Jesen. Lišće pada. Mi također. Lišće pada zato što Bog tako hoće. Ali mi padamo zato što Englezi tako hoće. Idućeg proljeća više se niko neće vratiti, ni mrtvo lišće, ni mrtvi Francuzi. La vie passera sur nos tombes.

Moje ime znači Krv. Ja sam to što se čini da jesam. I najviše od svega: ja sam to što nisam. Ja težim da budem tiranin. Kada sam se rodila, na nebesima su umrle četiri zvijezde, a na njihovim su mjestima procvjetale brokerske kuće za trgovinu dionicama lažnih ambicija. Više od svega volim u dugim šetnjama misliti o kraju vremena, o prizorima rastakanja i raščupavanja prostora. Bio bih esteta, a ne onaj čiju se dušu kida. Međutim, kako vrijeme prolazi (ili stoji), sve više u nju – apokalipsu – počinjem da sumnjam: kao da svepostojanje voli sebe u ovakvoj harmoniji, u napetosti osrednjosti. Mrzim prošlost, ali se divim svemu iz iskona. Sa pesnicama stisnutim u bol slušam ispovijesti crnih sunaca. Kakva energija počiva u tijelima mrtvih?

U ekspoziciji pjesme “Drugarice”, koju pjevaju Svetlana Ceca Ražnatović i Maja Marković, a kojoj tekst, kompoziciju i aranžman potpisuje Čeda Čvorak, frontmen grupe Luna, možemo čuti stihove iz Knjige postanja (1-4) što ih je astronaut Bill Anders čitao kada je misija Apollo 8 bila u orbiti oko Mjeseca.

Pjesma „Drugarice“ tematizira nevjerstvo u ljubavnom i prijateljskom odnosu. Prividno jednolični beatovi brzog ritma ublaženi su predasima i kratkim dionicama sintisajzera. Ova tekstura predstavlja autentično znamenje gotovo klasičnog elektronskog stila na prelazu milenija. Pjesma nas vraća u vrijeme u kom su muzičari u svojim eksperimentima imali maštu i hrabrost srodnu nadrealizmu, prije nego su uplovili u luke provjerenih stvaralačkih rješenja.

Kako je Čvorak, najveći genij srpske muzike, došao na ideju da u svoju pjesmu „Drugarice“ inkorporira jedan od najslavnijih trenutaka u povijesti svijeta? Je li ga na to inspirirao novi milenij i činjenica da je čovječanstvo preživjelo još jedan false alarm apokalipse? Kakva sve značenja i kakav smisao biblijski podtekst može determinirati u najboljoj pjesmi srpskog elektro popa?

Ništa se više zanimljivo ovdje ne događa: jedni umiru, drugi se rađaju, jedni blijede u tamu dok slava drugih buja u crvenilo, ali osim toga: konstelacije odnosa izgleda ne kane da se mijenjaju. Sve se vrti oko mene, tako dosadno i logično. Prekomjerno predvidljiva dijalektika. Ona koja mi je najbliža, ona gori, i zaljubljena je u mene, ali ta silna vatra u dodiru sa mnom tvori tautologiju. Seksualno i duhovno čeznem za onom sa kraja reda vrtnje, ona je gotovo ledena, sva rasplinuta u sanjanja i molitve. Vaše tijelo, gospođice, je interesantno. Volim kada promijenite kut pod kojim plešete, to je doista sretna mijena. Titraju kristalni talasi života površinom vaše puti. Najviše na vama, kada igrate, volim vidjeti predjele gdje se buni Baltik: slutim u njima neka jarosna tajanstva. Ali i vi ste mi, možda, isuviše poznati, stoga očajavajte zajedno sa mnom. Ich sehne mich hinaus in eine andere Welt.

Pričao mi je nedavno u vozu Hamdija Hasagić iz Lukovog Polja pored Zenice o svome zdravlju. Imao je srčani udar, vene su mu začepljene, noga mu se koči i slično, hoće plakati, bio sam jutros u bolnici, htio sam odmah na krevet, nek me režu, a on, stranac u svome bolu, dok leži da gleda oblake što prolaze, ali doktori ne smiju, u plućima imam još uvijek neku nesaniranu jebenu bakteriju, a i neće da to rade, što bi, nisu oni učili medicinu da operišu nekog ko nema pare da plati novo srce. Naš voz stoji kako bi prošao brzi voz. Kaže Hamdija:

– Da meni hoće samo doć brza smrt.

Da bi bio potpuno ubjedljiv, stavlja mi u ruke gomilu nalaza iz klinika za srce u Sarajevu, Tuzli, itd. Dok listam te papire, ovaj se ivan iljič nadvio nada mnom u očekivanju bilo kakve reakcije, kao pisac koji je svoje životno djelo dao prijatelju na ocjenu. Papir koji me najviše dojmio bio je glavni nalaz što ga je izdao profesor vaskularne hirurgije, a na kom su hemijskom olovkom bila nacrtana, u savršenoj simetriji, dva kurca.

Pitao sam te: da li voliš more? Da, volim more, i novac – rekla si – ali sve moje ljubavi plaše me. Angst essen Seule auf, pretpostavljam. Zato se krećem kopnom, uvijek među istim ljudima, uvijek u istim pjesmama. Bježavši, vidjela sam štošta. Ali najčešće mislim o divnoj sekvenci neke moguće budućnosti: svi ljudi, u hipnozi, u magnovenju koje je prestalo da traje, odbacit će odjeću sa sebe, odrezati si jezike, i krenuti u hordama ka oceanima, u obećanu vodu. Dvanaest milijardi spašenih duša, utočište za sve fragmentirane duhove. Sve znanje bit će zaboravljeno. Sa nebesa će svirati bubnjevi. Ja ću biti među njima, jednako sretna, ni vođa ni potčinjena. Vidite, šašavo zar ne… ja time kratim svoje vrijeme. Nemam nikakav specijalan plan namijenjen za ovaj svijet.

Poželim često da napustim sve i spustim se afrikama. Tamo gdje on ima dvadeset i šest i trideset i devet žena, gdje je guska čovjeku moralni i ontološki uzor. Ili, hoću baš tamo gdje je hiperbola modernog, gdje sam također ja: u Države. Njujork, Damask, Buenos Aires… – znate li kako zavodljivo mirišu ta đubrišta? Na Island, gdje zemlja probija svoju debelu kožu, da slušam sage a da ih ne razumijem. U jednome snu vidio sam tri djevojčice, sestre, kako hodaju nekim puteljkom na tome dalekom otočju, i to je bio prizor sreće, apsolut čistote. Rasprodao sam klasike, božanstvene komedije, fauste, i pomolio se pred bankomatom, a on mi je u ruke spustio sredstva. Na Pofalićima sam sreo čovjeka koji skuplja pare da ispuni svoj san. Zima, zeza, kamin, vino, meza, kokain, trebica, ležiš, gotiva, guziš, brate, kaže, ideal je njegov. Dao sam mu sve što imam, vratio se kući i ubio se.

Uzdižem se pred tobom, veliki vale, gotov da ti proturiječim. Tjednima i godinama sam se spremao za ovaj sraz. Moja uniforma, sa runolistom koga nosim na grudima, zaista izgleda lijepo. Ocean je arena čiji si ti vlasnik a ja ne znam plivati u takvome haosu. Mene su odgajali da budem pristojan i naklonim se, dostojanstveno, pred najvećima. Brzo padam, očekivano. Poslije mene ostat će moji potomci i divni prijatelji. I njih ćeš, izvjesno je, tiranine, zanijekati. Sve najljepše nebodere budućnosti izgradili su oni. Simfonije naših mačeva ućutkala su jebanja tvojih foka.

U svitanje bismo se ispeli na vrh one planine i klanjali. Za liriku smo imali vremena, ali bilo bi to traćenje. Julijan Imperator kazao nam je: „Što se mene tiče, jedino nasljedstvo koje sam primio od predaka je duša nesposobna za strah.“ „Djecu hranite živim mesom i nemojte ih milovati, neka budu krvoločni psi“, rekao je Kljuno, „jer našoj su državi potrebne ubice.“ Silazili bismo potom u podnožja među prijetvornike. Nismo bili promišljeni i govorili smo što mislimo pred svima. Historiju su naučili da pamti pravične, junake i podobne, za apostate tu, jamačno, nema mjesta. Zeus je na Olimp, na gozbu, pozvao Iksiona, najdrskijeg među vladarima, koji nije imao ništa umjereno od ljudske vrste. Pa ipak je naposljetku i on bio igračka sudbine. Plaudite, amici, comedia finita est.