U prvim godinama poslije rata, ljeto smo provodili kod mamine rodbine u Gluhoj Bukovici. Svi su saznali sve o Gluhoj Bukovici, nakon što su, prije nekoliko godina, seljani napali novinare koji su bili došli istraživati optužbe da je mjesni hodža pedofil. Svi i danas znaju da je to jedna oaza Srednjeg vijeka u 21. stoljeću, da tamo žive vukodlaci i da će vas zbosti vilama ako im kažete da im je hodža pedofil. Ti seljaci ne vjeruju čak ni sudu koji je dokazao da su optužbe protiv hodže osnovane. Možda su novinari u pravu, pa sad tamo uistinu vlada srednjovjekovlje. Ja to ne znam. Nisam živio u Gluhoj Bukovici u ovom stoljeću. Ja sam tamo živio, za vrijeme ljetnih ferija, u stoljeću prije nego što su pedofil i novinari došli. I tad atmosfera, sjećam se dobro, nije bila srednjovjekovna. Više je bila antička, arkadijska, bukolička.
To je selo u klancu, na Biloj koja postaje rijekom tek nakon što ode daleko iz Bukovice. Na lijevoj strani Bile planina je šumovita i tu niko ne živi. Osim vukodlaka. Na desnoj strani je planina obrasla kućama i to je veći dio sela koji se zove Do. Na nešto malo ravnice u dnu, gdje se nalazi i džamija, nalazi se Selo. To su dva dijela Gluhe Bukovice: Selo i Do. Osim džamije u Selu su bile dvije prodavnice, autobuska stanica, lokalna ambulanta koja je radila samo subotom i kafana u kojoj su stolovi i stolice bile iste kao u osnovnoj školi u Janjićima. Tako je za Doljane Selo bilo grad. Na Dolu – oni kažu ”u Dolu” – bili smo i mama i ja, s njezinom materom, sa ženom i dva sina mog dajdže nestalog u ratu.
Tu, u Dolu, smo, međutim, provodili najduže sedmicu-dvije dana, zato što se ljeti išlo na na planinu, na vrh Vlašića. To se zvalo prtljanje. Prtljali smo se, mi, stvari, krave Jablanka, Brizulja, Malena i konj Soko, na seoce od pet drvenih kuća odakle je ljeti bilo mnogo lakše napasati i kositi. Oni to seoce zovu Brdom. Ima desetine takvih malih sela po svim krajevima Vlašića i sva koja poznajem zovu se Brdom ili Planinom. Rijetko se bliže određuju: kao Planina Hodžića, Brdo Selava, Planina Mekića, jer se svi oni međusobno poznaju, kad neko kaže da prtlja na Planinu ili na Brdo zna se koje su to kote. Na našem Brdu su svi bili Zelkanovići. Osim pola mene.
Smajin mlađi sin Edin i ja smo svakog jutra doručkovali bijelu kafu, mladi sir, hljeb i lizala od pečenog šećera, nakon čega smo išli čuvati krave na livadi koja se zvala Buće. Bilo nam je zanimljivo čuvati krave zato što ih nismo morali čuvati: čajra je bila ogromna, rijetko su krave uspijevale biti toliko uporne da pređu u tuđe. Doduše, ja sam pola svog prvog ljeta čuvao krave, jer mi je dugo vremena bilo zanimljivo gledati ih u oči i slušati one neobične uzdahe koje sve krave ispuštaju dok pasu. Jednom mi je bilo toliko krivo što toliko uživaju samo zbog trave – kao da je toliko vrijedna, pa svuda je ima! – i nisam mogao izdržati, pa sam jednu povukao za rep. Nakon što mi je umalo izbila oko i nos iz glave nisam više ometao njihovo oralno zadovoljstvo.
Mom rođaku Edinu, Ećetu, već je tada bilo dosadila ta mistika ispaše, pa je, kao budući ljubitelj duhana i roštilja, ispušio sve loze koje je pronašao u obližnjem šipražju i ispekao pola skakavaca koji su tog ljeta bili u Bućetu: nije ih jeo, ali je volio zamišljati da su pravo meso pa ih je pržio kao piletinu.
Nije nam nimalo bilo dosadno. Pravili smo kolibe od drveća i lišća, ukrašavali se travama, lišćem i cvijećem, pravili smo drvene mačeve, lukove i strijele. Jadne su životinje premirale od straha – ecce homo – kad se ujutru začuje kako urličemo udarajući dlanom o usta, mahnito, kao pijani Indijanci. Na svu sreću, nismo usmrtili nijednu. Samo je ludi Eće jednom – kad već nismo uspjeli uloviti pticu ili makar medvjeda – htio da vidi kako će reagovati krava, ako je pogodi jednom tankom, tankom strijelom. Naravno, krava je u ludom naletu prvo mene pregazila, a onda smo tek u predvečer uspjeli da je nađemo u gaju. Srećom, više ju je preplašio, nego povrijedio, pa ga nisu pregazili kad smo stigli kući. Mene nisu morali, čak i da su trebali.
Kasnije smo dirali i nekakvu neobičnu kuglu na jednom boru, pa su me i ose ugrizle za vratne žile. Ećetu su ušle u gaće i ja sam onda toliko plakao i smijao se istovremeno, da su ose vjerovatno pomislile: ”Kakav je ovo ludak, Allahu dragi!”, pa su nas konačno ostavile na miru. To jest u nemiru. Vrat mi je toliko natekao da sam, činilo mi se, više ličio na june, nego na dijete. Ali bolje je i to bilo nego pišati vatru. Kravama je tih desetak dana, dok smo mi ležali i dok ih je dajinica vodila na Buće svakako bilo najbolje. Bilo je to prvi put da pasu, a da se ne moraju osjećati kao da su na Divljem Zapadu ili u sličnim psihijatrijskim ustanovama.
Čitalac će primijetiti da previše idealiziram te rane dane. Moguće je. Držim da je u svakom slučaju to Buće tom meni bilo zanimljivije nego Sarajevo ovom meni.
Ne živim više nikad u tom srednjovjekovnom selu, već u metropoli i osjećam samo da mi je vrat otekao od dosade, od gluposti koje svaki dan moram pričati da mi jezik ne bi sagnjio. Živim u civilizaciji 21. stoljeća i osjećam da mi se može desiti nešto novo samo ako bi me neko zgazio tenkom na semaforu.
Bio sam zatravljen Sarajevom. Mislio sam da u Sarajevu ima sreće kao što u Bućetu ima trave. Mislio sam da ću ga moći pasti do kraja života – koliko samo dojmova! – ali da ga, makar živio japanski dugo, neću ni pola opasti. Htio sam biti sretan kao ona moja krava iz Bućeta.
I bio sam sretan kao krava.
Zatim sam vidio da sam sretan kao krava.
Zatim više nisam bio sretan kao krava.
U Janjićima je bilo sramota bilo držati kravu. Ono malo djece čije su majke muzle krave ili ovce radnička su djeca zvala seljacima i mrcvarila ih zbog tog do besvijesti. Najesen smo svi bili pocrnili od sunca, ali se znalo ko je bio na moru, a ko je kupio sijeno. I ja sam uvijek bio pocrnio, ali nikad nisam znao zašto, kad nismo kupili sijeno nit smo išli na more. Otac je govorio da nam ne treba krava, koja pase pokraj pruge; to tako ne ide. A na more nismo mogli ići zato što smo izbjeglice. Tako kaže i danas, kad već u šali, pitamo kad ćemo ići na more.
Kakogod, mi nismo imali kravu, dok smo živjeli u Janjićima i meni je bilo drago što nismo seljaci. Problem je iskrsavao tek kad se mati hvalila da smo u Skenderu imali, ne jednu, već – tri krave! Ja sam molio mamu da ne priča o tom prošlom životu, ali ona nije mogla odoljeti iskušenju da se ne pohvali barem Krilavom koja je uvijek znala oteliti po – dva teleta! Znači seljaci na kvadrat. Mami nikad nije bilo jasno što mi smeta kad priča Janjićanima da smo i mi nekad bili bogati.
Kad smo krenuli u srednju školu izbrisala se podjela između turista i stočara. Za Zeničane, građane, mi smo svi bili seljaci. Za neke blagonaklonjene bili smo čuvari krava i ovaca, za one druge bili smo krave i ovce. Tako sam se od prvog do četvrtog gimnazije razreda stidio što imam kravu, iako je nisam imao. Kako se, međutim, približavala matura ja sam se sve manje stidio zbog krave koju nemam.
Nakon što u drugom gimnazije Emina Sokolušić nije htjela izaći sa mnom zato što imam kravu. Nakon što se u prvom nisam mogao učlaniti u Omladinski hor koji je vodio Milenko Karović, naš profesor muzičkog, ne zato što objektivno pjevam kao vo, već zato što imam kravu. ”Seljaci ne mogu u hor”, odsjekao je maestro. Nakon što me je u trećem profesorica bosanskog – koja nas je izvodila pred tablu da vidi kako smo se obukli i da prokomentariše i našu neverbalnu pojavnost – jednom primijetila da moram malo manje jesti kajmaka i sira, pa mi neće iskočiti tolika bubuljica na bradi. Nakon svega toga, u četvrtom, postavio sam sebi fakultativni maturalni ispit:
Ako već imam kravu, onda imam kravu. Ako imam kravu, onda imam i vola. Našao sam neki reklamni poster za koridu u Putovićima i prije časa psihologije zalijepio ga na tablu.
Čim je ušla histerična psihologičarka i primijetila tu promjenu gimnazijske učionice u altamirsku pećinu, povikom je zavabila krivca. Ja sam razumije se odmah istupio, hrabro, kao riter. Nakon što sam odslušao lekciju u kojoj je didaktički nježnim riječima sugerisala da sam retardiran zato što mi u Janjićima muzemo krave, naredila je da strgnem taj poster.
Ja sam odbio.
Ponovila je.
Ponovio sam.
Krenula je da strgne, a ja sam se ispriječio između nje i mojih bikova:
– Biži mi od međe, vilama ću te probost! – kazao sam nasmijavši i sebe i pola razreda: preostala polovinama je protestvovala, ali blago, tiho, očima, čelima, građanski.
Profesorica je ljutito izašla iz učionice i kroz nekoliko minuta se vratila, s direktorom. Bio je bijesan kao bijesan bik.
Direktor je – slab glumac: tobože nije već u svom kabinetu znao o seljačkoj diverziji – pitao o čemu se radi, a ona je, pred razredom koji je zamro, objasnila kako je poster na tabli mojih ruku djelo i kako
Mladi gospodin, ne samo odbio da sam ukloni tu smetnju za normalno održavanje časa, već je zabranio i njoj, profesorici, da to učini.
Direktor je kazao, generalski gromko, kako je to nečuveno očitovanje primitivizma i siledžijstva. Zatim mi je naredio da istog trena sklonim bikove s table. Kazao sam da neću. Ponovio je, bijesno. Bio je već sasvim razjaren mojim bezobrazlukom. Vidio sam da mi nema druge i krenuo sam skinuti poster.
Kad je poster već bio sasvim u mojim rukama, on se okrenuo prema razredu i kazao kako ”Neko” neće ići na ekskurziju u Španiju, već će ostati kući i gledati koridu u Putovićima.
Svi su se nasmijali. Iako su znali da sam ja iz Janjića, a ne Putovića. Samo se direktor nije nasmijao, očigledno želeći time uvećati efekat svoje duhovitosti. Nisam mogao izdržati i poslije dramske pauze kazao sam:
Kako niko od publike ne mora ići ni u Putoviće ni u Španiju, zato što su upravo mogli vidjeti jednu predstavu s bikom.
Zatim sam zamahnuo posterom kao toreador, prema direktoru, teatralno. Samo se direktor i ja nismo nasmijali, doprinoseći time još većem smijehu kod publike.
Kad sam idućeg dana pitao oca šta je bilo na hitnom roditeljskom sastanku na koji je bio pozvan, kazao mi je da nije ništa ozbiljno.
– Dobar je direktor. I sam je posto svjestan da ste skoro završili i da vas moraju pustiti da se malo opustite na kraju. Neće vam ništa, nemoj se sikirat – kazao je stari.
To kako je direktor postao svjestan neophodnosti da bude tolerantniji prema maturantima, objasnio mi je direktor na maturskoj večeri. Kaže da je starom, čim su nazvali selam jedan drugom, rekao da je način na koji se ja ponašam nedopustiv i da će me izbaciti iz škole ako tako nastavim. Na šta je stari odgovorio:
– Nema problema. Evo možemo ga odmah ispisati. Imate li Vi tu sva potrebna dokumenta?
Direktor je zbujeno vraćao ”da to nije neminovno” – otac je insistirao – ”da su svi ipak pri kraju” – otac je još jednom insistirao – ”i da bi bilo šteta da se sad komplikuju stvari”, ”da će uskoro i ekskurzija”, itd. Otac je prestao insistirati, pružio mu ruku, rekao da ću se smiriti, poselamio se i otišao. Direktor se zbunio, kao da ga je neko iznenada fotografisao. Nije stigao ni reći ”ptičica”.
Kad me poslije toga nisu poslali u zatvor, neće nikad.
A znao sam ja da je diša dobar čovjek u duši. Zbližili smo se na ekskurziji kad sam mu pomogao da ispuni sve one bjeline u ukrštenicama koje sam nije znao. Znao sam da se ljuti na mene, samo kad drugi očekuju to. Zato sam ga na maturskoj pitao:
– Jelde da je moja pratilja najbolje pička na ovoj manifestacija, a?
Nakon što mu je trebalo pet sekundi da shvati da pričamo nasamo, šejtan mu je kao neka nevidljiva beba počeo razvlačiti lice u smijeh i direktor je uspio nekako namignuti u znak odobravanja.
Kad sam, zatim, iz Zenice došao u Sarajevo, onda sam konačno postao Zeničanin. Bilo je suludo pokušati objašnjavati da nisam iz Zenice. Nisam to ni htio. Moralo mi je biti drago što sam konačno postao Zeničanin. Nisam morao objašnjavati, svi su me prepoznavali po prozodiji i ostalim osobenostima zeničkog dijalekta. Odlično! Konačno! Dosadilo mi je više bilo slušati kako sam seljak zato što imam kravu koju nemam. Hvala ti, bože, mislio sam, pa i ja evo postadoh Zeničanin. Jeste da bi bolje bilo da sam to bio prije četiri godine, ali, kako kažu, gore nikad, nego ikad.
Dosadilo mi je, Sergej Jesenjin,
da s tobom gledam ovaj svijet!
Tako je Jesenjin pjevao samom sebi, tako sam i ja pjevao njemu, kad sam uskoro shvatio da Zeničanin u očima Sarajlija znači isto što i Janjićanin u očima Zeničana, što će reći – seljak ortodoksni, pa se, je li, i nije mnogo toga promijenilo selidbom.
Dobio sam natrag onu kravu koju nemam, da je opet imam, iako je nemam. Tek sam sad vidio sve muke egzistencije propisane jednom Zeničaninu. Ili bolje reći – Zenićaninu. I ja sam, naime, prvih nekoliko mjeseci u Sarajevu govorio i ”kuča”, i ”hoču”, i ”bit če” i ”neču”, prebijajući svoj jezik, onako kako nas je učitelj Mujo prebijao u prva četiri razreda. Izgovarao sam riječi gledajući u ogledalu sve moguće pozicije jezika u ustima i osluškujući najtananije foničke razlike među afrikatima. U gimnaziji su me provocirali samo zbog aberacija unutar morfološke i semantičke strukture, a sad je ovo s fonetskom bilo sasvim novo iskustvo. Shvatio sam to, međutim, kao izazov i dobro sam se hrvao s teškoćama. Džamonja, ali đuturum, Džibril, ali đevđir, čuvarkuća, ali ćerpič… Sačekaj, je li čerpić ili je ćerpič? Kakogod, uspio sam razlikovati č i ć kad sam htio.
Kad sam to uspio prestao sam biti Zenićanin. Ali sam ostao Zeničanin. Bilo je suludo i pokušati objasniti Sarajlijama da sam ja zapravo iz Skendera, Karlovca, Gluhe Bukovice, Janjića i Drivuše. Objašnjavao sam uzalud. Nije mi na kaju ostalo ništa drugo do da prihvatim to da sam Zeničanin.
U pravu su bili Zeničani koji su nekim od naših, koji su bili doselili u grad, govorili da seljak ostaje seljak, ma gdje živio.
Srećom. Da nisam seljak ne bih nikada mogao upoznati najljepšu liriku svijeta, u svim njezinim emocionalnim nijansama i estetskim finesama, liriku koja me uvijek, kad je se sjetim, ončas izliječi od dosade gradskog života ili sjete zbog propuštenih ljubavnih mogućnosti. I ne mislim pri tom samo na rjazansku nostalgiju i ironično-trubadursku melanholiju Sergeja Jesenjina, , ili kosmičku tragičnost Balade o zaklanim ovcama, ili dadaističko imitiranje lirike medvjeda i bikova, koji imaju tjeranje, na galantnim pozornicama Pariza.
Kad su, naime, krave u Bućet odbijale da pasu, kao da su samo mirisale cvijeće ili skidale jednu po jednu laticu, Eće i ja smo se zabavljali neprestanim ponavljanjem pjesme, koju smo čuli od majke naših roditelja, a koja je objašnjavala one prave, skrivene motive zbog kojih su krave gladovale:
Neće moja Brizulja da pase,
u ljubavi razočarala se!
