Intervju sa piscem i historičarem Mirsadom Sijarićem, autorom romana Još jedna pjesma o ljubavi i ratu… Intervju je obavljen u prvom broju časopisa (sic!), u junu 2009. godine.
Krajem prošle godine pojavio se Vaš roman Još jedna pjesma o ljubavi i ratu. Koliko ste zadovoljni dosadašnjom recepcijom kod književne kritike i čitalaca. Da li je na tu recepciju ostavila traga činjenica da roman nije pisan za šire recipijentstvo, da se roman svojim intelektualizmom ne udvara populistički profiliranom ukusu čitalačke publike? Ili je nedovoljna pažnja sastavni dio društvene tendencije kulturnog opustošenja i oskudnosti u bosanskom postraću?
S obzirom da je književnost marginalizirana čak i unutar onoga što u najširem smislu nazivamo kulturnom scenom, a da pri tome, sasvim sam siguran, to nije nikakva specifičnost niti posljedica otužne poslijeratne bh. realnosti, već gotovo opšte mjesto svakog „savremenog“ društva, mislim da generalno mogu biti zadovoljan prijemom na koji je knjiga naišla. Sa druge strane pomalo mi je tužno da se o ovom tekstu govori kao o nekom ekscesu. Ukus čitalačke publike, pored naravno samih autora, trebali bi da formiraju urednici izdavačkih kuća ali naše izdavačke kuće… to je već neka druga i ne pretjerano interesantna priča. Iako možda nije idealna analogija, ipak mogu reći da me sve to podsjeća na bezobraznu ispriku urednika nekih ovdašnjih televizijskih stanica koji uglavnom infantilni program pravdaju željama gledaoca. Naravno, nakon višegodišnje upotrebe lakih opijata sada smo kolektivno na heroinu…
Roman je pisan narativnom strategijom toka svijesti. Možete li nam reći zašto se posegnuli za tim tako rijetkim narativnim postupkom u književnsti na našem govornom prostoru. Vaša duga i precizna rečenica, međutim, disciplinira i racionalizira tok svijesti, i po tome (prije nego na Joycea) više podsjeća na formu koju je tok svijesti dobio u Brochovom romanu Vergilijeva smrt, kojeg na jednom mjestu u romanu uzgred i pominjete. Budući da je Broch formu toka svijesti poimao kao važnu u dosezanju duševnih realiteta, možete li nam reći ima li tu sličnosti: odnosno kolika je uloga toka svijesti u Vašem romanu u predočavanju duševnosti i psihologije intelektualaca u vremenu njihovoga zla i svekolikog povampirenja?
Na samom početku pisanja nisam imao jasnu, na bilo kojim metodološkim ili teorijskim konceptima utemeljenu ideju o formi u okviru koje bi tekst trebao biti zaokružen. Moja, nisam siguran koliko pametna navika da iznova čitam iste knjige i da vršim namjernu, možda i pretjeranu intoksikaciju pojedinim djelima, uključujući i navedeno, u svakom slučaju je dovela do toga da mi se forma toka svijesti odavno činila potpuno prirodnom i vrlo izazovnom. Tu je uticaj literature više nego evidentan i u tome ne vidim ništa loše. Ipak, tek kroz sam proces pisanja zaista mi se potvrdilo da za onu vrstu intimnosti i emocije koju pokušavam prenijeti duga i polivalentna rečenica toka svijesti savršeno odgovara. Sa te strane, uloga navedenog narativnog postupka činila mi se jedinom funkcionalnom. To je naravno potpuno subjektivan stav, i on je u dobroj mjeri bio uslovljen činjenicom da unutrašnja stanja svojih tek formalno razdvojenih likova zapravo nisam ni znao drugačije predočiti. Nisam siguran da sam u stanju tome dati potpuno racionalno objašnjenje, ali forma toka svijesti može biti važna u preciznijem nijansiranju psiholoških osobitosti likova, može doprinijeti boljoj dinamici čitanja, vjerujem da čak otvara i mnogo više prostora za kreativni izražaj ali pisana sama radi sebe, kao stilistička vježba, potpuno je bezvrijedna, i zasigurno neće zamaskirati loše štivo, na kraju krajeva u pitanju je samo forma.
Slijedeći diferencijaciju savremene nacionalne (i nacionalističke) misli, mogli bismo reći da se Vaš roman bavi problemom srpske kulture: srpskom dogmom, nacionalnom mitologijom, povijesnom problematikom… Još jednostavnije rečeno, Vaš roman nije napisan bosanskim jezikom (onakvim kako su ga normirali naši nacional-lingvisti), što je, naravno, razumljivo budući da Vi oprisutnjujete u romanu verbalno-ideološki vidokrug srpske strane rata. Smatrate li da se na primjeru Vašeg romana i angažmana još jednom potvrđuje teza o apsurdnosti razdvajanja kulturnog i jezičnog prostora u južnoslavenskom okružju? Nisu li uspjela polifonija romana i sugestivnost jezika Vaših likova, koju zaodjevate u zahtjevnu formu toka svijesti, zapravo dokazi da se vrijedno djelo ukazuje u trenutku kada je njegov autor sposoban iz svog rakursa obuhvatiti i preraditi cjelokupnu idejnu problematiku jugoslavenskog prostora?
Recentno razdvajanje kulturnog i samim time jezičnog prostora sasvim je logična i legitimna posljedica historijskih okolnosti i ta se činjenica mora uvažavati. Ne vidim u tome nikakav problem. Problem naravno nastaje kada se fine i delikatne razlike u jeziku počnu zloupotrebljavati, tj. kada nastupe vremena u kojim lingvistička i historijska pitanja postaju, kao što neko reče, brus za oštrenje noževa, kada se, pored ostalog, zbog dodanog ili izostavljenog slova u izgovorenoj riječi gubi glava.
Iako jeste pisan gotovo isključivo iz te vizure, na svoj roman uopšte ne gledam kao na nešto što se bavi isključivo srpskom pozicijom, tj. vidokrugom. Zapravo bi takav zadatak bilo nemoguće izvršiti a da ja lično, kao i moje okruženje, ne nosi dio tog zajedničkog iskustva. To neizbježno zajedničko iskustvo relativizira granicu između „nas“ i „njih“, i svodi nas na individue koje su u određenom historijskom trenutku suočene sa teškim izborima. Jedan od glavnih ciljeva romana, ako se uopšte može reći da ova knjiga ima definiran cilj, bio je da pokuša preispitati one moralne kodove na koje se pozivamo, ili ih zanemarujemo, u trenutku tih teških ispita. Prema kojim se to zakonima zaista ravnamo? Koliko u to zaista vjerujemo? Šta je to što me tjera da odbijam da imam vlastiti stav? Šta je to što me tjera da povučem ili ne povučem okidač kada to ne opravdavaju vojni ciljevi? Koliko je moguće navesti opravdanja za vlastitu neodgovornost? i sl. Takva pitanja nemaju nacionalni predznak a odgovori su, opet krajnje subjektivno, kao i što život prečesto jeste, suviše banalni, i to je ono što zastrašuje.
Jasno je, s druge strane, da se Vaš roman uklapa u južnoslavensku poetičku konstantu antiratnog pisma, koje se temelji na iskazima svjedoka, na autobiografskim dokumentarnim strukturama. Šta je značila promjena perspektive u Vašem romanu u odnosu na ostalo antiratno pismo, pomjeranja gledišta od pozicije žrtve do pozicije jednog od glavnih odgovornih za zločine, povampirenog pjesnika Radovana Karadžića, čiji su motrilište i tok svijesti prisutni u romanu? I koliki je kod Vas udio dokumentarnog, jeste li koristili neku dokumentarnu građu u evociranju pojedinih ratnih momenata vezanih za srpsko vodstvo? Kolika je njihova autentičnost?
Već sam negdje rekao da se roman može shvatiti i kao, dijelom na faktima i dijelom na imaginaciji, napisana biografija, ili ispovijest glavnog lika, bez stvarne ambicije da to zaista i bude. Dokumentarnoj građi sam pristupao otvorena srca, dakle koristio sam je vrlo selektivno, uzimajući isključivo ono što mi odgovara ili što sam u manjoj ili većoj mjeri mogao prilagoditi potrebama samog teksta. Nekoliko scena iz romana u potpunosti su „prepisane“ iz poznatog dokumentarnog filma (mislim da je u pitanju BBC ali više nisam siguran), neke su, kao npr. opis predsjedničke sobe u posljednjem poglavlju romana, dobrim dijelom zasnovane na konkretnom televizijskom snimku hapšenja Karadžićevog bliskog saradnika M. Krajišnika, dok je mnogo sitnih detalja preuzeto iz dnevne i sedmične štampe, manje ili više stručne literature, raznih knjiga i publikacija. Većina tih podataka prenesena je korektno, ali uopšte nisam želio da ulazim u njihovu istinsku vjerodostojnost. Osim te vrste građe, u značajnoj mjeri prenesena su i neka od iskustava, uglavnom ratnih, mojih prijatelja (nekima od njih u početku nije baš bilo ugodna ta akrobacija i odijevanje vlastitih emocija i doživljaja u neprijateljsku uniformu), kao i naravno moja vlastita iskustva, kako iz ratnog (august 1992. – decembar1995.), tako i iz poslijeratnog perioda. Činjenica da sam prije pisanja romana imao objavljene dvije zbirke poezije znatno je pomogla da se slobodnije upustim u uživljavanje u lik Radovana Karadžića, i u tome sam se, nevoljko priznajem, osjećao prilično komotno. Razlog za to nije samo u mojoj percepciji književnosti u kojoj je teško zamisliti za obradu zahvalniji lik, već i u ranije spominjanom prepoznavanju vlastitih osobina u onome što nekada i prebrzo nazivamo čudovišnim i demonskim, ili kako rekoste povampirenim. Zar trebamo sebe poimati kao besprijekorne pravednike i mučenike? To je siguran put u zastranjivanje i to je opasno pojednostavljivanje ljudske naravi. Ako hoćete, sa stanovišta kvantne fizike jednako kao i prema nekim vjerskim viđenjima, Svijet je Jedno i samo nas nivo svjesnosti razlikuje.
Je li moguće da se stanje Dvadesetog vijeka kao jednog rata produžilo i u bosansko postraće? Je li se ratno stanje poremećenosti demokratije i totalitarističnosti misli nastavljeno? Je li ta nedovoljna dekontaminacija bila impuls koji je bio važan za Vaš roman?
Sasvim je očigledno da je rat zaustavljen prije nego što je završen, i ovo nesretno stanje u kome životarimo direktna je posljedica te neraščišćene situacije. Mi u Sarajevu prečesto imamo iluziju da učestvujemo u onome što možemo pratiti na televiziji, a što se dešava u Evropi ili šire. Mislim da se realnija slika stanja našeg društva može steći posjetom Brezi, ili Varešu, ili Goraždu, da ne nabrajam dalje. Mnoga mjesta u BiH još nisu dobacila do 1996. ili 1997. – u njima još je na snazi službeni prekid vatre. Ukratko, dvadeseti vijek uveliko traje.
Kako ocjenjujete stvaranje današnje bošnjačke nacionalne mitologije i nove totalitarističnost? Da li Vaš roman može biti sugestivan u tom kontekstu, kao univerzalno usmjeren na raščinjavanje svih nacionalističkih ideologija?
Iskreno mislim da je taj problem preuveličan, čak da se pojedinim njegovim protagonistima pridaje mnogo veća važnost nego što su je i sami priželjkivali. Kao i na mnogim drugim poljima, kada je u pitanju bošnjački korpus, i na tom jednako je uočljiv nedostatak jedinstva i sistematičnosti da se jedan, nazovimo to sasvim krivi i sasvim nepotrebni i štetni projekat izgura do kraja. Činjenica je da je šteta prouzrokovana zbog nekolicine „neodgovornih pojedinaca“ neprocjenjiva. Problem je u tome što bošnjačke i probosanske snage nemaju dovoljnu snagu i odlučnost, možda čak ni potrebnu kritičnu masu da amortiziraju štetu nastalu djelovanjem romantičarski nastrojenih pojedinca kojih će uvijek biti. Kada kažem šteta, zaista mislim na uništenu veliku priliku da se BiH kroz kraj devedesetih godina prošlog vijeka i svoje konačno osamostaljivanje „provuče“ bez tih repova zaista grotesknog, smiješnog i u isto vrijeme žalosnog ultranacionalističkog balasta kojim su opterećene zemlje u njenom susjedstvu. Mada i dalje nikako nisam pobornik nikakvog izjednačavanja sa spomenutim, daleko od toga. O ovome bi se zaista dalo dosta govoriti i o tome možda nekom drugom prilikom, ali ovdje bih samo izrazio svoj žal nad opasnom i opet žalosnom činjenicom da se bošnjačka kultura i tradicija u opasnoj mjeri svodi na folklor. U svemu tome odgovornost naših egocentričnih, samozadovoljnih, od samokritičnosti potpuno oslobođenih medija tj. uglavnom nedopustivo neinformiranih novinara koji kreiraju javni prostor – ogromna je.
Možete li nam ukratko naznačiti Vašu tradiciju, sopstveni imaginarij pisaca i djela, čije strukture nasljedujete i nastojite evocirati u svom djelu. Na kraju, nabrojite nam pisce koji Vama lično znače.
Vasko Popa i Branko Miljković, Pound i Eliot, Rumi, Kavafi, Herbert, Miloš, Rilke, Seferis, John Updike, Damir Ovčina, Mustafa Zvizdić, Faruk Šehić, Emir Šaković, Nihad Hasanović, Kujović, Musabegović i Skenderija; Joyce, Tolstoj, Flober, Grass, Marquez, Kiš, Senad Hadžimusić (SCH), Lou Reed (Velvet Underground) i Laurie Anderson, David Byrne (Talking Heads), Tricky, Bjork, i još poneko. Sve je to jednostavno sličan senzibilitet.
I na kraju, jedno lično pitanje: kako pišete, lako ili teško. Čini mi se da je vaš roman nastajao deset godina. I ima li koristi od pisanja? Na čemu trenutno radite?
Pišem nepodnošljivo teško, ali još teže dobivam ideje za koje smatram da su vrijedne truda. Zbog toga pišem malo. Na kraju krajeva svijetu sigurno ne treba još osamnaest prosječnih knjiga. Ima toga i previše. Ne znam ima li koristi od pisanja, vjerujem da za odgovor na to pitanje treba pričekati smrt. Jedino sam siguran da od mog pisanja solidnu korist ima Fabrika duhana Sarajevo.
Zadnjih godina radim uglavnom na svom doktoratu, o oružju i vojnoj opremi razvijenog i kasnog srednjeg vijeka sa prostora BiH. Možda nekad i završim
