U Janjićima smo živjeli na Željezničkoj stanici. Tu nije bilo zgrade sa željezničkim radnicima, već je voz samo zastajao onoliko vremena koliko je potrebno da izađu i uđu putnici. U zavisnosti od karaktera konduktera i od broja putnika vrijeme stanke voza se uvijek mijenjalo: nekada je trajalo 20 sekundi, nekada više od 30.
Moj drug Safari nikad nije znao koliko tačno putnika treba izaći ili žuri li se kondukteru, ali je smio provući se ispod vagona. Dok voz dahćući od umora odbraja sekunde svoje relaksacije, Safari, kao žaba, čućeći hoda ispod vagona i kad je voz krenuo – Safarijev vrat je već daleko od zagrljaja s gvozdenim kotačem.
Iako smo ga vidjeli previše puta kako se bez problema provukao ispod voza, uvijek smo taj njegov podvig pratili sa zebnjom:
– Je li majicom zakačio za neku žicu? – Da li je sad prerastao veličinu svog podviga, pa će zaglaviti? – Šta ako ga vidi neko od putnik, hoće li mu Safari smjeti izaći prije nego što voz krene?
Nikad nije bilo dovoljno vremena za upozoriti mašinovođu da ne kreće, jer nikad on i kondukter nisu ni znali da se dječak šunja ispod jednog od njihovih vagona, podmećući im sebe kao bombu. Tek kad voz ode i mi ugledamo Safarija s druge strane pruge, kako uspravan zadovoljno posmatra tvrđavu koju je ko zna koji put osvojio, prođe nas strah i zavidimo njegovoj hrabrosti:
– Lako ti je bilo ovaj put, kad je voz stajao skoro cijelu minutu.
Osim te akrobatike Safari je bio poseban među nama i zbog stotinu drugih stvari.
Na primjer, on i njegov brat Lutvo su, prilikom međusobnih svađa umjesto konkluzije najčešće jedan drugom pokušavali nametnuti status počinjenog sintaksički kopulirajući s vlastitom majkom. I to nije bio šaljivi posao navike, već su jedan drugom mater psovali jako svjesno, pominjući je poimenice:
– Jebem ti Šejlu u po pičke! – kaže Lutvo Safariju.
– Jebem i ja tebi u tri pičke! – kaže Safari bratu.
Razumije se da smo mi ostali uvijek smijali toj incestuoznoj dijalektici. Naravno, uvijek pomalo zgroženo. Neko im je zato, u jednom od takvih trenutaka, objasnio da nije lijepo tako spominjati mater rođenom bratu, na što je tom filozofu Lutvo kazao:
– Jebem i tebi mater!
Njihov otac, Miciglava, bio je blagi i miroljubiv čovjek, oblak u košulji, i nikada ih nije tukao, i zato su smjeli raditi sve što mi ostali nismo. Mi smo, naravno, bili zavidni zbog slobode koju su njih dvojica imali, ali su je za naše pojmove isuviše glupo koristili da je lako bilo uravnotežiti zavist sa nipodaštavanjem.
Dug nisam shvatao cijelo to nelogično ponašanje, sve dok nam sam Safari nije ispričao jednu nelogičnu priču.
Njegova mati Šejla je bila bula, po arapskoj modi, od prve godine po završetku rata, kad je počela raditi u saudijskoj humanitarnoj organizaciji u Zenici.
(Bile su to godine kad smo čašu zvali mašrafa, neprestano se iščuđivali nad logičnošću lingvističke antropologije koja je govorila da nije bez razloga to što Muslimani kažu za nekog da spava ”k'o janje”, dok Srbi kažu ”k'o zaklan”. Čistili smo. zube nekim drvenim štapićima, umjesto četkicom i pastom, zato što nam je efendija rekao da je taj arapski metod čišćenja zuba mnogo bolji. Tad su se nekad i naše žene počele masovno pokrivati…)
Bilo je puno tih muslimanskih humanitarnih organizacija u Zenici i još više arapski pokrivenih žena u Janjićima. Safarijevom ocu nije bilo krivo zbog te mode po kojoj niko, osim njega, ne može vidjeti ono žensko na njegovoj ženi.
Miciglava je, međutim, poslije izvjesnog vremena primijetio da je njegova supruga osim odjeće poprimila i običaj da se suzdržava od čulnih užitaka, pa je odlučio da, bez najave, napravi posjetu prostorijama saudijske organizacije. Odlučio je da sam vidi kakvi su to muslimani koji su, protivno hutbi janjićkog efendije, njegovoj supruzi utuvili u glavu da je uživanje što proističe iz nepristojnog trenja stanovitih dijelova muškarca i žene – grijeh, koji je neminovan, ali kojeg se treba kaniti nakon što se djeca izrode.
Miciglava je imao toliko sreće da su mu Saudijci već pri prvoj posjeti objasnili kako se s tezom janjićkog hodže o neistovjetnosti seksa i grijeha slažu možda čak i više nego što treba. Miciglava se, naime, u posljednjoj od svojih diverzija sasvim iznenadio svojim neshvatanjem arapskih običaja, jer je dotad mislio da Arapi imaju više žena, a onda je na svojoj ženi zatekao više Arapa.
Kad se tog dana kolumbijanskih otkrića Šejla vratila kuća, zatekla je supruga kod kuće, zagrljenog s djecom, kao da joj ih oduzima.
Čim je ušla otac je progovorio.
Ali nije ni završio, a ona ga je već stala tući, svime čim je stigla. Gađala ga je svojim cipelama, tanjirom punim hrane, telefonskom slušalicom, telefonom, drvetom iz ladice šporeta. Cijelo vrijeme je vikala da mu je mater kurva, dok je on pokrivao glavu rukama, ne stenjući, ne govoreći ništa.
On to očigledno nije očekivao. Da li je ona očekivala? Da li se svjesno suzdržao od odbrane? Htio je da se majka zastidi pred djecom, da se pokaje? Ili su mu Arapi zaprijetili da ne smije tući ženu kad dođe kući? Da li je to onda shvatila kao dozvolu da tuče muža? Da li su ga djeca prezirala što se nije branio? Da li su se i sami pobojali batina? Vidio sam samo da je Safari prezirao i oca i majku dok nam je, hladnokrvno, bez boli, bez smijeha, kazao da je Šejla – nije ih više ni sam zvao ocem i majkom – na kraju tukla Miciglavu četkom od WC šolje.
Miciglava je rođen u Janjićima, ali nije bio Janjićanin.
Janjićanin bi ubio i pejgambera da ga nađe na svojoj ženi, a kamo li običnog Arapa ili dvojicu-trojicu običnih Arapa.
Da sugerišem prilošku odredbu koja na validan način sugeriše Miciglavino odstupanje od janjićkog arhetipa, kazat ću i nekoliko riječi o Galibu.
Zvali smo ga Galiban. Bio je neobično plodan uzorak muža, pa je od trenutka kad sam ja došao u Janjiće do mog odlaska u Sarajevo napravio osmero djece. Nije, međutim, Galibanov problem bio što su mala djeca nemirna, što su iracionalna, što vrludaju kao spermatozoidi, problem je u tom što djeca rastu.
Nikad nisam naučio imena sve te djece. I Galiban ih je uvijek miješao, pa je na kraju muške zvao imenom najstarijeg Abedina, a sve ženske imenom najstarije Abedine. Sjećam se ipak cijele te simpatične atmosfere oko Galibanove kuće. Ali i da su Galibanu, kojem je valjalo hraniti tu stoustu aždahu, bezbroj puta ljudi iz vlasti odbili dati penziju. Zalud je glumio da je da je psihički klonuo, da ga muči želudac, da ga muče zglobovi, da je na rubu snaga. Kad je vidio da slabo glumi, onda se ranio pištoljem u nogu da dokaže da zaslužuje penziju. Poslije toga je od države dobio besplatnu hitnu pomoć. Srećom, Abedin 1 i Abedin 2 su već odrasli pa sve više zamjenjuju oca u poslovima.
Galibanove žene Melće se sjećam kao neobično šutljive žene: kao da je prilikom tih silnih porođaja sva moć glasa eruptirala iz nje, ona je uvijek šutila, kao neki fosil Pompeja. Otud i misterija zbog čega ju je muž tukao: zar je Melća mogla ikome prigovarati, dosađivati bilo kome, akamoli Galibanu? Tiha, kao crna zemlja. A kao zemlja i plodna: rađala je skoro svake godine. Možda ju je tukao zbog te vanzemaljske plodnosti? Možda… Postoji hiljadu tih možda, koja rastu iz zemlje Melćine šutnje, kao klasje ili trava, i suludo je moždakati: istinu je krila Galibanova moždana masa, otkrivalo je Melćino tijelo, pa je opet zakrivala njezina šutnja.
Komšije su, pažljivo kao snajperisti i zadovoljno kao uplakani čitaoci romantičnih titlova, pratili razloge te nesreće: imali su pred sobom tek rasutu slagalicu Melćinih modrica, koju kakogod da ste složili mogle ste tek naslutiti nešto poput:
– Galiban je htio postati Muhamed Ali, ali kako mu je žena rodila toliko djece, on nije imao kada trenirati, djeca su pojela sve vreće i ostala mu je samo Melća, kao autistični sparing partner.
Kako je čeznuo za klejevskom slavom, Galibanu nije bilo dovoljno da istuče Melću među njihova četiri berlinska zida, već ju je, takvu, friško modru znao voditi na sijela kod komšija. Sjećam se tih šizofrenih situacija: dođu Melća i Galiban kod nas na sijelo; Melća plava kao nebo i kao more, i mada su svi upratili te romantičarske analogije žene sa očitovanjima prirode, svi se prave kao da je sve normalno, a najviše sama Melća: niko ne pita Galibana, niko ne pita nju, zašto izgleda kao da je poslužila kao pontonski most dvjema divizijama ruske pješadije, već razgovaraju, ćaskaju s njom i Galibanom o mrazu i paradajzu ili o našoj komšinici, kojoj je poludio muž, pa ona i djeca muku muče s njim, kad počne zasipati svaku rupicu u kući deterdžentom za veš, kako bi onemogućio džinima da ulaze u kuću, jer je pročitao negdje da su džini alergični na prašak za veš.
Kraj ove ljubavne priče dešava se u Sarajevu, za vrijeme opsade.
Čitalac će se vjerovatno zapitati kakve veze ima opsada Sarajeva s ljubavnom pričom iz Janjića. Zato ću odmah reći da nema nikakve, ali naša savremena pripovijetka mora uvijek nešto reći o posljednjem ratu, po mogućnosti o ratnom Sarajevu, zato što je to vrijeme (i mjesto) u kojem sve naše priče i počinju i završavaju.
Tako ću se i ja okoristiti navedenim hronotopom, završavajući svoju priču u godini prije nego što je i počela i na tlu koje u životu svojim stopalima nisu opipali njezini junaci, ne bih li se nekako uglavio u kanon savremene bosanske književnosti i dobio koju paru za ovu priču.
Dakle, u vrijeme opsade Sarajeva, spram srpske željezne kiše, koja se realizirala u svim stepenima od kišice do meteorske kiše, postojalo i nekoliko snajperista koji su pucali iz pravca muslimanskih položaja. Na Srbe. I ne samo na vojnike.
Tako je, u to vrijeme kad je đavo, kao i uvijek, gledao na jedno oko, a bog ni na jedno, jedan snajperista – zvat ćemo ga Galiban – sa hotela Bristol vrebao srpske mete po Grbavici. Prilikom jedne od svojih dedžalskih opservacija, on je fokusirao ljubavni par: Srbin i Srpkinja su se našli pokraj jedne od grbavičkih škola i Galibanu izgledalo da to nije prvi put da se sastaju u toj zavjetrini. Isto tako izgledalo je da nije prvi put da Miciglava kasni na sastanak. A kasnije je pomislio da je to možda Šejla došla prije vremena i sad galami na jadnog Miciglavu, koji ne smije ni zucnuti.
Uživio je se snajperista Galiban u taj nijemi film. Šejla viče, maše rukama, kao dirigentkinja, prijeti kažiprstom, hekla didaktičku mustru od zraka koji Miciglavu dijeli od njezinih grudi. Uši, ruke i nos su utrčali u očne duplje: Galiban se sav pretvorio u oko. Miciglava pokunjen, kao pred streljački vodom, šuti, razmišlja o tome da li postoji bog. Postoji: i ljut je kao Šejla. Galiban je već na nogama, ekstatično bijesan. Viče: ”Ošamari je! Ošamari kurvu, pičko, ošamari je!” Isteže se kao prorok na stijeni.
Bog, međutim, nije raspoložen: Miciglava svakako ne može čuti Galibanov imperativ, od Šejline grmljavine, od grmljavine orkestra srpske artiljerije koja od Sarajeva pravi površinu Marsa. Galiban ponovo liježe za snajper, uvrijeđen kao u ljubavi ponižena žena. Gleda, moli se da ne vidi sljedeće: Miciglava, međutim, i dalje kao da je pao s Marsa. Šuti. Šejla i dalje čita bukvicu, ali tiše, mirnije, kao da poentira. Koristeći pretposljednje atome snage, Galiban moli Boga da je Miciglava ošamari. Kao da je Miciglava bog, koješta. Šejla je bog, zadovoljila se, vidi Galiban, i već je pustila Miciglavu da je uzme za ruku, miluju se. Hoće li ga zagrliti?
Dedždžalovo oko vidi: poljubili su se. Miciglava je sretan, otrpio je, ali zadovoljio ju je i sad će dobiti kost zadovoljstva. Ustaju, zagrljeni, kao kreću negdje. Galiban ih gleda, takve, a vidi samo kako neka šeta frajlica šeta psa po Vilsonovom. Miciglava je sretan – vjerovatno erektivno; Šejla kao da je doživjela orgazam. Krenuli su, otići će…
Galiban repetira i puca.
Ne čuje on, poslije toga, Šejlino vikanje, ali ga vidi. Isto tako vidi Miciglavu kako leži, a oko njega se širi ćilim od krvi kojim ne može odletjeti čak ni na nebesa, jer ih iznad površine Marsa nema. Na uzvišenju sjedi Galiban, kao bog ljubavi, sa zapaljenom cigaretom i skoro dogorjelom mišlju: ”Jesam ti reko da ošamariš kurvu?”
