Bio je peti dan. Nitko nije očekivao da će se ovdje spustiti. Ta sluzava, razularena stvorenja došla su širiti kojekakve bolesti sa svojih blesavih mikro-planeta. Kontra-admiral Hipsterius Blaženi zasjao je svojim sluzavim četverima očima, zatreptao da naglasi historijsku svjesnost svoje pojave, prvo desetak puta kratko, zatim jednom dugo i onda još jednom, malo kraće. Spustio se svojim svemirskim romobilom na slatko polje tratinčica gdje su ga dočekale mlade čelične glave naroda tehnološki umjereno razvijenog, ali to nije bio problem jer su zle boje s Hipsteriusovog romobila i iz Hipsteriusovih šarenica umjereno očarale mlade čelične glave naroda zvanog Ejčbiovci. „Umjereno razvijeni, da, ali na svojoj planeti, mada prema nama ste nazadni, ne previše, doduše“, uputi im besjedu HB.
I stoga oni stigoše – kontra-admiral na svemirskom romobilu, a njegova vojska razularenih, sluzavih stvorenja na svemirskom brodovlju – da čeličnim glavama prenesu historijsku svjesnost. „Vidio sam svijet, bio sam i star i mlad, bla bla, živio sam bla i bla, i još brzo i sporo i vjerujte mi da je spajanje moga obojenog romobila sa vašim tlom, ovim slatkim poljem tratinčica koje se odražava u zloj boji mojih šarenica, ha ha ha ha, e to vam je svijet kojim će vaše mlade, čelične glave biti umjereno očarane.“ I bi kako Hipsterius reče.
Treći dan se iskrcalo i zadnje sluzavo stvorenje i razulareno i brzo trepnulo trepavicama – tri puta. S druge strane, preko brijega obitavali su Ejčbiovci, ne samo mladi već i stariji. Generalno gledano, narod se meškoljio i skeptično je gledao na spuštanje romobila + nepreglednog vojnog brodovlja na slatko polje tratinčica. Kad su svojim sluzavim pipcima i papcima zabalili tratinčice s onu stranu brijega se znalo čuti „jebi me u trokurac“. Generalno gledano, to su bile većinske reakcije jer je većina Ejčbiovaca staro. Ali mladim čeličnim glavama je bilo jasno da je touche kad čelične glave holistički pristupaju slatkim malim tratinčicama pa su starijim sunarodnjacima pokušavali objasniti da preuzmu malo historijske svjesnosti jer oni su baš kao i čelik; i mladi i stari itakodalje. Na kraju je sve završavalo sudaranjem čeličnih glava s onu stranu brijega što je kod razularenih stvorenja na slatkom polju tratinčica izazivalo reakciju s historijskom svjesnošću. Hipsterius Blaženi se zabavljao na Hipsteriji, brijegu koji dijeli slatko polje tratinčica od nastamba Ejčbiovaca. Brijeg je dobio ime u čast njegova uzvisenja, a za taj naziv ideja je sinula mladim čeličnim glavama kao derivat iz njegovog imena i sufiks kojeg dodaju svim zemljopisnim pojmovima na toj planeti; Prerija, Balija, Vanilija… HB je uživao koliko je to jednom kontra-admiralu moguće. Ali generalno gledano, Ejčbiovci nisu bili zadovoljni ishodom. Peti dan stvar je otišla gotovo kvragu. Slatke male latice otežale su pod posvemašnjom sluzi. Romobil se spustio i više nije letio. S onu stranu brijega Hipsterije svi su bili umjereno uzrujani, čak i mlade čelične glave.
S ove strane Hipsterije, složno se gradio tabor sluzi na leđima jadnih, majušnih tratinčica. Sluzava stvorenja su napredovala, na polju su stajala dva sluzava kata, okružena sa šest razularenih tornjeva dvostruke visine. Bože spasi, tako nešto govorile su starije čelične glave, ali tko je vidio da se sudac miješa u utakmicu, osim u nekim politički indoktriniranim slučajevima. Ovdje nema mjesta za politiku, ovdje nastupa historijska svjesnost. Odmjereno je trljao ruke Hipsterius Blaženi. Zora šestog dana. Sluzavi i razulareni su spremni širiti boleštine iz bezobraznog doma što počiva na slatkome polju tratinčica. Ali dotad su se, generalno gledano, spremili i Ejčbiovci. Generalno da, jer ima više starijih. Njihov razlog nezadovoljstva su prokleti Hipsteriusovi vojnici, ta gamad s mikro-planeta što infiltrira slatko polje tratinčica svojim boleštinama. Nažalost, mlade čelične glave nezadovoljne su stale uz Hipsteriusa Blaženog. Okretale su svoje čelične glave u znak neodobravanja insuficijencije historijske svjesnosti u starijih Ejčbiovaca. Nakon malo zvonjave usred sudaranja čeličnih glava, otišli su prvo na Hipsteriju popiti čaj s kontra-admiralom, zatim preko nje na slatko malo polje tratinčica. A na njemu razularena građevina na sluzavim temeljima! A na građevinu naslonjen romobil; nonšalantna pobjeda historijske svjesnosti u šarenicama zlih boja! Platinasta traka krasit će historijsku svjesnost umjereno na mladim čeličnim glavama! O mladosti, o ludosti!
Čelične glave su pripremile napad: direktan nije dolazio u obzir; suočiti se oči u oči na Hipsteriji sa šarenicama zlih boja HB-a. Stoga, oni se odluče uputiti – i krenu – najdužim putem; preko Prerije, Libije i Vanilije do slatkog polja tratinčica. Kad vam ga zabiju u esenciju vašeg sluzavog bića! Ali, kako to obično biva, bilo bi bolje da su krenule direktno. Ovako su izgubile puno vremena, ništa zanimljivo se nije dogodilo putem, a Hipsterius Blaženi je sluz postrojio u nedogled i pripremio za boj. Oni su sad spremni za Ejčbiovce, a i mnoge druge umjerene narode na ovome glavatom planetu. Sluz je postojana i nepokolebljiva, baš zato što je neuhvatljiva i kolebljiva poput pudinga pribodenog na zid. I što svako historijski svjesno stvorenje zna i osjeća: družba s mikro-planeta ne osvaja; ona opušta. Dakle, jedini način da je se kompromitira jest da joj se gurne štap u guzicu, ali istinska, konačna pobjeda je neostvariva.
I jao, što ugledaše čelične glave kad su stale pred ono što je nekoć bilo slatko polje tratinčica. „Ha ha ha bla bla bla! Smirite se gospodo. Sjedite skupa s mojom vojskom čeličnih glava i odmorite se. Mir s vama! Braćo, ručajmo, ne budalite. Da, dobro vidite. Sa mnom su vaše mlade čelične glave, a s vama je sada i moja sluzava vojska, odsad: retroaktivna vojska čeličnih glava! Sluz i historijska svjesnost= sve. Sjedite braćo, ručajte.“
Iako spore, starije čelične glave nisu izgubile razum pred šarenicama usklađenima sa zlom bojom romobila. Ručale nažalost jesu pa je otišlo još malo vremena u vjetar, a i malo su se opustile, ali su zato u zoru sedmog dana rekle: „hej, pa retro-čelik kao takav ne postoji! Pa to je bronca! Ho ho ho!“
Istina, ispod počeličenog sloja s kojeg su kapale posljednje kapi sluzi sjajila se bronca, kolosalna ideja Hipsteriusa Blaženog, svačiji mokri san. Vojska s historijskom svjesnošću odjednom se učinila malenom pred spoznajom starijih čeličnih glava. I za sekundu su djelovale kao jedno, bila je opet Šesprva! Mljeli su sluzava i razularena stvorenja odjevena u retro brončane kvazičelik glave zajedno s građevinom napravljenom na jadnim, povinutim tratinčicama. Mlade čelične glave uzalud su vapile Tata! Mama! Teta nemoj! Bile su nesposobne da brane kontra-admiralove zle boje, one su u njih ugradile patetično neumjerenu historijsku svjesnost s mikro-planeta, i nije im preostalo ništa nego da liju suze po sluzavim ruševinama na slatkom polju tratinčica dok stariji Ejčbiovci melju razularenu vojsku svugdje po polju, da, bila je opet Šesprva. Bljesak Sunca na čeliku što se kotrlja, šarenice sa Hipsterije motre ishod, bronca ječi pod združenim valjkom čelika, suze lije mlađarija, latice se peru i podižu put svjetla, romobil spreman na novi uzlet, HB skuplja preostalu sluz…
Drž, ne daj, povuci, potegni! Velike vojske s mikro-planeta nesta, izbili su iz nje historijsku svjesnost, ostala je samo bronca koju su izvaljali u koplje namijenjeno Hipsteriusovoj šarenici, lijevoj ili desnoj, bilo je svejedno. „Ha ha ha bla bla bla. Nemojte, braćo, molim vas, nemojte samo promašiti i ozlijediti romobil. Ha ha bla bla bla. Ali ozbiljno sada, jer nemamo vremena za šalu. Bili ste divni, krasni, a ja, šarenice i romobil nosimo ovo malo sluzi što je preostalo da prepriča vašu sudbinu na nekoj drugoj planeti gdje, budite uvjereni, neće širiti boleštine niti će bla bla, a niti slijetati na slatko polje tratinčica. Vi ste moja inspiracija!“ Krenuo je na put HB, neuhvatljiv poput jegulje u plićaku, bio je mlad i star i brz i spor, zaposlit će se u nekom dnevnom listu ili osnovati festival, ha ha, brončano koplje bačeno na njega nije ni okrznulo romobil, a kamoli da će ubosti šarenicu. Ostao je samo trag sluzi na nebu.
„Čekaj odvratniče, da ti zabijemo ovo u čmar“, kivni su bili Ejčbiovci, ali kad je trag sluzi ispario, tihi jecaj mladosti iza njihovih leđa ukazao im je na vrijednost za koju su se borili. Spustili su čelični pogled na slatko polje tratinčica. Tratinčice u slavu pobjede uzdignute, mladim čeličnim suzama očišćene! „Pogledajte djeco, ne srdite se na našu insuficijenciju historijske svjesnosti, pogledajte na čemu stojite.“ I zaista, mlade čelične glave umjereno ugledaše slatko polje tratinčica.
Na njima su sagradili dva sluzava kata i šest razularenih tornjeva dvostruke visine, a gledajte ih sad, očišćene vašim pokajničkim suzama, našom čeličnom akcijom. Mi smo umjeren narod, umjereno shvaćamo, umjereno primamo i umjereno dajemo, i išli smo svijetom tražeći našu dolinu s one strane brijega i putem smo rušili sve pred sobom umjereno ovim čeličnim glavama i skakali smo i sudarali se i zvonili od sreće što uništismo sve pa i ovo slatko polje tratinčica, onako usput; ali kad smo se popeli na brijeg, pa bacismo pogled još jednom za nasladu, tratinčice su digle svoje stabljike i nastavile gledati prema nebu. Što naša glava lijepoga ne uništi, isplati se čuvati od sluzi.
Zahvalni Ejčbiovci otkotrljali su se preko brijega svojoj kući, slatko polje tratinčica je spašeno, historijska svjesnost je suzama spasila stvar, sutra je prvi dan, laku noć.
