Zadata sintaksa prosječnosti

Zadatak intelektualca – kako to već kompromitirajuće zvuči! – njegova obaveza koja izvire iz znanja, a ne tek iz etike, u javnom, dakle: političkom prostoru, u totalitetu društvenih, dakle: političkih gibanja, nije prosto konstatiranje stanja ili puko jezičenje uvida u površnost sadašnjosti, ili pak ponavljanje izanđalih analitičkih fraza u medijske mikrofone.

Nije to, kako bi radikalni ljevičari prošlih stoljeća pod utjecajem revolucijskih narkotika htjeli, ni stvarni, djelatni angažman kroz političke stranke ili kakve druge forme političkog udruživanja. Nije to, kako maštaju humanistički duhovnici, ni traženje vječnih istina u pojavnosti banalnih odsječaka stvarnosti.

Zadatak intelektualca nije ni nošenje zastava niti izvikivanje parola pred masom koja defilira ulicama boreći se za ljudska prava, demokratizaciju javnog prostora, transparentnost rada javnih institucija ili protiv smanjenja radničkih plata.

Iskoristiti maksimum umnih, duhovnih i teorijskih mogućnosti, ukupnost ljudske razumnosti i pismenosti te sveobuhvatnost značenja događanja Povijesti kako bi se otkrili realni uzroci i mehanizmi društvenih pojava i procesa te predvidjele njihove posljedice – takav bi morao biti zadatak intelektualaca u epohi u kojoj je intelektualnost (čitaj: mišljenje izvan zadate sintakse prosječnosti) sistematski ponižena, kako javnim ignoriranjem tako kupovinom i samoprodajom intelektualnosti diskursā, koliko teorijskim pomodarstvom i jezičkom onanijom toliko praksom smišljenog pervertiranja znanja u zabavu. Društvo koje mrzi intelektualce, pisao je švedski reditelj Roy Andersson, na putu je fašizma. Društvo u kojem su intelektualci postali telalima prosječnosti već je prevalilo put fašizma, dodao bih. Fašizma prinude na zadatu sintaksu prosječnosti.

U Bosni i Hercegovini, zemlji oslobođenoj od bilo kakvih vrijednosti – gdje ne mislim na liberalno svetkovanje konsenzusa vrijednosti, nego na prisustvo vrijednosti kao takve – pozivati na preporod intelektualnog djelovanja i postojanja, ravno je zapijevanju humanističkog psalma pod unakrsnom vatrom bojovnika trajnosti poretka.

Primjeri ćiftinskog djelanja

Slušao sam jednog profesora ontologije kako u toku javne debate dijagnosticira, tek jednim otvaranjem usana i skidanjem naočala, sukobljenost ateističkog i vjerničkog fronta u društvu u kojem je religija, zapravo, izokrenuta u teror plitke duhovnosti.

Čitao sam jednog dobrog režisera kako u najtiražnijim novinama tvrdi da je publika kriva za „lošu situaciju u kulturi“, kao da publika stvara i provodi kulturne paradigme.

Čitao sam jednog popularnog politologa što ustvrđuje kako „nam nedostaju ideologije“, a sam se revnosno trudi jednoj nacionalnoj ideologiji priskrbiti plašt liberalističke samorazumljive prihvatljivosti.

Čitao sam, opet, jednog profesora ontologije, koji smutnjama dvojice narodnih makroa i njihovom planu ograđivanja dijela teritorija bodljikavom žicom narodnosti hoće priuštiti kontekst esencijalne, fenomenološke datosti.

Na javnoj tribini, znojio sam se dok sam razumijevao bijes jednog osrednjeg pisca kako svoje istočne kolege optužuje za sluganstvo kasapima a sam se svojim patetičnim pričicama za djecu kandidirao za narodnog pripovjedača Povijesti.

Ponovno sam se znojio, na istoj javnoj tribini, gledajući jednog tužnog slavnog pjesnika kako plače nad sunovratom književne industrije u kojoj je njegovom izdavaču više stalo do štampanja romansiranog scenarija gledane i gledljive sapunice negoli do njegove nove zbirke starih pjesama, nečitanih i nečitljivih.

Zaista mi se smučilo, želučano i duhovno, na istoj javnoj tribini, slušajući jednog ostarjelog ali profesionalno angažiranog sociologa religije kako lamentira nad suštinskim problemom nedostatka Slobode pod američko-židovskom čizmom, a sam u našoj palanci provodi teror jednonarodne sintakse nemišljenja. Pri tome nosi luksuzna odijela i skupe satove, puši long-size cigarete na muštikli, videći očito u tom malograđanskom kiču indijansku lulu mira i mudrosti.

Gledao sam u izbornom programu jednog politologa derridaovski bujne kose kako se poput nafrajlane gospođe iz susjednog ulaza mršti i ljuti dok mu jedan bezazleni novinar-ogovarač spočitava negdanje koketiranje s jednom kriminalnom političkom partijom. Zahtijevao je, mudro namrgođen, od voditelja emisije da u studio više ne dovodi tako nekulturne goste.

Pročitao sam u novinama kako je najslavniji filozof današnjice, mobilni partizan u borbi protiv banalnosti liberalnog Uma, u našoj glavnoj mahali, zajedno sa gradonačelnikom Zagreba i kantonalnim ministrom kulture, u razrušenoj Vijećnici otvorio izložbu jednog mrtvog slikara, o čiju se posthumnu slavu grebu jednako i pisci i političari. Nestašni je filozof, javljaju agencije, govorio „posebno emotivno o temi uništenja kulturnih dobara, kao što je slučaj i sa samom Vijećnicom“.

Ne čitam svakodnevno jednog prestarjelog kolumnistu kako ponosno i slavodobitno podvaljuje stilski savršene tričarije kao epohalna otkrića Zeitgeista, smiješeći se zeusovskim pogledom ispod monumentalnih obrva.

Nabasao sam u bespućima internetske ispraznosti na golemi intervju jednog starmalog spisatelja, koji hirurški precizno secira banalnost tekuće književnosti. Kasnije, čitajući već sabrana mu djela, shvatio sam da je u intervju podsvjesno izmasakrirao vlastite tipkarije.

Shvatio sam da je snaga laži jednog profesora ontologije u izbornom programu, u luksuzno opremljenom studiju narodne televizije, proporcionalna dubini dekoltea razgolićene voditeljice i dubini novčanika jednog ogavnog političkog moćnika.

Opsovao sam jednog vrsnog liberalnog teologa kad se divio govoru jednog običnog diktatora, koji, aman!, zdušno ulaže javni novac u organiziranje bajnih skupova za teologe iz vascijelog svijeta dobrote, cvijeća Duha i mirisa božanstvenosti.

Jedan je mlađahni nevladin pregalac i stranački aktivista (nikakve tu shizofrenije nema, zaista!) na nekakvoj javnoj debati s podignutom pesnicom poručivao da svaki javni djelatnik vrijedi ukoliko se bori za antifašizam i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. A kriminal, upitao je neki novinar zijevajući. Samo antifašizam i jedinstvena Bosna i Hercegovina, sve ostalo je irelevantno, odgovorio je pregalac.

Na skupom gigantskom plakatu jedne perverzne političke partije vidio sam napudrano blaženo lice jednog pjesnika bilja i životinja. Nekoć je provodio intelektualne čistke s velikodostojničkih sećija, danas ne želi propustiti teretne vagone liberalnog kraja Povijesti.

Na jeftinom omalenom plakatu jedne bizarne političke partije vidio sam napudrano blaženo lice jednog drugog pjesnika, pjesnika Boga i protivstvarnosti. Nekoć je bio žrtvom totalitarnog sistema, danas se odlučno zalaže za „konačno rješenje“ jednog nacionalnog pitanja. Pjesnik vješt zanatu, poput ovog našeg, zna da su konac i kraj isto. Zna, i upravo je iz tog znanja ponovno iznikla ova hitlerovska parola.

Ne čitam sedmično jednog akademika koji ponosno potpisuje govore vođe jedne neonacističke partije i potura ih kao proizvod svoje akademske božanstvenosti i nevinosti. Ne čitam, samo zapamtim.

Čitao sam uzvišeno dosadan intervju jednog nekoć vrsnog romansijera, majstora smislene začudnosti formi i vječitog žanrovskog tragača, danas pisca dosadnih, jednolinijskih i plošnih romana pogodnih za buđenje narodnog duha. Ustvrdio je tako samokandidat na mjesto narodnog kazivača priča da je jedan kolovođa ratnih zločina, zapravo, žrtva povijesti. Ako su prvoredni zločinci žrtve povijesti, onda su, svakako, njihove žrtve njeni stvaraoci. Tako barem govori logika narodnog kazivača priča.

Čitao sam, opet, drugi intervju istog pisca, gdje ushićeno poručuje čitateljstvu da, kad odluči svojom uzvišenošću počastiti Sarajevo, pa doputuje na nekoliko dana iz bijednog egzila austrijske profesure, odmah trči jednom samoustoličenom pop-duhovnjaku. A zašto, pita uzbuđeni novinar. Jer on, veli pisac, i u običnom zahrđalom oluku vidi smisao života i postojanje Boga.

Imena laju, funkcije grizu

Imena i prezimena, ti privremeni izvršioci beščasnih zadaća intelektualnih dvorskih luda, zaista su od nižerazredne važnosti, pripadaju svijetu policijskih zapisnika, optužnica i presuda. Društvene i političke funkcije su vječne, a bijedni, malodušni pojedinci čekaju u redu, kasnije laju a potom umiru glasno, tražeći uplašenim očima što veću masu štovatelja pri činu uzvišenog ovjekovječivanja. Imena i prezimena – s kojima bi se na mladalačka pleća mojeg razmatranja sručile sve težine i veličine izlistanih uglednika – odvukla bi nas u svakodnevnu čaršijsku dokolicu satkanu iz odmjeravanja veličine glave, proučavanja istorije bolesti tetkinog supruga ili zavirivanja u bračne i vanbračne postelje.

Navesti imena i prezimena koštalo bi me suočavanja sa protuargumentima poput „a morao je to uraditi da zaštiti vlastitu ženu“, „on time plaća dug svojim roditeljima“, „znam ga, vjeruj mi, pare mu stvarno trebaju“… Opet čaršijsko, palanačko postaje elementom strukture argumentacije, koju se natura kao zdravorazumski refleks čistog uma.

Uostalom, govoreći jezikom poslovne efikasnosti, oni koji hoće iz ovog pisanja štošta naučiti ili u njemu pronaći plodnu provokaciju za dublje razmatranje i čvršću argumentaciju, zaista ne potrebuju bilo kakve imenike e da bi na njima zasnivali svoje misli. Oni, pak, koji su napomenuti u gornjim redovima, ili oni koji im se dive onako kako se čestite domaćice dive ljepoti i plemenitosti televizijskih ljepotica, ili oni koji iščekuju svečanu smrt uglednika kako bi uskočili u njihove udobne i luksuzne odore, ili oni koji sve to jasnije od mene vide – ali petrovski zaniječu… Oni, naime, imaju cijele liste imena kojima se mogu pripisivati pobrojane gluposti, bedastoće i brbljanja.

Derridain prst i porno-vremenska prognoza

Političke prilike, užas društvene bijede, dosadno loša i šuplja književnost, jednoparačka komercijalna umjetnost, publika koja mrzi kulturu jer joj se tako hoće, prošlost koja reži za leđima, ubilački diktatori, romansirane sapunice, vjerničko-nevjernički frontovi, odsustvo prisutnih ideologija, prirodnost narodnih feuda, začudni manjak slobode, neugodna pitanja nekulturnih novinara, prostitucija političkih partija, zlikovci koje je proizvela povijest… sve se to na naše jadne, nevine i nadasve moralne intelektualce sručuje s tmurnog neba povijesnog usuda. Ili Bog ovo izopačeno društvo što na Sodomu i Gomoru podsjeća kažnjava svojom strogom kaznom. Ili pak drugi Bog na ejubovska iskušenja stavlja pokorne mu robove. Ili ovaj izvanjski otrgnuti kutak Planete uvijek biva žestoko i slučajno ošinut krajičkom uznjihanog repa globalne aždahe. Ili je sve to ispijeno tijelo domovine na koju su se u njenom odrastanju, kad je jadnica bila najosjetljivija, ostrvili vampiri plemenske prošlosti. Ili je sve negativna posljedica polustoljetne strahovlade ogavnih komunista pod vođstvom diktatora i grobara naroda Josipa Broza Tita. Ili je sve to legitimni i konstitutivni dio tranzicije iz mraka socijalizma u svjetlu budućnost neoliberalnog kapitalizma.

Našem dominantnom ćiftinskom intelektu je lako jednim potezom pospanog razuma izmaštati pregršt uzroka i razloga ovakve društvene situacije, pri čemu su sve pojave i procesi samoobjašnjivi i samonikli elementi bez strukture. Institucije, prakse, procesi, procedure – tako tipični za svaki poredak, za svaki tip društveno-političkog uređenja – bivaju tumačeni kao da poretka uopšte nema.

„Dva centralna elementa svake hegemonijske intervencije su kontingentni i konstitutivni karakter hegemonijskih artikulacija, što znači da one zasnivaju društvene odnose u primarnom smislu, neovisno od bilo kakve apriorne društvene racionalnosti“, piše Ernesto Laclau u knjizi Emancipation(s) (Verso, London, 1996. str. 90.).

Nisu li naši ćiftintelektualci uvjerljiv dokaz za Laclauovu tvrdnju: svaki se poredak nastoji prikazati kao primaran, osnovni, bazni, nekonstruirani i nezasnovani. A prikazivanje esencijalnosti poretka, njegove samoniklosti i prirodnosti, službena je zadaća profesionalnih intelektualaca u savremenom dobu. Povampirena prošlost, povijesni usud Bosne ponosne, Božije davanje, globalna gibanja, neželjeni prtljag socijalizma, sastavnica tranzicije – samo su neke od floskula i ideologema kojima naši ćiftintelektualci prikrivaju hegemonijsku i konstrukcijsku pozadinu poretka u kojem egzistiramo.

„Sedimentarne društvene prakse prekrivaju izvorno djelovanje svojih kontingentnih političkih institucija, koje se, kao da su samonikle, uzima zdravo za gotovo“, piše dalje Laclau. Nisu li tako i naši ćiftintelektualci – kao uostalom i većina svih intelektualaca svijeta – samo sedimentarni praktikanti čiji je posao sakrivati stvarne uzroke društvenih pojava a mehanizme političke i društvene moći vještim manevrima konformističkog razuma i sladunjavog jezika prikazivati kao prirodne i povijesne datosti.

Više puta spomenuti Ontolog tvrdi u jednom intervjuu da je cijeli njegov intelektualni put pratio Derridain prst, da je sve pokrenuo jedan slučajni ratni susret mlađahnog asistenta sa velikim filozofom, e da bi svakoj svojoj tvrdnji i tlapnji, podvali i opasnoj gluposti priskrbio oreol derridaovske avangardnosti i genijalnosti. Svakoj svojoj podvali i tlapnji, pa makar to bile i one iz kojih proizilazi da, primjerice, sveproždirući nacionalizam pada s povijesnog neba ili iznikne kao korov u zapuštenim predjelima društvenosti. Prateći našeg Ontologa, prije bismo razriješili Goldbachovu hipotezu nego li otkrili mehanizme političke proizvodnje nacionalizma.

Ontolog, kao i većina drugih ćiftintelektualaca, lijepim jezikom konstatira sve probleme ovog društva. Isto što i golišava voditeljica porno-vremenske prognoze na jednoj komercijalnoj televiziji kritikuje vlasti zbog zaduživanja kod Međunarodnog monetarnog fonda. Kakva je onda razlika između dugih preplanulih nogu i podignutih grudi golišave voditeljice, na jednoj, i sladunjavog jezika i mudračkog prsta na obrazu naših intelektualaca, na drugoj strani? Nema je, jer i ona i oni se trude zavesti nas odista primamljivom pornografijom banalnog. Zamazati suštinu poretka, jer su intelektualci njegov konstitutivni dio – takva je dominantna intelektualna praksa.

Šta je sve ćiftinstvo?

Ćiftinstvo je, tako, 1) delo sveta kojim vlada načelo pojedinačnosti a ne načelo tvoračke subjektivnosti, u neprestanim sukobima tih pojedinačnosti kojima se, međutim, „slavi“, podržava i produžava zatvorenost sveta (tim već što je dublje lišena subjektivnosti koja je iskušenje otvorenog, smrtno-istorijskog, svetski-preobražavalačkog), i 2) delo ovog [palanačkog, K. E.] „realizma ne samo kao vernosti postojećem nego i ovome mentalnom iskustvu nepromenjivosti i, zbog toga, neizrecivosti obogovljeno-stvarnog, iskustvu koje posvećuje u „deziluziju“, u „gledanje svog posla“, u trezvenu pamet čija trezvenost se oličava u odricanju od nemogućeg kao u čistom posvećivanju u moguće, u njegov zatvoreni krug i u njegovu površnost gde sve izvodljivo-poslovno iscrpljuje svu energiju tela i duha, izvesno uvek sa tihim očajanjem u pogruženosti jednog jasnog stava uniženja, „nepitanosti“, ali, s time, i stavu cinizma „palog anđela“ koji je, kroz gorčinu razočaranja zbog sopstvene nemoći, „digao ruke“ od mešanja u stvari koje ga se ne tiču, prepuštajući se svom snagom, u zamenu za to izgubljeno pravo, stvarima koje zavise od njega.

(Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, University Press, Sarajevo, 2009., str. 114 – 115.)

Prije svega, značenje: šta je to ćiftinstvo? Ukratko, ćiftinstvo je uskogrudnost sitnog trgovca, njegova crta neurotične brige za svoje interese, njegova spremnost na prevaru, podvalu i podlost, odsustvo bilo kakve privrženosti istini, činjenici ili ideji, nedostatak sposobnosti za empatičko promišljanje. Ćiftinstvo je, nadalje, samookupiranost skučenog razuma, svetkovanje apsolutno mogućeg, provjerljivog, dostupnog i dohvatljivog. Ćiftinstvo je mišljenje u granicama vlastite klijentele, gdje metoda čuvanja klijenta nije učtivost i konstantnost kvaliteta nego domišljatost u inoviranju podvale. Ako nam liberalni Um poručuje da mislimo globalno a djelujemo lokalno, onda nam ćiftinski um poručuje da mislimo lokalno a djelujemo personalno.

„Ćiftinstvo je“, kako poručuje sam Konstantinović – koji je u tom odvratnom, totalitarnom, antinarodnom socijalizmu (nikada se ne ponovilo!), uspijevao misliti bezgranično univerzalno – „duh duha palanke i njegov realistički nihilizam“.

Ćiftinstvo je pisano ili govorno nemišljenje mislioca koje on sam i mašine javnog zaglupljivanja i laganja predstavljaju kao analitička bogojavljenja. Ćiftinstvo je ponižavanje i podcjenjivanje prosječnog ljudskog razuma kojem se – uz pratnju orkestra doskočica, citata, latinskih izraza i stranih riječi i uz koreografiju podignute obrve, zamaha ruke ili ciceronskog zavraćanja glave – podvaljuju temeljne ideologeme aktuelnog poretka maskirane angažiranošću, alternativnošću i samozatajnošću.

Ćiftinstvo je put od pisanja romana vrijednih kanona svjetske književnosti do daktilografskog iskucavanja narativnih ponjava narodnog preporoda.

Put od otvorenog, smrtno-istorijskog, svetski-preobražavalačkog do posvećivanja u moguće, do gledanja svog posla, do površnosti gdje je sve izvodljivo i moguće.

Ćiftinstvo je odbacivanje muke mišljenja i muke pisanja zarad konformizma pukog pamćenja i lagodnosti frazeološkog sricanja.

Ćiftinstvo je blogersko ispisivanje intime i vlastite banalnosti svakodnevlja i predstavljanje takvih pisanija svekolikoj javnosti kao remek-djela svjetske književnosti, pri čemu je pisanija jedino pravo ime za takve tekstualne tvorevine, jer „realistički nihilizam“ ne poznaje kategoriju žanra.

Ćiftinstvo je prikazivanje objektivnog nasilja društveno-političkog poretka kao postvarenja Apsolutnog Duha, Božije Volje, Prirode, Usuda ili Povijesti.

Ćiftinstvo je zarad dopadljivosti liberalnom biohumanizmu ustvrditi da je kolovođa ratnih zločinaca zapravo žrtva povijesti.

Ćiftinstvo je graditi vlastiti imidž filozofskog partizana u getima liberalne zatucanosti, prevoditi koncepte i ideje starijih kolega u kreštave medijske revolucionarne parole, doći u jednu opustošenu zemlju, zajedno sa kriminalnom političkom elitom, govoriti emotivno o pustošenju kulturnih dobara.

Ćiftinstvo je kritikovati akademsku i intelektualnu zajednicu za nesposobnost proizvodnje novih ideologija e da bi se vlastiti udio u jednoj nacionalnoj ideologiji predstavio kao borba donkihotovskog intelektualca za liberalne apstrakcije.

Ćiftinstvo je lamentirati nad izdavaštvom koje se okrenulo objavljivanju romansiranih sapunica na štetu novih zbirki starih pjesama a ne zamisliti se nad vlastitim ponavljanjem poetskih banalnosti.

Ćiftinstvo je promatrati vlastiti društveni kontekst u okvirima njegove skučenosti, raspravljati o kakvoj društvenoj pojavi van njene prostorne i vremenske izvanjske povezivosti.

Ćiftinstvo je političnost ukupnosti društvenog bivanja zataškavati provincijskim doskočicama o našoj originalnoj nakaznosti. Ćiftinstvo je popularni natpis sa majica i naljepnica za automobile Jebo zemlju koja Bosne nema prevoditi u jezik intelektualnog govorenja i pisanja.

Ćiftinstvo je razumske i moralne sunovrate prijatelja i kolega polupoznatim ljudima pravdati argumentima bračne stabilnosti, dirljive odanosti bližnjima, argumentima urođenog kukavičluka ili argumentima namjernog izazivanja javne sablaznutosti.

Ćiftinstvo je antifašizam i borbu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu izdići na nivo amnestije krađe javnog novca i pljačkanja javnog dobra.

Ćiftinstvo je rigati stihove u slavu jasmina i ružmarina, kako se slučajno ne bi šta reklo o bijedi ciljano nevidljivih, a potom iz proročke treperavosti poezije uskočiti u ugodne čizme narodnog tribuna i gaziti obespravljene duž političke kaljuže.

Ćiftinstvo je tumačiti kakvu ideju ili stav a prije toga finansijersko-investitorski istražiti ukupnost društvenih i ličnih povezivosti imena i prezimena koji stoje iza stava.

Ćiftinstvo je realni nihilizam palanke, čaršije i mahale. Opet, ćiftinstvo je, gdje se Konstantinović idealistički prevario, dominantna paradigma intelektualnog djelovanja i u svjetskim kontekstima. Ne postoji ništa izvan naše datosti, ona sama, kao takva, samodostatna, samoodređujuća. Smišljeno proizvedena datost kao aksiologija i kao ontologija.