Uvjeren sam da ova naša kaotična povijest rađa talente, još se kod nas piše iz unutarnjih pobuda, još je pisanje luđački posao, jer se od toga ne živi. Kako se u ovoj našoj literaturi, na ovim jezicima, ne mogu praviti nikakvi bestseleri, onda pisac mora na vješt i pametan način, duhovito i inteligentno, pisati o ovim našim propadanjima i lažima.

Razgovarali: Edin Salčinović, Mirnes Sokolović, Osman Zukić

(sic!): Kao intelektualac i pisac bili ste progonjeni u oba totalitaristička sistema koji su u posljednjih pet-šest decenija, preobražavajući se i smjenjujući se, struktuirali kulturni i društveni južnoslavenski prostor. Vaše knjige su redovito diskreditirane u jugoslovenskoj kvazikritici kao crnotalasovske, a po naređenju sa najviše moćničke instance oduzeta Vam je nagrada za Rane Luke Meštrevića. U postjugoslovensko doba, pak, nije bilo ugroženo samo Vaše djelo, nego, kako svjedočite u Pisanju ili nostalgiji, i sam Vaš život, što je dovelo do selidbe iz Beograda u Rovinj, kada ste se našli raspeti između dva nacionalistička sistema, miloševićevskog i tuđmanovskog, kao ilegalac i nepoželjan u oba. Molimo Vas da unekoliko istaknete kontinuitete i diskontinuitete između ta dva društvena sistema i kulturna stanja koja ste prokušali. Da li je to što proizvode u književnosti u osnovi isti gorki talog iskustva? I da li su ti žanrovi i angažmani kojima je valjalo odgovoriti na ta dva sistema u osnovi srodni, budući da su odgovornog intelektualca odagnavali u stanje dvostrukog (ili stalnog) disidentstva?

Kovač: Odmah bih želio reći da se nerado kitim perjem intelektualca. Taj je pojam kod nas iskompromitiran. A uza sve, malo je tko odgovorio na to pitanje što je i tko je uopće intelektualac. Taj je pojam, primjerice, u Americi, sve negdje do 1930. godine, upotrebljavan u pogrdnom smislu. Biljana Plavšić je intelektualka par exellence, obrazovana, specijalizirala svoju struku u svjetskim metropolama, pisala zanimljive stručne tekstove, a, vidite, istodobno je i zločinka. Ako bih sada rekao da je intelektualac onaj koji je nezadovoljan i koji umije artikulirati svoje nezadovoljstvo, opet bih došao do Plavšićke, nju uzimam kao “tešku” paradigmu, ona je dobro artikulirala svoje nezadovoljstvo komunističkim totalitarizmom, a onda je na još gori način od komunista pala u zločin. Mislim da je Jose Ortega y Gasset, nekada sam davno rado čitao toga filozofa, zgodno definirao intelektualca kao nekoga “tko je to za sebe, usprkos samome sebi, protivu sebe, i to nepopravljivo”. Zvuči komplicirano, ali to mi je nekako najbliže. No, ostavimo to filozofima, neka oni time razbijaju glavu, mi ćemo pripovjedati. Još ste me nešto pitali, a, da, o društvenim sistemima i kulturnim stanjima kroz koja sam prolazio. Ne znam kako bih se osjećao i što bi bilo da sam imao punu slobodu stvaranja i da do mene nisu dopirali “užasi našeg vremena”, kako je Camus volio reći. Mi sada o tome, o svemu tome, možemo pričati samo s jednog aspekta: kad nam je bilo teže. Osobno, iako sam u komunizmu imao problema i nesuglasica, lakše sam podnosio to razdoblje, nego ovo sadašnje. Ja se nadam da će književnost, da će novi pisci, oslikati užase ove naše neminovno zajedničke povijesti, posebice ova posljednja dva desetljeća. Koliko pratim književnost, naziru su te konture. Možda na filmu nešto izrazitije.

sic!): Želimo Vas pitati ponovo o grupi, o književnom prijateljstvu, o po-etičkoj srodnosti Kiša, Davida, Pekića i Vas. S Vašeg stanovišta, šta je bilo u osnovi takvog srodstva, izuzmemo li lično prijateljstvo o čemu ste pisali? Pekić, naprimjer, u pismu koje upućuje Vama i Kišu 1975. piše da su u osnovi takvog zajedničkog stava načela iskazana u Kiševoj Po-etici. Da li je, dakle, taj koncept po-etike koji je Kiš razradio u svojim tekstovima i intervjuima, naglašavajući etički imperativ budnosti pred političkim izazovima epohe, te piščevo nepripadništvo i bezdomlje, zapravo ono što vas povezuje, ako se opusi sagledaju iz današnje perspektive?

Kovač: Ne vjerujem da je Kišova Po-etika bila naš zajednički program, mi smo se jednostavno našli na tome, “gospodo, mi smo prijatelji, volimo jedni druge kao pisce, ma koliko svatko od nas bio različit, ali mi smo zajedno upravo zato što nemamo programa”. Da smo ga imali, brzo bi nas razjedinio. S nama je u početku bio još jedan član, zvao se Miro Glavurtić, ali smo brzo došli u sukob s njim, jer on je već tada upao u neki svoj misticizam, inače je odličan pjesnik, slikar i genijalan crtač, ali mi to nismo mogli, da kažem bez uvijanja, tolerirati, jer je njegov katolicizam bio militantan, počeo je s antisemitskim pričama, itd. I mi smo se udaljili. Pekić je također bio sklon tomu da se organiziramo na nekom programu, ali to nije išlo, a Kišova je Po-etika ipak bila apstraktna, a moralna stajališta koja tu stoje, pa s njima smo i ušli u tu našu grupu, svatko je od nas to imao i prije. Šteta je što su ta dva naša prijatelja, dva sjajna pisca, rano umrli, pa ne znamo kako bi se te sudbine raspletale, ali činjenica je da su obojica primljeni u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, Pekić je bio član Krunskog savjeta za povratak monarhije i Karadorđevića na prijestolje, nije nikad napisao nijednu riječ protiv Miloševića, u svojim pismima je hvalio Dobricu Ćosića, to mu sve ne umanjuje veličinu pisca, ali stječem dojam da je ipak iznevjerio barem dio svojih moralnih stajališta. Kiš je u biti čovjek koji je uvijek volio nekome pripadati, a negdje u osamdesetim godinama volio je naglašavati svoje jevrejsko porijeklo, što ne smatram minusom, da bi ga sahrana po pravoslavnom obredu definitivno ukotvila. Naravno, to je njegov izbor, imao je pravo na to, ali teško ćemo prodrijeti u razloge njegove takve oporuke.

(sic!): Sada Vas želimo ponovo pitati o Pekiću. U Pisanju ili nostalgiji ste temeljito elaborirali dijalektiku moralne izdaje jednog Dragoslava Mihailovića, tog nacionalnog melankolika i srpskog Julesa, ocrtavajući njegov put od disidentskog pisca do sluge novog totalitarizma. Ali, šta je sa Pekićem; iako je zastao mnogo prije i mnogo dalje u odnosu na gore rečene, iako je Davidu na koncu priznao grešku, kako shvatiti put od etičkog savršenstva jednih Godina i Vremena čuda do šutnje o Miloševiću i pisama bloody jezikom D. Mihailoviću? Kako razumjeti polifoniju Pekićevih pisama u kojima naizmjence očitava lekciju D. Mihailoviću kritizirajući mit o veličini srpskog jezika i književnosti, ili ukorava P. Palavestru koji Vašem Uvodu u drugi život spočitava izostanak pravoslavnog uzora, da bi potom pohvalio Ćosićeva ili Pavićeva djela? I ono što je najvažnije – možete li nam razjasniti da li je moguće da je Pekić unekoliko pobio Kiševo po-etičko načelo da literatura i kultura čuvaju intelektualca od moralnih izdaja, budući da Pekiću ne možemo spočitati averziju prema etičkim načelima vrijedne literature, kojim je, čini nam se, do polovine osamdesetih bio privržen poput Kiša?

Kovač: Već sam nešto maloprije o tome natuknuo, ali unatoč svemu, ja ne mogu prihvatiti da je Pekić izdao svoja moralna načela, pa ću to ublažiti i reći da je neke svoje stavove, u najmanju ruku, doveo u pitanje. Ali ostajem pri onome što sam rekao da ga njegovo djelo uzdiže iznad tih moralnih kolebanja o kojima se može i mora razgovarati. Iako je bio u istoj Akademiji s Ćosićem, Mihailovićem, Bećkovićem, on nikad nije zaglibio, ostao je kritičan, dok su njegovi pajdaši, suplemenici, bili ratni huškaši. Pekić nije bio za rat, štoviše, sudjelovao je u mirovnim demonstracijama, dobio je batine pred zgradom Televizije, nije mrzio nikoga, itd. Ali, mislim da je kalkulirao iz častohleplja da bi postao akademik. O nekim našim nesuglasicama pisao sam u knjizi Pisanje ili nostalgija, o tome nemam više ništa reći. Odnosno, ne moram reći. U knjizi sam dozirao koliko treba, a ostalo u zaborav.

(sic!): S obzirom da su Kristalne rešetke pisane, takorekuć, u dvije dionice (Beograd 1989-1991; Rovinj 1994-1995), možete li nam reći koliki je bio udio reispisivanja, kada su u pitanju ekspliciranja duha epohe kojim se roman bavi, naprimjer, u scenama crnog neba u kapeli, u riječima Gabrijelovih proročanstava o Antikristu. Da li su oni izoštreni nakon iskustva rata i dolaska apokalipse? Ili je roman već u prvoj dionici pisanja svojom analitičnošću dohvatio takav duh vremena koji je anticipirao rat? Da li je taj duh u Beogradu tih godina zaista bio toliko očit?

Kovač: Većim dijelom roman je napisan u Beogradu, kasnije sam, u Rovinju, više brinuo o stilskim i jezičnim preinakama, te kraćenjima prilično obimnoga rukopisa. Skraćivao sam razne povijesti namještaja, antikviteta, to je opterećivalo knjigu. Dogodilo se nešto što je i mene začudilo, anticipirao sam čak i vlastiti odlazak. Ali tih je godina klima u Beogradu bila povoljnija za pisca, nego sve ono što se kasnije događalo. To kasnije, bilo je neka vrst realizma, a ono što sam pisao u Beogradu, pod stalnim pritiscima, u okruženju kakvo je bilo, u onome što sam slutio, pogodovalo je imaginaciji, pa su se tako i neke jednostavne obične stvari doimale kao fantastika. Duh Beograda iz druge polovine osamdesetih godina, za mene je bio sablastan, dok nacionalisti tvrde da je to bilo razdoblje pune slobode. Međutim, sa slobodom treba znati, ona je, za razliku od neslobode, delikatna, otmjena i svaka je zlouporaba brzo uništava. Nacionalisti su uništili sve vrijednosti, u prvom redu svojih nacija.

(sic!): Iz Vašeg posljednjeg romana Grad u zrcalu opća povijest raspadanja je iščeznula, a erotika ne djeluje više šokirajuće. Sveprisustvo zla je zamijenjeno nagnućem i potragom za dobrom, koje se nastoji autobiografski ovjeriti te iskazati kao moguće u sentimentalno-ironičnom reispisivanju i povratku prošlosti. Šta mislite da li se takvo šta dogodilo blagodareći činjenici da je soc-realistička estetika s kojom ste Vi polemizirali, što je trajno i obilježilo Vaš opus, odavno pala, potisnuvši i potrebu za šokiranjem čitatelja i cenzora? Mada, recimo, poetika sablazni i šoka u Ranama Luke Meštrevića ili Životopisu Malvine Trifković nije ništa manje disidentska ni u nacional-realističkom kanonu.

Kovač: Grad u zrcalu je točno ono što stoji u podnaslovu “obiteljski nokturno”. Iako su porodična osipanja neka vrsta moje stalne preokupacije, u ovome sam romanu iskazao neku vrstu sućuti tim osipanjima, otuda možda ta sentimentalnost. Nisam osjećao nikakvu potrebu za šokantnim stvarima, bilo erotskim, bilo političkim. S druge strane, kako ste sami primijetili, Cenzor je mrtav, više se s njim ne nadigravam, više ga ne želim niti prevariti, niti nadmudriti. Ali kako su naša društva uvijek u nekim previranjima i proturječnostima, siguran sam da ćemo uvijek imati mitova za razaranje i mnogih bolesti suvremenog svijeta koje će se ovdje prelamati, a to je za pisce koji dolaze izazovno. Povratak religiji, sve veći utjecaj klera, bujanje primitivizma, sve je to bogomdano za pisca. Novinari danas imaju slobodu reći sve, ali oni ipak ostaju u sferi kritike, dok bi pisac morao biti taj koji kroz drame i ljudske sudbine ulazi u srž stvari.

(sic!): Jasno je da ste Filip David i Vi svojim ratnim i postratnim djelima i angažmanima proveli i u doba postraća po-etička načela antitotalitarističke jugoslovenske književnosti. No, šta mislite koliko su ona ispoštovana u opusima mlađih autora? Odnosno koliko mlađi autori odgovaraju na izazove epohe kojoj nazoče, da li bi trebali biti angažovaniji, budući da totalitarističke aveti nacionalizma nikada nisu odagnane. Nama se čini da se u tom smislu odgovornosti i inovativnosti prosedea još zadugo neće pojaviti tako važne i kvalitetne knjige kao one koje ste ispisali Vi i Vaši prijatelji.

Kovač: Ja se ipak nadam da hoće, uvjeren sam da ova naša kaotična povijest rađa talente, još se kod nas piše iz unutarnjih pobuda, još je pisanje luđački posao, jer se od toga ne živi. Kako se u ovoj našoj literaturi, na ovim jezicima, ne mogu praviti nikakvi bestseleri, onda pisac mora na vješt i pametan način, duhovito i inteligentno, pisati o ovim našim propadanjima i lažima. Čitao sam neke mlađe mađarske pisce, prevedeni su na hrvatski, objavljuje ih moj prijatelj i izdavač Seid Serdarević, pa to je sjajna proza, ti su pisci poput Attile Bartisa i drugih, iako mladi, već prevedeni na mnoge svjetske jezike, o njima pišu velike novine, jezik nije veći od našeg, niti je Mađarska u boljoj poziciji od nas, pa su prevedeni, jer je to sjajna literatura, mučna, teška, vidi se da je proizašla iz tjeskobnih stanja tranzicijske i postkomunističke epohe. To želim našim suvremenim piscima, ma iz koje sredine dolazili.