Ipak, narator nam ne kazuje da li je Šefik/Alen uspješno stvorio novi identitet, ali nam nagovještava da je to stvar formalne prirode, dok pamćenje ipak ostaje u čovjekovoj svijesti, bez mogućnosti da se trauma prevaziđe promjenom vanjskih faktora.  Stoga ovaj roman sagledava potiskivanje traume kao samo jedan korak ka dezintegraciji čovjekova identiteta.

Piše: Harun Dinarević

U samom uvodu ovog prikaza, valja prvo napisati dvije napomene. Iako je roman izašao u hrvatskoj izdavačkoj kući Algoritam 2008. godine, sarajevskoj publici je predstavljen tek u martu mjesecu 2009. u organizaciji sarajevske izdavačke kuće Buybook. Ovaj roman je također u konkurenciji za nagradu Meša Selimović.

Nakon dvije napisane drame i jedne zbirke priča, Hasanovićev roman prvjenac donosi nam zanimljivu priču o prijateljima sindromašima, čija se prijateljska veza ne može  potpuno realizirati zbog komunikacijskih blokada prouzrokovanih PTSP-om (Postraumatski stresni poremećaj). Već sam naslov funkcioniše kao metonimija, gdje roštilj predstavlja idealan topos druženja unutar lokalne tradicije. Sam početak romana počinje slikom prvomajskog roštilja grupe prijatelja skupljenih pokraj rijeke Une. Metadijegetički narator nas uvodi u radnju opisivanjem jednog veslača na rijeci, lokalnog autističnog momka, koji se približava grupi prijatelja smještenoj na placu sitnog kapitaliste Erola. Kroz svakodnevni razgovor i standardne šale likova u društvu, stvara se dojam uobičajenog proslavljanja Prvoga maja, međutim kako tok radnje napreduje, tajac u razgovoru sve je češći, pa saznajemo da se u njihovim pređašnjim razgovorima Tajac nastavio pojavljivati kao tik. Tako narator najavljuje postepenu diskomunikaciju likova. Razgovori su približavanjem večeri sve više skretali na kolosijeke ratnih sjećanja gdje se Sindromaš javi šaljivom pričicom iz rata, a zatim postaje Sve manje duhovit, sve više utučen, iznosi, u nezaustavljivom monologu uznemirujuće uspomene poslije kojih ostaje opšta mučnina. Naracija romana se stalno prebacuje sa metadijegetičkog na autodijegetičkog, tj. na jednog od tri centralna lika u romanu. Prvo ide ispovijest Selvera, vegetarijanca koji je tokom rata živio u Mrkonjić Gradu. Lišen svake patetizacije i samosažaljevanja on govori o prisilnom radu koji je bio primoran izvršavati dok je još bio maloljetan, stalnim batinama koje je primao od lokalnih siledžija samo zato što je bio druge nacionalnosti. Trpljenje bez prigovora kasnije će se odraziti na njegovu pasivnost u vezi s Mirelom, još jednim centralnim likom romana. Druga ispovijest je Šefikova, bivšeg vojnika Armije BiH, šutljivog i povučenog radnika u Erolovoj firmi, koji svoj identitet pokušava ispuniti pisanjem poezije, a pogotovo haiku pjesama, te bježanjem u apstrakcije čitajući knjige filozofije Dalekog Istoka. On je također opčinjen psihoanalizom, čita Freuda i Lacana, a za svoju svoju traumu lijek pokušava naći ubijanjem svog ega. Mirela je djevojka razvedenih roditelja, i za razliku od Selvera i Šefika nikako se ne želi sjećati rata. Zbog psihičkih problema i anksioznosti posjećuje psihologe koji je neuspješno liječe. Ona traumu pokušava preovladati svojom vjerom u logiku, neprestano racionalizira svoje psihičke probleme, ali njihova priroda joj ipak izmiče. Sve troje su stari studenti koji nikako ne uspijevaju završiti studije. Nepovjerljivi su prema kolektivnom djelovanju, a jedina mogućnost gdje su mogli zajedno djelovati je Inicijativa koju su pokrenuli Mirela, Selver i Kornelije, a ticala se obnavljanja starog muzeja AVNOJ-a u Bihaću; međutim, i ona propada zbog esdeaove vlasti. Roman je zasnovan na fragmentarnoj, individualnoj percepciji stvarnosti, a uspješna psihologizacija likova je zaslužna za izbjegavanje ideologizacije traume. Diskomunikacija likova se ostvaruje kroz nemogućnost likova da uspostave razgovor bez primjesa ironije, cinizma i potcjenjivanja. Selver i Mirela su ostali prijatelji nakon ljubavne veze, povremeno su imali seksualne odnose, ali seks je i vrhunac njihove prijateljske veze zbog obostranog straha od osjećanja. Iako je, dakle, glavno pitanje romana ratna trauma i njene posljedice, kroz njegov narativ se problematiziraju mnoga pitanja savremenog subjekta. Od pitanja duhovnosti koju Selver kratkoročno ostvaruje u islamu, Šefik postaje rob Istočne filozofije, dok Mirela svoju utjelovljuje u metafizici Racija, pa sve do pitanja identiteta, njegove rastrzanosti i  hibridnosti, pa je recimo Selver čitao islamsku filozofiju, lutao po sufizmu, divio se Al-Ghazaliju ni sam ne znajući zbog čega, i usput se kljukao astečkom mitologijom, staroindijskim spjevovima, pamtio izreke sjevernoameričkih Indijanaca. Nijedan od centralnih likova ne uspijeva da stvori jedinstvenu sliku stvarnosti, na granici sa shizofrenijom, svakom od njih, lacanovski rečeno, realnost je neuhvatljiva. Taj otklon od svijeta pred istraumatiziranom psihom najbolje se realizira u sceni kada Selver govori  Mireli o svom pokvarenom televizoru kojeg ne želi popraviti, a na njeno pitanje on odgovara: Nema potrebe. Zar ovi mutanti nisu zabavniji? Istovremeno dok narator prolazi kroz važna pitanja koja su odredila likove, on se zadržava i na svakodnevnim, trivijalnim detaljima koje uspješno opisuje, a najuspjelija takva epizoda u romanu je ona sa Selverovim mazohističkim štipkanjima. Iako su sva tri centralna lika uspješno realizirana, ipak ostaje utisak da je lik Selvera najuspjeliji, te se u realizaciji ovog lika ostvarila najinovativnija dionica romana. Cijeli roman obiluje slengom, koji pospješuje autentičnost iskaza, ogoljuje pripovijedača, bio on izvandijegetički ili unutardijegetički, te tako tekst čini pitkijim za prosječnog čitaoca. Ironijski ton je neprestano prisutan, i dok govori sveznajući narator, a i u autoreferencionalnom govoru likova. Međutim, Hasanović istovremeno pokušava prevazići ironiju, postaviti je kao prolaznu figuru kojom se likovi ograđuju od stvarnosti. Kraj romana je obilježen već pominjanom diskomunikacijom likova, ovaj put potpunom, u sceni kada Selver sreće Šefika koji se najprije pretvara da ga ne prepoznaje, da bi nešto kasnije od Šefika saznao da je promjenio ime u Alen, te da je napustio posao kod Erola. Ipak, narator nam ne kazuje da li je Šefik/Alen uspješno stvorio novi identitet, ali nam nagovještava da je to stvar formalne prirode, dok pamćenje ipak ostaje u čovjekovoj svijesti, bez mogućnosti da se trauma prevaziđe promjenom vanjskih faktora. Stoga ovaj roman, uspjelo i razvedeno izgradivši jedan uvid u postraumatsku društvenu pustinju, problem potiskivanja traume sagledava kao samo jedan korak ka dezintegraciji čovjekova identiteta.