneju po našoj Postjugoslaviji, a on je bezbrižno sjedio u svome kućnom sanatoriju, sluđen snoviđenjima, odavno pomiren s tim da je ta knjiga umrla već u utrobi. Šta bi se mene ticalo ako bi tu knjigu stvarno neko pročitao? Dok je četvrti pjesnik neumorno dijelio svoje posjetnice, želeći se u uglaviti u toku jedne promocije u što više sjećanja, u džepove čitatelja, njihove torbe, kape, cipele, nogavice, onaj pacijent je bio uvjeren da nema tog mosta koji bi se mogao pružiti prema svojim recipijentima. Bio je tek posvećen nadziranju nekih masa koji će se uskoro spustiti i srušiti do temelja naš grad, a nije se šalio ni sa grgorećim metastazama u slabinama. Drugi je profesor sakupio svoje eseje i zvao na promociju sve od našeg književnog življa čije je brojeve imao u telefonu, a on se nije više sjećao tačno gdje je koji esej objavio, kao što nije bilo nijednog književnog poslenika od značaja a da ga dosad nije podvrgnuo svom maltretmanu. Sva ta energija bila je u prošlosti a da on danas nema pojma zašto i u ime čega je napadao i analizirao sve te ljude. Svugdje tamo gdje su drugi zastajali i šutjeli on je dodavao gas i sumanuto tražio dlaku u jajetu prenaglašavajući pukotine u tuđim knjigama.

Umjesto da se angažuje i uradi nešto za svoju knjigu, dok još ima vremena, ja ga svako drugo veče gledam mrtvosanog kako se klati, na povratku kući. Naravno, sve taj dezangažman nije bio nimalo zahtjevan, jer nisu bili u pitanju ni Vječnik ni Dvori od oraha, a ni Vremenska petlja, nego je taj roman bio jedan veliki promašaj, gadarija, neoriginalna burgija, pompezna djetinjarija, luđačka rabota, plagijat. Odbaciti tu žvrljotinu bilo je vrlo lako, čovječanstvo doista zbog toga neće ostati zakinuto , jer sve je to već napisano, a ako već nije, sigurno će to onda uskoro napisati bolje i jasnije neko od naših živih laureata. Nije, konačno, čudno da je taj mladi mediokritet stoga tako jednostavno i odlučno mogao konstatovati smrt cijele književnosti, i cijelog života. – Stalno govore da je sutra apokalipsa. Ovo društvo ne postoji bez sumnje, a naša zemlja je isto tako stabilna i kopni iz večeri u večer. Pa šta ako bude apokalipsa, kao da je već nije bilo nekoliko puta, ja je sanjam svaku drugu noć. Meni je normalno da sve to bude, sve kataklizmično nije mi strano. Koga još brine ova zemlja? Bolje i neka crna eksplozija nego etaloni čame guste kao katran. Kad bi me sada pozvali sa stotinu telefona i rekli da se samo trebam spremiti i doći u grad, da bi cijeloj državi laknulo, ja bih odmah rekao da me ne bude tri naredna dana i otišao pružiti svoj krevet i uzeti deku. Ne sviđa mi se da jedno zlo mijenjam drugim. Ne vjerujem da bi se tu moglo bilo kome pomoći. Često se metastaze hvataju na limfne čvorove dva puta brže nego što se formira neki ideološki stav ili dati estetski ukus, pa neka svi hitri požure. Ne bih se volio petljati s voljom tih nepoznatih ljudi, znam kako to završava, ne bih zato da se pačam u ta njihova stremljenja i želje, ne znate vi koje more krvi zapljuskuje njihova tijela i kakav pakao tinja u mraku trupova i cerebralnih loža, svih tih arterijskih i nervnih katakombi u kojima se nekada ne može snaći ni najiskusniji skalpel.

Neka je djevojka zimus htjela dobro promisliti i shvatiti taj izliv februarskog bunta i ja sam uzeo, i ne gledajući, prvu knjigu sa police koja mi je pala pod ruku i rekao joj da pročita. Vratila se nakon dva dana i rekla da joj i dalje ništa nije jasno, iako je onu knjigu pročitala od korica do korica. Uzeo sam opet nasumično drugu knjigu koja nije imala nikakve veze s prvom i dao joj. Vratila se sutradan sva oduševljena i rekla ne samo da je razumjela sva događanja, nego joj se, nakon što je pročitala taj drugi tom one knjige, tek sada otkrio i smisao onog prvog dijela. U posljednjem poglavlju jedne od njih, rekla je, najavljeno je svo o gibanje koje nam se iznenada desilo. Možda je jedna od te dvije knjige bila i ona moja, nisam pogledao. Eto šta je književnost, šta je njena univerzalna moć. To je ono što liči kritičko-paranojičkoj metodi. Rekoh joj da je sada sva ta društvena trenja bolje shvatila nego da je pročitala svih trista šezdeset pet kolumni koji su napisali o tome neočekivanom događaju naši angažovanici. Jedan od njih je viknuo da su huligani u strukturama vlasti, a meni nije bilo jasno da li je se to i on postao huligan, jer je i sam, otkako znam za sebe, ovako ili onako, u strukturama vlasti , već godinama. Drugi je pozivao da ostanemo maksimalno koncentrisani, jer taj bunt treba pravilno kanalisati, usmjeriti sljedeći put u pravom smjeru, ne bismo li iz ovog pakla progledali. Trebaš, dakle, biti poman i pažljiv dok mijenjaš svijet.

Uredu, sve je to jasno, valja čitati lektire i pravilno interpretirati, treba se na vrijeme naučiti solidarnosti iz knjiga i osvijestiti je u svojim pisanijama, treba kanalisati bijes, jer ljudsko je ponašanje određeno zakonima prirode, pa ga je uvijek moguće predvidjeti: sjest ćemo zato i proračunati svaki od hiljade triliona triliona procesa u jednom tijelu i riješiti sve te jednačine. Počet ćemo na vrijeme raditi, da stignemo izračunati nepoznate u tjelesnim jednadžbama svih tih nekoliko hiljada duša na trgu, to će možda potrajati nekoliko milijardi godina, ali ćemo svakako stići na vrijeme da se izmaknemo ako neki od njih krene da nas udari. Sigurno će biti u opticaju nekoliko biliona mogućnosti, ali mi ćemo unaprijed sve proreći i sračunati, sve to bez ijedne pauze. Moramo imati svijest o tome zašto je cijeli ovaj posao važno uraditi i zašto je propuštanje da se to učini saučesništvo u sabotaži budućnosti. Bog baca kockice prije nego odluči o ishodu svakog procesa, bilo koja čestica ima mogućnost da bude pronađena bilo gdje u svemiru, svaka remisija je neizvjesna i niko nije siguran gdje će se kancer uhvatiti sljedeći put, ali proreći sudbinu ovog naroda i ove zemlje i izliječiti njihove bolesti nama uopšte neće biti problem. Kako? Zato što mi pišemo knjige. Zato što smo mudri i načitani. Zato što mi igramo na vječnost. Zato što imamo mnogo samopouzdanja. Zato što smo se lijepim vrijednostima naučili u knjigama, kao priručnicima za svaku nesreću. A u sto materina, jači smo od bogova! Književnost mi sve više liči jednoj prenapuhanoj pizdariji i ne znam ko još troši vrijeme na nju. Knjige izgledaju najljepše kad su uredno naredane na deponiji. One nam uopšte i ni u čemu ne mogu pomoći i najbolje mogu poslužiti za podupiranje stola.

Treći pjesnik ne misli tako, on kaže da naše knjige moraju biti napisane, jer su trajnije od ljudi, one su vječne, one su te koje ostaju da sjaje tamnim sjajem. One su zlato i srebro, i volimo ih do sunca i do mjeseca. To je sve vrlo lijepo, književnost je spasonosna, i da bi se to osjetilo mora se biti poseban kao labud. Riječ je, čini mi se, tek o avanturistima humanosti, dupeliscima korisnosti, ližistopalima morala, koji su iskoristili priliku dosad da uopšte i ne pišu knjige, da bi se angažovali na način kako se angažovati nemoguće, što je pružilo dovoljno prostora da svoju prosječnu dosjetljivost kriju iza kenjkave vjere u nekakvu supermen i robinhud književnost. Knjige će eto sačuvati nečiji život, one su vječne. Koješta! Gospodo, pišite ili ne pišite svoje osviještene pjesmice, brižno sklapajte ili ne sklapajte svoje romane, žvrljajte svoje članke svake sedmice ili ne žvrljajte,  ali nemojte, tako vam pokojnog Danila Kiša, više vući za sobom ta crijeva odvratne humanosti, kao znakove svog ranog raspadanja, nemojte puštati da vam se još dugo iz guzice cijedi ta spasonosna užad, jer tako neodoljivo mame da vas se za njih uzme i sveže za najbliži semafor. Pomozite ovoj zemlji ili ne pomozite, a ako ne možete, onda se ubijte ili nastavite pisati svoje kitice, svoje zapise, objavljujte i prehranjujte se, samo bez suvišnog cmizdrenja! Vjerovanje angažovanika da napisana ideja ima nekog uticaja na stvarnost, da će sačuvati nešto, bilo šta, određujući ga za vječnost, da se prema tome mora biti jako odgovoran kad se piše, jednako je paranoji nacionaliste koji strepi da će obično pisano nijekanje najvažnijih patriotskih vrijednosti ugroziti njegov narod. Nacionalista koji bi svaku noć po dvanaest sati sanjao da je marksista osjećao bi se potišteno jednako kao marksista koji po cijelu noć sanja da je nacionalista! Meni je svejedno. Upravljajući kolima svoje misli vozim se u posljednje vrijeme odsutan kao da sam suvozač. Kad se ukaže putokaz za skretanje ulijevo, iako znam elegantno izbaciti žmigavac i smotati kamo treba, neće me iznenaditi ako nevjerovatno nepriseban tek naglo svintam udesno, brzinom i riješenošću koje će i mene samog iznenaditi, i survam se četiri stotine metara u ponor. Moja paranoja osjeća da su jedno našvrljana gomila hartija a nešto sasvim drugo život, kretanja.

Rekao sam već da je sve počelo tako što sam, u magnovenju, u vrtoglavici, dok još nisam bio siguran šta je stvarnost a šta san, dok se sve prelijevalo jedno u drugo, po logici najobičnijeg košmara, shvatio da još uvijek nisam mrtav, izronivši najednom u stvarnost, kao probuđen. Izlazio sam iz okvira onoga što je dosad značio moj lik po kojem su me poznavali izdaleka. Minulo je i lebdenje i grčevitost, a rastrojstvo je već dobro bilo na izmaku. Niko me više nije vidio, kao da iščezavam pred njihovim očima. – Ne bi bilo loše, odjednom čujem, biti odlučan i naceren kao Žak Rigo koji je sa dvadeset godina sebe osudio na smrt, i deset punih godina iz sata u sat čekao da dođe trenutak kad će sebi prekratiti život. Kad je otkucao taj sudbonosni trenutak, znao je Rigo, treba se pomno dotjerati i obaviti sve vanjske pripreme koje takav odlazak zahtijeva – ništa ne smije škripati, jastuci trebaju spriječiti svaku mogućnost drhtaja – i onda ispaliti sebi metak ravno u srce. – To mi nije zanimljivo. Nisam dovoljno sabran za toliku pomnost i disciplinu. Posegnuvši za revolverom na vitrini, čini mi se kako bi u stvarnosti bilo toliko providnosti i humora da bih, prenuvši se tako iz sna, umjesto pištolja, koliko sam sretan, Kao Vučo, dohvatio tek budilnik i onda se sa smijehom okrenuo na drugu stranu i ponovo zaspao. Trebalo bi se, rekao bih, prvo dobro uvjeriti u svoj život, da se bude siguran u svoju smrt, kad se već umre. Ovako to sada ne bi bilo jasno, jer se još uvijek pitam nije li ovaj život smrt, a neće li pak smrt biti novi život. U zadnje vrijeme sve češće sanjam onaj svijet i ne mogu reći da ga ne bih volio isprobati. Ako su stvari već tako crne, ako su čovjekove moći pred kataklizmom nikakve, onda je jedino Bog ono u što se još možemo pouzdati. Ta utjeha će se bar dobro nasmijati kad joj  ispričamo sve svoje želje i planove, svoje stremnje i nadanja, uzdanja.

– Konačno, prosvjeduje odmah neko, sve su to naklapanja. Lijepo se vidi da sa pisanjem ne možeš raskinuti osim na riječima. Odricanje od književnosti prevodiš u čitav ceremonijal, a svaka lagoda će biti samo utvara pred jarom stalnog nemira. Treba ustati već jednom iz tog groba, uraditi nešto za našu zemlju koja stoji pred raspadom, da se bar stvori iluzija da si se pobrinuo za svoj život. Dokazaću tako da sam među vama onaj živi. Za mene postoji jedino ono stravičnočarobno usijanje, ono luđačko ubrzanje nerava, jedna višednevna galvaniziranost živaca, koji dolaze od čistog života, jedno žestoko očekivanje, s uzdanjem u neviđeno i dosad neosjećano, tiha euforija koja lomi do poluiznemoglosti tijela, do drhtanja, ono očekivanje da se vidi da li će to biti pucanj u prazno, najobičnije sagorijevanje šibice nadanja, do spepeljenog ugasnuća i preostalog mirenja sa svime, ili pak paljenje baklji i požara na kojem će planuti sav prethodni život. Radije život nego te prizme bez debljine, čak i ako su boje čišće. Postoji, dakle, to traganje za čigrama grudi, to razmicanje rešetki na krletki dana, postoje eksplozije koje će raznijeti bubne opne dosade, postoji melem za plikove na očima koje su se sudarale sa već viđenim, postoji milovanje masnica na plućima od disanja ustajalosti. Zato što se mora bježati prosipajući biografiju sudbini iz kanti, produživati dalje bez sebe, zato što je imperativ iskakati iz svojih bubrega i kože, makar ljubavi goruću usnu morao otkidati s usne ljubavnog škrguta. – O, gdje si, Davičo, kažem, nisam te prepoznao!? – Nije tu samo Davičo!

Govoreći bez šale, bez svakog pretjerivanja, u zadnje vrijeme živim mirno. Nevažno da li je u pitanju med ili žuč, ne ispijam više nadušak svaku flašu koja mi dođe pod ruku i čini mi se kao da sam ustao iz groba. Nemam nikakvu predstavu o budućnosti. Možda se nešto stvarno i može uraditi, ovako ili onako, ja to ne znam, to nije moja priča i to mi nije zanimljivo, sve je to sve dalje od mene. Čini mi se da postajem sve ravnodušniji, već sam se dobro uvjerio da ništa ne može potaknuti život, pa ni literatura. To su dvije različite stvari, kao papir i vatra. Danas mi je teško da bilo šta predosjećam i prorokujem. Dosta je što sam živ i dobro da još uvijek imam tijelo. Satima se kući vrtim oko stola, nešto čitam ili ne čitam, besciljno onda zvjeram gradom, a večeri tu i tamo provedem u kafani. Neću se samoubijati, a ludilo je daleko od mene. Ne izgleda mi da slijedim neku misao ili neko rješenje, iako nisam imun na jedan fatalizam življenja od danas do sutra, koji se najbolje blaži prepuštanjem bujici događanja. Uživam svijeta koliko mogu i sve mi je ravno do mora. Sjetim se svako malo šta je rekao Miljenko Jergović i zato koristim svoje pravo da budem i ovdje i ondje, što preporučujem svima. Priznajem da nemam nikakve volje da uređujem i popravljam svijet, samom sam sebi već veliki problem. A nekad sam mislio da se riječima može pomaknuti brdo. Sada, međutim, živim besmisleno i nisam nesretan.

Naučio sam jedino da nema spasa ni u čemu, pa tako ni u književnosti koja više nije moj prioritet, pisanje ostavljam drugima. Postao sam u svemu blaži, možda sam počeo i stariti. Cijeli moj život sada počiva na jednoj flegmi i prepuštanju, izuzev nekoliko trenutaka kada, obuzet nekim nemirom, kao da umirem, svako malo probdijem na krevetu po cijelu noć, tonući u neke vrtložne halucinacije i psujući cijelo stvaralaštvo, sve dok se ne odreknem svakog slova koje sam napisao, prije nego svane. Ako stvarno za tih noći budem ja taj koji bdije, evo priznajem da se sada ne sjećam šta ta destrukcija treba da znači. Treći od nas, ako sutra bude lijep dan, trči po cijelom gradu i zalazi u nemoguće ulice i haustore, raspitujući se nije li tu slučajno izvjesni Mirnes Sokolović već započeo novi život. Neće mi biti čudno ako jednog dana tako zakuca i na moja vrata.