Sakrosantno znanje i kritičko mišljenje
Nesumnjivo da postoji još načina na koje bi se književnost mogla suprotstaviti žargonu autentičnosti. Činjenično je da je pred nama vrijeme koje će pokazati da li smo sposobni odgovoriti izazovima epohe. Ne treba se zavaravati da će vrijeme koje dolazi donijeti promjene, ali to nas ne može opravdati. Jeza svakodnevnice, jeza ljudožderskog dinama u mašineriji multinacionalnog korporativnog kapitala, primorava nas na samoodricanje, osjećaj solidarnosti i kritičko mišljenje.
Budi autentičan, govori cijelim bićem!
Pustare ominozne sadašnjice kroz građanske protokole konstituisale su se za blagorodan habitat zloćudnom govoru navirućeg očitovanja spasa, iz kojeg je uškopiteljski odstranjeno sustavno mišljenje neidentičnosti. Sakralni prizvuk i metafizička plemenitost toga govora privileguju njegove nosioce društvenom izabranošću; on se prenosi iz teologije i filozofije, preko društvenih znanosti i književnosti, do djelatnika u političkoj i privrednoj upravi; svoju poruku na mase prenosi automatski, odvajajući je od iskustva i mišljenja koje bi moglo biti kritično spram takvog nasilnog izjednačavanja sa čistom identičnošću. Njegov imperativ formuliran je u iskazu: „Budi autentičan, govori cijelim bićem!“. Izraz apsolutne posebičnosti, za kakav se žargon izdaje, kida dijalektiku riječi i stvari kao i govornu dijalektiku pojedinih riječi i njihovih relacija, iznuđujući rasap govora na riječi same (o sebi). Atmosfera žargona posjeduje nešto od šamanske ozbiljnosti, naime proizvoljno zaklinjanje bilo kakvoj svetinji.[1]
Pohabani etos zajednice primordijalne prašume mudro sabran sa „elitnom kulturnom baštinom Zapadne civilizacije“ rezultira jednakošću sa iskazom koji govori više od onoga što riječi znače; sadržaj se može označiti terminom aura. To transcendentno (ne transcendentalno!) stanje ovlašćuje govornika stavom, stav zajamčuje posredovanje stvari zajedno sa govornikovom egzistencijom koja samoj stvari daruje njeno dostojanstvo. Biti autentičan, govoriti cijelim bićem, znači biti jezgrovit, biti začudan. „Stav“ bi htjelo najaviti da ono rečeno dolazi iz dubine duše subjekta koji govori i da je izmaklo prokletstvu površnog sporazumijevanja.[2] Ko stoji iza svojih riječi oslobođen je otuđenosti masovnih komunikacija, njegovu ispunjenost bivstva zajamčuje božanski privilegij „istinskog“ „stava.“ Rezultat logičke jednačine (uvijek jednačine!) žargona autentičnosti je „totalnost“, pra-srodstvo sa identitetom[3].
Metafizika žargona odava misao od realnih patnji koje su je inicirale, sublimirajući ih do metafizičkih patnji, otuda je čitava mržnja žargona usmjerena prema svijesti o realnim patnjama. S tim dolazimo do prevladavajućeg žargonskog načela u literaturi, formuliranog u književnosti i kroz književnost, a koje glasi: „Književnost daje smisao besmislenom svijetu.“ Takva tvrdnja mora biti izvedena na Platonov sud i osuđena kao laž laži, jer književnost po sebi je fikcionalna tvorevina, konstituisana u dijalektičkom polju između mimezisa, dijegezisa, ekspresije i simboličkih formi, koja uvijek referira na stvarnost izvan sebe; primijenjeno na žargonsko načelo značilo bi da se iz referencijalnog (fikcionalnog) polja u polje estetskog dejstva (realnost) prenosi privid (sjena sjene) smisla; Adornovom terminologijom kazano, pomoću književnosti izvršena je promjena značenja dovršenog negativiteta u pozitivno čime je iznuđena pouzdanost prestrašene svijesti. Smisao književnog teksta ostvario bi se onda kada bi se književnost oslobodilo diktata davanja smisla besmislenoj stvarnosti, kada bi se između književnog teksta i stvarnosti na koju upućuje uspostavio negativan dijalektički odnos koji bi čitaocu približio samu stvarnost provocirajući ga da razori privid identičnosti[4] snagom samog mišljenja. Ostaje pitanje, zašto književni djelatnici žele suprotno?
Ovdje ću napraviti ekskurs i vratiti se u vrijeme kada sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost“ štampa ediciju pod naslovom „Savremeni Yu roman.“ U ediciji su objavljeni romani slijedećih autora: Slavko Janevski, Moma Dimić, Slobodan Selenić, Erih Koš, Jovan Lubardić, Živojin Pavlović, Ljudevit Bauer, Darko Lukić, Radovan Ždrale, Vidosav Stevanović, Vitomir Lukić, Irfan Horozović, Milorad Pavić, Dževad Karahasan, Vladimir Bartol, Anđelko Vuletić, Dobrica Ćosić, Ivan Aralica. Akribična analiza ove edicije zahtijevala bi mnogo više od onoga što ovdje može biti objektivno zahvaćeno, međutim, čitanje objavljenih romana sasvim je dovoljno da bi se u ediciji prepoznalo svojstvo reakcionarnosti (ovime ne želim sugerirati generalizirajuće tipološke kvalifikative kojima bi se prenebregnule pojedinačne osobine svakog romana, to bi bio luđački čin, jer ludo je svrstati u istu poetičku ili hermeneutičku ravan Dobricu Ćosića i Vitomira Lukića, naprotiv, želio bih postaviti pitanje, po kojem selektivnom logičkom principu se pod istim krovnim označiteljem mogu objaviti romani „Timor mortis“ i „Hodinici svijetlog praha“, ili „Vreme zla“ i „Alamut“). Reakcionarnost dolazi iz naslova edicije i može se razumjeti dvostruko, tačnije, udvostručena u svom označiteljskom poretku. Centralni značenjski element je riječ Yu, skraćenica koja zamjenjuje riječ Jugoslavija, a u ovom slučaju vrši funkciju signifikatora osobine, svojstva, ali i mjesta i vremena. Ne treba se zavaravati da je riječ jugoslavenski upotrijebljena kako bi označila jezičko, kulturno, geografsko ili idejno-političko jedinstvo literature kojoj je značenjski nadređena, ne, ona hoće označiti ovo-tu-koje-to-nije, nešto po čemu se ne možemo mjeriti (otud u ediciji „Savremeni Yu roman“ knjiga iz 1938. sarkastično posvećena Benitu Musoliniju, napisana u Parizu, ranih tridesetih, na slovenačkom jeziku), jer su mjesto i vrijeme koje hoće označiti ideološki, kulturno i politički već (pre)determinirani, to su mjesto i vrijeme jugoslavenske apokalipse u kojoj je Jovan Deretić već napisao „Istoriju srpske književnosti“ (1983.), a Ivo Frangeš „Povijest hrvatske književnosti“ (1987.). Druga signatura reakcionarnosti očituje se na vremenskoj distanci, u trenutku kada ono Yu od Jugoslavija permutira u južnoslavenski. Pojam koji je htio imenovati odsutni entitet biva zamijenjen za etiketu demokratskog inkluziviteta. Na taj način on postaje društveni privid jednog totalnog Ja koje se ostvaruje u liberalnom građanskom društvu isključivo kao komenzurabilni subjekt. Takav subjekt determiniran je vrijednostima koje se mogu razmjenjivati, pa bi termin južnoslavenska književnost htio označiti kulturno polje na kojem (sa)postoji više autentičnih književnosti koje međusobno razmjenjuju autentične književne vrijednosti. Upravo je autentičnost, kao očitovanje žargona, temeljno obilježje edicije, a u prilog joj ide i činjenica da je nemoguće utvrditi žargonski leksikon koji bi predstavljao indeks plemenitih imenica.
Vraćam se pitanju zašto književni djelatnici žele da književnost bude izraz društvenog privida identičnosti. Valja odmah odbaciti besmislice o zavjeri i manipulaciji. Tvrdnja da je književno intendiranje autentičnosti uvjetovano horizontom znanja može se uzeti u obzir, međutim, njena neuvjerljivost potiče iz aporije po kojoj bi, u tom slučaju, jaz između znanja i predmeta pojavnog svijeta bio nepremostiv. Ako je znanje-o uvjetovano dijalektičkim odnosom subjekta i objekta, onda bi se samo nadmeni zlobnik mogao koristiti tvrdnjom o uslovljenosti hermeneutike književnosti znanjem-o kao kritičkom tvrdnjom. Prava kritička misao morala bi racionalno objektivizirati taj odnos izjednačavajući znanje-o sa objektivnim znanjem, a objektivno znanje je nemoguće reducirati u onoj mjeri u kojoj bi ga se moglo uzeti za uvjet autorskog intediranja autentičnosti. Argument koji zavređuje više pažnje je onaj o „ljudskoj potrebi za identitetom“. Njega je nemoguće odbaciti, ali postoji problem sa valjanošću formulacije; ne postoji objektivan razlog zbog kojeg bi ljudski identitet bio predeterminiran prirodnim pra-srodstvom koje se mora prepoznati, pogotovo ne postoji objektivan razlog zbog kojeg bi se to prepoznavanje moralo realizirati upravo u književnosti i kroz književnost. Kao što se tvrdi da „ljudi imaju potrebu za identitetom“ može se tvrditi i da ljudi imaju potrebu za mišljenjem. Dakle, ostaje pitanje zbog čega bi (samo)identifikacija subjekta bila odvojena od procesa mišljenja. Ako se složimo da nije, onda nas sljeduje pitanje zbog čega mišljenje identičnosti ne bi bilo kritičko mišljenje. Ako se složimo da bi trebalo biti, onda dolazimo na polje sustavnog mišljenja neidentičnosti. U tom slučaju književnost nikako ne može dati smisao besmislenoj stvarnosti. Četvrti stav koji se može razmatrati je onaj o ideološkoj i/ili tržišnoj interpeliranosti književnika zasnovanoj prema realnim uslovima njihova života. To bi značilo da se u žargonu autentičnosti očitije izraz liberalnog konformizma, tačnije, da je u njemu duboko ukorijenjen. Žargon književnicima osigurava društvenu privilegovanost, obezbjeđuje im sakrosantni status čuvara znanja, ovlašćuje ih pravom autoritarnog govora, čini ih savremenim šamanima, a književnost degradira na stadij rituala. Ako stvari doista stoje tako, onda ostaje pitanje, zašto bi se književnici odrekli žargona autentičnosti. Na to pitanje ne želim odgovarati, ali ću pokušati odgovorit na zamjensko:
Kako upokojiti vampira?
Nije mi poznato da je u protekle dvije decenije ijedan književnik u „postjugoslavenskim literaturama“ ispisao svoj poetički program, niti da se kod nekoga poetičke tendencije mogu očitovati kao imanentna poetika u njegovom literarnom djelu. Neke zahtjeve pred književno stvaralaštvo postavila je grupa pisaca okupljena oko putujućeg festivala alternativne književnosti FAK. Evo izazova koje je FAK postavio pred pisce: aktivizam, društvena osviještenost, tekst zanimljiv za čitanje, tendiranje ka fabulističnosti, bavljenje prezentom.[5] Zašto ovo nije pravi poetički program? Stoga što njegovi zahtjevi nisu poetički osviješteni. Aktivizam i društvenu osviještenost odmah možemo eliminirati, jer se ne odnose na književni tekst nego na autora. Tekst zanimljiv za čitanje: ovaj zahtjev je nejasno formuliran, budući je usmjeren na čitaoca, što za posljedicu ima da je nemoguće objektivno odrediti šta je to zanimljivo za čitanje (npr. da li je „Čarobni brijeg“ zanimljiv za čitanje? Da li je kriterij zanimljivost za čitanje procent čitanosti? Znači li to da tekst zanimljiv za čitanje treba manje sličiti „Uliksu“, a više „Digitalnoj tvrđavi?“ Ne djeluje li takvo podilaženje čitalačkoj dominanti antagonistično prema društvenoj osviještenosti?). Tendiranje ka fabulističnosti: ovaj zahtjev je tautološki formuliran, jer zanemaruje imanentne zakone prozne logike prema kojima se proza, budući je fikcionalne prirode, neminovno strukturira oko neke fabule (to potvrđuje čitav niz eksperimentalnih pisanja romana bez fabule tokom dvadesetog stoljeća, za primjer može poslužiti Nouveau Roman pedesetih godina[6]). Bavljenje prezentom: ovaj zahtjev je proizvoljno uopćen tako da ostaju uslovne značenjske nedoumice (da li se Thomas Mann u „Doktoru Faustusu“ bavi prezentom? Bavi li se Dobrica Ćosić prezentom? Da li bavljenje prezentom zahtjeva etičku odgovornost takvog rada? Smije li etička odgovornost biti relativizovana tekstom zanimljivim za čitanje?). Nepostojanje čvrstog poetičkog programa pokazuje da je i nakon bjesomnog ludila prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća, hipostaziranog u genocidu, etničkom čišćenju, progonima, stravičnim ratnim zločinima, nad literaturom trijumfovao žargon autentičnosti. Trijumf žargona blokirao je teorijsko objektiviziranje književnosti i jezika kao njenog materijala od strane samih pisaca. Žargon je opet udomio književnike u udobnost kuće bitka.
Kako se suprotstaviti žargonu? Na pamet mi padaju dva način. Prvi je njegova parodijska stilizacija. Roman parodijske stilizacije žargona autentičnosti nastavljao bi tradiciju druge linije (linije parodijsko-travestijskog romana) u razvoju evrposkog romana, prema distinkiciji Mihaila Bahtina koju iznosi u knjizi „O romanu“, što znači da bi morao zadovoljiti slijedeće formalne uvjete: u romanu mora biti predstavljena mnogostrukost jezika epohe; roman mora biti potpuni i svestrani odraz epohe, što znači da u njemu moraju biti predstavljeni svi društveno-ideološki glasovi epohe; roman se ne gradi na apstraktno-smisaonim proturječnostima i sižejnim kolizijama, nego na konkretnoj društvenoj proturječnosti; kao protutežu kategoriji literarnosti roman ističe kritiku književne riječi kao takve, i to prije svega romaneskne riječi.[7] Ovime bi se obezbijedila i romansijerova potreba za formalno-žanrovskom maskom, koja bi odredila kako njegovu poziciju za posmatranje života tako i njegovu poziciju za objelodanjivanje tog života. Sve to dobija naročitu važnost u vezi s tim što jedan od najosnovnijih zadataka romana postaje zadatak razobličavanja svakojake konvencionalnosti, ružne, lažne uslovnosti svih ljudskih odnosa.[8] Na taj način semantička mreža žargona autentičnosti postaje bizaran okvir plemenitih imenica koja škljocaju i zveče jezivo nepodnošljivim tonalitetom. Mondeno brbljanje Akademije, Univerziteta i književnih salona ostalo bi zaglušeno pred gromkom najezdom vlastite parodije.
Drugi način bi bio zasnivanje, uvjetno nazvanog (samo ovoga puta!), novog hermeneutičkog romana. Njegova tradicijska osnova bila bi u onome što je „hermeneutičkim romanom“ nazvao Vittorio Strada, upućujući na Bahtina, a upotrijebio kao prijedlog za određenje romana Dostojevskoga; odrednica glasi: Hermeneutički roman je roman koji dijaloški interpretira kulturne i povijesne fenomene široke značajnosti.[9] Prema Stradinom uviđaju, za njega nije karakteristično traženje nove narativne strukture, kao u zapadnim književnostima, nego asimilacija, a u toj prilagodbi podvrgavaju se i elementi domaće folklorne predaje. Ono što ovdje (samo ovoga puta!), želim nazvati novim hermeneutičkim romanom, počevši od Stradine odrednice, još bi u sebe uključilo odlike imanentne poetike Thomasa Manna, usmjerenje prema produbljenom prikazu individualnog iskustva u svijetu subjektivnosti i usmjerenje prema distanciranosti ironije (Žmegač; 235), kafkijansku „poetiku osporavanja“ što je posve dosljedan izraz umjetničke namjere koja otkriva samo jedan svoj cilj: preneraziti čitaoca, pokolebati njegovu prividnu sigurnost u mentalnom svladavanju iskustvene zbilje, pokazati mu da je svijet labirint kroz koji lutamo naivno uvjereni da poznajemo svoj put (Žmegač; 260), te huxlijevsku koncepciju kontrapunkta kao stalne svijesti o suprotnostima u svim kategorijama života. Takav roman potpuno bi iscrpio prividni smisao žargona autentičnosti prokazujući ga u objektivnosti njegova besmisla, otkrivajući njegovu lažnu vezu između riječi i stvari.
Nesumnjivo da postoji još načina na koje bi se književnost mogla suprotstaviti žargonu autentičnosti. Činjenično je da je pred nama vrijeme koje će pokazati da li smo sposobni odgovoriti izazovima epohe. Ne treba se zavaravati da će vrijeme koje dolazi donijeti promjene, ali to nas ne može opravdati. Jeza svakodnevnice, jeza ljudožderskog dinama u mašineriji multinacionalnog korporativnog kapitala, primorava nas na samoodricanje, osjećaj solidarnosti i kritičko mišljenje.
[1] „Žargon autentičnosti“, Theodor Adorno, Biblioteka Sazvežđa, Nolit, Beograd 1978. (str. 57)
[2] Isto, (str. 62)
[3] Čista identičnost je ono što postavlja subjekt, utoliko je ona ono nešto što dolazi izvanjski. Imanentno kritizirati tu identičnost znači stoga, na dosta paradoksalan način, ujedno i kritizirati je izvanjski. Subjekt mora na neidentičnome ispraviti ono što je sam skrivio. upravo se time oslobađa privida svoje apsolutne zasebičnosti. Taj je privid sa svoje strane proizvod identificirajućeg mišljenja, koje, što više obezvrjeđuje neku stvar, na puki primjerak vrste ili roda, to više smatra da posjeduje tu stvar bez subjektivnog dodatka. („Negativna dijalektika“, Theodor Adorno, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Nolit, Beograd 1979., str. 131)
[4] To da postoji identičnost, da stvar po sebi odgovara svojem polju je hybris. No ideal toga ne treba naprosto odbaciti: u predbacivanju kako stvar nije identična sa svojim pojmom živi također i čežnja da to bude tako. („Negativna dijalektika“, Theodor Adorno, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Nolit, Beograd 1979., str. 134)
[5] Navedeno prema: [5] Vidjeti: Prošlo je vrijeme Sumatra i Javi, Jurica Pavičić, Sarajevske sveske br. 5, Mediacentar Sarajevo, 2004.
[6] Vidjeti: »Novi roman« pedesetih godina i njegovi sljedbenici, u: Povijesna poetika romana, Viktor Žmegač. Grafički zavod Hrvatske, 1987. (str. 360–393)
[7] Vidjeti: Dvije stilske linije evropskog romana, u: O romanu, Mihail Bahtin, Nolit, Beograd, 1989. (str. 130–193 )
[8] O romanu, Mihail Bahtin, Nolit, Beograd, 1989. (str. 280 )
[9] Navedeno prema: Povijesna poetika romana, Viktor Žmegač. Grafički zavod Hrvatske, 1987. (str. 198)
