(Praksa autokanonizacije živućih pisaca/intelektualaca)
Ivan Lovrenović – Miljenko Jergović: ”Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenoga rata”, Novi liber, Zagreb, 2010.
Izgleda da u učmaloj bosanskohercegovačkoj intelektualnoj zajednici, rijetko nailazimo na štiva koja su produkt ozbiljnoga i pozamašnoga rada na promišljanju politike, političkih ideja i njemu pridruženih konstrukata. Neozbiljnost takvih radova i odveć postojana ideologiziranost, sam termin štivo odbacuju, jer čini se da se u njemu ipak krije potencijalnost nečega mnogo većega, čak i sakralnoga naloga kakav zadaje povijesnost istoga. Dnevnopolitički članci, koji eto, zarad proizvodnje ikakvoga sukoba između desničarskoga i ljevičarskoga krila, katkad i ponude iole zanimljive polemičke tekstove, prečesto ostrašćene, izmaknute iz objetivističkoga vidokruga u korist subjetivnoga prenaglašenoga autorskoga ja. Nemogućnost izlaska iz analize etnopolitičkih odnosa jeste ono što nas prvenstveno zatiče pred tekstovima koji nam se po nekom mrzovoljnom standardu nude, rekli bismo, svakodnevno. O uporištu desničarskih struktura, stranačkih opredijeljenosti, tržišnoj preraspodjeli moći, i konačno intelektulanom ”angažmanu” istih gotovo da se ništa novo i nema reći. S druge pak strane kao svojevrsni opozicioni karakter ovoj politici, prevashodno u medijskome karakteru političkih istupa, možemo konstatirati/primjetiti nazočnost istih lica koja se presvlače u političkim haljecima, intelektualnim maskama, trguju jednako istrošenom aparaturom te tzv. ljevičarske strukture. Jedna od konstanti intelektualne pojavnosti ne samo u medijskome obzorju zasigurno je i figura Ivana Lovrenovića koji nedavno štampanom knjigom Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenoga rata, definira svoje dosadašnje iskustvo intelektualca i pisca kojem se Bosna nameće kao neprikosnovena tema. Lovrenović je nedvosmisleno figura koja se uspostavlja kao mogući, ako ne i neprikosnoveni spasilac BiH: ”sve što je Ivan Lovrenović napisao posljednjih dvadesetak godina, a napisao je vrlo mnogo, moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine – ocjenjuje Lovrenovićev prijatelj i suautor ove knjige Miljenko Jergović.”[1] Kao što Goldstein u uvodu i kaže, Lovrenovićev plan nije sastavljen iz birokratskih nego iz vizionarskih pogleda na rješenje bosanskohercegovačkoga pitanja nezavršenoga rata.
Iz samoga naslova ove političko-publicističke knjige postavljena je jedna sažimajuća teza koja se supostavila kao pitanje nad kojim se željno iščekuje odogovor. Knjiga samo formalno nosi u sebi dva autora, Lovrenovića i Jergovića. Ono što nam se u samom predgovoru izdavača otvara kao nalog ovoga štiva jeste svojevrsno kratko upustvo u čitanje knjige; Ivan Lovrenović se nameće kao autor uistinu ključnoga dijela knjige, dvadeset i jedne teze, ali kao njegov suautor i uvodničar postavljen je Miljenko Jergović sa namjerom da čitaocima približi Ivana Lovrenovića, njegovu životnu priču i osjećaje Bosne. Jergović pravi uvod kojim se valorizira životni put Ivana Lovrenovića, da bi se kroz pozamašni intervjuu približila slika Ivanova lika, života intelektualca sa životnim putem jednoga disidenta, samotnjaka, i napose intelektualca čije su središnje teme prožete bolnim iskustvima povijesti Bosne i šire, neupokojenom prošlošću, kao što je postavljena i jedna njegova teza. Dosadašnjem pitanju bosanskohercegovačke postdejtonske stvarnosne slike, prilazilo se iz više uglova, ne samo iz diskursa dnevnopolitičkih analiza nego pak i iz perspektiva mnogo ozbiljnijih studija. Lovrenovićeva dvadeset i jedna teza je postavljenja kao niz ”malih” esejističkih tekstova kroz koje se otvaraju ne samo stavovi autorovoga pregalaštva nego i analiza konkretnih političkih autoriteta koji su oblikovali i politički društveni imaginarij devedesetih, postdejtonske BiH i regiona. Miljenkova je uloga medijska, kao što reče u tekstu povodom ove knjige Mile Lasić, misleći vjerovatno na funkciju Jergovićevoga angažmana u odgonetanju odgovora na političku zaoštrenost sadašnjega bosanskohercegovačkoga stanja. I zaista, kao da tako i jeste. Potreba da se Lovrenović objasni, predstavi, prije nego čitalac dođe do ključnih teza knjige (7-146) – jeste prilično snishodljiva pozicija koja se nemalo javlja u diktatu savremene književničke i napose intelektualne scene. I sam se Jergović uvodi antologijskim povicima najplodnijeg savremenoga hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga pisca, upoređuje sa klasikom Krležom i Andrićem, čime mu je odobren uvid u Lovrenovićevo intelektualno pregalaštvo. Jergović polazi jednim intimno-liričnim tonom i kroz samu svoju mladost, ponovno aktualizirajući priču o godini 1989. i pojavi prvih profašističkih autoriteta, ovdje prevashodno zanimljivih Tuđmana i Izetbegovića, podsjećajući nas na pismo koje je potpisalo pet hrvatskih intelektualaca u Sarajevu, među njima i Ivan i on, kao dokaz nepristajanja na tuđmanovsku politiku: ”Bio sam među pozvanima, govorio sam, a Lovrenović mi je Promemoriju ponudio na potpis. Ono o čemu bih sad želio pisati je moj strah. Pred tim sam papirom bio pred važnim životnim izborom. Potpišem li ga, odabrao sam nešto od čega se zatim više ne može odustati. U stanovitom smislu, odabrao sam jedan put, i osudio se da na tom putu uvijek budem vidljiv, da se više nikada ne mognem sakriti.”[2]
Riječ je o nasušnoj potrebi da se određeno djelo valorizira, kanonizira, kao u kakvom antologijskome maniru. Iscrpni dijalog vodi ka konačnom nalogu Lovrenovićevog intelektualnog zadatka, koji izvire iz njegove opsesivne potrebe bavljenjem Bosnom, iz odrastanja pod stigmom djeteta neprijatelja vladajuće partije, sa potrebom da se definira i zaštiti mikroidentitet bosanskih Hrvata u odnosu na vladajuću svehrvatsku politiku, kao i zasebnost drugih mikroidentitetskih nacionalnih struktura BiH.
No, definitivno ključni dio jest dvadesetjedna teza koja/e su dominantno određene Lovrenovićevim svjetonazorom i iskustvom. Da se radi o uvidu u stanje, tačnije vizionarskome pogledu u sadašnje političko stanje BiH nedvosmisleno upućuje i podnaslov Bosna i Hercegovina dvadeset godina od početka višestranačke parlamentarne demokracije i petnaest godina od Dejtonskoga sporazuma.
Teze se razlažu kroz mikrojedinice sa analizom općih kategorija etničkoga i individualnoga identiteta, nacionalnih interesa i državnoga uređenja, slike manjina, srpske i hrvatske slike BiH, razbijanjem iluzije državnoga patriotizma, i napose paradoksa multikulturalizma i važnosti malih razlika… Temelj teza i jeste svekolika razgranatost etno konstrukcija kroz svakodnevnu, katkad samo dnevnopolitičku i medijsku sliku, a često i kroz akademsko obzorje. Da li se etnoreligijskim ili pak etnonacionalnim ili čak etnokomunističkim konstruktima bave kao mjestom neprestanoga sukoba i ideoloških razmirica ili ih neprikosnoveno učitavaju u platforme stranačkih govorancija, manifestnih obraćanja ili se i u samoj opreci spram njih češće zatvaraju u konstrukt koji ne nudi rješenje političkoga pitanja postdejtonske BiH?! Da niko i ne razmišlja o drugačijem rješenju politike u Bosni, upozorava i Lovrenović kada kaže da o bilo kojoj drugoj paradigmi razmrsivanja bosanskohercegovačkoga čvora osim etnopolitičke, nitko ni od domaćih ni od stranih faktora ne razmišlja. [3] Isticanje ovog etnopolitičkoga problema (prvenstveno u mjeri u kojoj utiče na oblikovanje kulturalnih politika!) proteže se dalje i kroz mjeru ispraznoga modela multikulturalizma koji se ne može pokazati kao dobra mjera postavljenoga stanja na razini politike i šireg društvenoga konteksta. Lovrenović analizu provodi kroz obzorje oblikovanja kulturnih identiteta u BiH, stavljajući pod kritički aparat i one koji prenaglašavaju razlike među etnicitetima, religijskim i vjerskim oblikotvornim faktorima, kao i one koji te razlike potiru ističući kao bitan faktor postojanost malih razlika, naglašavajući opomenu historije na nužnost uvažavanja i institucionalnog harmoniziranja upravo malih razlika, kao supstancijalnih.[4] Etnički inžinjering je osim nasilnoga izvršio i tzv. humano preseljenje, ne samo u glavnome gradu BiH, nego diljem cjelokupnoga teritorija, mapirajući nove nacionalno pogodne teritorije. Otpor pulsirajućim nacionalizmima Lovrenović vidi u izrazitoj napetosti i otklonu spram koncepta i ideologije nacionalne (bošnjačke) kulture, u kodovima kulture koja bi se u konvencionalnim terminima mogla definirati kao građanska (stav je preuzet u odnosu na pretežito bošnjačko-muslimansko oblikovanje glavnoga grada BiH). Lovrenović se po usudu neprestano vraća na pojmove nacije, nacionalizma, etniciteta, religijskih konstrukata koji za ovu izdašnu analizu imaju pre-težuću ulogu u definiranju otvorene političke analize. Referiranjem na suvremene autore koji su dali podrobniju analizu politike pamćenja kao i stav spram politike viktimizacije, poput Edith Zertal i Pascala Brucknera, Lovrenović definira tezu koja sagledavanje viktimizacijske politike, oblikovanje odnosa prema žrtvama posmatra kao a-humaniziranu politiku pamćenja bez sjećanja, nudeći logičan obrat istoga. (Kao jedinstveni primjeri etnopolitičara koji su se izvinuli za zločine počinjene u ime njihovog koletiviteta, navode se Dragan Čavić i Sulejman Tihić!) Referirajući na jedan svoj raniji tekst Lovrenović donosi citat koji opovrgava samo-podjelu po nacionalnom, ali ne nudeći ni jedinstven nad-nacionalni bosanski identitet: Ako Bosna i Hercegovina jest ime za nekakav identitet, njegov sadržaj nije u algebarskome zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, već upravo u trajnoj kulturnoj interakciji. Bosna i Hercegovina je ime za ‘civilizacijski proces’, u kojemu, kao ‘konstanti’, učestvuju nacionalne kulture kao ‘varijable’, zadržavajući svoj posebni identitet a izlažući se trajnom kulturotvornom odnosu ‘primanja’ i ‘davanja’. Zato svaka nacionalna kultura u Bosni jest i nešto-više-od-onoga-što-jest.[5] (”Labirint i pamćenje, kulturnohistorijski esej o Bosni”, Sarajevo, 1990.)
Knjiga se zatvara portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, kao dvojicom lidera koji su pretežito oblikovali političko pitanje u ratu, završetak nezavršenoga rata, podsjećajući na njihovu katkad bliskost u približavanju obostrano dobrohotnim rješenjima, kao i razdvojenost koja se izvršila na procjepu svehrvatskoga i svebošnjačkoga pitanja u kriznim vremenima. U tački postdejtonske Bosne kao da se ne vidi drugačija mogućnost uvida u stanje društveno-političkih i kulturnih odnosa od sveprožimajuće politike etnopatosa, koji još uspješno crpi konstruktivnu potentnost u zaobilaženju jedinstvenoga rješenja, prečesto pristajući na uslovnost etnosa kao patološku činjenicu koja prevladava sve zdravorazumske mjere/ akcije/a.
[1] Lovrenović, Ivan, Jergović Miljenko: ”Bosna i Hercegovina: budućnost nezavršenoga rata”, Zagreb, 2010., str.7
[2] Ibid, str. 23-24
[3] Ibid, str.154
[4] Ibid, str.157
[5] Ibid, str. 164
