Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti
Meša Selimović, Tvrđava
Uvod I: Humanistika opreza
I dok je razumljivo da u različitim spektrima zapadne (političke ili teorijske) diskurzivne prakse (o nedavnim ”istočnim” previranjima), Srebrenica stoji kao opće (romantizirano) mjesto , ono što čudi jest činjenica da svom dvorištu ona (također) ostaje znak koji se iskorištava i opterećuje (samo) u svrhu navedene dnevnopolitičke diskurzivne prakse. Potonja je, pak, postala samorazumljiva hartija po kojoj se perpetuirano upisuje znak i topos Srebrenice sljedeći poetiku “hvatanja ritma povijesti” ili izazivanja i izražavanja “kinetičke emocije” (usp. Frye, 2000: 371-372) . Takve retoričke tehnike pripadaju strogo uokvirenim i ograničenim diskurzivnim praksama (neograničene mogućnosti plasiranja u kontekstu novih medija) i nisu nužno suprotstavljene, štoviše – predstavljaju provjerenu stilsku mješavinu dnevnopolitičke retorike i na ovom primjeru. Međutim – ono što je za ovu problematizaciju važnije – često retorika o Srebrenici pripada pozicioniranim partikularnim subjektima koji ili odražavaju homogenizaciju (nacionalnog) diskurzâ ili ga, pak, sami konstruiraju, tj. homogeniziraju. U smjeru otkrivanja subjekata s navedenom privilegijom kretat će se i ovaj rad s posebnim fokusom na konkretan komemorativni događaj obilježavanja četrnaeste godišnjice Srebreničkog genocida. Riječ je o događaju koji je godišnji vrhunac nacionalnog prisjećanja na samu srebreničku tragediju i koji zbog svoje masmedijalnosti najjasnije otkriva odnose moći i vlasti nad diskurzom koji je tijekom ostatka godine sveden na manje naracije parlamentarnih debata, novinskih članaka, televizijskih emisija, juridičkih i kriminalističkih istraživanja i simpozijâ , ali ne i (barem) humanističkog esejiziranja. U sklopu ovogodišnje komemoracije žrtvama genocida održala se međunarodna konferencija Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu koja je bila osuđena na koketiranja s retorikom već spomenute dnevne politike zbog same teme simpozija: “Genocid u BiH – posljedice presude Međunarodnog suda pravde”. Retorika akademije u tom slučaju nije se uvelike odmakla od one na dnevnoj bazi donoseći općenite (imanentne) zaključke i politički opterećene poruke s jasno profiliranim adresantom, što je u jednom dnevnom listu preraslo i u konkretiziranje recipijenta poruke s konferencije: “Čeka se reakcija srpske akademske zajednice” . Retorička matrica i privrženost leksičkoj nacionalnoj dihotomiji istovjetna neakademskom kontekstu – u danom prostoru i vremenu s danim opterećenjem teme postaje i akademska. Kao da princip isključivanja (uključivanjem) ”drugih” kojim se ”učvršćuje identitet (…) stranke ili nacije” (Kristeva, 1990: 112) ne poznaje diskurzivne okvire ili trenutke u kojima nacionalni performativ treba smanjiti svoj intenzitet. Naravno, ovo nije amnestija strane “čija se reakcija čeka”, ali ovo nije ni prihvaćanje igre (diskurzivnih) “graničara” koju jedino zdrava humanistička istraživačka pozicija može “prevazići” ili bar dovesti u pitanje ne libeći se relativizirati tu istu poziciju. To se može činiti kao zaziv patrijarhâ humanističkih rasprava o holokaustu koji su tim “eklatantnijim” primjerom sablažnjavali svoju naciju dirajući u njezine nove temelje (Arendt) ili pak zadirući u pravne temelje svoje civilizacije (Agamben) jer “tek istraživanje i razumijevanje (tuđih) bolnih uspomena i događaja, ne puko svjedočenje o njima omogućuje empatijsko i etičko svjedočenje o diskurzu svjedoka” (LaCapra prema Jambrešić-Kirin, 2008: 41).
Izvedba kompleksa Srebrenice
Postmoderne humanističke tendencije donose i postdisciplinarno funkcioniranje te iste humanistike. Ograničenost na jednu disciplinu ili na jedan motivski sklop izdvojen iz svoje cjeline vodi svaki pokušaj proučavanja kulturnih manifestacija u besciljno tumaranje krajobrazom koji ima radikalno povučene granice koje se iz etičko-akademskih razloga ne smiju prijeći. Takva uskost na kraju nužno rezultira uskošću zaključaka ili još gore svođenjem zaključaka na istu matricu ili navođenjem zaključaka na isti cilj. Aspekti koji bi se barem trebali uzeti u obzir pri istraživanju (ili u ovom slučaju pukom esejiziranju ) kompleksa Srebrenice su i antropologija (sjećanja, politike), sociologija, filozofija (uže: etika, fenomenologija)… S druge strane, ograničenje analize na jednodnevnu manifestaciju sjećanja na Srebrenicu ne smanjuje nužnost sudaranja s navedenim disciplinama, naprotiv – svjesnim pozicioniranjem perspektive u sferu izvedbenih studija dajem takvom sudaranju dodatnu legitimnost. Naime, raznorodnost takvog pristupa nudi više disciplinarnih perspektiva i temelja za stvaranje teza, a ključna je praksa svrstavanja ovakvih manifestacija u određeni (diskurzivni) kontekst. U skladu s tim, samu manifestaciju je nemoguće izolirati iz nečega što sam nazvao kompleksom (Srebrenice), kao što je nemoguće izolirati kontekst ili kompleks iz “središnjeg događaja” (komemoracije). S druge strane proizvodnja diskurza o Srebrenici (kao dio već spomenutog kompleksa) nije nužno oslobođena performativnog, pa samim tim ni njegove teorijske aparature. Izvedbenost tog kompleksa u ovom slučaju ću ograničiti na njenu masmedijsku produkciju kao izraz ”refleksivne modernizacije” i zamjene neposrednog komunikacijskog s kulturnim i performativnim pamćenjem (usp. Jambrešić Kirin, 2008: 11). Takva medijska konstrukcija pamćenja i njena diskurzivna (politička) izvedba su nezanemarivi i prilikom (izvedbe) same komemoracije 11. srpnja i predstavljaju njenu uvertiru – male naracije, ne djelujući samo kao ekspozicija ključnom komemorativnom događaju i ”psiho-socijalnoj drami“ iz koje komemorativnost proizlazi tj. s kojom je čin pamćenja obilježen posljednjih i budućih nekoliko godina . Drugim riječima – središnji događaj je već a priori izgrađen kroz političku diskurzivnu performativnost stvarajući opasnu transmisiju iz kulturnog (ili čak – sakralnog) u politički prostor, iz osobnog u nacionalni što onda postaje i obilježje samog čina komemoracija i ukopa žrtava pritom zatomljujući LaCaprinu “bolnu uspomenu” kao i njeno razumijevanje. Takva politička performativnost, međutim, u neposrednom činu političkog govora (poruke) 11. srpnja samo dobiva dodatnu recepcijsku snagu i dodatni i patos u sklopu već spominjanih retoričkih tehnika. Tako u jednom od autorskih uvodnika u dnevnim novinama dvije frajovske retoričke tehnike postaju jedan, vješto iskorišten, (perlokucijski) čin u svrhu poziva na kolektivni (nacionalni) “performativ”:
“Zato 11. jula treba otići u Potočare. Oni su simbol bošnjačkog stradanja (…) Tamo treba reći da Republika Srpska, koja je nastala na zločinu neće biti oslobođena duhova zla sve dok ne prihvati žrtvu Srebrenice i sve druge” (usp. Ćatić, 2009: 3)
Ne ulazeći u Austinovu teoriju govornih činova jasan je, humboldtovskim rječnikom rečeno, (politički) praxis ovakvog logosa koji se može stilski označiti politički intencionalnim, ali se može naznačiti i doza one emocionalne – viktimološke retorike (usp. Burić, 2009) koja je zadržana u strogim diskurzivnim okvirima uvodnog novinskog teksta pozivanja na kolektivni čin jedne nacije. Međutim ono što otvara vrlo zanimljivu perspektivu analiziranju ovakvog medijskog diskurza jest njegova eventualna recepcija, ali apelativnost poruke (samim tim i govornog čina) koja je iznesena. Služeći se teorijskim (i teatrološkim) rječnikom – ključno pitanje analize ovakvog diskurza i kompleksa, općenito, jest: kome je on namijenjen, koji je to njegov model čitatelja (gledatelja)?
Jezik kulture i zajednice lebdi nad rascjepima sadašnjosti koji se pretvaraju u retoričke figure nacionalne prošlosti.
Hommi Bhabha, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije
Performativni dijalogizmi: retorika genocida i retorika o genocidu
Shoshana Felman, “pokušavajući zaštiti Austina od Derridine kritike” (Biti, 200: 238) zaključuje da razumijevanje, naposljetku, uvijek ovisi o naslovljeniku i o okolnostima u kojima je taj naslovljen (usp. Biti, 2000: 238). Dovođenje u ovakvu vezu performativa i njegova apelativnog smjera može se činiti kao pokušaj na tragu fenomenologijsko-marksističkog izvrtanja hijerarhije teksta i konteksta i davanje konstitutivne prednosti potonjem. Takve konstelacije na teorijskoj sceni kao da nas odvraćaju od primarnih (fundamentalnih) teza koji nisu nužne u diskrepanciji s njima. U navedenim primjerima medijskog kreiranja (kon)teksta njihova konstruktivnost se ne odnosi samo na stvaranje okvira razumijevanja određenog događaja nego i na “puko” ispisivanje teksta u sistemu ostalih tekstova. Takva konstatacija nikako nije izolacija zasebnog teksta, makar je svaki govor partikularan i ono što ih usustavljuje ili razgraničava jest princip isključenosti (uključenosti) u sferu u kojoj se jezik koristi. Sfera jezičnog uvijek je sfera određenog ljudskog djelovanja [human activity] koja sebi onda prisvaja cijeli repertoar govornih žanrova (usp. Bahtin, 2002: 60). Jezik je stoga podređen svojoj funkciji, svojem činu, tj. svojem djelovanju. Djelovanje jezika, bez obzira na autoreferencijalnost unutar svojih, manje ili više propusnih tkanja, ipak stvara svoj horizont usmjeren prema određenom tekstualnom polju, kao što eventualni čitatelj konstituira svoj horizont pa samim tim i svoju hermeneutičku potenciju. Profilacija (modela) čitatelja prema statističkim podacima o potrošačima konkretne tekstualne prakse npr. Dnevnog avaza (kao bitnog subjekta u kreiranju tekstualnog polja o Srebrenici) ne bi nas daleko odvela u pronalasku, rifaterovskim rječnikom rečeno: idealnog čitatelja. Ako bi se i poslužili tom metodologijom onda ne samo da bismo pogriješili pri ucrtavanju smjera pronalaska naslovljenika (namjenjenika), nego bismo pod teretom ideologije humanizma mogli zaključiti da takav model (kao projekcija karakteristika većine) predstavlja jedinog čitatelja i jedinog primaoca poruke. Performativnost jezika novinskog članka kao i njegova ontološka osuđenost na čin (pa makar to bilo i poziv na “činjenje”) jest prije svega promjena (peripetija?) do koje dolazi Aristotelovim principom vjerojatnosti i nužnosti i koja izaziva logičku reakciju unutar dijaloške strukture kompleksa (krvnika i žrtve). U ovom slučaju, prizemno je transliterirati taj dijaloški odnos na stvarne figure žrtve i krvnika iz razloga što je takav odnos potisnut i podignut na višu razinu kolektivnog kompleksa žrtve i (potisnutog) kompleksa krvnika. Princip obostranog dijaloškog drugog tako postaje matrica komunikacije dva kompleksa (u sklopu primarnog značenja kompleksa kao ukupnosti pojava koje čine polje označenosti Srebrenice). No na razini konkretne izvedbe (u medijskom prostoru i tijekom komemoracije) ta usmjerenost nije izravna nego uvijek posredna. Stoga, kada novinarka u uvodnom članku u Dnevnom avazu poziva na čin (nacionalnog) pohođenja Srebrenice iz komemorativnih razloga i kad poziva na kazivanje istine (“Tamo treba reći da Republika Srpska […] neće biti oslobođena zla”) njen naslovljenik nije tipični čitatelj (model) tog dnevnog lista. U bahtinovskoj maniri, koja se pokazala plodnom ne samo u granicama lingvističko-književnih tema, valja zaključiti da neposredni čitatelj (i gledatelj), na ovakav način strukturiranih formi, jest subesjednik (posrednik) činu koji je namjenjen trećem u dijalogu – naslovljeniku ili u ovom slučaju političkom (nacionalnom) drugom. Pa tako i prepoznavanje takvog diskurza (u stilskom smislu) uvijek određuje onaj drugi nazivajući ga genocidnom retorikom očekujući odgovor svojega drugog. Takav forma u jednom trenutku postaje (blasfemično) ludička i u periodu samog čina komemoracije (i ukopa žrtava) u Srebrenici koja svoj agonski protučin dobiva u parastosu ubijenim drugima u Bratuncu, selu pokraj Srebrenice. No ludičnost i repetitivnost ovih činova (iz godine u godinu) koji primjenjuju filozofiju (skrivene) dijalogičnosti na dnevnoj bazi ne znači i ničeovsku političku transgresiju jer je riječ o činu “dominantnih subjekata” (subjekata moći) koji u performativ kompleksa Srebrenice nisu uključeni iskustveno kao konkretno “supražrtve” genocida – u najvećem slučaju majke, udovice, sestre koje jedine mogu biti subjekti involvirani u transgresiju tj. proradu (working through) .
Kome govori i(li) poruke?
Dijaloška struktura izvedbe nacionalnog i njena usmjerenost demonskom drugom, kao što sam i ranije istakao, nije samo dramaturško rješenje na razini dnevnopolitičkih performansa u prostoru moći i vlasti, niti na razini medijskih plasmana. Nije, da ne bude zabune, riječ ni o inovaciji balkanskih ratova memorijama, nego o atavističkom principu koji se u drugačijim historijskim konstruktima pojavljivao u drugim performativnim formama koje su donekle zadržane u tradicijskoj kulturi posebice unutar korpusa usmene izvedbe nacionalnog u različitim folklorističkim žanrovima . “Društveni ugovor” između puka i pripovjedača koji je očito postojao, ako ne u realnoj izvedbenoj situaciji, onda barem u našoj recentnoj reprodukciji te arhaične slike, ne ostaje samo relikt narodne prošlosti nego i jedan od niza patrijarhalnih strategija pozicioniranja i plasiranja moći. I dok letimičnim pogledom na službeno dramaturško rješenje izvedbe četrnaeste godišnjice od genocida u Srebrenici u Memorijalnom kompleksu Potočari, jasno primjećujemo graničnu crtu između svjetovnog i sakralnog pola izvedbe – odnosi moći koji se uspostavljaju na dvama polovima pokazuju njeno diskurzivno jedinstvo, ali i heterogenost inače idealiziranog koncepta homogene nacije. Riječ je o jedinstvu izvedbe u smislu usuglašenosti političkog diskurza (poruka i govora iz kojih proizlaze određeni odnosi moći) s diskurzom koji spada u strogo sakralni prostor i moment dramaturškog koncepta. Yuval-Davis, referirajući se na teoretičara religije Talala Assada, uzdiže taj konsenzualni odnos na razinu imanentnosti (u sklopu pokušaja da odredi rodno u nacionalnom tj. u nacionalističkom)
Iako je diskurz vjere i kulture analitički različit od diskurza odnosa moći, u konkretnom i povijesnom smislu, on je uvijek ugrađen u njih. To vrijedi ne samo u odnosu na hijerarhije moći unutar vjerskih i kulturnih institucija i njihovih odnosa prema širim strukturama klase i moći unutar društva, nego i u odnosu na vjersku i kulturnu stvaralačku aktivnost i njihove hijerarhije poželjnosti, kao i konstrukcije uključivanja i isključivanja. U tom seksualnost i rod imaju najvažniju ulogu (usp. Yuval-Davis, 2003: 215).
Predstavnik političkog naroda, član predsjedništva BiH Haris Silajdžić, kao i predstavnik ”vjerskog” puka bez obzira na retorička rješenja i topološku odvojenost – zadržavaju isti princip političkog dijalogizma i to ne toliko zbog svoga trenutnog govora i poruke koliko zbog svojih davno fiksiranih uloga u tim retoričkim i političkim odnosima. Politički i sakralni prostor te vrijeme, iako jasno odvojeni zadržavaju istu ”izvedbenu filozofiju” potencirajući neke druge izvedbene granice van te strukturalne opreke: sveto/profano. Vjerski aspekt cijele komemoracije , zbog situacijske atipičnosti, biva donekle narušen i promijenjen s obzirom na ustaljenu praksu vjerskog obreda u islamu. I dok tuzlanski muftija Husein efendija Kavazović čita fetvu kojom dopušta fizičku neodvojenost žena i muškaraca u samom činu dženaza-namaza, on (topološki) i dalje zadržava dijaloške odnose koji su u svojoj biti odnosi neravnopravnih u raspodjeli moći i to ne isključivo na rodnoj razini nego i na razini iskustvene ili političke uključenosti u sami čin odavanja počasti žrtvama. U odvojenom prostoru za molitvu – musali, smješteni su visoki predstavnici klera i visoki predstavnici društva (samo muškarci) koji odražavaju tu političku uključenost, dok oni ”niži” koji se sjećaju i koji žaluju ostaju ”pored” . Njihovo pozicioniranje na liminalne rubove prostora političke izvedbe ne znači njihovu eventualnu distancu – nego njihovu uključenost u performativ sjećanja i aktualizacije traume koja nije kolektivna, makar masmedijskom reprodukcijom to postaje. I dok subjekti političke moći “kazivaju dramu” (usp. Goffman, 1983: 19), stvarni subjekti drame istu doživljavaju i proživljavaju. Njihov ritual jest javan i društven, kao što je u kult smrti već odavno javan! No za razliku od matrice prema kojoj društveni odnosi i politički potezi osobnom traumom ili gubitkom postaju personalizirani (usp. Santini, 2005:) osobni gubitak srebreničkih majki, žena, sestara obrće taj običaj postajući politiziran i ideološki iskorišten performativ i u samom činu ukopa žrtava kao i u široj produkciji srebreničkog diskurza o genocidu. Rječnikom teorije izvedbe: izvedba nacionalnog je “usisala” u sebe partikularnu izvedbu traume ili je barem svojim mehanizmom reproducirala u izvedbu traume kolektiva.
Drama se sastoji u tome što nema bijega od stvarnosti
Slavenka Drakulić, Oni ne bi ni mrava zgazili
“Suze majki Srebrenice” pet maraka
Kolektivna trauma koja je prije svega politički proizvod i kao takva drži se već spomenutih principa političke apelativnosti, nije izraz sućuti ili empatije – makar oni koji se poistovjećuju s kolektivitetom i smatraju se njegovim članom nisu svjesni toga. Izvedba kolektivne traume doista polazi od pojedinačne žrtve ili preciznije – preživjele žrtve koja kroz ponavljana svjedočanstva izvodi (acting out) sjećanje, a medijskom reprodukcijom to sjećanje postaje pamćenje – tj. sjećanje kolektiva. To bi onda značilo da kolektivna trauma nije, opet, izraz empatije prema žrtvi nego izraz simpatije prema svjedočanstvu i ideološkom produktu istog. Žrtva , s druge strane, svojim izvođenjem traume izvodi prošlost koja onda reprodukcijom za kolektiv postaje neka vrsta nacionalne pedagogije (Bhabha, 2002: 161). Da bi se održala fluktuacija političkog kapitala tako stvorene slike, ista izvedba se kompulzivno ponavlja u različitim diskurzivnim oblicima, a ne samo unutar osobnog doživljavanja i ponovnog proživljavanja žrtve. Stalna repetitivnost izvedbe nacionalne traume fiksira naciju u njenoj procesualnosti koja gubi svoju teleološku i razvojnu predodređenost, ali prije svega fiksira političke snage kojima ostanak na “odjelu traume” odgovara i održava ih na vječnim pozicijama. Riječ je o:
Aparatu simboličke moći koji proizvodi kontinuirano iskliznuće kategorija poput seksualnosti, klasne pripadnosti, teritorijalne paranoje ili “kulturalne razlike” u činu ispisivanja nacije. U tom se premještanju i ponavljanju (istaknuo M.K.) termina otkriva nacija kao mjerilo liminalnosti (istakao M.K.) kulturne moderne. (usp. Bhabha, 2002: 159).
Tako fikcija o homogenoj naciji biva narušena samom izvedbom te homogenosti. Liminalna pozicija, npr. žene ostaje i u već naglašenom spacijalnom momentu njenog fizičkog uključenja u vjerski ritual koje nije ništa drugo nego – ponovno isključenje, a princip spacijalne (simboličke) perifernosti i liminalnosti žena se onda reproducira i kroz ustaljene i već navedene diskurzivne prakse u kojima ona, tj. njena izvedba (naracije) sjećanja , postaje mehanizam šireg političkog kompleksa. Njeno pripovijedanje individualne priče i individualnog iskustva mora na kraju uključiti cijelo mukotrpno pripovijedanje o kolektivu (usp. Jameson prema Bhabha, 2002: 159) čime ona ne postaje reprezent tog kolektiva – ona koja govori u ime kolektiva – nego ostaje na ženskoj poziciji (političkog) objekta koji je izgubio svoju biološku (reproduktivnu) “objektnost” gubitkom muškog subjekta, a jedino što joj je ostalo i što nacija traži jest – njeno izvođenje sjećanja! No uvlačenje u izvedbu nacionalnog oduzima joj se i pravo da bude prenositeljica svog sjećanja – nego postaje prenositeljica službenog i naknadno stvorenog pamćenja kojem je (osobno) sjećanje imanentno i podređeno. Žena – postžrtva – postaje samo jedan bitan diskurz, jedna izvedba u kompleksu izvedbe nacionalnog. No na njezinu traumu i sjećanje pada teret zastupanja nacije i nošenje simboličkog identiteta te nacije čime izvršava svoju domovinsku dužnost u davno uspostavljenim dijaloškim odnosima s Drugim. No, kao i u svakoj drugoj kulturnoj proizvodnji, kulturne konstrukcije Drugosti su dinamičke, proturječne i nisu jednako dostupne (istaknuo M.K.) različitim društvenim kategorijama i skupinama (usp. Yuval Davis). Pozivanjem na ”ženu bez domovine” (i bez domovinskog drugog) konstatiram da je transfuzija krvi postala znanstveno moguća, transfuzija pamćenja – još nije!
Korištena novinska dokumentacija
Burić, Ahmed, “Enver Kazaz: Obožavanje izmišljene prošlosti, bhmagazin.com/interview//315-enver-kazaz-oboavanje-izmiljene-prolosti.html
“Čeka se reakcija srpske akademske zajednice”, Dnevni avaz, 11. 7. 2009.
Čekić, Smail, “Agresor je klao silovao i progonio”, Specijalni prilog (Dnevni avaz), 11. 7. 2009.
Ćatić, Indira, ”Kolona opomena”, Dnevni avaz, 10. 7. 2009.
“Srebrenica neće biti zaboravljena”, Dnevni avaz, 12. 7. 2009.
Sviričić, Jelena, “Vrijeme kolektivne dženaze”, LINK
“Suze majki Srebrenice za pet maraka”, Dnevni avaz, 30. 8. 2009.
Literatura
Abrahams, Roger D. (1976) “Genre Theory and Folkloristics”, u: Folk Narrative and Research, Studia Fennica 20, Helsinki.
Arendt, Hannah (2002) Eichmann u Jeruzalemu, Zagreb: Politička kultura.
Austin (2005) “How to do things with words: lecture II”, u: The Performance Studies Reader, ur. Henry Bial, London & New York: Routledge.
Bahtin (?)
Ben, Amos (1971) “Towards a Defenition of Folklore in Context”, u: The Journal of American Folklore, University of Illinois Press.
Bhabha, Homi (2002) “Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Politika i etika pripovijedanja, ur V. Biti, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Biti, Vladimir (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska.
Bošković-Stulli (1984) “Predstavljački aspekti usmenog pripovijedanja”, u: Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti, Zagreb: NZMH.
Čolović, Ivan (2004) “A Criminal – National Hero? But Who Else?”, u: The Balkan nešto(?)
Foucault, Michel (2008) “O drugim prostorima”, u: Operacija: Grad (priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti), Zagreb.
Frye, Northorp (2000),Anatomija kritike, Zagreb: Golden marketing.
Goffman, Erving (1984) “Analiza okvirnog načela govorenja”, u: Revija 2, Osijek.
Goffman, Erving (1963) “The Self and its Other”, u: Stigma, Notes on the Management of Spoiled Identity IZDAVAČ (?)
Halbwachs, Maurice (1992) On Collective Memory, Chicago & London: Chicago University Press
Hobsbawm, Eric J. (1993) Nacije i nacionalizam, Zagreb: Novi liber.
Jambrešić, Kirin (2008) Dom i svijet, Zagreb: Centar za ženske studije.
Kristeva, Julia (1990) “Aspekti nacionalnog”, u: Treći program Hrvatskog radija 30, Zagreb.
LaCapra, Dominic (2007) “Intervju za Yad Vashem!, u: k. 6/7, Zagreb,
Santino, Jack (2005) “Performative commemoratives, the personal, and the public: spontaneous shrines, emergent ritual”, u: The Performance Studies Reader, ur. Henry Bial, London & New York: Routledge.
Woolf, Virginia (2004) Tri gvineje, Centar za ženske studije.
Yuval – Davis (2003) “Nacionalistički projekti i rodni odnosi”, u: Treća 1-2, Zagreb
