UPRAVO ČITATE

Haris Imamović: Uvod u degažiranu umjetnost

Haris Imamović: Uvod u degažiranu umjetnost

Otkako sam progovorio držali su da ću biti jako dobar učenik. A kad sam postao odličan učenik, onda više nisu prestajali da govore o mojoj pameti. Kako je ovo moja priča o meni, daću sebi za pravo da ilustriram tu vrhunaravnu oznaku moje ovozemaljske pojavnosti.

          Pričali su mi da nisam, dok smo bježali pre ratom iz Skendera prema Bešpelju, bio s ostatkom porodice: oni su pješačili i nisu me mogli nositi, pa su me stavili na traktor, koji je vozio Pujdo Mušanović. U jednoj dionici puta ti, koji su pješačili, mogli su proći prečicom kroz šumu, dok smo Pujdo i ja morali nastaviti cestom, sve dok nismo naišli na četničku patrolu. Pujdo je lako odglumio Srbina: podigao je tri prsta i propustili su nas. Priča kaže da sam u tom trenutku bio zakriven vrećama za krompir i da sam plakao, četnici bi znali da smo muslimanske izbjeglice i odmah bi zaklali Pujdu i mene. Mati je hiljadu puta spomenula tu priču da objasni predestinaciju mojih odličnih ocjena u školi.

          Kad smo bježali iz Skendera, imao sam nepune dvije godine.

          Od prvog do četvrtog razreda učitelj nas je, osim ako nešto ne pišemo, tjerao da držimo ruke za leđima, zovući nas imenima vrsta sitne stoke i tukao kao što se tuče krupnu stoku. ”Udri, Mujo, cvale ti”, to je bio jedini uzvik moje mame kad sam se žalio na batine koje primamo u školi. Izgledalo je kao su nas upisali za treniranje K-1, a ne u osnovnu školu.

          Od petog do osmog sam imao tu sreću da mi otac, tj. nastavnik Šefket, ne predaje bosanski. Sreću kakvu nije imao moj brat. On je u petom i šestom razredu pokušavao da dobije veću ocjenu od dvojke, ali vidjevši da (ma koliko učio) ne uspijeva – odlučio se opustiti, čime je prinudio nastavnika Šefketa da mu, u maju bratovog sedmog razreda, kaže kako će se, nažalost, morati vidjeti opet, u avgustu. Tako je brat postao jedini učenik kojeg je nastavnik Šefket u više od 25 godina nastavnikovanja ikad poslao na popravni.

          Mene su svi u školi zvali Šefketov. Nastavnik hemije Husejin (matičar je imao nemalog udjela u formiranju nastavnikovog karaktera) nas je prozivao po troje svaki drugi čas, a pošto nam je ”kod Huse” bio najteži predmet svi su čekali tu nasumičnu prozivku sa zebnjom. Samo sam je ja čekao s dvostrukom zebnjom. Zašto?

          – Hajmo danas malo da vidimo kolke znaju čiku Mendeljejeva, recimo, Sarajlić… Delić iiiiiii…. ooooo, pa – Šefćet!

          Šta mi znači petica kod Huse kad na kraju dođe obavezno:

          – Ooooo, Dimitri Imamović Šefćetljejev, vidim učilo se.

          Šta mi znače petice kad nastavnik biologije Tahir (iako ne viče, kao lud: ”Oooo, Šefćetštajne!”, ipak) svaki drugi božiji čas priča o higijeni, objašnjava kako smo stoka zato što ne peremo ruke, kako mi nismo od onih ljudi kojima je nužno da im ruke budu prljave, na primjer – automehaničari: i dok to objašnjava cijelo vrijeme gleda u mene, izbuljivši oči kao nadrogirano tele, želeći valjda istaknuti kako on ima razumijevanja za mog oca, nastavnika-automehaničara i njegove vječito crne podnoktice. Šta gledaš samo mene, čimpanzo, gledaj malo Edbira i njegov je otac mehaničar! Tad mi je bilo krivo što je otac nastavnik & automehaničar, ali moja najdraža ocjena je i dan-danas petica koju sam od Huse dobio samo zato što sam mu popravio sirenu na Fiatu. Nakupilo se blata, izgubio se kontakt, treba samo malo sastrugati nečim: dajte mi tu hemijsku. Evo ga! Biii-biii.

          Svi su me znali kao Šefketovog, mada otac tad više nije radio u janjićkom odjeljenju OŠ ”Enver Čolaković”, već u onom lašvanskom. Dolazio je u našu školu samo kad su bile zajedničke nastavničke sjednice. U našoj školi vidio sam ga tek nekoliko puta. Jednom je bilo kobno. Četvrti razred.

          – Hajd reci Latifu da siđe, čekaću ga ja u zbornici – kazao mi je tad nastavnik Šefket, okrećući se odmah prema zbornici, tj. ne videći moj teleći pogled koji je značio:

          – Nisam nikad sam išao kod Direktora u kancelariju. Kako ću?

          Otac je, mislim tad, već u zbornici, a tamo je vjerovatno puno nastavnika, bolje mi je da idem kod Direktora, nego da uđem u zbornicu gdje je već sigurno Mujo i deset drugih koljača male djece. Selam alejk, selam alejk. Šta trebam, pita direktor. Počinjem, sporo, otežem riječi:

          – Nastavnik Šefket Vas…

          Prekida me smijući se: kaže da slobodno kažem – babo. Dobro. Idem ispočetka, još sporije:

          – Nastavnik babo Vas…

          Tako me je otac kroz osnovnu školu pratio kao zao duh. Sve dok se nije pojavio na maturi istrpane potkošulje, u običnoj kinesko-plastičnoj majici (na čijoj je prednjoj strani bilo pogrešno ispisano ime jedne italijanske modne marke). I da u tom trenutku nisam umirao od stida pomislio bih da zeza i mene i još pedesetak te večeri najljepše odjevenih Janjićana. Mrzio sam tog žutobluzaša cijelu tu noć koju sam presjedio na stolici, krijući se u ćošku od nečije moguće ideje da fotografira mene i tog AREMANIJA za uspomenu s mature. Kasnije mi je, naravno, bilo drago, kad sam shvatio da avangardu možda ne razumiju samo akademski profesori koji su uvijek lijepo odjeveni, kao janjićki maturanti.

          Otac ne samo da mi nije predavao književnost, već mi je rijetko govorio o njoj. Kazao je da je pokušao napisati roman, ali da je zbog različitih stvari napisao samo tri-četiri rečenice. Nije, rekao je, bilo nikakve radnje. Kako su glasile, pitao sam.

          – Idemo.  Kuda ćemo? Ne znamo. Nismo nigdje da bismo mogli krenuti.

          Ne znajući ni kada je otac počeo pisati svoj roman, a kamoli za utjecaj literature apsurda na studente književnosti u vrijeme kad je on studirao, taj mi je uvod zvučao kao da je htio pisati roman o našem izbjeglištvu.

          Nisam mislio da je to književnost. Kasnije, kad sam počeo čitati književna djela, na drugoj godini fakulteta, shvatio sam da sam odmah bio u pravu, da to stvarno nije bila nikakva književnost. Srećom i on je shvatio poslije prve tri rečenice da nije počeo pisati roman, već da mu se previše svidjela neka Beketova proza pa je odmah htio da bude Radomir Konstantinović.

          Bosanski mi je u osnovnoj predavao Mrako, Dževad. On nas je volio tući linijarom. I čitankom. To je bio napredak, ako ga uporedite s invizitorom Mujom.

          Mrako, Mrakane,

          bježi od mene,

          nemoj plašit malu djecu,

          pusti nek se odmore!

          Tako smo u petom razredu, na malim odmorima, pjevali džingl emisije za djecu Bošnjačko-muslimanskog radija, i smijali se sopstvenoj himbenoj naivnosti: Mujo nas je već bio očeličio. Postali smo irony men.

          Mene je Mrako tukao samo do šestog razreda, jer sam se tada upisao u literarno-dramsku sekciju i za kratko vrijeme postao glavni glumac, Marlon Brando. Moja najbolja gluma bila je u predzadnjoj predstavi, kad je Mrako uočio da sam Brandova sušta suprotnost.

          ”Ti onda izađeš i pružiš joj cvijeće, a ona te prvo odbije i onda…”, objašnjava režiser Mrako dok ga Selma sluša, kao prava glumica, kao Salma Hayek, i dok ja gledam u nju ne slušajući ga. Nemam šta čuti novo, trilion puta sam dotad zamislio mizanscen sa svim mogućim detaljima, pokretima mojim i njezinim, sa svim pejzažima i stvarima što se daju zamisliti u toj dobi, te obavezno s ljudima, s publikom koja gleda moju sramotu dok me Selma odbija.

           Na prvu ta mi je njegova zamisao povodom moje uloge nesretnog ljubavnika djelovala neprihvatljivom. Kasnije sam, međutim, shvatio da je to najbolji mogući način da prikrijem svoju zaljubljenost: ako joj pred stotinu ljudi, u predstavi izjavim ljubav, jasno, niko neće pomisliti da tako i osjećam. A neko je možda već posumnjao. Moram, dakle, otkloniti svaku mogućnost sumnje! Odlično, nastavniče!

          Odglumio sam savršeno i udvaranje, i pružanje cvijeća, i izjavu ljubavi, i odbijanje, i žal zbog odbijanja. Sve osim posljednje scene: u kojoj ona, shvativši nekako (i danas razmišljam: kako?) koliko je volim, učinio da ona dođe i izjavi meni ljubav, zatraži da budemo skupa. To mi je djelovalo nerealno, ta Mrakina avangardna ljubavna drama, i nikako nisam mogao da se uživim. Bio sam ukočen kao stalak za mikrofon. Nije dobro, ne valja ništa. Mrako je kazao da sam bio fantastičan. Posebice na kraju. Nikada bolju glumu nije vidio. Brando – Brando!

          Ja sam bio peti, a ona je šesti razred kad sam se zaljubio u nju. Bila je neobično mršava. Mogla je komotno nositi muške hlače. Moje, na primjer, jer nisam bio guzlat. Meni, kao što se već može primijetiti, nije smetalo što ona nije bila guzlata, nimalo. Nisam, međutim, imao volje da povjerim nekom od drugova kako mi se ona sviđa, jer sam znao šta će mi na to reći:

          – Ona?! Ni sise, ni guzova.

          Neopisivo me usrećivala vjerovatnost takvog jednog odgovora, te sam uvijek u tim razgovorima s njima, koje smo vodili u mojoj šestorazrednoj mašti, govorio:

          – Znači ne sviđa se nikome od vas – odlično onda! Spokojan sam. Hvala!

          U drugim slučajevima, kad sam bio ljut na nju – zato što sam je, na primjer, tog dana vidio da priča s previše dječaka – znao sam se satima usrećivati mogućnošću da je neko nazreo smjer mojih simpatija, i upitavši me za ovjeru vlastite hipteze, prisilio me da realistički prokažem suludost takvih pretpostavki:

          – Ko? Ona da mi se sviđa?! Pa ona nema ni sisa ni guzova!

          Čudio sam tome kako je lako voljeti i koliko teško adekvatno izraziti tu ljubav. Još više me nervirala činjenica da taj zakon ne važi za sve ljude.

          U našem razredu bio je jedan od tih izuzetnih ljudi. Zvali smo ga Gigs. Šta da vam kažem o njemu? Čovjek je sam sebi dao nadimak i svi su ga morali prihvatiti. To je još, koliko se sjećam, mogao samo Oktavijan Avgust.

          Gigs je bio najbolji fudbaler i najjači u razredu. I kad je želio da osvoji srce neke djevojčice, nisu mu uopće trebale nikakve vanredne aktivnosti. Takav je to čovjek bio! Trebalo je samo da joj uputi mig i da se nastavi ponašati onako kako se inače ponašao, tj. igrati fudbal na velikom odmoru, pronijeti sebe kroz razred kao vreću mišića ili s vremena na vrijeme pretući nekog od nas na malom odmoru, i djevojčica bi bila njegova. Toliko mu je uspijevalo da ih je stalno mijenjao. To mu je valjda podarilo osjećaj prekomjerne značajnost i s njom zlu kob. Nikako nije bio sretan, ali ja tad nisam shvatao da je ostvarenje želje početak nesreće, pa sam mrzio tog tužnog čovjeka, zavideći mu.

          Koliko sam samo likovao kad Anja nije htjela poći s njim. Vjerujem da nisam bio jedini koji je to primijetio, budući da smo svi mi slabiji stalno pratili njegov duševni život, jer je od promjene njegovog raspoloženja ovisilo hoćemo li mu poslužiti kao boks vreće. Sjećam se da joj je on stalno davao migove, ali ona kao da nije marila za njegove atribute. Čovjek je davao još više golova na velikim odmorima, ali zalud. Stao nas je tući još češće, i na malim i na velikim odmorima, ali Anja to nije ni primjećivala, a kamoli da je saosjećala s njim ili s nama. Sjećam se da je bio potpuno zbunjen, nije znao šta više da uradi. I trajalo je to nekoliko sedmica, dok ljubav u njemu nije narasla do te mjere da je jednostavno morao da Anji pokaže svu silinu svoje emocije.

          Ali kako? Gigs nije bio naviknut na takve okolnosti. Vjerujem da je dugo razmišljao o modalitetima iskazivanja emocija, prije nego je došao na brilijantnu ideju kako da magnetizira Anju.

          Naime, na jednom velikom odmoru, dok su njegova dragana i ostale djevojčice krenule da kupe sendviče, on je krenuo da je malo gurkne svojim ramenom i time pokaže koliko je voli. Vjerovatno bi Anja poslije toga uspjela zaljubiti u njega, shvativši koliko je lijepo što tako silan čovjek gaji najljepše emocija prema sopstvenoj joj pojavnosti, da Gigs nije udario snagom lokomotive u njezino ramence i poslao Anju čak do stepenica niz koje se strovalila i iščašila kuk. I dok je nekoliko nas pritrčalo da pomognemo Anji, Gigs je, videći šta je uradio, tj. priznavši sebi svoj prvi ljubavni poraz, samo pogledao i otišao da igra fudbal.

          Poslije toga je nastupio veliki skandal u školi, jer Gigs nije htio progovoriti o svojim pravim razlozima, štaviše, dao je razloga Anjinim roditeljima i školskoj upravi da pomisle kako je to učinio zato što djevojčica nije bila naše nacionalnosti. I nakon što su roditelji odlučili da po svaku cijenu ispišu Anju iz naše škole, uprava naše škole je odlučila ne ispisati Gigsa. Nekoliko dana nije dolazio u školu. Čuli smo da ga otac prevaspitava kolićima od paradajza. Kad se vratio, nisu mu po licu izrasle šljive, već patlidžani i paradajzi. Meni je bilo drago zbog njegovog izgleda, ali svakako da sam tu radost skrivao kao srce pod plećima. Još kad smo saznali da je Anja morala na operaciju, mislio sam da osim Mukira i Nekira niko više s Gigsom neće progovoriti ni riječ do kraja vremeno.

          To se dakako nije ispostavilo tačnim. Svi smo nastavili pričati s njim. Neki iz straha, drugi iz bojazni. I kako je život isto što i zaboravljanje, tako je i Gigs zaboravio koliko je golova dao i koliko nas je tukao, pa je ponovo počeo davati golove i tući nas, osvajajući srca djevojčica, kao da se ništa nije desilo.

          Desetak godina kasnije, bio sam već u Sarajevu, kad me prijatelj nazvao na telefon prenijevši mi da se Gigs objesio. Da mi je neko desetak godina ranije kazao kako će se tako sretan čovjek ubiti, mislio bih da je budala – kad kažem budala mislim na tog koji bi rekao, ali i na Gigsa. Nisam detaljno upoznat s njegovom historijom, još otkako smo se rastali po završetku osnovne škole, ali ukoliko se ništa nije bilo promijenilo po pitanju lakoće s kojom je upražnjavao svoje želje, mogao bih pretpostaviti koliko je tom značajnom čovjeku u jednom trenutku svijet postao ništavan i dozvoliti sebi da shvatim njegovu posljednju želju.

          Neka čitalac takvu moju ocjenu ne uzme zdravo za gotovo, budući da sam se suzdržao od znatiželje po pitanju razloga Gigsove smrti, isprva zato što sam bio savršeno zadovoljan svojom filozofskom interpretacijom, a kasnije zato što sam se bojao da ne naiđem na kakvu još budalastiju motivaciju njegovog konačnog suda.

          I dok je Gigs nepodnošljivom lakoćom osvajao ženska srca, ja sam nastavljao pokušavati izraziti svoju ljubav prema Selmi kroz umjetnost. Nakon što se gluma pokazala kao potpuni promašaj, počeo sam se baviti plesom.

          Za brejk dens sam se zainteresovao u šestom razredu, kad je prvi put organizovan disko u holu naše škole, po završetku prvog polugodišta. Iznenadilo me što nijedan od plesača, brejk-densera, glavnih zvijezda večeri, nije bio bio među najboljim fudbalerima ili najvećim siledžijama u svom razredu. Nije im uopće bilo potrebna atletska građa da izvode spektakularne pokrete, koji su mamili uzdahe, posebice djevojaka.

          Đabala hoda na rukama, pa onda još stane i skakati i na kraju se okreće na glavi! Broi prvo čučne, onda stane na ruke i tako, stojeći na rukama, čas na jednoj, čas na drugoj, čas na obje, krene kružiti raširenim nogama oko sebe! Dekster skoči iz mjesta, napravi salto, i dočeka se na noge! Ma kakav fudbal, to je prava stvar! Ako uspijem naučiti ijedan od ovih poteza, mislio sam, Selma neće moći da me ne zavoli!

          Odmah poslije te večeri, moja tri najbolja druga i ja smo tražili od starijih da nas nauče ponešto od tih nevjerovatnosti. Oni su već dugo gledali, plesali, učili u folkoteci ”Hari”, gdje je svake subote bio rejv disko. Nama nije bilo dozvoljeno da ulazimo na to mjesto za starije. I premda su nam Broi, Đabala, Dekster & co, ponekad i znali pokazati neke pokrete, nismo bili onoliko fascinirani koliko kad smo vidjeli relevantnost tih sposobnosti u procesu socijalizacije. Tako smo im na početku plaćali po marku, dvije, koliko smo već imali, samo da nam teorijski objasne ili makar jedanput pokažu kako se izvode te vratolomije, zatim smo to pokušavali ponoviti, a oni su se smijali našim početničkim kostolomijama. Ali bili smo revni, znajući da ima sasvim dovoljno vremena do malog diska na kraju drugog polugodišta.

          I kad smo naučili prve pokrete, odlučili smo formirati grupu. Dugo smo razmišljali o nazivu. Trebao nam je neki naziv na engleskom, ali da ne bude teško razumljiv. Budući da je moja sestra već tada jako dobro poznavala engleski tražio sam da nam ona smisli naziv. Kad mi je rekla da joj The Rats dobro zvuči, mislio sam da je to okej. Kad sam saznao da to znači ”pacovi”: mislio sam da imam duševno poremećenu sestru. Danas mi se svakako više sviđa ta opcija od one, idiotske, koju sam tada sam smislio: Step by step. Naziv je morao biti idiotski, zato što je muzika bila idiotska.

          O, kako sam samo volio tu muziku! Posebice pjesme grupe Music Instructor i pjesmu Freestyler od grupe Bomfunk Mc's.

          Na početku ih nismo mogli redovno slušati, budući da nismo imali relevantnu tehničku opskrbu, već smo ih samo ponekad mogli uhvatiti kao intermeco na satelitskom programu njemačkih televizija. Kad bih slučajno naišao na jednu od tih pjesama bio sam toliko uzbuđen da im nikako nisam mogao zapamtiti tekstove i ta mistična distanca je samo potpaljivala moju opčinjenost njima. Po čitavim koricama sufare sam iscrtao stiliziranim slovima nazive ovih grupa i nekih njihovih pjesama. I nije mi bilo žao kad mi je hodža zbog toga prutom oderao kožu s glave, koliko mi je bilo žao što je strgnuo te korice, u koje sam uložio mjesece truda, i bacio ih u vatru.

          Kasnije smo uspjeli na kasetu uloviti nekoliko pjesama Music Instructora koje su puštali na radiju i imali smo čim vježbati koreografiju. Bilo je mnogo lakše vježbati uz takvu pratnju. Prčić je uspio naučiti hand jumping, Ćirbas kapueru, Šops upijač, a ja vjetrenjaču. To nisu bili spektakularni potezi kao oni koje su izvodili navedeni dečki iz osmog razreda, ali nisu bili ni naivni.

          Vjetrenjača se, na primjer, izvodi tako što lakat desne ruke zabijete u meso iznad kuka, i onda se spustite licem prema zemlji, stojeći na toj ruci, dok nogama, glavom i lijevom rukom balansirate, zatim se naglo, najviše koristeći desno rame i glavu, okrenute na leđa, dok za to vrijeme ispružite lijevu nogu i desnu zanesete do krajne tačke na lijevoj strani, i kad ste skoro na leđima desna noga ide naglo udesno, pa je onda prati lijeva, okrećete se, prebacujući težište od desnog ramena, preko leđa i lijevog ramena, dok ne dođete u početni položaj desne ruke, čiji je lakat zaboden u meso iznad kuka. Tad ponovite proces. Okrećete se oko svoje ose. Kad dobro uvježbate taj pokret, vaše noge, raširene i ispružene u zraku, mogu se kretati toliko brzo da postoji mogućnost da vas posmatrač uporedi sa vrtlogom ili vjetrenjačom. Vrlo jednostavno.

          Ja sam, međutim, mjesecima vježbao taj jedan jedini pokret, zaradio sam ogromnu masnicu, čitav patlidžan, iznad desnog kuka, ali sam na kraju uspijevao da napravim čitavih četiri ili pet krugova vjetrenjače. Drugari su također uvježbali svoje pokrete i večer kad je trebao biti održan drugi mali disko smo dočekali podjednako spremni i samouvjereni.

          Bilo je divno doći u disko, slušati muziku, gledati djevojke, među kojima je bila i Selma, i iščekivati trenutak kad će se ljudi pomjeriti iz centra hola u stranu i formirati Krug u kojima ćemo mi izvesti svoje poteze. Kad je, međutim, došlo naših pet minuta, kad se počeo formirati Krug i kad smo mi otišli kod Dekstera, koji je upirući rukom puštao plesače u Krug, nastupilo je neugodno iznenađenje: Dekster nam je rekao da ne možemo plesati.

          Nebesa su se sastavila sa zemljom, voda je progutala zemlju, zemlja je zagrnula vodu, mjesec je zakrio sunce, sunce je ocrnilo planetu, velika rupa je usrkala sunce. Bio sam se u jednom trenutku izgubio. Gledao sam oko sebe, pitajući se, kao iza sna, ko su svi ti ljudi. Jedva sam nekako uspio prići zidu i suzdržao se od plača, kao da sam znao da bi tolika ljuta pretvorena u plač potopila čitav hol i u sekundi podavila sve.

          I nije prošao ni minut otkako nas je Dekster odbio i svjetovi su bili propali, kad mi je prišao Prčića i rekao da ipak nastupamo.

          – Kako?

          – Dekster reko da ipak možemo. Pokajo se, kaže treba i mladim nadama dat prostora – kazao je Prčić.

          Pokušavajući da vratim samopouzdanje, koje je narušila prvobitna Deksterova zabrana, i osjećajući silno uzbuđenje pred nastup, nisam imao kad razmišljati o uvjerljivosti motiva Deskterove nedosljednosti. Tako su izgledali osjećali i ostali članovi grupe Step by step. Još kad je Dekster odmah pokazao rukom na nas, nije nam preostalo ništa drugo nego da, zbunjenih osjećanja, počnemo, jedan po jedan, izvoditi naše pokrete, u krugu, onako, ni zgrapno, ni nezgrapno. Budući da tačke nisu trajale dugo, tek po dvadesetak sekundi, onaj koji bi izlazio iz kruga nije imao vremena prenijeti svoje iskustvo onom koji bi čekao da se baci u vatru. Ili bolje reći u vodu.

          Ja sam, naime, posljednji plesao i posljednji shvatio, na svojoj koži osjetio, da nas je Dekster pustio da plešemo, prvi, zato što su školske čistačice neposredno prije početka diska prebrisale parket i on je ostao neposušen do onog trenutka kad se trebao formirati krug. Tako je plesna skupina Step by step u presudnom trenutku svog postojanja spletkom rukovodioca kruga bila svedena na ontološki status suhog tarača.

          I bili bismo ljuti da, po izlasku iz kruga, nismo vidjeli kako publika ne obraća toliku pažnju na nas, koliko gleda ko će sljedeći nastupiti, željno iščekujući zvijezde večeri. Otrčali smo do Šopsove kuće, koja je bila blizu škole, i on nam je dao svoje suhe majice, nakon čega smo se vratili u disko i bili sretni. Tako je i meni bilo drago što mi Selma nije poslije moje vjetrenjače prišla i zagrlila me, jer bih je strašno navlažio.

          Po zatvaranju kruga, vidjeli smo kako nas Dekster i stariji brejkeri gledaju u novim, suhim majicama, krepajući od smijeha. I bilo nas je stid. Ja sam se tješio mišlju da će se ta komedija zaboraviti do početka iduće školske godine. I bio sam u pravu. Svi su saznali za našu sramotu, ali su svi zaboravili do idućeg diska, kad smo se odlučili osvetiti Deksteru, tako što ćemo ne tražeći dozvolu ući u krug i otplesati svoju tačku.

          Do trećeg malog diska bili smo toliko uvježbali naše pokrete da smo sve fascinirali, kako pokretima, tako i odlukom da samoinicijativno ulazimo u krug. Fantastično smo izveli stvar!

          I to je bila moja najveća nesreća.

          Gigs je bio ljut na nas zato što nije znao plesati. Kako smo se, međutim, nas četvorica zbližili kroz treninge, te smo bili kao jedan, Gigs se više nije usuđivao da nas tuče. Uradio je goru stvar. Već je bio primijetio da sam ja zagledan u Selmu i da bi pokazao sebi i meni da je ovaj plesač u poređenju s njim ništavna stvar, odlučio je nekoliko velikih odmora proći sa Selmom školskim dvorištem vodeći je za ruku. Bilo mu je dovoljno da nekoliko puta vidi grč ljubomore na mom licu i svijest o tome da me, ukoliko uspijem i ja prohodati sa njom, može koliko hoće zezati što kupim njegove odgriske, pa je ubrzo prekinuo s tom mršavicom.

          Ja sam bio sedmi, a ona je bila osmi kad je sebe, umjesto ovom plesaču, poklonila Rajanu Gigsu.

          Izbacio sam je kroz prozor svoje glave. Povratio sam gnjilu jagodu svoje ljubavi. Prestao sam misliti na nju sasvim, kao pravi muškarac.

          U prvom razredu gimnazije.

            Uvijek su mi se sviđale takve nekakve mršavice, ali sam, nažalost, najčešće završavao s onim koje su imale stas pješčanog sata.

          Poslije, nesretnog slučaja, nisam ipak prestao sa svojim umjetničkim aktivnostima. Zavolio sam brejk dens, kao takav. Razmišljao sam i dan i noć o njemu, još više, dakle, nego kad je on imao konkretnog smisla za mene. Tolika je bila moja fascinacija tom umjetnošću da sam, recimo, na časovima likovnog bez obzira na zadatu temu uvijek crtao plesače kako izvode različite pokrete.

          Jednog dana nam je nastavnica likovnog kazala da je raspisan konkurs od strane neke zeničke nevladine organizacije za najbolji osnovnoškolski crtež na temu – ”Reci stop drogama”.

           Nezainteresiran za konkurs i posvećen vlastitoj umjetničkoj opsesiji, nisam čuo da je nastavnica rekla kako je rad obavezan za sve nas. I kada sam došao na idući čas, svi su u razredu imali po neku dalijevski stravičnu sliku raspadajućih tjelesa pokraj koji stoji odbačena igla, dok ja u svom bloku nisam imao ništa drugo osim nekoliko varijacija na temu tada popularnog pjevača Nine Pršeša i brejk dens grupe D. P. (Diamond Power), koja ga je pratila na nastupima. I šta sam mogao uraditi, nego da priložim najlošiju od tih svojih slika nastavnici.

          Sljedeće sedmice na času likovnog, ostao sam zapanjen viješću da sam pobijedio na konkursu. Dok mi je nastavnica predavala prigodnu diplomu, kazala mi je i kako je žiri pohvalio moju neobičnu ideju.

          Većina đaka je, kazala je nastavnica, slikala negativne posljedice droge na tijela konzumenata, dok sam ja bio jedan od rijetkih, koji su predlagali način kako da ljudi, koji su na granici narkomanije, preusmjere svoju energiju. I to nije bio onaj banalni prijedlog sportom protiv droge, i to onim najpopularnijim – fudbalom, već brejk densom, koji je forma alternativne kulture i koji je i nastao kod onih mladih ljudi, koji su, živeći na rubovima zapanjačkih društava, bili gotovo predestinirani da postanu narkomanu, ali su svoje socijalno nezadovoljstvo pretvorili u umjetnički užitak.

          Dok mi je nastavnica to govorila, ja sam samo klimao glavom, osjećajući se kao Pikaso, koji sluša kritičara kako mu objašnjava šta simbolizira konj, a šta bik na njegovoj slici, shvatajući da je iluzorno ubjeđivati ga da je konj samo konj, i bik ništa više nego bik. Ali, dobro, nisam htio kvariti ugodu ni sebi, ni nastavnici, ni žiriju, čija je dalekost i nepoznatost činila da moj uspjeh izgleda još impresivnijim, pa sam saslušao do kraja tu pohvalu na račun moje angažovane umjetnosti i preuzeo plaketu.

          I tako, ponosan na sebe više nego što sam trebao biti, leškareći na nekom oblaku na sedmom nebu, nisam dobro ni pogledao plaketu, pa sam je odmah proslijedio mojim znatiželjnim drugovima, koji su odmah prestali biti zavidni, primjetivši kako je konkurs organizovalo – Udruženje za pomoć djeci s poteškoćama u mentalnom razvoju!

          – Evo, Šefketov – kazao je Gigs – sad ima i diplomu da je retardiran.

          Uzalud je nastavnica pokušavala objasniti da je i sklonost ka narkomaniji stanovita poteškoća u mentalnom razvoju. Bio sam bijesan i na nju i na žiri, obećavši sebi da nikad više neću dopustiti nikakvim nastavnicima, nevladinim organizacijama ili žirijima da određuju ciljeve moje umjetnosti.

          Prošlo je mnogo godina otad i uspio sam osvijestiti koliko je navedeni osjećaj bio snažan poticaj za moje buduće poteškoće u razvoju, umjetničkom, socijalnom i psihološkom, ali je još uvijek toliko snažan i neovisan od moje volje da ne vjerujem kako ću ga se uspjeti lišiti u skorije vrijeme.


Haris Imamović

Rođen 1990. u Skender Vakufu. Urednik časopisa "Sic". Radio kao lektor u BH Danima. Piše za Beton, pisao za E-novine.

POVEZANI ČLANCI

INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM
Molimo dodajte Widget ovdje