Perspektiva tog drugog kulturološkog obrasca kojem se likovi prilagođavaju nije im naklonjena; oni su ništa drugo osim egzotičnih brodolomnika, izgubljenih pojedinaca zanimljivih kolektivu zbog svoje Drugosti i Različitosti, mogućnosti kratkotrajne dobre zarade.

Piše: Jasmina Bajramović

Bilo bi pogrešno Hemonovu novu zbirku kratkih priča suditi prema naslovu; čitalac bi na prvi pogled mogao pomisliti da se radi o paradigmatskom primjeru konzumentske literature, vrištećih korica i bombastičnih kritičarskih osvrta. Naprotiv, naslov zbirke predstavlja jednu od istoimenih pjesama glavnog fokalizatora – naratora čiji je glas teško odvojiti od piščeve perspektive – gotovo da možemo reći da se radi o svojevrsnoj autobiografiji.

Hemon će u jednoj od prvih priča reći za svoje pjesme da se bave ljudskom nevinošću i iskustvom koji su čak i njemu bili nespoznatljivi. Upravo u sintagmi ljudska nevinost objašnjeno je cjelokupno iskustvo njegovog pretpubertetskog i adolescentskog doba opisanog u pričama – svjedočenje o samom sebi, kakav je nekad bio. Fragmenti sjećanja povezuju se u koherentnu cjelinu; hronološki tok događaja nije teško slijediti, ali je isprekidanost toka radnje karakteristična upravo za proces prisjećanja i prizivanja.

Autor se bavi pitanjem odrastanja i alijenacije tako karakteristične za dječaka od šesnaest godina. Otuđenje od svega što je poznato i sigurno, potreba za samoćom i samopotvrđenjem van roditeljskog doma jesu naznake sazrijevanja, ali u kontekstu karakterističnog hemonovskog humorističnog pristupa: odlazak od kuće iz sasvim konkretne porodične potrebe da se kupi zamrzivač mladić-narator će (u priči Sve) pretvoriti u samoinicijativni pokušaj bijega i inauguracije u zajednicu pisaca-boema-zavodnika, proživljavajući, poprilično bolno i nespretno, svoja prva pijanstva i spolna dozrijevanja. Karakterističan je Hemonov ironijski osvrt na vlastita naivna razmišljanja o spisateljstvu kao zanatu, o moći boemštine, o kvaziinztelektualcima, o pripadanju poetskoj eliti – razmišljanja koja izrastaju iz gotovo pobožne vizije Pisca kao Genija, u realnost slike za stolom u sarajevskom Domu Pisaca, gdje nadobudni pisci nose namučena lica uzvišenosti, kao da su oduvijek bili zatočeni u nedostižnim poetskim visinama. Pad pisca iz poetskih visina u blato sumorne egzistencije  i potrebe za samopotvrđivanjem i pripadanjem tema je je možda jedne od najboljih priča ove zbirke: Dirigent. Hemonov prikaz figure Muhameda D. (Dede), suverena tadašnje poetske scene čija se čitanja svode na neoromantičarska pijanska naklapanja ubjedljiva je slika svojevrsne furke klasičnog sarajevskog kvazi-intelektulca. Međutim, ova figura nadrasta prvobitni kontekst u koji je smještena; Hemon će kroz Muhameda D. problematizirati pitanje prisilnog migranta – ono što jest preokupacija njegovog cjelokupnog opusa. Muhamed, više nego sam narator, postaje biće granice; zatočenik i žrtva traumatskih ratnih i migrantskih procesa, uslijed odlaska u Ameriku. Bijeg od sarajevske ratne stvarnosti postaje utoliko problematičniji što se nameće potreba asimilacije, gdje je Muhamed izmješten iz pozicije lokalno poznatog i priznatog sarajevskog poete u kolektivno sivilo američke demokratije. Moralno propadanje gotovo postaje egzistencijalni imperativ. Nesnalaženje unutar sistema konzumerističke sredine kakva je Amerika je odlika i likova drugih priča unutar zbirke; u priči Szmurina soba, Bogdan, Ukrajinac iz Prnjavora u Bosni, bježi od neljudskih događanja u svojoj zemlji, da bi mu se čitav egzistencijalni kosmos sveo na sobičak koji izdaje Mike Szmura, stereotipni primjerak nezainteresovanog, pragmatičnog Amerikanca. Oduzimanje sobička imat će katastrofalne posljedice za Bogdana, do tada spremnog za balansiranje između dva kulturološka sistema, ali tragično svjesnog posljedica promašene asimilacije, kako Nicholas Dames definira nostalgiju: to je bolest psiha čije geografske, političke, društvene i konstitucijske barijere u čestim susretima sa novim stimulansima stvaraju nesposobnost adaptiranja. Svakako je upečatljiva figura naratorovog (Hemonovog) oca u priči Pčele, prvi dio koji čini dio mozaika ove migrantske slagalice. Njegova priča vodi koncem retrospekcije naratora; od socijalističke idile građanske porodice i figure Oca koji prezire književnost kao čistu fikciju i samim tim – kao laž, do čovjeka koji se upravo faktičnom književnošću, odnosno knjigom baziranom na realnosti, bori protiv duha nostalgije. Realna knjiga, odnosno knjiga bazirana na činjenicama jeste njegov otpor, otpor materijalnosti naspram apstraktnog zla čiji je početak nemoguće uhvatiti, a kraj ne uspjeva sagledati. Iako Hemon parodira očevu riješenost o gotovo hroničarskom bilježenju stvarnosti (insistiranju na mimezi), unutar humoreskne priče postaje jasna očeva vizija spasa: oduprijeti se zlu pisanjem jeste spoznaja jednog od osnovnih principa piščeve etike. Priča u priči (priča o pčelama) jeste sjajan prikaz zla koje se obnavlja, na primjeru cikličnog uništavanja pčelinjaka jedne porodice. Primjer savršene organizacije košnice jeste opozicija činjenici ljudske destruktivnosti koja se kroz ratove (isprva Drugi svjetski rat, a zatim rat od ‘92-‘95.) pokazuje kao jedina sila koja temeljito zatire sve oblike života. U vidu očevog svjedočenja pisac dokumentira ljudske ispovijesti; štaviše, sve se priče baziraju na dokumentarnom iskazu kao temelju poetike svjedočenja, pa i vlastitog svjedočenja, kao oblika formiranja kulturalnog sjećanja – pokušaja prevladavanja kulturološkog, sociološkog i psihološkog jaza koji se formira u životu jednog migranta.

Problem se usložnjava pojavom hibridnih identiteta; protagonista priče Szmurina soba je Ukrajinac porijeklom iz Bosne; sam Szmura, iako Amerikanac, nosi korijene iz Ukrajine ( jer je Amerika ipak kulturološki hijatus). Na kraju, i piščev je identitet rashodišten i pluralan, od Očevih predaka koji su došli u Bosnu, do vlastite pozicije novopečenog Amerikanca. Činjenica fluidnosti identiteta u pričama varira od razloga za napuštanje Bosne, do, paradoksalno, savršene mogućnosti zarade u Americi: dok u početku svog života u Americi zarađuje prodajući pretplatu za časopise, u priči Good Living primjećuje:

Bio sam, naime, dvonogo ostvarenje američkog sna; evo me kako nadilazim svoju nesretnu situaciju u novoj zemlji, baš kao i preci mojih budućih pretplatnika, koji bi spremno potpisivali ček, sjetno mi pripovijedajući sagu o svojim precima i njihovom prelasku u Ameriku.

Osjećaj alijenacije koji se proteže još od adolescencije sada poprima sasvim drugi kontekst; postaje stalna pratnja svih protagonista priča, koji nisu u mogućnosti da se vrate, a ne pronalaze načina da bezbolno prođu proces tranzicije iz vlastite, napuštene kulture u kulturu koju usvajaju. Međutim, perspektiva tog drugog kulturološkog obrasca kojem se prilagođavaju nije im naklonjena; oni su ništa drugo osim egzotičnih brodolomnika, izgubljenih pojedinaca zanimljivih kolektivu zbog svoje Drugosti i Različitosti, mogućnosti kratkotrajne dobre zarade:

Moji poslodavci su bili mišljenja da moj čudni bosanski akcent, očigledno ponikao iz nižih slojeva nekih „drugih kultura“, nekako stimulira potrošački instinkt Amerikanaca iz predgrađa.

U takvoj iznimno potrošačkoj kulturi, sve postaje produkt; pisci upakovani u egzotiku Drugosti, ratna tematika njihovih djela, njihova fizička pojava – sve je stavljeno na tržište i zavisi od promjenljive i nezasitne ćudi konzumenta. U priči Uzvišene istine o patnji pisac se vraća u Sarajevo s namjerom da se odmori od trenutnog prebivališta, da uspostavi odavno prošlu predratnu porodičnu idilu, da se odmori od amerikanizacije vlastitog života. Međutim, u susretu s slavnim američkim piscem upada u kalup potrebe za dopadanjem, za empatijom, za razumijevanjem. Pogled stranca na njegov idealizirani svijet je perspektiva hladnokrvne realnosti; pred njim ne može, s potpunom ubjeđenošću, pričati o urbanim legendama i mitovima; sa američkim piscem i on je prinuđen da vidi sarajevsku stvarnost: Vječnu vatru koja je trenutno malo ugašena, biste u Parku pisaca zaklonjene stolovima sa piratskim DVD-ovima, itd. Utočište od konzumerizma jedne kulture postaje podjednako potrošačka kultura, zamagljena subjektivnom perspektivom stvarnosti koja gubi svoju oštrinu pod teretom nostalgije. Teret nostalgije karakteristika je i priče Američki komandos; ispred objektiva kamere narator primjećuje teškoću prizivanja starog sebe; bezuspješno pokušava da razotkrije razloge djetinje fascinacije američkom kulturom, američkim crtanim i igranim fimovima koji predstavljaju jedan vid globalnog kolektiviziranja: jedan jezik i jedan narod – oni koji uvijek pobjeđuju i razotkrivaju zločince. Taj se mit automatski dekonstruira politikom predsjednika Busha, što je i na fonu Hemonovih priča o lažnom sjaju američke kulture.

Hemonovi likovi gotovo su uvijek definirani svojim statusom emigranta, što i nije čudno s obzirom na piščevu poziciju. Čitajući zbirku, može se zaključiti da otuđenje nije nužno uvjetovano nekim naročitim životnim razlogom; naprosto, predstavlja gotovo nužan faktor u čovjekovom životu – otuđenje s nemogućnošću povratka u praiskonsko jedinstvo s gazdom, kako Spinelli, lik iz priče Stepenice u nebo, naziva Boga: Ovdje ima pleme, koje vjeruje da su se prvi muškarac i žena konopcem spustili s neba. Bog ih je spustio na konopcu, oni su se odvezali, a na to je gazda smotao konopac. I upravo se to i desilo, moj prijatelju. Spustilo nas dolje, mi želimo natrag, gore, ali konopca nema.