Mi smo ovdje došli po direktivi svevišnjeg Bili smo huligani Nisam znao mnogo o njoj Bili smo zato sasvim usklađeni i sjedinjeni uvijek
Crveni golf dvojka je posljednji trzaj civilizacije koji smo sebi mogli dopustiti Istrošili smo ga skroz a prije naših kilometara bio je očuvan naslijeđe prošlih stoljeća vozili su ga džentlmeni Sjedišta u njemu bila su jedina treća koža čiji smo dodir tolerirali a ona je pucala pred vremenom Bio je to naš hram prozračan i osvijetljen Njegovo srce pumpalo je oktane za svaku našu zamisao i mi smo plivali Gorivo gorivo gorivo molili smo Boga za benzin Ja se ne znam ophoditi prema autima nespretan sam uopće za praktični život i obično sam spavao dok voziš ili buncao himne ili gledao tvoj profil Analitik sam u pitanjima anatomije tijela i duha Promatram ljude kao dijete u getu oružje strastveno Ako su mi zanimljivi gledam ih očito bez skrupula i takta Jedino sam tada potpuno fokusiran Nezgodno im je ali ne marim nastavljam da zasijecam očima Ako su dosadni ja ustajem i teleportiram se u drugo vrijeme
Tvoje sam tijelo skulpturu od plinova poznavao savršeno Bijelu je put tamo gdje mu je izložena sunce tetoviralo pjegama Bojila si kosu u crveno podsjećala me je uvijek na baršun i Mars Smiješila se slavodobitno dok je naglas opisujem i prelazim preko nje rukama stalno znatiželjan Nije ti smetalo pozirala si Argusovom oku Vjerujem da je milion tvojih predaka imalo neki oblik ludila Kako drukčije motivirati vladavinu nježnosti nad tiraninom Sa lakoćom se nosila sa ljudima mogla je naprimjer policajce nevješte dijalektici uvjeriti u bilo što smijao sam se tome i aplaudirao joj iznova Mogla bi i đavola uvjeriti da odustane od uzaludnih težnji Tvoj je šarm ubjedljiv poput Nijagarinih slapova
Znala si da je u mojoj prirodi da želim novac Ali kada ga imam ja znam šta ću sa njim Ta nas je godina stajala više od šesnaest prosječnih direktorskih plaća u najuspješnijim kvartalima Potpisao sam bio ugovor sa izdavačem i za knjigu i druge dosadne poslove dobio novac Tada su bili izdašni vjerovali su opsjenama i tlapnjama umjetnosti Vjerovali su općenito u život kao i uvijek poslije rata Umirali su iznenada zdravi bogati kulturni radnici nisu imali na šta da se žale Sjećate se da je naša galaksija iz posljednjeg kosmičkog krvoprolića izašla kao apsolutni pobjednik I trebala je nastupiti epoha nad epohama Novci su tekli kao oblaci i bilo je dovoljno vinuti se visoko poletjeti na pogon neke sulude ideje i biti bogat
Sjećao sam se svih pjesnika koji su umrli mladi interpretirao ti ih bez reda i smisla Literatura je bila patvorena u nama je izazivala melankoliju a od nje smo bježali kao vrag od prosječnosti Strahoštovna narav našeg divljenja prema poeziji bila je iskazana u seksu To su uostalom identične gramatike Mada zašto da se alijansa tako uzvišena klanja pred bilo čim Bila si uvijek nova i mlada u mojim rukama Skriveni aspekt božanstva među tvojim nogama drhtao je kao da se nalazi pred vjetrovima Raja
Putovali smo paralelno sa morem Tamo gdje se cesta udaljava od obale raste naše nezadovoljstvo nagon počnemo da se tučemo Tvoje sam meso zvao delfinom milovao sam te kao Tihi ocean Mislio sam o sebi kao o galebu tako sam ti se predstavio prvi put U gradove smo ulazili sa prezirom ali ipak jednostavno najčešće onda kada su nam trebali meso hljeb i meci Gotovo da nismo jeli Smršao sam za to vrijeme više od sedmine sebe ali sam i dalje bio duplo teži od tebe Privlačili smo se kao svemirske lopte Mogao sam te držati visoko i raditi bicepse tricepse ramena čučnjeve a ti si kroz dvogled uz euforične sekvence smijeha gledala parenja ljudi što su se odvijala pokraj hridi Ako bih sa divljenjem pogledao bilo koje ljudsko biće šutjela bi eksplozija jedne riječi iz njenih usta mogla bi razoriti sav svijet Pjevali smo navijačke pjesme na nogometnim stadionima izbjegavali umjetnike i građane Bili smo vjerni jedno drugom Prijetvornost je u nama izazivala srdžbu povraćali smo nakon prizora ljudskog licemjerja U osnovi nesretni što smo ljudi imali smo mnoge druge ljudske osobine Gravitacija čovječanstva je toliko jaka da joj se ne može oduprijeti i zato ja meditaciju pišem sa ovoliko optužbi
Prešli smo sve milje duž Mediterana U unutrašnjost zemlje ulazili smo i zbog vinograda Stavci vinove loze djeluju na nas poput glasne muzike ili kuranskih stihova To je jedini vještački red u koji nas zadivljuje Sjedili smo u hladu prejedali se opijali Vino bi se skorilo na našim licima bojio sam njime tvoju lobanju u septembru si bila ćelava Naposljetku su nas vlasnici gađali hicima i huškali pse da nas love bježali smo teturali se pijani Halucinirala je često i to me je zabavljalo Uzviknula si jednom da pogledam lijevo i vidim procesije anđela kako marširaju Pogledao sam i vidio jato galebova raštrkanih u svojoj nevinoj svirepoj krvožednoj igri Ne znamo kamo ovaj put vodi takvom smo progresijom putovanja trebali dospjeti do Grčke Kao da negdje čeka neka istina i kao da smo mi ti koji će istinu pronaći Pitali smo se da li tamo vlada sunce ili se treba probijati kroz kiše i magle kao u filmovima
Pisao sam tada memoare sebe kao diktatora Bio sam još uvijek dovoljno mlad da budem zadivljen vladarima i vojskovođama I prevodio sam ponovno tuđa proročanstva premda se u meni samome razvijalo mnoštvo novih slika daleke budućnosti Nisam vjerovao u to što radim Ti si bila sigurna u moj talenat i motivirala me Umorili bismo se najzad vrtivši se mučno u krugovima istih riječi Onda smo se prosto dosađivali
Ljeto je trajalo milion godina
Hodala je visokim zidom a ispod je ponor i pitala me Jesam li u tvom životu samo epizoda a odgovorio sam Ti si cijela sezona i zakoračila je u ponor ali se jednako elegantno vratila natrag kao da su je dolje u naručje uhvatili nježni nevidljivi vjetrovi zaštitnici Sjedili smo ujutro na plaži i kontemplirali more Ugledao sam ženu kako se davi i zaziva pomoć potrčao sam spasiti je Zaustavila si me Stavila mi je pištolj u ruke i zahtijevala da je odstrijelim A onda mi je pružila nož i rekla da idem završiti posao Bio sam discipliniran
Sjećam se rekla je Kad se mi mrtvi probudimo ja ne znam šta će biti kad se mi mrtvi probudimo
Tvoja su obećanja bila zmijska Uvijala su se vijugala nisam znao kamo streme Dvadeset sedam godina i puna planova Najelegantnija i najotrovnija od svih
Međutim nisam mnogo razmišljao o budućnosti dešavala se sadašnjost Vrijeme je prolazilo dok nije prošlo Kada je buknulo iz naših duša poput vodoskoka kovanica iz automata rastali smo se tiho životinje kada osjete da će umrijeti povuku se daleko u šumu u mrak u snu ne znajući da smo umrli i da ćemo oživjeti I dalje mi je nejasno zašto Mi se ovdje ne poznajemo Čak i poslije sonate zagrobna tišina koja ju naslijedi također je sklad Golf sam prodao preko PIK-a Mrak je u zemlji sva tijela su bliska svi smo srasli u prah i alge
P.S. – Poniznost čovjeka prema čovjeku – me boli – i kad posmatram sebe u sklopu univerzuma, šta sam ja a šta je taj – kojeg nazivamo najvećim – a ipak – opet je u tome ono božansko u čovjeku – plačem kada pomislim da ćeš prvu vijest od mene dobiti vjerovatno tek u subotu – ma kako da me voliš – ja te ipak volim jače – ali ne skrivaj ništa preda mnom – Laku noć – moram ići na spavanje, jer sam u toplicama – Ah bože – tako blizu! tako daleko!
Betoven, Pismo Besmrtnoj dragoj
