Tranzicija je iz kulture uklonila svijest o klasama, klasnom pripadništvu i klasnoj ekonomiji. Rekli biste globalni trend. Jeste, onoliko koliko je i tranzicija globalni događaj. Taj postupak pranja svijesti učinio je pojam tranzicije apstraktnim, kao da tranzicija i nije stvarnosni događaj. Piše: Edin Salčinović
Tranzicija i ideologija
Pad gvozdene zavjese zametnuo je proces prekrajanja kartografije Stare Evrope, koja je, još od XIX vijeka, prema načelu međusobne pojmovne i vrijednosne suprotnosti, na skorene pergamente brižljivo ucrtavala teritorijalne granice, kreirajući tim postupkom jedinstvene prostore simboličke geografije. Scenarij kojim je predočen taj momenat isuviše je poznat. Makar njegova mainstreamerska varijanta, sazdana medijskim interpretiranjima, strogo arbitriranim podmuklo odabranim činjenicama, sve prema načelu pro domo sua. Zanemarivši njih, činjenično je da se po okončanju hladnog rata, na evropskom tlu, začinje proces globalizacije, kojim se stare granice „velikih političkih blokova“ precrtavaju na razmjer šengenskih limesa, definirajući tim činom, kao negativno određenja sopstva, tranzicijsku terram incognitam[1].
Uslijed takvog kolopleta silnica na polju socijalno-ekonomskih odnosa, doima se paradoksalnim da integralno jugoslavensko društvo biva razoreno trijumfom političkih partikularizama, instanciranih u ideologijama etno-nacionalističkih unitarizama. Apstraktno slijeđenje logičke progresije dovelo bi do besmislene slike sprovođenja administrativno-teritorijalne partikularizacije u sred nabujale matice procesa globalizacije. Takvo razmišljanje zanemaruje ekonomske faktore, potrebne za ostvarenje prelaska iz sistema komandnog gospodarstva u društvo slobodnog tržišnog gospodarstva[2]. Negativno određenje nacionalizma u takvom kontekstu, čin je podcjenjivanja njegovih praktičnih môći. Kulturne teksture nacionalizma nude lažnu istinu, privid čvrste monumentalne identitarnosti utemeljene doktrinom oprirođenja kulture, svijest o tobožnjim esencijama vlastitog naciona, esencijama koje uvijek udomljuju u sigurnost pripadanja. Trijumfom banalnosti javni mizanscen postaje hram bizarnog, na kojem su čimbenici molitvene predstave: kult kiča, teologija relativnog, ritual inicijacije našosti. Nacionalizam ima tu navadu da kreira situacije kod kojih se svaki ishod čini dobrodošlim. Stvarnost nije definirana činjenicama, nego perspektivom iz koje se promatra, a ona je uvijek mučenička. Nacionalizam i nije ništa drugo nego religija patništva, ideološka kapitalizacija univerzalne i historijski nepotrošene žrtvene poze[3]. Pa ko onda može bolje od nacionalista da brine o korporativnom kapitalnom dobru. Tamo gdje sve vrijednosti padaju u relativno stanje bratime se nacionalizam i liberalni kapitalizam. Dakle, umnožavaju se koekstenzivno.
Nacionalizam je obilato pogodovao razvoju divljeg liberal-kapitalističkog tržišta. Hranio ga je slijepom vjerom svojih sljedbenika, pojio nadom u blaženi spas. Nacionalizam i liberal-kapitalizam srasli su kao sijamski blizanci, razdvajanje je fatalno. Nacionalizam je poslao gladno stado potrošača u vrtove liberal-kapitalističkog instant raja. Kapitalizam mu se blagodarno revanširao, vraćajući na nacionalnu frontu sito stado ratnika za krv i čast.
Nacionalizam je munjevito zagospodario kanalnom mrežom protoka informacija, usmjeravajući sve diskurzivne tokove na vlastito kolo. Ubrzano je izbrisao stare i u jezik instalirao nove semantičke barijere, režirajući na svoju ruku teatar javnog dijaloga. Napokon je iz teatra iluzija uklonjena predstava o tržištu[4]. Tržište, sa svim elementima koji ga sačinjavaju, propalo je u idejni zapećak. Dok intelektualna elita, metodom kulturnog dijaloga, polemički odlučuje koji je najpodesniji modus operandi za ostvarivanje dogme pro patria mori, tržište odumire zaglavljeno u dijalektičkom ćorsokaku. Za to vrijeme, svi se svesrdno naslađujemo obiljem blagodeti, kojim nas je obasuo truli bog, gospodar na tržištu liberal-kapitalizma.
Odnos tranzicije i ideologije (u Bosni i Hercegovini) besprijekorno je monoton. Prevlast ideologija nacionalizma – osim etno-nacionalizama (bošnjačkog, hrvatskog, srpskog) ovdje bi se moglo otvoriti pitanje bosansko-hercegovačkog nacionalizma – ničime nije ozbiljno ugrožena. Nacionalizam je, isključivo on i niko sem njega, diktirao proces tranzicije.
Tranzicija i kultura
Paralelno sa tranzicijskim procesom reafrmicaje etno-nacionalističkih politika transformiše se i mainstreamerski kulturni obrazac, reformišući ukupnost kulturnih prilika kroz šablone etno-nacionalnog kiča. Takve kulturne strategije predstavljale su više nego pogodnu bazu za sprovođenje kulturnih politika arhaizacije identiteta. Folklor je postao generička snaga svih kulturnih formacija. Ljudi su postali bića folklora, folklor njihova priroda, smisao i pobuda. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke[5]. Vladajuće ideologije poslužile su se folklorom kako bi povukle konstantne determinante međukulturne razlike. U folkloru primordijalne pećine prepoznat je esencijalni duh kulturnog identiteta etnije.
Postupak arhaizacije identiteta, besramno manipulirajući stravom ratne istine, stabilizirao je utvarne istine o „našoj, uvijek našoj“ kulturi, zarobljene u crno-bijele granice lokalnog kolorita. Zanimljivo da iz takvog stanja tranzicija nije izrodila niti jednu čvrstu kontrakulturu. Oficijelna kulturna oporba etno-nacionalističkim formacijama su pseudoantinacionalističke multikulturne grupacije koje u tradiciji i folkloru prepoznaju suživot, mir i toleranciju. Drugim riječima, njihova teza je da nas folklor i tradicija spajaju. Takvim stavom oni idu na ruku etno-nacionalista legitimirajući povlaštenost postojećih pozicija koje drže čvrste kulturne diskriminante. Osim multikulturalista, koji se čvrsto drže mainstreama, dominantnim kulturnim politikama ne suprotstavlja se niko. Postojanje subkultura, ili nekakvih oblika mikrokulturne prakse margine, svedeno je na amblematične performative. Ne postoje koherentna jezgra u kojim bi se generirala progresivna energija zaključno artikulirajući jasne kontrastavove. Ne postoje stoga što su svetinje folklora i tradicije svojom apsorbirajućom moći usisale svaku artikulaciju kontrakulture. Folklor i tradicija nude topao osjećaj sapripadanja u kojem nikome nizašta niste odgovorni.
Tranzicija je iz kulture uklonila svijest o klasama, klasnom pripadništvu i klasnoj ekonomiji. Rekli biste globalni trend. Jeste, onoliko koliko je i tranzicija globalni događaj. Taj postupak pranja svijesti učinio je pojam tranzicije apstraktnim, kao da tranzicija i nije stvarnosni događaj. Predstava o tranziciji sažeta je u nekoliko dagerotipskih klišeja: olovnosivi horizont, sumorna izmaglica guta vrhove zagušenih fabričkih dimnjaka, sablasnu tišinu ispražnjenih skladišta remete duhovi beskućnika, krune se fasade na oronulim zgradama, razlomljen svijet u odbljesku srče, nezaposleni radnici sjede na gomilicama šuta. Sve ono što se događa van izložbe klišeja nema nikakve veze sa tranzicijom. Kultura se ogradila od tranzicije. Riječ tranzicija sugeriše prostotu, ne zavodi egzotičnim tonovima, prigušuje metafizičku sonornost kojom ječi tradicija. Tranzicija ne dovodi u zanosna stanja epske veličine, nema heroje i neće nas učiniti najboljim na svijetu. Tranzicija traži od nas odgovornost odlučivanja, a tradicija nas ugodno usmjerava pravim putem. Prihvatit ćemo tradiciju, to nam je zaviještano, to nas je održalo, to nam je jedino preostalo.
Može li kultura odgovoriti izazovima tradicije? Naravno. Ali to zahtijeva temeljite kulturne promjene.
Tranzicija i utopija
Znanost o književnosti nalazi da je postmodernizam raspršio iluzije estetskog utopizma. E pa, rat je sravnio postmodernizam. Anti/ratno pismo (sva gibanja i kolanja u književnosti ekvivalenta su i u ostalim umjetnostima) vratilo se stvaronosnoj prozi i poetici svjedočenja, tematizirajući monstruoznu stvarnost u koju se pretopio svijet. Horor stvarnosti primorao je autore da progovore o njemu, lišavajući čovjeka svake iluzije o smislenosti njegovog života. Stvarnost strave i užasa prekinula je svaku nit utopije.
Iako rat kao literarna tema nikada ne može do kraja biti iscrpljen, čini se da je došao kraj epohe anti/ratnog pisma[6]. Odgovoriti izazovima duha epohe danas već znači odgovoriti izazovima tranzicije. Međutim, čini se da do sada još niko nije niti pokušao uraditi nešto takvo.
Sve je učinjeno tako da se nikada ne suočimo sa tranzicijom. Priče o tranziciji su zataškane, još se ponegdje može čuti sintagma zemlje u tranziciji (a koje su to), ali tranzicija nije nešto o čemu se razgovara. Tranzicija nije ponudila izbor utopije, tranzicija je nametnula čvrst okvir pripadanja. Šutnja o tranziciji spriječila je svako moguće tematiziranje tranzicije.
Pristajanje na šutnju literaturu čini slabom, boležljivom, anahronom, na ishodišnom koncu nepotrebnom. Kada šuti literatura postaje slušnjika vladajućih, onih koji krčme šutnju tranzicije. Bezdomnička, apatridska priroda literature nagoni ju da pređe granicu društvenih svetinja, i postavi pitanja o onome što se prešućuje. Gledati opskurnu igru u predvorju pakla, gledati trijumf primitivizma, i šutjeti, poraz je literature. Autorima koji šute ili pišu pro domo sua, preostaje tek da se zapitaju, jesmo li čudovišta?.
Odgovoriti izazovima duha epohe, odgovoriti izazovima tranzicije, zahtjeva negiranje konformnog etičkog i estetičkog relativizma. Načelo hijerarhije literarnih vrijednosti znači obavezujuću suodgovornost, a pristajanje na suodgovornost znači ne moći govoriti neistinu. Autor je odgovoran za ono što piše, on odabire semantičke podražaje, on ih organizira u siže jedinstvene semantičke bremenitosti, on odlučuje o čemu će da govori i kako će o tome da govori. Niti je pisanje metafizički čin, niti su pisci svete krave. Izbacivanje mediokriteta iz literature bio bi krajnje etičan gest, kojim se literatura ratosilja ketmena, oportunista i skorojevića što se bogate tuđom nesrećom.
Odgovoriti izazovima tranzicije potrebuje povratak malih utopija koje znače univerzalne ljudske vrijednosti. Vratiti čovjeku dostojanstvo, priznati suodgovornost i govoriti istinu, banalno je samo za one koji odbijaju da vide. Jer, knjige ipak nečemu služe
[1] Vidjeti: Aleš Debeljak,Evropa: san o jedinstvu, realnost podjela, u Razgovori i vizija, izabrani eseji (str. 82 – 101), Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2006.
[2] Vidjeti: Michael Chossudovsky: The Globalization of Poverty; Chapter 13: Dismantaling Former Yugoslavia, Recolonising Bosnia-Herzegovina (str, 243 – 263), Zed Books Ltd., London and New Jersey, 2003.
[3] Viktor Ivančić, Robovi grobova, na: http://www.e-novine.com/stav/33701-Robovi-grobova.html)
[4] Tržište. Tržištem nazivamo određeno područje, na kojem robni proizvođači razmjenjuju svoje robe. Robe dolaze na tržište s vrijednošću, stvorenom u procesu proizvodnje, a na tržištu se formira njihova tržišna vrijednost, čija osnova nije individualno radno vrijeme pojedinih proizvođača, nego društveno-potrebno radno vrijeme. U kapitalističkoj proizvodnji tržište predstavlja jedini oblik društvene veze između individualnih robnih proizvođača. Na tržištu se vrši upoređivanje radova pojedinih proizvođača, te se njihov individualni rad svodi na društveni rad. Tek na tržištu se pokazuje, da li količina rada, utrošena na proizvodnju jedne vrste robe, odgovara društvenim potrebama, da li je taj rad bio stvarno društveno potreban. Širenje kapitalističke proizvodnje, a naročito industrije, dovodi do stalnog proširenja tržišta. Ali širenje tržišta ne može ići u korak sa širenjem proizvodnje, jer je širenje tržišta ograničeno platežnom sposobnošću stanovništva, t. j. u krajnjoj liniji, kapitalističkim odnosima proizvodnje. U toj nesrazmjeri između širenja proizvodnje i širenja tržišta leži jedan od uzroka kriza hiperprodukcije. U uvjetima kapitalizma unutrašnja (nacionalna) tržišta povezana su posredstvom svjetskog tržišta i međunarodne razmjene robe. Na svjetskom tržištu dolazi do izražaja podjele rada između nacionalnih privreda i raznih dijelova zemlje. N. Č. K.; Mali ekonomski rječnik, Glas rada, Zagreb, 1953.
[5] Danilo Kiš, Doba sumnje (str. 258), u: Homo poeticus, Prosveta, Beograd, 2006.
[6] Upotrebom pojma anti/ratno pismo misli se na jasno definirani pojam koji označava jedna knjiženi model, i koji nauka o književnosti rabi kao znanstveni termin u svom terminološkom registru. Za više vidjeti: Sarajevske sveske (Sarajevo Notebook), issuse: 05/2004, MEDIACENTAR SARAJEVO, Sarajevo. 2004.
