Jedan kameleonski književnopovijesni dijalog
Sic!: Oprostite, kako Vi vidite povijest bošnjačke književnosti?
Enes Duraković: Ona mora biti oslobođena od bilo kakvih ideologijsko-političkih instrumentalizacija i razumijevana u nadnacionanim totalitetima. Štaviše, ona tek sada mora računati sa subverzivnom djelatnošću drugih i drukčijih književnokritičkih praksi.
Sic!: Ah, pa to je sjajno! Treba ju, znači, osloboditi svih političkih konotacija – itekako je to moguće, samo treba imati jaku volju! A tu su i nadnacionalni totaliteti.
Zvonko Kovač: Izvinjavam se što se miješam u vaš razgovor, ali čini mi se da ste Vi sigurno za interkulturnu povijest književnosti ili regionalno poimanje književnosti koji lome granice ideološki i nacionalno različitih književnosti, koji ne podrazumijevaju samo dijalog među kulturama, nego i zajedničku sredinu, međuprostor, zajedničku sferu. Koja podrazumijeva biliterarnost pisaca kao legitimnu kategoriju.
Enes Duraković: Pa, ne. Vi ste to sasvim pogrešno shvatili. Ne mislim pritom, naravno, na ona i danas prisutna poricanja posebnosti bošnjačke književnosti što samoprezirnu zatajnost vlastite kulture mimikrijski prikrivaju žabljim dizanjem nogu na potkivanje kvazipostmodernističkim kopitom. Tradicionalna koncepcija nacionalne literature zadržala je sve do danas osnovni zadatak prezentiranja posebnosti nacionalnog kulturnog identiteta. Otporna na pojave brojnih književnih teorija uvijek bi se pokazala dovoljno snažnom da ih dijelom ili u cjelini zanemari i odbaci, prilagodi ili pripitomi.
Sic!: Stanite za trenutak – šta je sa subverzivnošću tih književnokritičkih praksi, kako maločas rekoste? Znači Vi ste, ipak, za koncepciju nacionalne književnosti i očuvanje posebnosti nacionalnog kulturnog identiteta. Sve ostalo je dizanje noge. Žablje. Na potkivanje. Čini mi se da mislite da Bošnjaci, nakon svih historijskih stradanja, moraju imati pravo na vlastitu povijest. Kakva bi ona trebala biti?
Enes Duraković: Ne, ne, ne. Tradiciju ne doživljavam kao svetu povijest, mitopoetički sakrificij kojim se uspostavlja čvrst normativni sistem koji čuva i ističe izuzetnosti vlastitog identiteta po kojima se razlikuje i razgraničava s drugima i tu različnost posvećuje i projektivno sugerira ili nameće tekućoj produkciji kao obavezu i amanet predaka.
Sic!: Ah, pa, nismo se bili razumjeli, do mene je, izvinjavam se, pa Vi ste, znači, interkulturalista. Duboko se izvinjavam. Biliteralnost prihvatate. Nacionalni koncept književnosti dekonstruirate.
Enes Duraković: Da, da, naravno. Univerzalni stav o interkulturalnim književnim procesima morao bi biti obavezujući u proučavanju južnoslavenskih književnosti danas.
Sic!: Da li je onda bošnjačku književnost treba razumijevati unutar južnoslavenske interliterarne zajednice? Kako vidite stanje danas u tom pogledu?
Enes Duraković: Ali da će se prisvajanje bošnjačkih pisaca u hrvatskoj književnoj historiografiji nastaviti i u naše vrijeme posvjedočuju knjige Dubravka Jelčića Povijest hrvatske književnosti, Krešimira Nemeca Povijest hrvatskog romana ili Povijest hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka…
Sic!: Pa kako to, sad ste rekli da ste za interkulturalnost? Svojatanja Vas ne bi trebala uznemiravati? Sad sam zbunjen.
Zvonko Kovač: Jer, u uvjetima višenacionalne međuknjiževne zajednice, osobito u zajednicama uskosrodnih jezika, većina je autora i čitatelja (kritičara, stručnjaka za književnost) „prirodno“ poliliterarna.
Sic!: Pa, da. Šta je onda uopšte u pitanju? Otkud problem sa svojatanjima?
Enes Duraković: Saznanje o tragičnim razmirjima balkanske novovjeke historije s diluvijalnim političkim projektima eksterminacije (istrage) Drugog u svim vidovima njegova postojanja legitimira i pravo Bošnjaka na vlastitu pripovijest, ali koja i sama mora biti lišena svakog oblika ksenofobije i statičnog koncepta identiteta koji alteritet podrazumijeva kao historijsku inkarnaciju transcedentalnog principa Zla. O toj neminovnosti poštovanja različitih kulturnih pripovijesti ali i razlozima njihova poricanja i destruiranja zapisao je Herbert C. Kelman slijedeće: „Sankcionirani masakri postaju mogući onda kada dođemo do mjere lišavanja bližnjih ljudskih bića identiteta i zajednice… Naime, kada je jedna grupacija ljudi definirana sasvim u vezi sa kategorijom kojoj pripada i kada se ta kategorija sasvim isključi iz ljudske zajednice i porodice, tada se moralne zapreke da se tu grupaciju ne ubija lakše prevazilaze.“
Sic!: Znači, ako sam dobro shvatio, ukoliko jedna grupacija ljudi nije definirana u vezi kategorijom kojoj pripada, svojim identitetom, onda je se može lakše ubijati – stoga je potrebno angažovati grupu naučnika kako bi napisala nacionalnu književnu povijest. No, postoji li, osim tog jakog razloga kojim bi se naučnici mogli okoristiti – i još neki, koji bi legitimizirao pravo naučnika na projekt? Pardon, pravo Bošnjaka na vlastitu povijest?
Enes Duraković: Valja, naime, imati na umu i saznanje da će se osjećaj zajedničke pripadnosti, zasnovan na jeziku, kulturi i zajedničkoj povijesti uporno… potvrđivati budući da jamči socijalno psihološki nužno imaginarno okućenje, sferu povjerenja. Nije li to nužno okućenje isto ono razumijevanje kulturnog i nacionalnog samoprepoznavanja što je doživljajem čara, tragičnih iskušenja bošnjačke historije našlo poetsko ozbiljenje u pjesmi Mora Abdulaha Sidrana.
Sic!: Pa, majku mu, sad sam itekako zbunjen – za šta se Vi uopšte? Kakve sve to veze ima sa interkulturnim književnim procesima? Kako je moguće spojiti prezir prema poimanju literature kao mitopoetičkog sakrificija i afirmisanje zajedničkog jezika i kulture kao socijalno-psihološki nužnog okućenja?
Enes Duraković: To vam je sve sadržano u posebnoj društvenopovijesnoj funkciji nacionalne književnosti i njenom značaju u prirodnom samoosvješćujućem ogledanju kompleksnih identitarnih samoidentifikacija.
Sic!: Izvinite, u čemu je sadržano? Prirodno, samoosvješćujuće, kompleksno… Kako to rekoste?…
…u prirodnom samoosvješćujućem ogledanju kompleksnih identitarnih samoidentifikacija…
Sic!: Mnogo kompleksna koncepcija moram priznati! Mnogo naučno. Možete li, molim Vas, biti malo konkretniji?
Enes Duraković: Pravo je, naime, svake zajednice da istraži, prepozna, sistematizira i prezentira vlastitu književnu tradiciju i to je nesumnjivo čini legitimnim oblikom književne znanosti, osobito u trenucima oslobađanja od patrocentričkih oblika kulturnog hegemonizma koji prigušuje i marginalizira posebnosti.
Sic!: Da, ali kakve to onda ima veze s interkulturalnošću?
Zvonko Kovač: Svakako ima… Kulturna istorija nam kazuje da jedna kultura uči od druge a u isto vrijeme se i razgraničava od nje…. A neosnovani prigovori su glasi li da je riječ o unitarističkom konceptu koji hoće dokinuti posebne nacionalne književnosti a onda i narode… Biti poliliteraran ne znači biti i dvopripadan.
Sic!: Oprostite?!
Zvonko Kovač: Preklapanje bileterarnosti s dvopripadnosti je zapravo rijetko, a odnosi se na slučajeve kada pisci pišu paralelno na dva jezika za čitatelje koji su također biliterarni.
Sic!: Pa da, ali ako je u pitanju književnost istog jezika? Može li se to zanemariti?
Enes Duraković: Stoga, u svekolikom prestrukturiranju statusa bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti valja poći upravo od tog određenja njihove samobitnosti i posebnosti, ne zanemarujući svu kompleksnost južnoslavenskih književnih međuzavisnosti i uzajamnosti, bez obzira na to što su ovakvi pokušaji znanstvenog djelovanja i u hrvatskoj i pogotovo srpskoj književnoj historiografiji nailazili, a nailaze i danas, na totalnu ogluhu i nerazumijevanje.
Zvonko Kovač: Izraz ukrštati se pogodan je da objasni interkulturno razumijevanje koje ne eliminira intrakulturno, niti se obje sfere stapaju u jednu. Više od izraza razlikovanje izraz ukrštanje naglašava da se dvije kulturne sfere ponovo razilaze nakon što su se susrele.
Sic!: Da, izgleda da nam je posebno važno da se razlika i razilazak ne potiru. No zanimljivo je u kojem kontekstu su nam onda uopšte važna ta interkulturna poimanja, multikulturalistički narativi uopšte?
Zvonko Kovač: …Uz mononacionalni, osiguravanje paralelnoga bikulturalnoga i polikulturalnoga studija književnosti, neophodna za razumijevanje povijesti književnosti, npr. stare i bivše Jugoslavije ili Srednje Europe, ali i nužna u projekciji i organizaciji budućega društva Konfederativne Europe.
Sic!: Ah, da, poimanje (post)jugoslovenske književnosti valja otjelotvoriti na sliku i priliku razmatranja (srednjo)europske književnosti – vrlo prominentna i pronicljiva gesta. Polijezičko kulturno polje Europe i monojezički središnji jugoslovenski prostor vrlo su slični, istovrsni takorekuć. Oba ih valja upregnut u partikularizme multikultiralističke ideologije. I u narative očuvanja nacionalnih samobitnosti koje preživljavaju sva, kako rekoste, ukrštanja; štaviše, samobitnosti same po sebi, takorekuć, već sadržavaju polimorfnosti – pa zašto ne bi bile dopuštene?
Enes Duraković: Da, upravu ste. Stoga je i danas, u vremenu oslobađanja od srpsko-hrvatskih posvajanja ili poricanja bošnjačke književne tradicije, prečitavanja i reinterpretacije stoljeće i pol prisutnih i brižljivo njegovanih stereotipa kojim se nerijetko diskursom političkog maniheizma…
Sic!: Jebi ga, ovaj dijalog se totalno ote… Nisam ozbiljno mislio s tim nacional-opačinama! Ovo ode u nacionalnu egzaltaciju i trijumfizam u boli!
Enes Duraković: …dijabolizirao svaki oblik bošnjačke kulturne samobitnosti,
Sic!: Halo, zajebavao sam se!
Enes Duraković: …ne smije smetnuti s uma da je kulturna polimorfnost ugrađena u samu osnovu bošnjačke književnosti, sasvim svejedno da li se ona posmatra u naporednostima sa ostalim nacionalnim književnostima ili u kompozitnoj integralnosti bosanskohercegovačke književnosti.
(Odgovori prof. Dr. Enesa Durakovića preuzeti iz: Bošnjačke i bosanske književnopovijesne neminovnosti. U: Arka riječi, bosniaARS, Tuzla, 2006; svi odgovori prof. dr. Zvonka Kovača preuzeti iz: Poredbena i/li interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001.)
