Onda je Zilhad došao do pećine pred kojom je stajao kazan u koji je kapala krv. A kada krv preli preko kazana iz pećine izađoše Đerzelez i braća Hrnjica, i Zilhad je znao da je došao kraj njegova putešestvija. Niz lice mu skliznuše suze i Zilhad pođe izvoru.

„Oni su napravili toliko zla da nemaju pravo na ono što svaki Božiji stvor ima – pravo na tlo. Oni nemaju pravo na cvijet, na drvo, potok, behar, sunce…Vidio sam jednoga koji je posegnuo da ubere cvijet i cvijet mu se sasuo iz ruku…“ „Oni su toliko ruke isprljali da sam vidio kako se njihova djeca rađaju s krvavim zanokticama. I znam: svako njihovo siroče je samo je znak da Allah dž. š. polahko, ali sigurno ujednačava vagu na čijoj jednoj strani piše dobro a na drugoj zlo… Predmeti će im se svetiti. Oni su toliko zla učinili da će doći vrijeme kada nijedan od njih neće imati kuću.“

(Zilhad Ključanin, Šehid)

Priređuje i piše: Edin Salčinović

U početku Bog stvori kalem, i stvori čovjeka od ugruška, i pouči čovjeka peru.

Vijekovima jedan Zilhad u bosanskom odijelu nad tefterom provodi dane. Dežura čovjek. Nekad je pisao: mliko, vrime, svit; al’ mina se u mijenu promijeni i blagi ljudi što glavu oduvijek i dovijeka pod pazuhom nose postadoše alba avis. Zilhad se spusti u gradove i vidje lica otežala od grijeha (jedno lice se otromboljilo do prsa), vidje gradove načičkane ćirilicom kao bodljikavom žicom, i vidje gradove prepune svinjaca, i Zilhad vidje nepregledno carstvo svinja.

Zilhad sve bilježi.

Vidio je Dragojlu kako mužu siječe penis i pokrštava sina.

Vidio je cvijet kako se sasipa iz ruke jednog koji je posegnuo da ga ubere, vidio je drvo kako plače, vidio je potok kako iščezava, vidio je zblahnut behar kako lahori u nebesa.

Zilhad sve bilježi.

Vidio je njinu djecu kako se rađaju s krvavim zanokticama, i znao je da se to polahko ali sigurno ujednačava vaga na čijoj jednoj strani piše dobro a na drugoj zlo, i znao je da će doći vrijeme kada će im se predmeti svetiti i kada nijedan od njih neće imati kuću.

Onda je Zilhad došao do pećine pred kojom je stajao kazan u koji je kapala krv. A kada krv preli preko kazana iz pećine izađoše Đerzelez i braća Hrnjica, i Zilhad je znao da je došao kraj njegova putešestvija. Niz lice mu skliznuše suze i Zilhad pođe izvoru.

Na izvoru on okonča pismo, i za njim osta glas. A Zilhad ušeta u nebo, jedinu našu zemlju.