UPRAVO ČITATE

Proza ljubavi i stereotipa (‘Cipele…&#...

Proza ljubavi i stereotipa (‘Cipele…’ M. Kamerić)

Tako početni naslov priče postaje mjestom simbolizacije nedomašajnosti strastvenih dodira samih ljubavnika. Unatoč tome što pokušava reinterpretirati kulturološki model intimističke naracije, priča ponovno ne ostavlja snažan efekt identitatarne raspolućenosti ženskoga subjekta, niti demistificira jednostavni i klišetizirani ambijent, budući da su određeni narativni elementi ponovno stereotipizirani.

Piše: Jasna Kovo

Recepcija literature na tržišnom tlu književnosti često se kreće između dva međusobno isključiva pola. Tako su knjige u recipijentskim iščitavanjima dvostruko kodirane: ili kao djela koja su u suglasju sa tržišnom ekonomijom potražnje, ali su i opterećena pitanjem beletrističke vrijednosti; ili kao djela koja zadovoljavaju kriterij minimuma estetskog i po/etičkog kvaliteta. Prve, tržišno producirane knjige su, dakle, čitanije, hvaljenije i prodavanije. Druge, po nepisanom pravilu prođu kroz ruke malobrojnih čitalaca i ostaju izuzete od veće tržišne potražnje.

Knjiga proze Cipele za za dodjelu Oskara iskonstruirana je i ispripovijedana u formi kratkih priča, koje pokušavaju sažeti iskustvo likova čiji se vidokruzi u konačnoj narativnoj strukturi mogu svesti na jedinstvenu artikulaciju jednoga ženskoga glasa, najčešće autobiografskoga, autoričina, i na artikulaciju glasa muškog naratora, kao onog bezimenog u priči Moj rođendan koji uspostavlja simbolički topos rođenja i smrti, a pripovijeda o fantastičkome sagledavanju stvarnosti nakon svoje smrti. Priče su tematsko-motivski orkestrirane u nekoliko dominantnih odrednica. Prva je rat, kao stvarnost u koju su uvučeni likovi žena koje su, kao neposredne žrtve ideološkog bezumlja, indiferentne prema frontovskim pozicijama muškaraca; druga odrednica na tematskome nivou narativne strukture jeste postratna stvarnost sa depresivno-melankoličnim ambijentom gradova, figuriranih likovima koji unutar postraumatičnih naracija pokušavaju nadvladati depresiju socio-kulturnoga i intimističkoga obzorja.

Također, naracija se spušta i do infantilne perspektive dohvaćajući dječije iskustvo rata u priči Umijeće brojanje, koja isfragmentirano svjedoči o nasilju i silovanju djevojčice za komad čokolade, čime se uspostavlja etička konstelacija rata, s pozicijama muškaraca kao silovatelja i najvećih žrtava rata-žena.

Čitane u čisto ženskome ključu, priče Meline Kamerić se unekoliko uklapaju u zadate koncepte ženskoga pisma, odnosno ženskih tema kako se ove odrednice čitaju i prihvataju u tradicionalnim okvirima književne teorije. Likovi u nekim pričama izražavaju jasan stav spram patrijarhalnog koncepta shvaćanja žene; naprimjer, naratorica, šefica u priči Mjesto za dvoje, koja na povratku sa mora sluša svoje uposlenike kako govore o piti koju će im spraviti žene, u tom smislu iskazuje slijedeće:

”Muka mi je. I od broda od šovinizma i renesansne. Pravim mentalnu zabilješku. Najebati im se oca. Odmah u ponedjeljak. Ne samo zbog morala. Zbog toga što moraju prodati više pelena i brijača. Najebati im se oca, jer žene moraju praviti bureke. Mada su i same tek stigle s posla. I prostrle veš. I okupale djecu. I obrijale noge našim brijačima. Koje su posudile od svojih muževa. Kojima prave burek.” (44.str). Međutim, priča se od početnoga bunta žene ponovno utapa u klasičnu razradu iskaza o zaljubljivanju i u orkestraciju sentenci o stereotipnome srećnom, odnosno nesrećnom kraju svake životne priče.

Bez obzira na ovakve omaške, priče uistinu pokušavaju biti rodno osviještene, neki ženski likovi su mahom netradicionalno profilirani subjekti koji ne/sretno žive u braku – one su ljubavnice, raspuštenice, egzilantice, vole i uglavnom nisu voljene… Njihovo iskustvo rata, također, nije jednako iskustvu muškarčevog ratovanja, jer je on na frontu, a one su te kojima je stavljeno u zadatak da čekaju i bezrezervno vole…

A upravo u toj naoko jednostavnoj seksualnoj potrebi i žudnji za ljubavnikom, junakinja iz priče Crveni čipkasti veš pokušava prevladati ratnu grotesku i strahotu. No, susret u crvenom, erotskom vešu se pretvara u užas koji ju sustiže iz snajpera nekog vojnika. Rana na tijelu postaje metaforični vreli poljubac, ali poljubac metka a ne ljubavnika. No, unatoč tome što je užas neposredan i bizaran, priča ponovno klizi u banalnost ispripovijedanog.

A kada god napuštaju narative modernih ženskih likova i njihovog ”tipičnoga” ženskoga iskustva, priče skreću ka reinterpretiranju kulturološkoga narativa svojstvenog baladeskno-lirskoj formi.

Prvi dodir paunovog repa ponovno je artikulisao žensko iskustvo u kontekstu iščitavanja/učitavanja patrijarhalnog značenja trgovine ženama kao bešćutnim subjektima. Intradijegetička naratorica pripovijeda i svjedoči o udaji koja je ugovorena radi spasenja Grada. Vitez je, očigledno, ratnik, kako je i uobičajeno unutar klišetizirane epske koncepcije koja muškarcu propisuje tradicijsko-patrijarhalnu figuru. Međutim, glavna junakinja se zaljubljuje u drugoga, koji biva kažnjen za preljubu, kao i ona uostalom. Tako početni naslov priče postaje mjestom simbolizacije nedomašajnosti strastvenih dodira samih ljubavnika. Unatoč tome što pokušava reinterpretirati kulturološki model intimističke naracije, priča ponovno ne ostavlja snažan efekt identitarne raspolućenosti ženskoga subjekta, niti demistificira jednostavni i klišetizirani ambijent, budući da su određeni narativni elementi ponovno stereotipizirani.

Uistinu, proza iz ove zbirke pripovjedaka jeste feministički osviještena, ali variranja ustaljenim ljubavnim diskursom, same priče previše jednodimenzionalno otvaraju ka temama sa istim, pojednostavljeno iskazanim zaključcima. Ženskim likovima se, doista, artikulira bijes nadošao u vulgarizaciji jezika, koji prikazuje i uzdrmava one koji vode situaciju. Međutim, naglašenom erotizacijom i seksualizacijom češće se patetizira, a ne ironizira tzv. klasična ženska tematika koja je postulirana po muškim mjerilima.

Mada pokušava nadvladati dvoznačnost i nerazriješenost situacije, čitaocu ostaje dilema da li se pripovijedanjem pokušava (neuspješno) izbjeći banalnost ili se banalnošću pokušava prokazati apsurd situacije u kojima se nalaze likovi. Naposljetku, knjiga ostaje dvoznačno i nerazriješeno recipirana (paradoksalno) u dvojbi među dvama oprečnim mjerilima ekspliciranim u uvodnoj napomeni ovog teksta. U takvoj recepciji je sadržano i pitanje na koje još valja odgovarati: treba li ovo djelo biti primano kao uspjelo beletrističko štivo ili pak kao prosječna literatura oko koje se skupljaju epiteti kritičara u ništa manje banalnim prikazima; npr: ”Melinina knjiga je definitivno sjajan priručnik iz kojeg saznajemo o čemu žene misle kada nas vole.” (Damir Uzunović).


Jasna Kovo

Rođena 1988. u Visokom. Osnovnu školu završila je u Visokom, a Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu. Studentica je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje