Urgentno i bespogovorno prekidamo redovni tok našeg časopisa, kako bismo u javnost prenijeli vitalno bitno saopštnje netom pristiglo iz Jasne poljane:
OBAVIJEŠTENJE
Cijenjena javnosti,
Ovijem putem hotjo bi vas obavijestit o našem ovdi radu što smo ga napravili, i o našem Odboru što je oti rad na sebi iznio, i što je za narod napravio dobro, i, akobogda, da to izađe na hajr, radost i veselje, i bude za dobro našijeh budućijeh generacija, jer na njima dunjaluk ostaje, inšalah. Najbolje da ja odma reknem otkud nama nijet za ovi rad što smo ga poduzeli, šta nas je to ponukalo, od kakva zora smo uzeli otu stvar u svoje ruke. Evo, ja ću to sad ovdi nakitit sve po redu kako i jest bilo, s izinom ovdi prisutnijeh članova Odbora, da ne bi bilo kakvijeh kiksanja, i tako to.
Najprvo, najprvo što hoću da reknem je to što se tiče toga otkud nama nijet, otkud nama ideja. Evo kako se to zbilo, otkud je to i od koga poteklo. Svratili ti mi neki dan u Dom kod našeg dobrog Muriza Gladana na po jednu ićindijašicu, a saldiše se bogami i dobra ulutma, đahkad se zatekne i koja pituljica jal rahvanija, a bili smo ti svi odreda vako: najprvo ja Hadžija Roćko, ondar Hadžija Fišek, ondar Hadžija Pipica, ondar Hadžija Avdo Tenečka, ondar Hodža Kurajlić najzadnji, kreno za nama da nam se u ćejf posere. I tudi među nama pukne priča o otoj stvari, a sve je najprvi započo Hadžija Fišek. Ovdi ti moram rijet, što se tiče Hadžije Fišeka, da je on svjetski čojk, bio ti je on u Sloveniji, ondar u Austriji, ondar u Njemačkoj, sve je to on vidio, sve je to on obišo, i pravilno razviđa u stvari što se tiče tijeh pitanja i otih politika i filozofija. Od svijeh nas njemu najteže pada kako se to nas u otijem zemljama predstavlja i na šta se tam naš rz i obraz iznose i izgone. Helem, oti dan kad smo mi svratili u Dom kod našeg dobrog Muriza Gladana na po jednu ićindijašicu, a saldišu i se i dobri paprenici a bogami i slani lokumi, veli ti on nama: „Neku noć na san mi izašla naka mora, ko ja u nakoj hali, a u otoj hali tma i tmuša svijeta svakava, a svi se ko biva iskupili da počuju pjevače. I sad ti se oni pjevaču redaju, te od ovih, te od onih, vaki, naki, ja da vi oto sam vidite, hiljadu burgija, pa revu, pa se krevelje, velim vam, da insan ogluhne. A ja se osmjehujem, kontam u sebi, sad kad dojde oni naš, al će hin nadjačat i natpjevat. Ama ljudi, kad iziđe oni naš, a to nakav goljo, đuturum, ni avaza, ni mekama, ništa, e kad u zemlju nisam propo. Žalosna mu majka ko dočeka da ga taki predstavlja. Probudim se, vas u goloj vodi. Ama sam ti namah anlajso o čem se tu radi. Eto mi se na snu ukazalo da je svom narodu dotužilo da nas se više u svijetu bruka, da nas svakakav bezjak i đuturum predstavlja, i da se svakave bilmeze i ugursuze šilje na Jevroviziju, da nam oni tam i pjesmu i običaj helaće. Vego da se mi iz Jasne Poljane dignemo, da se to odradi, i da se akobogda godini pošalje naš najbolji pjevač.“ E tu ti se u priču uplete oni Hodža Kurajlić, trag mu se zametno, pa poče vikat da je oto dunjalučka stvar, a da naše nije da se u dunjaluk kvartamo. Vala mi je bilo pridošlo da mu šljasnem jenu šamarčinu priko onijeh žvaljavijeh usta, i valahi bi tako i uradio da ne bi Hadžije Avde Tenečke prisebi i da on ne priuze govor. A sve su ti u Hadžije Avde Tenečke pametne i kićene i zlaćene, od miline što ga sluša insanu pamet zastane, ma nemere bit situacije koju on ne bi umio dohavizat i u red dovest i dohazurat nas u radno stanje. I veli ti on tude nama: „Od Boga su nam dati i dunjaluk i ahiret, pa je naša dužnost da se i na dunjaluku vladamo kako bismo na ahiretu, jerbo, da bi nam se Bog smilovo i oprostio nam. Zato je na nama da i na dunjaluku držimo do dina, rza i obrza, i da ne damo da nam se u to barače, da nam se daraka, i da nam se običaj kvari i helaći. Zato nam je dužnost da za našu stvar odradimo pravi poso, i da se to iznese tako da se s otijem svi ponosimo.“ E s otijem smo se svi složili i odma smo se svi podufatili da se ota stvar uredi.
Evo kako je to dalje išlo. Najprije smo oformili Odbor. U odbor su unišli sljedeći: najprvo ja, Hadžija Roćko, precjednik odbora; dalje odreda odbornici vako: Hadžija Fišek, ondar Hadžija Pipica, ondar Hadžija Kulak, ondar Hadžija Hoki najzadnji. Kad smo tako uredili odbor ondar se prišlo na to da odbor zasjeda. Odbor je zasjedo vako: naprvo smo se zapitali koga to mi hoćemo da šiljemo na Jevroviziju, i tude nije bilo zbora, jerbo i najmahnitiji zna da je u nas najbolji pjevač Edo Međedović. Kad smo to tako s mjesta razriješili prišli smo na drugu stvar što se nje tiče zasjedanje Odbora, a to je da se dadne odluka s kakvom ćemo to mi pjesmom poslat Edu Međedovića da nas predstavlja. Oni Hadžija Pipica odma je poletio da se on istakne po zasluzi, i pridložio je da se Edu Međedovića pošalje s junačkim spjevom. Tude sam ga ja moro pošjetovat i podučit da to ne mere, jerbo Jevrovizija ne begenše taku pjesmu, što je potvrdio i Hadžija Fišek. Još nam Hadžija Fišek napomenu da su za pjesmu što ćemo je poslat najbitnije note i melodika. To je oni kvalitet što u njeg svak živ na svijetu gleda, što se iz njeg tabiri, i po kojem se pjesma baždari. Ondar smo krenuli sa ostalim prijedlozima. Najprije sam ja pridložio jenu rodoljubivu u čem je uza me stao i Hadžija Fišek. Ondar je Hadžija Kulak pridložio jenu sevdahlijsku u čem mu je podršku dao Hadžija Pipica. E tude se situacija okrenula na kolemiku. Baza što smo bili Hadžija Fišek i ja imala je za kompetenciju da je najbolje da se iđe s rodoljubivom, jerbo se to sad u svijetu traži, vas se svijet politikom sad na oto okreno, oto sad i filozofi, i alimi, i muderisi, i dokturi, svi oto sad hoće da čuju, i tudi je naša šansa da hajrujemo. Ova druga baza što su bili Hadžija Kulak i Hadžija Pipica imala je za kompetenciju da je sevdah nešto najbolje što mi imamo da nas predstavlja, oto udara na dert, oto je crna žuč, oto obenđijava, od otog se noži potežu, od otog se glave gube, ak od otog ne hajrujemo, vala hajra vidit nećemo. Boga ti sad pitaj kolko bi se kolemika oduljila i u šta bi se situacija izmetnula da govor nije priuzeo Hadžija Hoki, jerbo je on trebo da presudi za koju je bazu da će glasat. Ondar se on Odboru obratio vako: „Ama ljudi, nemojmo bit retorični. Nije red da se mi u Odboru vako dogovorit ne meremo, eh, pobogu si brate mili, pa šta će svijet rijet kad čuje da nejma dogovora, je l treba da se govori kako se odbor ne mere dogovorit, je l to treba, aman-zaman, ma hajte molim vas. Pa makar mi znademo kako Bog zapovijeda i razviđat, i bazdarit, i tefterit, i mjere rezat, i kvalitet vagat, pa đe to sad ima da se tu situacija dovodi u kolemiku. Zar da u vakom Odboru bude kakijeh kiksanja, pa da se poslje priča Odbor nije valjo. Eh, pa ne mere tako. Pobogu ste, evo se sad tu hampa nadiže i frtutma se pravi i hoće se cijela stvar odvest u havariju, a rašta. Vako ljudi, da se mi više ne bi svadili, ja ću nama rijet da su dobre i rodoljubive i sevdahlijske.“ Tude oni Hadžija Pipica zavika da pošaljemo dvi pjesme, jednu rodoljubivu, jednu sevdahlijsku. Bogami mi je bilo došlo da ga žvajznem nogom. Al, neda se omest naš Hadžija Hoki. Ej, kakvi je to providur, sto pameti je pokupio. „Polako ljudi, sabura, zar vas Hadžija Avdo Tenečka nije naučio da svaka stvar na dunjaluku ima svoje mjesto. Pa ne meremo dvi pjesme poslat ako se jena traži, je l tako.“ E tu mi je u očima porasto do nebesa, kad ga je tako vikno onom Hadžiji Pipici. E jes ga urezilio. Al sve ti on i dalje kićeno i zlaćeno: „More bit da mi i ne meremo poslat dvi pjesme, al zato moremo uradit nešta drugo. Šta je to drugo što mi moremo da uradimo? Drugo što mi moremo da uradimo je to da napravimo konkurziju. Ja ću vama sad da reknem neke naše pjesme, a vi meni kažite šta to vama kazuje. Evo vako: Ljijan-goro, ljiljanova, Razvili se alajli bajraci, U gori se zelen bajrak vije, Đugum kuje đugmudžija Aljo, itakodalje, itakodalje. Šta ovo vama govori? Vama ovo govori da mi imademo pjesme koje su na međi. To znači da ako mi ne meremo poslat dvije pjesme, a mi ćemo ondar poslat jednu koja je dvije.“ E ja pameti Allahu dragi, fala Ti kad nam ga vakog dade. S otijem smo se svi složili, i s otijem prijedlogom se otišlo Edi Međedoviću da ga se obavijesti i da mu se rekne kakva je pjesma potrebna da nas se predstavi. Što se tiče Ede Međedovića, moram rijet da se on sa svijem složio, i odma se podufatio toga da se pjesma ispjeva. Kad pjesma bude spremna mi ćemo š njom isto vako izić u javnost, i puščat ćemo pjesmu da se pjeva i da se navija kolko je kome duša. Do tad će na tome još da se radi.
S otijem bi ja da završim ovo što sam imo ovijem putem da vas izvijestim zajedno sa odbornicima i svi bismo zajedan hotli još jednom da vas napomenemo da svaka stvar na dunjaluku ima svoje mjesto.
ODBOR:
Precjednik Odbora:
Hadžija Roćko
Odbornici:
Hadžija Fišek
Hadžija Pipica
Hadžija Kulak
Hadžija Hoki
Ovome bi imo domemtnut i našu diku, našeg Elka Đigala, što nam je ovijeh dana položio zakletvu i primio se u Armiju, u sedmu generaciju vojnika, da hin Allah na pravi put uputi, da him se smiluje i da him podari kuveta i sabura, inšalah, aminilahijarabi. Elko Đigal nam se hairli javio iz Armije, pa bi ja imo golemu želju da se to javljanje ovdi prinese, da vidi javnost kakva junaka Jasna Poljana ima. Evo saću da iznesem haber Elka Đigala: „Evo davam pošaljem Slik kada sam se usliko dok sam doso u armiju sesti dan sunas uslikali.“ Eto, tako nam se javi naš Elko Đigal, naša dika, naša uzdanica, vojničina naš, pa bi š njegovijem javljanjem ja i završio. Za ovi put toliko. Alajhmanet.
