U tom nevaktu zuluma i tlapnje, dabogda nikad više slično ne dočekali, jedno čudesno zbitije dogodilo se u selu božjegugodnika, čestitog Hadžije Roćka. Marksova sablast, tako reći šejtan, opsjela je selo uzevši za stan džamiju, pa su vjernici bili spriječeni obavljati molitvu u džematu, koja je dvadeset pet puta vrjednija no ona individualna ili kako narod kaže: po sebi. Da zlo bude veće, sablast se inkarnirala u tijelu Gromkog Prdeža…
Prolog
Ima zlih vremena u kojima mračne sile ojačaju, tmina potisne svjetlo, a luč istine nastavi da gori u njedrima odabranih, mitskih junaka na koje se spustila milost. Jedan od tih heroja čija djela nadilaze granice ljudskog razuma je i Hadžija Roćko, velikan vanjštinom slabašan i pitom, a duhom sila nebeska. Plemenitaš rodoslovlja o kojem i svete knjige govore malo, a i to skriveno u zagonetna pismena razumljiva tek rijetkim mudracima, promijenio je tok povijesti kada se razračunao sa zlom koje je slutilo kraj historije. Neosvjedočen historiografskim kalemom, sačuvao je taj obračun nešto od metafizike kojom su obilježeni drevni mitovi, utkani u teksturu legende koja poziva na vjernost kultu predaka.
Prethodeća događanja
Religija je opijum za narod, rekao je Karl Marks i umro. Zanesena mišlju da je to kraj opscenostima i opačinama ovog čarobnika i praktikanta crne magije, Sveta alijansa diže ruke od ovog slučaja, ostavivši egzorcizam nedovršenim. Trebalo je još tada glogovim kocem probiti grob crnog maga i okitit ga vijencem češnjaka, sve kako bi se spriječilo vaskrsenje nemani na koje su upozoravali drevni zakonici. Sve što je poslije uslijedilo dostojno je povratka Gandalfa Sivog, naravski u negativnom kontekstu. Ono što su nepromućurni oci Svete alijanse uzeli za gotov čin iskoristili su učenici ozloglašenog vješca, koji su još za njegova života, pod krinkom Komunističke partije, svjedočili satanskoj prirodi postanka kanonskog spisa crne magije, takozvanog Manifesta (Marks-Engels), a udjel Belzebuba lično u ovoj bogumrskoj raboti osvjedočen je i nemali. Mistično značenje Manifesta (Sablast kruži Evropom – sablast komunizma.) tištalo je inteligenciju Stare Evrope, nesposobnu da vidi s onu stranu maske koja je svoga nosioca izdavala za šarlatana. Misterij značenja rasvijetljen je tek nakon služenja crne mise Marksovih učenika (neki nepouzdani izvori navode da se radilo o danu XVIII brimera), kada se, prema konstatacijama najvećih umova duhovne i svjetovne orijentacije, Marks vratio za klasu jači. Objelodanilo se da je spis, Manifest, moćna vradžbina, s pomoću koje se u grobnici onog koji ju je spravio, u ovom slučaju Karl Marks, mogu otvori Vrata pakla. Kada su crni magovi, učenici dvojice najmoćnijih sluga Satanovih koje bilježi svjetovna i crkvena historiografija, otvorili portal koji povezuje svjetove, pakao je iznjedrio deset sablasti, naknadno okvalifikovanih u taksinomiji ezoterijskih znanosti kao Marksove sablasti.
U okultističkom spisu Marksove sablasti, opaki volšebnik Žak Derida opisuje prirodu bića svih deset sablasti. U ovu storiju unijet ćemo, Bog neka nam prosti, djelić tog spisa, tek koliko da čitalac osjet ton i zao prizvuk vradžbine koja se proteže na preko sto devedeset stranica: Marks sebe smatra najboljim ekspertom (najboljim „naučnikom“, najboljim „scholar“ za fantome), podsjetimo se, on svetom Maksu ukratko kaže: ja sam u sablasti upućen bolje od tebe: fantom to me gleda, ako želiš da spaseš život i istjeraš smrt-život, ne smije se postupati neposredno, apstraktno, egološki, fantastično, putem riječi, kroz čin govora jednog phantasmagorenien, treba proći kroz tegobno iskustvo zaokreta, treba proći i obdelaviti praktične strukture, realne, „empirijske“ zbiljnosti, itd. U suprotnom, ti ćeš istjerati samo sablast tijela, a ne samo tijelo fantoma, naime realnost Države, Cara, Nacije, Otađbine, itd. Ali očigledno, u vremenu tog zaokreta, biće potrebno da se uzme u obzir samostalno, relativno samostalno, tijelo fantomske realnosti.[1] Eto smo tako iznijeli i dio ove izopačene i nečasne spisanije, a bogobojaznog čitaoca, sablažnjenog riječima nečastivog, savjetujemo da se prikuči i skrušeno pomoli Bogu.
Sedmog maja 1945. Njemačka je kapitulira, mir je ozvaničen osmog, a crvenoarmejci su pobjednički umarširali u Berlin koji se predao još drugog. Komunizam je trijumfovao u Istočnoj Evropi nastavljajući da se širi kroz Aziju, Afriku, Latinsku Ameriku, a predstavljao je prijetnju SAD-u i Zapadnoj Evropi.
Dvadeset devetog novembra 1945. proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija. U teritorijalno tijelo FNRJ integrisan je i teritorij Bosne i Hercegovine, iako su politički uglednici ove Republike 1. XI 1942. sastavili „Memorandum“ upućen fireru Adolfu Hitleru, od koga, nezadovoljni položajem u ustaškoj Endehaziji, traže njemački protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, a autorstvo „Memoranduma“ svojeručno su potpisali Uzeir Hadžihasanović, njegov zet gradonačelnik Sarajeva Mustafa Softić i inženjer Suljaga Salihagić iz Banje Luke. No, kako se dogodilo da su u kovitlacu povijesti nestale i Endehazija i hitlerovska Njemačka, Bosnom i Hercegovinom zavladali su neznabošci i đavolje sluge, oni koje je pravovjerni narod ispod glasa zvao Crvenim đavolima.
Obračun
U tom nevaktu zuluma i tlapnje, dabogda nikad više slično ne dočekali, jedno čudesno zbitije dogodilo se u selu božjegugodnika, čestitog Hadžije Roćka. Marksova sablast, tako reći šejtan, opsjela je selo uzevši za stan džamiju, pa su vjernici bili spriječeni obavljati molitvu u džematu, koja je dvadeset pet puta vrjednija no ona individualna ili kako narod kaže: po sebi. Da zlo bude veće, sablast se inkarnirala u tijelu Gromkog Prdeža, pa u selu više nije bilo moguće pomoliti se bogu, jer nije red da se Božje ime spominje sred takve nečisti kakvu je prouzročio Gromki Prdež.
Neka čitaoca ne uvrijedi što će nekoliko narednih rečenica opisati Gromkog Prdeža, jer iako obuzeti sumnjom moramo uvažiti pretpostavku da će zapis doći u ruke nekoga ko znanjem nije upućen u socios trolova. Gromki Prdež je trol visok preko tri metra, a nerijetko teži i do dvije i pol tone, mjereno mjerama ljudskog kantara. Tijelo ovog trola prekriveno je čmarovima (zarad usporedbe zamisliti čovjeka oboljelog od Malih boginja), što je uzrokovalo da se u zajednici trolova ove vrste komunicira prdežima. Gromki Prdež mogao je otprditi cijelu Hej Slaveni, bez da igdje prekine melodiju. U pravilnim razmacima svakih sat vremena moglo se čuti: Prd prd prrrd prd prrrrrrrrrrrd prd prd prrrd prd prd prrrrrrrrd prd prd prrrd…, a još je prdio: Poziv na borbu, Tito i Prva proleterska, Ide Tito, Druže Tito ljubičice bijela ,Druže Tito mi ti se kunemo, dok bi povremeno zaprdio i Internacionalnu, razumije se jugoslovensku verziju. I sve bi to još bilo podnošljivo da u neka doba nije počeo prditi na talijanskom: Bella ciao i Bandiera rossa.
A kada je Hadžija Roćko razabrao riječi, evviva il comunismo e la libertà, srdžba je u njemu narasla koliko brdo Uhud. Već je zaustio da opsuje kad se, u tren kolik je lepet krila leptira, sjetio da je Dženet saburom prekriven. Ipak ,bio je vakat da se obračuna sa Gromkim Prdežom i da se selo aveti kurtališe. Laganim koracima, oslanjajući se o svoju kevu, uputio se ovaj božji ugodnik džamiji koju je zloduh zaposjeo. U kaznenu ekspediciju Hadžiji se priključio i seoski imam-hatib efendija Kurajlić, nad kojeg su se nadvili crni oblaci sluteći na nezaposlenost. Kad dođoše do džamije Hadžija koraknu unutra, a plahi efendija ostade vani da čuva odstupnicu. A imao je čestiti Hadžija šta i vidjet, mrcina se izvalila sred džamije i prdi li prdi. Tu Hadžija priđe grdosiji i zabi joj kevu u čmar posred čela, pa povika: Slušaj nečisti džehenemska, tako mi puta na Ćabu i brzog hoda između Safe i Merve, neću se smirit dok ne spravim takvu čarnu čarku da će svi trolovi što hin ima bit manji od malog mrava. Počuj me Iblise, izlazi, išš, išš, iiiiiišššššššššš, nestani nesorto, odlazi akrepe, dabogda ti se krv prorijedila. Čuješ li ti mene šejtane, ako isti čas ne nestaneš bacit ću na te đule gromovo, spržit ću te munjinom, omrsit ću se tvojom đigericom, bacit ću ti muda kerovima. Kad je sablast prepoznala silu pred sobom, obuze je takav strah i groznica da se u prvi mah nije mogla pomaknut. I prođe čitav tren prije nego se pribra, pa se dade u takav bijeg da se digla oluja kavu svijet ne pamti još od vremena Nuha a.s. Ostala je od tad, u amanet generacijama, hićaja kojoj je zadatak oblikovati kolektivno pamćenje i davati vječnu zagonetku: kakva li sila tada uščuva seoske usjeve i ljetinu. Pošto nemani nestade i oluja se smiri, tu ti se i Hadžija Roćko povrati na ulicu, a njemu ti odmah prileti efendija te ga stade hvalit: Halal ti vjera Hadžija, svijet taku govoranciju ne upamti još od generacije tabina, a ni svi jevropski učenjaci da se sastave ni zeru od ovog ne bi mogli. Valja mi priznat, govorio si filosofičeski i gromovito. Aferim. Tu se Hadžija Roćko ustavi, podiže kevu, pa odbrusi efendiji: Ne seri hodža, dina ti. Potom se zaputi niz sokak popit crnu kahvu, jer mu je od cijele ujdurme pritisak pao.
Što se tiče sela, ono je poslije ove bajkovite dogodovštine postalo utočište pravovjernih i bilo kadra primit svakog muhadžira u tom opskurnom vremenu neznaboštva i jednoumlja, a glas o ćudoređu stanovnika pronio se od Mašrika do Magriba.
[1] Marksove sablasti, Žak Derida, Službeni list SCG, 2004. str. 157., preveo s francuskog: Spasoje Ćuzulan.
