Uvodna bilješka

U proljeće, godine 2012., kod mene se javila neuropatija. Kako mi se stanje s vremenom pogoršalo, te sam nakon nekoliko mjeseci posljedice oboljenja počeo osjećati i na svome tijelu, početkom ljeta ljekar me posavjetovao da pođem na terapijsko liječenje u neku psihijatrijsku kliniku. Već nakon dva dana lično me otpratio u jednu ustanovu smještenu izvan grada i preporučio kod nekog svog kolege. Novi liječnik dočekao me srdačno, prije kao starog prijatelja nego kao uglednog pacijenta, čak je zažalio što se susrećemo u tako neprijatnim okolnostima, i da bi pokazao koliko me cijeni ponudio mi je smještaj s mnogo više luksuza nego li ga skrbnici ove ustanove uživaju, što sam vrlo rado i objeručke prihvatio, iako moram reći da ne znam šta je činilo taj luksuz. Prilikom upoznavanja novi ljekar se ponudio da sutradan uzme slobodno popodne i povede me u obilazak krajolika.

Klinika se nalazila u planinskom predjelu, bio je to humovit kraj, lijepo obrastao visokom i gustom šumom, sunce se teško probijalo do staze posute starim lišćem. Nakon što smo bez odmora pješačili oko četrdeset minuta izbismo na prostranu zaravan na kojoj se zasuto svjetlošću kasnopopodnevnog sunca ljeskalo krasno gorsko jezero, zlaćane pjege izbijale su iz hladnomodre dubine, pričinjavalo mi se da roj krijesnica vrluda u vodenoj tami; iako me priroda najčešće ostavljala ravnodušnim zastao sam pred ovom čudesnom pojavom. Otpočinuli smo za neko vrijeme kraj jezera, vodili smo neki besmislen razgovor iz kojeg pamtim tek da je moj vodič pomenuo kako je ovo mjesto donedavno bilo potpuno iznakaženo tragovima od borbi iz posljednjeg rata, rijetko se ko usuđivao zalaziti na ovu stranu. Moje stanje riječju nismo pomenuli. Kada se sunce već sasvim primaklo horizontu riješismo da pođemo natrag. Na kraju izleta, moj ljekar je opet izrazio žaljenje, ovoga puta zbog toga što mi ne može dozvoliti da izlazim u okruženje kada god poželim.

Proboravio sam u toj klinici cijela tri mjeseca. Iako pojedinosti moga boravka na tom mjestu – koje se usuđujem nazvati najdosadnijim na svijetu – nisu važne, potrebno je reći da nisam nalazio ništa zajedničko sa ostalim psihorekonvalescentima; to su mahom bili, oprostite na izrazu, priprosti ludaci s kojima se čovjek sa dobrom naobrazbom, a za moju se svakako može reći da je takva, ne može upuštati ni u kakve razgovore. Kako mi je ljekar zabranjivao čitanje knjiga, a televiziju nisam trpio sve i da sam mogao ostati sam u sobi za gledanje, preostalo mi je jedino, da ne bih potpuno izludio, da vrijeme provodim u parku koji se u širokoj ravni prostirao oko klinike. Moj skrbitelj (tako sam zvao svoga ljekara budući mi je posvećivao specijalnu pažnju) mi je poklonio jedan poslovni dnevnik, tobože u terapijske svrhe, kao da čovjek može bilježeći dnevna stanja izliječiti živce. S izuzetkom onih nekoliko kišnih dana, već nakon doručka svakoga dana sam izlazio u park i ostajao sve do večeri, vraćajući se u kliniku samo na kratko za ručak. Brzo sam otkrio neka lijepa mjesta pod drvećem na koja drugi štićenici ove »svete« ustanove nisu dolazili, tu sam provodio vrijeme razmišljajući o svome dotadašnjem životu i svemu onome što me dovelo u ovakav položaj, uz to črčkajući u svoju svesku nekakve gluposti, na koje, razumije se, moj ljekara nikada nije ni bacio oko.

Vjerujte mi, da je to potrajalo duže od dvadesetak dana, bili biste pošteđeni čitanja ovih redaka. Na svu sreću, ubrzo sam zapazio nekog čovjeka koji se osamljivao na sličan način. Kada sam se prvi put s njim mimoišao nisam uočio ništa osobito, da budem iskren, ni sam ne znam šta me je navelo da primijetim kako tog čovjeka nikada ne viđam u zajedničkim prostorijama, čak ni u sali za ručavanje za vrijeme obroka. Ne, zaista ne razumijem kako sam shvatio u kakvoj izolaciji živi taj čovjek, recimo da je to neobična okolnost, ali od tog časa moje misli potpuno je opsjeo njegov slučaj. Možete misliti kakvo sam uzbuđenje osjetio kada moj ljekar, koji se sa mnom i dalje ophodio kao sa prijateljem, nije bio u stanju da mi dadne niti jedan pouzdan podatak o »misterioznom pacijentu«. Ovako se izrazio zato što mu je bila poznata moja strast za misterije, iskoristio je priliku da pohvali moje pripovijesti, ali je opet zažalio, ovoga puta jer se pobojao da za novom pričom tragam na pogrešnom mjestu, uvjeravao me da niko u ustanovi ne zna ama baš ništa o »slučaju koji me zanima«. Iako sam tada sumnjao da govori istinu, kasnije sam utvrdio da je tako, ili da je skoro pa tako, ali o tome neću govoriti sada.

Moj interes za onog čovjeka natjerao me da mu se približim, ali na svaki moj pokušaj da mu priđem on je vrlo lukavo uzmicao. Potrajala je ta naša borba desetak dana, izjutra sam jurio u park neurastenično – što mi je s obzirom na moju situaciju i priličilo – se ogledajući za njim, a kada bih ga pronašao zaustavljao sam se na dvadesetak koračaja od njega i gledao ga sa željom da mu prodrem u dušu. Ne znam kako je to izgledalo iz njegove perspektive, sigurno sam mu u početku izgledao kao luđak s nepredvidljiv namjerama; pretpostavljam tako zato što je tih prvih dana bježao već nakon nekoliko trenutaka, ali poslije je dugo ostajao, sada je i on mene gledao nekim pogledom o kojem se ne umijem izraziti. Da smo bili na bilo kojem drugom mjesto na svijetu naša ponašanje smatralo bi se za vrlo sumnjivo, toliko da bi morala reagovati bar jedna od službi javne bezbjednosti, ali ovdje je svako ponašanje dopustljivo sve dok nije nasilno.

Kada sam ga pažljivo osmotrio, na neki intrigantan način zapanjila me činjenica da se on od ostalih ludaka ne razlikuje samo po „čudnim“ navikama. Iako je bio odjeven u bolničku odjeću, te podšišan i izbrijan onako kako nalaže bolnički red, njegov izgled savršeno se razlikovao od drugih, koji su, ko zna zašto, nalikovali jedni drugima onako kako bi istovjetni morali biti živi mrtvaci. Jedinstvenim ga je činio izraz njegova lica, ili, da se nešto preciznije izrazim, izraz njegovih očiju. Pogled mu je bio kristalno bistar, niti ga je mutilo ludilo niti dejstvo sedativa – dok su njegove zagasito zelene oči bile nepomično u mene uperene nisam u njima nalazio nikakvih znakova straha, nesigurnosti, niti one sive hladnoće od koje je oko lude neprozirno, vidio sam samo neku živost i mladolik sjaj, nešto što čovjek ne može sebi predstaviti drukčije doli kao krasnu tajnovitost, i priznajem da je susret sa njegovim čudesni pogledom u meni budio blago jezive osjećaje. Razumije se da sam u svemu tome malo pretjerivao, noću u svojim razuzdanim fantazijama zamišljao sam kako su mu u glavu utisnuti komadić biljura, a poslije me u snovima progonio zloduh čiji je pogled bio sačinjen od smaragda i vatre, zelena bistrina koja izgara. Sutradan, poslije takvih sanja i maštarija, osjećao sam težak napor kada sam se morao opet s njim suočiti, nije mi bilo lako izdržati to ukrštavanje pogleda. Kada bi nam se pogledi spojili osjećao sam nešto što bi najtačnije bilo nazvati stid od golotinje, naprosto, osjećao sam da njegov zlatnosmaragdni pogled prodire u moju dušu, ili, ako baš hoćete, u moje misli, i iz mene čita sve što ga zanima. Istovremeno, ja u njega nisam mogao proniknuti. Sve ono što on jeste ili bi mogao biti ostajalo je dobro sakriveno iza ona dva smaragda. Jasno mi je koliko nerazumno ovo zvuči, ali nemojte mi zbog toga zamjeriti, pokušavam samo da izrazim ono što sam tada osjećao.

Već sam rekao da je moj suparnik prestao uzmicati, ali to je važilo samo ukoliko ne bih prekoračio onu razdaljinu od dvadesetak koračaja koju kao da smo prećutno ugovorili. To me potpuno izbezumljivalo, predosjećao sam da se više ne mogu kontrolirati, sve sam teže sebe sprječavao da ga ne zaskočim i prisilim da progovori. Mislim da se moja neuropatija pretvarala u pravo ludilo, i ko zna kako bi to završilo da jednog jutra on ne koraknu prema meni. Bio sam potpuno zbunjen i ta moja zbunjenost spriječila me da reagiram na bilo koji način sem da pokorno stojim, biće da je baš to bilo dobro. Ne pamtim više detalje, posigurno znam tek da me je oslovio selamom kada se približio dovoljno da se mogao čuti njegov tih i miran glas, a ja sam jednako tiho i mirno odgovorio. Mnogo sam toga zaboravio i sigurno je da događaj predstavljam iskrivljeno, ali dobro pamtim da me nakon toga upitao: „Jesi li od nas?“. Riječi je izgovarao neobično, bilo ih je teško razumjeti, a ja sam, na svu sreću, bio toliko začuđen da sam uspio tek klimnuti glavom. To se pokazalo dobrim, jer odmah zatim on mi rukom pokaza da ga slijedim i ja krenuh iza njega kroz gusti drvored. Ubrzo me doveo u sjenku nekog visokog drveta i tu se smjestismo, mjesto je po njegovom mišljenju bilo dovoljno skriveno da bismo mogli slobodno razgovarati. Rekao mi je da se zove Hasan Baba i da je on rob božji. I tako su započeli naši susreti i razgovori.

U početku sam nastojao šutjeti što sam više mogao, bojao sam se da ću izgubiti njegovo povjerenje, a dobro sam znao da mi samo jedna kriva riječ može presuditi. Na svu sreću on je govorio mnogo, malo je zapitkivao, a odgovorima nije posvećivao mnogo pažnje kao da je o meni već sve znao. Najprije je pripovijedao o svemu i svačemu, mnogo neobičnih i nepovezanih stvari, a onda se odjednom počela sklapati priča. Govorio je neobično, nekim arhaičnim jezikom, duboko stranim i skoro nerazumljivim u našem vremenu, i to je ono što me natjeralo da povjerujem u sve što je pripovijedao. Nemojte me pogrešno razumjeti, nisam povjerovao da je ono što pripovijeda stvarnosna istina, ne, povjerovao sam u umjetničku stranu njegove pripovijesti. Da nije bilo tako, da nije bilo svih ovih neobičnih okolnosti što su se oko njega splele, smatrao bih ga za običnog luđaka, a njegovu priču za kakvo – oprostite što to tako kažem – shizofreničarsko bulažnjenje. Ali, sve ono neobično što se vezalo uz Hasana navelo me da ga ozbiljno slušam, njegove sam riječi zapisivao u svoju bilježnicu i tako pratio nit priče. Svakoga dana od ručka do večere sklanjali smo se u sjenku visokog drveta i on je nastavljao svoju čudesnu pripovijest. Na kraju, kada je ljeto doteklo svome koncu i kada sam bio otpušten iz klinike, kući sam ponio cijelu priču. Preostalo je bilo još da je se uredi i pripremi za čitanje. Riješio sam podariti joj oblik prastarih pripovijesti zato što vjerujem da je samo u tom obliku uvjerljiva. Hasanovom govoru oduzeo sam što sam mogao manje, ipak, priča je morala biti razumljiva i zato ga je valjalo stilizirati, a opet se od njega nije smjelo oduzeti mnogo, jer bi i to priču učinilo besmislenom. Nastojao sam naći srednju put za svoj postupak, a koliko sam u tome uspio prosudite sami.

Što se tiče moje riječi, ustrajno sam se trudio razdvojite je od Hasanove, stoga sam odlučio direktno govoriti u komentarima nakon poglavlja. Mišljenja sam da je ovo bilo neophodno kako bih priču razjasnio i dovoljno se od nje distancirao. Priča, dakako, o tome ne ovisi, po sebi je cjelovita i samostalna, i može se čitati bez ikakvog upućivanja u moje komentare. To je sve što treba biti rečeno u ovom uvodu.

E.S.

1. Prokletstvo

Zapreštaju vam dijavole sa ancilijašom

akomirašom cernicašom

(Mak Dizdar)

U sumrak dvadesetog dana mjeseca rabi-ul-evela, godine 1430. po preseljenju našeg resula iz Meke u oazu Jesrib, s greblja donesoše onesviještenog rakara Murtu. Pošto se povratio i došao do sebe stade nas unezvijereno gledati kao da očima preklinje, i mnogo je grcao, a riječi što ih je trsio nisu mogle otjelotvoriti nikakvu sliku. Tek kad u tom neredu što nas je zasuo iz njegovih usta razabrasmo da spominje Kara-Ademov mezar, što smo ga pred nekoliko sati vlastoručno uzdigli kada smo našeg brata ispratili sa ovoga svijeta, otvoriše nam se vrata saznanja i mi uzmogosmo pravilno protumačiti njegovo stanje. Ovo saznanje nas mnogo uznemiri, obuzeše nas nekakve slutnje, i mi pohrlismo prema greblju noseći u duši misli crne i teške. Svaki od nas u sebi je molio da ne bude ono najgore dok smo dahćući jurili, a kada stigosmo, prepadnuti onim što nas zateče popadasmo po raskaljenoj zemlji i zazvasmo Onoga koji je svemu svjedok. Pred nama se rasuo Kara-Ademov mezar, među rastrganim ćefinima leži obezglavljeno tijelo, a oko njega u ilovači tragovi kao da je neko golim rukama kabur otvorio. „Otisci su ovo Zvijeri iz bezdana, poznajem kandže njegove neljudske“, razborito reče did i kadija Uvejs, „molite se braćo moja, molite se sinovi Ademovi, Čovjekoubica steže srca vaša gubavim svojim prstima“. I mi opet popadasmo, i iz naših grla potekoše molitve još usrdnije, od straha još žešće. A nema riječi kojima bi se mogla opisati ona strava što nas tada bješe obuzela.

Tek Sveznajući zna koliko je prošlo prije nego li se u naša srca i glave povratio mir, a ja sam ti pouzdano mogu reći tek da s mirom nije došao i razbor, s mirom je porastao strah, jer sada je valjalo doznat u kakvoj se ovo grozi prekinuo zagrobni život brata našega.

Neko progovori, riječima drhtavim i krhkim: „Samo je nečista sila mogle ovako iznakaziti tijelo jednog iskrenog i bogobojaznog vjernika“. I tada nam se razbistriše Murtine riječi, i mi uzmogosmo, s Božjim odobrenjem, razumjeti šta se to na greblju zbilo.

Murto je kazivao da je sa jedne zapadne humke ugledao kako neki konjanik u crnoj odori jaše prema istoku na sedam bijelih konja, a oko njega ispleteno vatreno kolo. Na nekakvoj ogaravljenoj sablji prokleti atlija odnese Kara-Ademovu glavu, i po toj crnoj sablji mi prepoznasmo Gospodara opsjena.

Pamtim da je učeni Kjazim-efendija rekao: „On je, a mrka kjatilka u njegovoj ruci đavolja je dvojnica našeg Zulfikara“.

Alija Šestokrilović bijaše slabe pameti, valjalo mu je pojasniti.

Tada did i kadija Uvejs reče: „Ti, Alija, prečesto zaboravljaš, a ne valja tako, veliki je grijeh kada vjernik zaboravio ono što je naučio“. I on ga podsjeti da je Zulfikar sablja koju je, jedne prilike, naš resul poklonio svom miljeniku, hazreti Aliju ibn Ebu Talibu, neka je na njega slava, mir i spas Božji. Hazreti Ali ibn Ebu Talib s njom se proslavio kao ratnik u borbi za opstanak vjere često se stavljajući na čelo vojske, zato je njegova sablja znak junaštva i pobjede. Na njoj su iskovana dva vrha, jedan znači šerijat, drugi tarikat, a opervažena je odabranim ajetima i lijepim bogobojaznim stihovima. Na vražjoj oponašateljki jedan vrh predstavlja kjafirijet, a drugi munafikluk, po njoj su ispisane mnoge bogohulne riječi, a u dnu, nad balčakom, stoji Prokletnikov pečat. „Ti bi, Alija“, završi svoju poduku did i kadija Uvjes, „morao biti razborit kao i tvoj imenjak, jer junak si i ratnik, ali u tvojoj glavi ovršenu slamu vitlaju vjetrovi. Zlo je to u nevrijeme koje nam se sprema“.

Alija od stida poniknu, a kada did i kadija dovrši i mi smo znali o kakvom nevremenu govori. Znanje o tom nevremenu bilo je zapisano u mramorju među borjem, a zapis je kazivao da će to nevrijeme biti vrijeme izazova, vrijeme koje će nam donijeti žalost, nevolje, strah, brigu i propast. Vrijeme kada ćemo konačno vremenu pogledat u oči. Vrijeme prokleto, i zaboravljeno od Onog koji pazi i uzdržava.

Vjetar tad donese kišu, i mi se sklonismo u borje, i među mramorje ono. Tu nam se, od straha slabim, obrati did i kadija Uvejs riječima razboritim i mirnim: „Čujte me dobro! Ovo što se na greblju zbilo prvi je izazov. Oduzet nam je kaburski spokoj. Uklonjen je naš berzeh. Jedna duša naša je zarobljena. Kletva je pala i postali smo ukleti. Došlo je vrijeme da vremenu pogledamo u oči“.

Ne umijem ti opisati kako su bile strašne te riječi i kako nas je pogodila njihova mirnoća, zar su takav mir i takva prijazan mogli iskazati sav ovaj užas. Ali, did i kadija je bio veliki čovjek, njega nije moglo uzdrmati ono što bi svakog drugog od pameti rastavilo. Prekorijevajući nas što se držimo nerazumno kao žene, on nastavi govoriti: „Bez našeg berzeha mi smo izgubljeni, duše će nam ostajati zasužnjene u vječnom lutalaštvu između svjetova i neće im biti spasa, Ispitivači nam neće znati traga, a Zapisničari će izgubiti knjige naših djela“. Vapaji naše nesreće uzdrmali su ga koliko i zrno pijeska uzdrma ogromnu planinu kada na nju padne nošeno vjetrom. On mirno produži: „Ono što je izgubljeno sada moramo povratiti. Takav je naš taksirat, umaći mu ne možemo. A ono što je u dermanu zapisano, pa budite sigurni da će se ostvariti. Onaj koji obračun svodi za svoju riječ nikome neće ostati dužan“.

Ali mi smo, oprosti nam Ti koji molbe uslišavaš, u tom času bili odveć slabi. Strah nam pomuti misli, unese nesigurnost u naša srca, i mi počesmo bludjeti kao leptiri raštrkani.

Nebo se u taj čas bješe rastvorilo, nekakva tama kao da je kuljala iz praiskonske utrobe, a vjetar je kroz borje pronosio šapat usuda. Tmača se spustila u naše zjene, a mora u naše grudi, i mi zaboravismo na svijet i stvari koje njemu pripadaju.

Alija Šestokrilović bješe izgubio glavu, on se najednom dade u trk prema onoj strani na koju je odjahao onaj konjanik, i dok je bezglavo jurio usta su mu urlikala: „Goni vražju silu!“. „Pustite ga braćo“, reče nam did i kadija Uvejs kada su neki od nas pošli da ga zaustave, „neka sam nađe razbor pravovjernih, niko mu ga ne može u glavu usaditi. Mi, braćo, sada moramo misliti na spas, a putokaz jasni treba očekivati odonuda otkuda će biti najpouzdaniji. Zato vas pozivam da u miru svojim kućama pođete, a kada dođete dobro se zatvorite u kuće svoje i predajte srca svoja i duše svoje Onome koji sve rješava i otvara. Pa kada tako probdijete noć, i očistite srca vaša i duše vaše, onda budite sigurni da će vam jutro donijeti olakšanje“.

I mi s tugom ovješenom niz čelo pođosmo kućama svojim, i svaki od nas dobro zabravi vrata svoja pa u samoći i tišini otvori srce i dušu Onome koji sve rješava i otvara.

Jutro nas zateče u samrtnom halu, pritisnute olovnim mislima o našoj budućnosti, ali se tada nemir i strepnja ukloniše iz srca naših, jer do ušiju nam stiže vijest da će neka rodilja na ovaj svijet donijeti jednu našu dušu. Briga, nemir i strah najednom nestadoše, i mi se počesmo redom okupljati pred kućom te rodilje, spremni da u velikom veselju dočekamo prinovu. Svi smo se tu sakupili izuzev Melkana Džige, njemu ne htjedosmo remetit sna strahujući da ne otjeramo riječ sudbine. Pred pročeljem kuće stajali smo u polukrugu. U sredini polukruga sjedio je did i kadija Uvejs i mudro šutio. S njegove lijeve strane bio je Kjazim-efendija, bio je miran i dostojanstven, sebi u bradu govorio je lijepe molitve, glava mu stalno bje oborena, rijetko je pogledavao na svjetinu. Didu i kadiji s desna bio sam ja, ogledavao sam se po narodu plašeći se da je u njima, može biti, nestalo dobre vjere, ali vidjeh kako stoje jedan do drugog čvrsto zbijeni, strpljivi i puni nade. Ne trebam ti ni govorit kako me to ispunilo srećom. U tom času u njima nije bilo straha od vremena bonog što se pred nama otvorilo kao bezdan u hendeku. Radostan to bi čas kada pred narod stupi slijepi pjevač Avdo Pivo, bogobojaznim glasom tjerao je uroke:

Majka Smaju pod đulom rodila,

lastavica ezan proučila,

b'jela vila na povoj zavila’

a pčelica medom zadojila…

Ali, tu se pjesma prekinu i raskriliše se kućna vrata, a pred narod stupi stara babica. Još me zabole uši kada se sjetim muka koji tad zavlada. Gledali smo je s nadom nemjerljivom. A ona je, u olubljenom ledženu, pred nas iznijela mrtvorođenče.

Ne nalazim riječi kojima ti mogu kazat kako je mučno, kako bezbožno, bilo to uprizorenje. Utječem se Dobročinitelju da od mene ukloni sjećanje kojim to pamtim, božjem robu nije dato dovoljno snage da to podnese. Ipak je mogu smoći koliko mi treba da ti kažem kako je donoseći mrvorođenče na svijet umrla i rodilja, a više od toga od mene ne traži. I neka znaš, najviše bi volio da ni ovo nisi morao čuti.

A nama se tada sve prikazalo u nepogrešivoj bistrini, i mi klonusmo u strahu, bogobojazno digosmo šake pa zazvasmo ime Onog koji milošću i znanjem sve obuhvata. Duša novorođenčeta bila je ukradena prije nego li se na nju dospio utisnuti biljeg dunjalučkog bivanja u grijehu. Moram ti reći da bismo u dobrim vremenima, onima u kojim čovjek ne biva stavljan na kušnju i njegovo bivanje protiče pod znacima jednolike sudbe, uzeli za blagoslov ukoliko bi jedna naša duša zaslužila fitrah i ostala neopržena dunjalukom, takve bezgrešne duše na Dan ulaska u Džennet već će biti u obećanim baščama, letjet će sa rajskim pticama. Ali, sada se pobojasmo za djetetov fitret, jer dušu novorođenčeta nije odnio melek smrti. Sve i da je nakanio, u što se jesmo uzdali, Prokleti ga je pretekao. Ta mukla istina ukazivala je samo na jedno, oduzeta nam je muka rođenja, jalovošću je zastrt naš dunjaluk, i druga duša naša je zarobljena. Oko nas se zatvorio ukleti krug. Zbilja, došlo je vrijeme da vremenu pogledamo u oči.

Tada se diže did i kadija Uvjes, bio je dostojanstven i velik u svojoj dobroćudnoj razboritosti, pa nam se obrati kao što se Musa-pejgamber, neka je na njega slava, mir i spas božji, pred morem sinjim obrati narodu svojemu kada su, bježeći od faraona, počeli gubiti nadu: „O, robovi božji, samo nam se kazalo da smo od sada zarobljeni u našem pamćenju, u njemu ćemo naći naputke za naša buduća djela, iz njega primiti smjernice za naše buduće putove, uzeti snagu za buduće srčane poduhvate, smirenje za buduće nemire, pouzdanje za buduće nesigurnosti, vjeru za buduća iskušenja i istinu protiv budućih prikaza koje će stati na naš put. Naše je bivanje izgubilo trag života i smrti, vrijeme je doteklo svome koncu u bezvremenu, prekinut je sindžir našeg postojanja, ostali smo pred neprijateljem sami kao onomad dvojica časnih u pećini skriveni, kao i oni znamo da je uz nas tek Onaj koji je prvi i posljednji. Ostavljeni smo na vjetrometini neprilika, nezaštićeni od zlih glasova sijača smutnje i podmuklih slika majstora opsjene. Naš svijet pomiješao se s drugim svjetovima. Na nama je da ga vratimo na njegovo mjesto, da mu povratimo njegove prijašnje granice i da ga učinimo stabilnim u dobroj vjeri i dobrom adetu. Toliko o našoj nevolji znamo.

Malo znamo, a znano je da se istom valja uhvati u koštac s nevoljom, odrediti od čega da se počne, otkuda da se krene i kuda da se ide, kamo da se potraga usmjeri i kako da se pobjeda izvojuje. Ali, najprije se mora pričekati treći izazov. S trećim izazovom potvrdit će se naš hal, ozbiljit znanje o ukletosti sačuvano u pamćenju, otvorit će se put pravovjernih, u jasnom sjaju ukazat staza spasa“.

Potom on zapovijedi neka svo ženskinje i sva djeca pođu kućama, pa kada se u kuće zatvore, neka srca i duše svoje u molitvi poklone Onom koji daje sigurnost, a nas muškinje okupi oko sebe pa nas povede u borje ono među mramorje. Pa kada nas tamo okupi i uvjeri se da ga slušamo, ovako nam kaza: „O, robovi božji, slušajte me ušima i dobro pamtite moje riječi. Svaka priča u sebi krije svoje pouke i razloge zbog kojih je ispričana, ni ova moja po tome neće biti izuzetak.

Vi već znate da je vrag sa nama kavgu zametnuo, a ja znam da kavgu sa njim mi odvajkad, stalno i stameno vodimo, sve da oblasti se i vlasti vražje oslobodimo.

Robovi božji, braćo moja, o neprijatelju našem mogu vam pouzdano reći tek da je nadljudski jak. Da se otvori gora Hindukuš, pa da se u nju zbije njegova snaga, opet bi je preteklo za još dvjesto vjekova ljudske muke. Toliko je o tome na znanje dato meni, a više od toga ne može vam reći niko, osim onog što će vam se samo kazat ako budete smjerni i strpljivo saslušate ono što vam kazujem..

Neprijateljstvo s čovjekom zametnuo je on još onoga dana kada, u najljepšem obliku, od ilovače bje satvoren naš praroditelj, i kada mu Onaj koji sve divno stvara od svog daha udahnu dvadeset i jedan gram i poduči ga imenima svih stvari, i naredi stvorenjima svih svjetova da se bogobojazna poklone pred njim. Toga dana Zvijer odbi pokornost Vladaru svevišnjem, odmetnu se od bića što bogobojazno i pokorno robuju Vrhovnoj istini, i zauvijek ostade proklet. A do tog časa Nečastivi bijaše najčasnije stvorenje među melekima, džinima i ljudima. Bio je predodređen za ljubav i ni za šta drugo. Kada je postao jedinstven u toj ljubavi spopali su ga sujeta i samoljublje, pa se uzoholio nad vjerom i otkazao pokornost, tako je dospio na niži stepen blagodati. Tako je Lažljivi duh spoznao da Tvorac ne voli neposlušnost, pa kada vidje našeg praroditelja kako živi za istinu, ljubav i pokornost svome Tvorcu spopade ga zavist, i on poče lukavstvima zavodit Adema ne bi li ga učinio sličnim sebi. Kada je Blagi saznao za čovjekovu slabost i kako se je brzo priklonio dušmaninu, odredi čovjekovom neprijatelju vrijeme do dana konačnog proživljena da u njemu smutnju sije, a Prokletnik se zadovolji darom i objavi rat insanu božjemu. Smutljivac se zareče da će presretat ljude na sirat-ul-mustekimu, pa ih u zabludu odvoditi sve dok većina ne postanu nezahvalni, i zanavijek napusti bašče dženetske. Pokuđeni i poniženi od toga doba čovjeku mira ne da, prilazi mu sprijeda i straga, s desna i s lijeva, odozgo i odozdo, pa sa slabićem bitku zameće, a bitka je njihova neravnopravna, jer jedan je satvoren od vatre, drugi od ilovače, snaga protivnika nije od iste vrste i istog porijekla. Ali je Svemilosni čovjeka obdario pokajanjem kako bi se izdigao iz gliba sklonosti ka griješenju. Pokajanjem se čovjek bori protiv vojske iz Devleta smrti i zaslužuje pravednu nagradu kada se drži istine za čiju ljubav je stvoren, a zaslužuje kaznu kada ga savlada vlastita duša i ponese ga ka strastima.

Znanje o Prokletnikovoj snazi sačuvalo se u predajama i ja ću vam ih prenijeti u onom obliku u kojem su dospjele da naših dana.

Kazuje se da je Prokletnik jednom, iz one starodrevne zavisti na insana, svojim bogohulnim šakama kao nebeskim mengelama stisnuo mjesec s nakanom da ga utrne. A mjesec je zemanile bio kao i sunce, punosjajan, hranodavan, blagorodan, i služio je, po naredbi Početnog stvaraoca, na ugodbu ljudima; hranio je klice u zemlji i zametke u ženskim plodnicama, vodio je praiskonske vode neznanim tokovima, darivao je tijelu veliku snagu a licu ljepotu.

Zbog takovih korisnosti, čovjekov neprijatelj, vjeran svojoj zakletvi, skani rastvoriti blagodat, te ga uze drobit. Krunio se Mjesec u demonskim šakama, sipila vatrena kiša s naših nebesa, a ljudi su sa strahom proživljenih gledali tu hulu i zazivali Onog koji sve vidi.

 Onaj koji sve čuje, odazva se pozivu preplašenih i posla zebanije, Ridvana i Malika, neka je na njih slava, mir i spas Božji, oboružane sabljama koje sijeku svojstvo vatre, da blagodat zaštite i bogohulnika kazne. Predaja kazuje da ova dvojica Božjih zaptija veličinom premašuju svaki oblik znan ljudskom oku, od resice njihova uha do zaušnjaka ptica leti osamnaest ljudskih godina, a zjenicu njihova oka riba za svog vijeka ne bi preplivala. Pa i ta nesaglediva veličina s đavolom muku namuči.

Koliko je borba potrajala ljudi ne mogoše izmjeriti; kako im je mjesec ostao sakriven oni ne upratiše mijene te tako cijelu bitku proživješe u bezvremenu. Duboko u ponoru nad njima Ridvan i Malik silovito su nasrtali na Otpadnika od predanosti udarajući istovremeno s različitih strana; kad bi jedan jurnuo odozdo drugi bi se ostrvio odozgo, dok je jedan napadao zdesna drugi je navaljivao slijeva. Nepokorni je dugo izmicao istinosnim sabljama, bježao je kroz naša nebesa vukući za sobom vatren rep, sve dok ga čuvari pravde ne satjeraše uz nebeski duvar; najtragu nejmade kud, ispusti naš mjesec pa uteče u nebesa džinskog svijeta.

Zaštitnici vjere vratiše mjesec na njegovo mjesto, ali mu sjajnoća ostade okrnjena, a na njemu se i dan-danile poznaju tragovi šejtanovih šaka.

Opet se kazuje da je za vakta na dunjaluku bilo sedam sunaca, jedno drugom nalik kao lastavičja jaja. Ugniježđena pod vjenčanicom našeg nebeskog svoda na zemlju su svejednako, voljom Onog koji stvara korist, spuštala sunčanu blagodat. Zemlja tad bijaše riznica Božjeg obilja, snaga i zdravlje oblikovali su dunjaluk, gore su vršcima milovale nebeski svod, vode bile slatke i opojne, polja rahla i berićetna, zvjerinje bješe pitomo i smjerno u slavljenju Svevišnjega, bilje nije tražilo od insana brigu i mukotrpan rad, već je samo nuđilo svoje plodove, a sam insan, počašćen neizmjernim obiljem, ostajaše na dunjaluku sedam puta duže, jer trebalo je proteć sedam vjekova da se ruh ahireta uželi. Životvorna snaga neumitno je tekla svemirskim koritom, odijevala se u ruho od oblaka i hranila pupove zvijezda, na posljetku se slijevajući u sunčani stup. U tom stupu bijaše vjera ljudska i svaki što bi raširio ruke od prsta do prsta našao bi zlatni sat svoga vremena. Bio je to vakat kad dunjaluk bi čist od grijeha: razmirice i ratovi, zavisti i opadanja, obijest i pohlepa, širk i blud, i još drugi grijesi, što sitniji što krupniji, u vremenu zarobljeni čekaše svoga pokrovitelja. Potraja među ljudima ta sreća i to blagostanje dug vakat, okoljeniše se koljena i posojiše sojevi, razvedoše se po zemlji narodi, razdijeliše se blaga zemaljska i zametnuše carstva u miru i slavi Božjoj; dobar adet uljuljka ljude u sigurnosti, a sigurnost ih navede na zaborav praroditeljskog grijeha.

Prokletnik je strpljivo čekao da ljudi zaborave na opasnost koja od njega vreba, a kada ih vidje u zaboravu slabe, posija među njih smutnju. Tako ljudska vjera oslabi, a njemu se povrati puna snaga. On se pretvori u golemu zmiju, Aždahu, uspuza se uz nebeski duvar, pa stade pit ona sunca. Nebesa potavnješe, dunjaluk omrknu, predznak gluhog doba gdje pijetlovi ne pjevaju ukaza se u očima ljudskim i srca ljudi na zemlji obuze slutnja, mrak im se navuče na oči, skameniše im se lica kao da su na njima očne duplje prazne, usta njihova se začepiše, još su samo uši očekivale onog koji treba puhnuti u sur. Gluhota i neznan potraja sve dok din-dušmanin ne popi šest sunaca, a kad dođe do sedmog u ljudskim glavama probudi se sjećanje na prvobitni grijeh, u njihovim srcima oživje bogobojaznost, i oni popadaše ničice moleći oprost i milost.

Onaj koji motri na svaki pokret, kadar svakom oprostiti, posla tad slugu svoga Mikaila, neka je na njega slava, mir i spas Božji, pretvorenog u strahobalnu lastavicu, da zaštiti zadnje sunce. Mikail po naređenju doletje ispred one guje pa sakri sunce pod lijevo krilo.

 Vraždom se zasmija zmija aždahaka! Leden psiktaj presječe gluhotu mraka. Krvopijka nasrnu na meleka Božjeg.

Mikail je spreman dočeka, dohvati je kandžama pa preletje svih sedam nebesa, te je ozgor pusti da trehne na dno džinske zemlje. Tako zadnje sunce osta spašeno, a velika aždaha, stara zmija koja se zove đavo i šejtan, i koja zavodi vaseljenu, bi zbačena, i sveza je Mikail na hiljadu godina. Od tog vakta ljudi puštaju lastavicama da se gnijezde u podstrešnicama kuća njihovih.

Još se kazuje da su u davni vakat, kad je vrijeme bilo dobrohotno i kad su puhali vjetrovi obremenjeni zdravljem i nafakom naklonjenom insanu, na dunjaluku živjeli, obitavali, nekakvi džinovski gušteri. Bilo ih je od dva soja, pitomijeh i krvoloka, prvi su insanu služili i od koristi bili, drugi škodili i bili na zlo i na zijan, a opet je sve to bilo po odredbi Onog koji posjeduje svu vlast. Tada se među insanom bila udomaćila i živinka zvana burak, bijela jahaća životinja nebeskog porijekla, veća od mazge, manja od konja, a kretala se brzinom pogleda. Uz pomoć džinovskih guštera ljudi su gradili ogromne građevine od gromada pješčara, čvrste i stamene, sigurne, udobne, i uzidane u dobre namjere. U njima su ljudi boravili, obavljali molitvu, i sahranjivali svoje prvake. A burak je čovjeka nosio kroz nepregledne daljine, u zemlje kakve ljudsko oko i ne sanja. Iz dalekih zemalja čovjek je donosio blaga svoja, zlato i drago kamenje, biser i kadifu, mnoge plodove ubrane u zrelom šarenilu vrtova i bašči, i još mnoga znanja koja su pod razornim zubom vremena nestala. Među ljudima bio se uobičajio dobar adet, pravovjeran i istinit, na pravdu i na olakšanje svima, pa se na dunjaluku ne nađe nijedan da se potuži.

 Prekorivši se grozomornim sudom i prepustivši se nadljudskoj strpljivosti, gledao je Oholi u taj mir čekajući da blagostanje zaborav na njega donese, a kad osjeti punu snagu, dohvati jednu gromadu koliko je brdo Uhud, što je nesmetano plovila svemirom, te se hitnu njome na Zemlju. Od siline udara sve se na Zemlji ispretura: preobliči se priroda i mnoga njena dobra zauvijek u materinsku utrobu potonuše, oni džinovski gušteri izumriješe, a burak se zastidi insanske prolaznosti pa se vrati u svoju postojbinu na nebesima. Tome valja dometnut da se još jednom jedan burak pojavio na Zemlji. Udostojao ga je Džibril-i-Emin, i doveo našem resulu, neka je na njega slava, mir i spas Božji, da ga ponese na nebesko putovanje Isra i Miradž.

Zatekavši se ustrašen na tom kijametu, vidjevši Zemlju kako guta plodove svoje i u sebi se ništi, prisjeti se čovjek svojih grijeha, pa se poče Svemilosnom utjecat moleći od njega zaštitu i spas, a Onaj koji mnogo prašta primi probuđenu ljudsku bogobojazan te svojom voljom obustavi propadanje Zemlje. Od tog vakta dunjaluk osta ovakav kakvog ga i mi znamo i kakvog ga oduvijek pamtimo“.

Tako svoje kazivanje dovrši did i kadija Uvejs, a kada nas vidje kako u strahu gubimo razbor i srce, on se u sebi poboja za naš iman pa brzo nastavi govoriti:

„Vidim da vam strah prolazi čelom i svodi se niz lice. Oči vam odaju trepetavo nestrpljenje da pitate kako protiv njega. Opravdan je vaš strah, ali nadu i vjeru gubiti ne smijete. Morate uvijek znati da načina ima, za vas je to stroga naredba.

Da bi vas spasio od zaborava što ga strah sa sobom nosi, ispričat ću vam priču o Sulejman-pejgamberu, neka je na njega slava, mir i spas Božji, a vi je primite kao olakšanje.

Vele da je Sulejman-pejgamberu bilo dato da razumije govor ptica i džinski jezik, poznavao je nevidljivi svijet i tajne sedam nebeskih kata. Pod biljegom njegova pečata služili su ljudi, džini i ptice. Ali je bio dertli insan.

Kada mu u posjet dođe idolopoklonkinja Belkisa, Kraljica od Sabe, omađijan plamenom što je u njenim zjenicama igrao kao lakonoga ifritka, Sulejman-pejgamber riješi da je prevede među pravovjerne i pred Svevišnjim učini svojom. On zapovijedi svojim vojskovođama da u zoru idućeg dana pred njega izvedu njihove najjače vojnike. A kada se pred njim pokloniše najbolji iz njegove vojske, Sulejman-pejgamber ih zapita: „Može li ijedan od vas, o robovi Božji, prenijetu kraljičin prijesto iz dvora u Sabi u Jeruzalemsku palatu?“ Najprije se javi jedna golema ptica Ruuh i reče da će prenijeti prijesto ako joj se dadne vremena koliko je potrebno da sunce zauzme polovinu neba. Potom se javi jedan od gorostasa i reče da će on to isto učiniti dok ljudsko oko na istoku ugleda potpun sunčev krug. Na posljetku nečujno istupi neki ubog čovjek zaogrnut prosjačkim ruhom, skrušeno stade pred cara spustivši desnicu na srce, pa ispod glasa kaza da će on to učiniti za treptaj oka. Za tren se u dvorani ukaza žeženo kraljičino prijestolje optočeno draguljima, po čem svi ničice na tle popadaše zahvaljujući Stvoritelju i slaveći Njegovu veličinu. Kada podiže čelo Sulejman-pejgamber poželje bogato darovati onog siromaška, ali on bijaše iščeznuo i niko od uglednika i dvorjana ne znade ko je bio taj čovjek. Utom se pojavi kraljičina pratnja te glasnici najaviše njezin ulazak u palatu.

A kada zakorači u palatu, kraljici Belkisi se od biljurnog poda učini da je voda pa podiže haljinu. Shvativši svoju grešku ona se postidje svoje vjere u opsjene i povjerova da nema boga osim Boga, ali ne reče ništa, već produži svejednako pridržavajući kadifene skute bijelim rukama. Ali kako ugleda svoje prijestolje, ona spusti čelo na tle i predade se Bogu glasno očitujući svoju vjeru, na što je Sulejman-pejgamber prihvati za ruku i podiže, te ištući blagoslov od Onog koji diže, učini svojom ženom.

Svemu ovome još treba dometnuti da je onaj gorostas po snazi bio ravan našem neprijatelju, a čovjek koji ga je pobijedio bio jedan od dobrih, onih koji su učili iz Knjige i kadri su, voljom Vladara svjetova, činiti nevjerojatna čudesa na Zemlji. Oni su ljudi čistih srca i lica, skromni i pobožni, bogobojazni i predani u vjeri. Zbog takvih osobina, nijedno od Stvoriteljevih bića, pa ni Stvaralac opsjena, nije kadro mjeriti se s njima. Kako dostići taj stepen, kako uznijeti sebe do takve visine i moći, tajna je koju vam ja robovi božji ne umijem otkrit, moja priča vam može tek pomoć da sami u nju proniknete ako uzmognete razumjeti ono što je promaklo meni. A ako hoćete izvršiti svoj zadatak i pobijediti našeg neprijatelja, moraćete se uzdići toliko da vas se može smatrati dobrima. Ja vam želim da vas na putu prate mir i sreća, i da vas Onaj koji uzdržava iz svog okrilja nikad ne ispušta“.

Tako did i kadija Uvejs dovrši svoje kazivanje i mi podigosmo ruke da se zajedno pomolimo. Noć se već bješe spustila, i mjesec je na nebu zasjeo visoko, bacao je blijede i hladne odsjaje među borje u kojem smo bili i tama oko nas je bivala modrikasta i prozirna. Najednom se nešto izmijeni. Mjesečevo svjetlo postade rumeno kao odsjaji vatre i sve čega bi se dotaknulo kao da je počinjalo plamtjeti. Tada vatra ispuni našu noć, i mi oči svoje okrenusmo za mjesecom visoko gore na nebu. Mjesec bijaše blijedo rumen kao lice u zaljubljene djevojka kada joj krv jurne u obraze, takav bijaše taj mjesec što se nadojio krvi djevojačke i pod njegovim svjetlom ukaza nam se naš neprijatelj, Krvnik.

Ne mogu ti pouzdano reći da li je stajao na zemlji ili je lebdio u vazduhu, prekomjerno sam bio tjelesnim sokovima opijen da bih pravilno upamtio ono što je bilo, a opet i nije nepravilno ovako kako ću ti predočiti mjesečevu nakazu, jer mi do dana današnjeg iz sjećanja nije iščiljela njena slika, baš onakva kakva mi se u glavu toga dana urezala.

Velim, ne pamtim je li bio na zemlji ili u vazduhu, ali pamtim da se u blijedom rumenilu noći pred nama ocrtao kao sjenka aždahe i strijeljao nas svojim vatrenim pogledima. Lice i tijelo bijahu mu modri, a crvene kose padale su mu sve do potkoljenica. Eto takvom nam se prikaza zvijer iz bezdana, i mi, od straha nijemi, tek smo ga motrili kao što kokoši motre moćnog jastreba.

Da li ta strava i nemuštost potrajaše čas ili više ne umijem pouzdano kazat, tek pamtim da nas iz te gluhe obamrlosti probudi Alijin bojni poklič: „Goni vražju silu!“, i svi se trgosmo taman da vidimo kako Alija juriša na mjesečevu nakazu. Ali, prije nego li je do nje dotekao prikaza se rasprši, a mjesec što ostade za njom započe tavnjet i povraćat svoj modrikast i srmen sjaj.

Tada did i kadija Uvejs reče: „Nema sumnje, bio je to Knez paklenski. Braćo moja, pa mi smo ovo primili treći izazov. O Ademovići, o potomci Nuhovi, o djeco Ibrahimova, to ste vi vidjeli našeg neprijatelja u liku jasnom i neka znate da je to obličje u kojem ga naše oči mogu ovaplotiti na priliku onog što nam je voljom Stvoriteljevom dato da možemo zamisliti, a njegov pravi lik insan ne može ni naslutiti, a kamoli zamisliti. I neka znate, ime našem neprijatelju je Duh lažljivi i on je Otac laži, i zato pred insanom uzima mnoge likove. Jer on se Zakleo pred licem Pravednika, onoga dana kada je protjeran iz nebeskog vrta, da će sačinjavat opsjene i lažima zavodit čovjeka. Tada je on rekao: „Izaći ću i biću lažljivi duh u ustima svih proroka“, a Sudac mu odgovori: „Prevarićeš ga i nadvladati, idi i učini tako“, i zauvijek ga protjera iz obilja svojeg. I doista je mnoge prevario i nadvladao duh ljažljivi, a sada, braćo, i nama prijeti svoji opsjenama da će nas zauvijek odvesti sa puta spasonosnog. Braćo moja muhamedanci, sada je naš arzuhal postao arzuhal bezvremenika. Vrijeme u kojem jesmo nasilno je u nas ušlo, tražili ga nismo, a sada nam ga valja primiti i poći kroz mreže od buđe k obećanju onom dalekom što pred nama se krije sve zbiljnije, sve huđe. Vi, braćo moja, na putu tome ne smijete slabiti ni mišlju ni djelom. I ništa što će biti smesti vas ne smije, niti vas smije zavesti i nagnati vas da bludite niti učiniti da vam se oslade grijesi vaši, i ono što je bogu omraženo, i ono što vam je zabranjeno, kao što se osladilo narodu Musaovom, pa se Gospodar na njih rasrdio i obznanio da će do Sudnjeg dana prepustit vlast nad njima nekome ko će ih na najgori način tlačiti, pa od tada oni prokleti blude od nove nade do stare zablude. Vi, braćo, morate ustrajati kao što je naš resul sa sljedbenicima svojim ustrajao kada mu je bilo najteže, pa je zato primio nagradu lijepu i pokazana su mu znamenja božja, i još je bio obdaren pobjedom pa je gledao kako propadaju neprijatelji njegovi. Tako će biti i sa vama, braćo moja, ako budete smjerni i poslušni, i ako nikada ne iznevjerite riječ s nebesa spuštenu, i ako u njeno istinitost i ispravnost ne posumnjate.

A sada pođite kućama svojim, pa se u njih dobro zatvorite, a kada se osjetite sigurnim predajte svoje živote u ruke Uputitelja na dobro. Sačekajte tako da novi dan osvane, onda ćemo se poslije jutarnje molitve svi na ovom mjestu okupiti. Tada ću među vama odabrati najpouzdanije, pa ću im udijeliti uputu i dati svoj blagoslov. I neka bude tako kako sam rekao, jer jutro je pametnije od večeri“.

S tim riječima nas did i kadija Uvejs isprati, pa se mi vratismo kućama svojim i noć probdjesmo u molitvi.