Naši vaše načitaše (reakcija primjedbama na primjedbe)

Društvo pisaca iz Kranjčevićeve ulice započelo je u aprilu 2010. godine kampanju za izmjenu nastavnih planova i programa za maternji jezik u nedefinisanom prostoru i na neodređeno vrijeme.

Obrazovanje je važan dio svake zajednice, a obrazovni sistem, kao državni ideološki aparat, najefikasnije je sredstvo u borbi za osvajanje i čuvanje moći. U nacionalističkim društvima (a takva su većina savremenih), književnosti pripada povlašteno mjesto u tom aparatu. (Zašto je tome tako pokazao je, uvjerljivo i do danas neosporeno, Altiser.) Rasprava o obrazovanju, pogotovo javna, potrebna je da bi se razjasnilo ko sistemom uporavlja, za koje ciljeve se zalaže a koje interese ostvaruje?

U tom smislu poziv Društva pisaca (dalje DP) upućen nastavnicima osnovnih škola Sarajevskog kantona (početkom aprila 2010) da učestvuju u Javnoj raspravi (koje potpisuje, ispred Sarajevskih dana poezije: Mirsad Bećirbašić, urednik programa za djecu i omladinu) može biti koristan i važan doprinos toj raspravi. Ovdje se, isprekidan komentarima, taj poziv donosi u cjelosti, s namjerom da se ispita ko se tačno i za šta i zašto zalaže; čiji se interesi afirmišu, čiji se dovode u pitanje, a o čijim se i dalje ne vodi računa.

(Sarajevo, 7. april 2010. Br.: 84/10)

Draga kolegice, dragi kolega

Društvo pisaca u BiH i manifestacija Sarajevski dani poezije pokreću javnu tribinu o postojećem nastavnom planu i programu vezanom za maternji jezik i književnost, odnosno o zastupljenosti/nezastupljenosti bh. autora u programu i lektiri za osnovne i srednje škole, što bi bilo održano u okviru književnopromotivnih sadržaja Međunarodne književne manifestacije „Sarajevski dani poezije“ (11.-16. maj 2010.). Javna rasprava će se održati 14. maja 2010. god. u 14:00 sati u na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu.

Obrazloženje svojih motiva DP počinje manifestno (Odavno se nameće prijeka potreba da se konačno progovori o postojećem nastavnom planu i programu vezanom za maternji jezik i književnost, odnosno o zastupljenosti/nezastupljenosti bosanskohercegovačkih autora u programu i lektiri za osnovne i srednje škole.) ali uz mnoge nejasnoće i nedorečenosti: Od kada se nameće ta potreba, i zašto je ona prijeka? Kako se određuje prijekost potreba? Ko je određuje? Kojim mehanizmima društvo pisaca o tome odlučuje? Najzad, čija je to potreba? Svih pisaca u BiH, ili bošnjačkih pisaca u BiH, ili članova Društva pisaca BiH, ili neke grupe koja se kao takva nije još uvijek definisala u javnom prostoru? Na koji se maternji jezik misli; jedan s više imena (srpski, hrvatski, bosanski) ili na neki poseban od tri različita (srpski, hrvatski, bosanski), čija je različitost proizvod nacionalističkih a ne lingvističkih argumenta?

Želimo da, u okviru velike Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, koja se u Sarajevu i BiH održava po 49. put od njena osnivanja (1962.), pokrenemo Javnu raspravu o ovom važnom društvenom problemu. (Koje mi stoji iza ovog želimo? I zašto je zastupljenost/nezastupljenost važan društveni problem? Kome je TO problem? Na koje se društvo misli? Na Bosnu i Hercegovinu, ili na Federaciju, ili na Sarajevski kanton?)

Svoju namjeru temeljimo na već pokazanim mišljenjima roditelja, nastavnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u Sarajevu i šire, pedagoga, bibliotekara i, naravno, pisaca iz Bosne i Hercegovine, i to na primjerima predviđenog školskog gradiva iz maternjeg jezika i književnosti od I do VII razreda devetogodišnje, osnovne škole. (Gdje su ta mišljenja pokazana? Kako su pokazana? Kojim i kakvim i čijim istraživanjem se izdvojilo kao većinsko takvo mišljenje? Gdje su metode i rezultati tog istraživanja dostupni? Na koju se teritoriju tačno misli prilogom šire (od Sarajeva)?

Nije neophodno biti gorljivi patriot da bi se samo pukim uvidom u sadržaje devetogodišnjeg (osnovnog) školovanja u predmetu za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, odmah mogao steći dojam da ti predviđeni sadržaji, u najmanju ruku, negiraju Bosnu i Hercegovinu i kao državu i kao kulturnu cjelinu koja, između ostaloga, ima i vlastitu postojanu književnu i kulturnu tradiciju. (Kakve veze ima patriotizam sa sposobnošću uviđanja? Da li patriotizam tu sposobnost pojačava ili smanjuje? Na osnovu čijeg uvida se traži javna rasprava: gorljivog ili negorljivog patriote? Čime se mjeri intenzitet gorljivosti patriote? Na koje se sadržaje misli, na tekstove i interpretacije, ili na popise imena autora? Gdje su ti sadržaji pronađeni: u nastavnim planovima, u udžbenicima, u zakonima? Čime se određuje kulturna cjelovitost? Gdje su granice kulturne cjeline, ko ih i kada određuje? Ko ih je i kada odredio u vezi s Bosnom i Hercegovinom?

Mogu li se ovakvom argumentacijom služiti i drugi esnafi? Naprimjer, mogu li (ne)gorljive patriote među farmaceutima tražiti veću zastupljenost u apotekama lijekova čija imena počinju sa bos? Bosandol, bosacisal, boscilin, boscetamol, boskofan, bospirin… Zašto bi patriotizam bio važniji zdravijim đacima nego bolesnoj djeci, kad Bosna i Hercegovina ima svoju postojanu farmaceutsku i medicinsku tradiciju?

Osim toga, šta ta djeca nose na stopalima? Nike, adidaske, vanke, starke, pume. Zašto ne bi (ne)gorljivi obućarski patrioti tražili da svi moraju kupovati domaće bosnike, bosdidaske, bosvanke, bostarke… – kad Bosna i Hercegovna ima vlastitu postojanu obućarsku i zanatsku tradiciju?

Ili, zašto ne bi (ne)gorljive patriote u telekomu tražili veću zastupljenost mobitela s prikladnijim nazivima: bosny ericsson, bosnokia, bosansung? Zašto bi naša djeca imala aparate otključane za frekvencije izvan naše vazdušne kontrole?

Kako bi se zakonski regulisalo pravo bosanskohercegovačkih pisaca na monopol u bosankohercegovačkim čitankama? Zakonom o obrazovanju koji bi sadržavao spiskove obaveznih, poželjnih, nepoželjnih i zabranjenih pisaca? Kako su pošiljaoci ovog gorljivog pisma zaista zamislili provođenje svojih želja u nastavnu praksu?

Za autore nastavnih sadržaja iz maternjeg jezika i književnosti vrijeme je stalo 1990. godine, a savremena književnost Bosne i Hercegovine je krajnje inferiorna prema književnim autoritetima iz Hrvatske i Srbije. Takav je kolonizatorski proširen pa je zanemarena i svjetska književna baština za djecu i mlade.

Ko su autori nastavnih sadržaja? (I dalje se ne zna na kakve se sadržaje misli!) Imaju li ti autori imena i prezimena? (I kako se TO postaje – autor nastavnog sadržaja?) Po čemu je u protoku vremena važna 1990. godina? Čime je ona ovdje zaslužila isticanje, prije nego 1991, ili 1995. (godina dejtonskog mirovnog sporazuma i prenos nadležnosti u obrazovanju s države na niže administrativne jedinice) ili 2003. (godina usvajanja trenutno važećeg zakona o obrazovanju u Bosni i Hercegovini.)? Po kojim parametrima je savremena književnost inferiorna (slabija)? Šta je savremena književnost Bosne i Hercegovine, ko su autoriteti iz Hrvatske i Srbije? Šta je kolonizatorski prošireno, ko je kolonizator, na kojoj teritoriji? Na sarajevskoj i šire, ili na bosanskohercegovačkoj?

U tom smislu, navodimo slijedeće argumente:

1. – Od I do III razreda osnovne, devetogodišnje škole, pojavljuje se samo jedna jedina pjesma o Bosni (B. Ćopić: „Bosna“). (Gdje se pojavljuje? U kantonalnom nastavnom planu i programu? U zajedničkim jezgrima?) Nema ni jedne jedine pjesme koja, naprosto, spominje Hercegovinu ili, pak, neko mjesto u Bosni i Hercegovini. (Također, nema niti jedne pjesme /kako stoji statistika sa pripovijetkama, i drugim književnim formama?/ koja tematizira veznik i iz naziva države Bosna i Hercegovina! Ali zašto bi spominjanje Hercegovine i Bosne u pjesmama bilo literarni kvalitet? /Je li mana ako se u nastavi geografije ne spomenu Na Drini ćuprija ili Most na Žepi ili Travnička hronika? Moraju li se u biologiji izučavati Jazavac pred sudom, Šarko, Jablan? U fizici Duga, u poznavanju prirode i društva Proljeća Ivana Galeba, u hemiji Pobuna materije?/ Koliko puta bi bilo poželjno i dobro da se neki bosanskohercegovački toponimi spomenu u nastavi? Koja bi to mjesta bila? Da li bi neka bila obavezna a neka fakultativna?

Može li se ovdje računati na neka iskustva Gvineje Bisao?

Je li udruženje gvineobisačkih pisaca brojalo koliko (u čitankama) naslova pjesama spominje Bisao a koliko ne spominje Gvineju? Jesu li u Bafati isti udžbenici kao u Kašeu, ili su kantoni Oiu i Tombali prešli na praksu dvije škole pod jednim krovom? Je li Mandinga Đambadon, zato što spominje Kančungo, bolji pesnik od Tinga Balunte? Kako stoji stvar sa zahtjevima trinidadotobagovačkih pisaca? Čine li njihovo društvo pretežno indo-trinidadotobagonci ili afro-trinidadotobagonci? Ili njihovi zahtjevi nemaju veze sa rasom i porijeklom, nego samo sa estetikom i pedagogijom?)

Pismo DP-a nastavlja se nizanjem primjedbi na račun nastavnih planova i programa:

– Nije zastupljena ni jedna bajka usmenoga književnog stvaralaštva u BiH.

– Nema ni jednog jedinog književnog teksta koji je objavljen poslije 1990. godine.

– Izvan ex-jugoslovenskog prostora samo je jedan autor (Đani Rodari)

– Nedopustivo je da u lektiri nisu zastupljeni svjetski književni autoriteti, poput, naprimjer, H. K. Andersena.

– Nema nikakvog opravdanja da se u prvom razredu osnovnog devetogodišnjeg školovanja ne počne s upotrebom lektire. Jer, djeca se susreću sa slikovnicama i knjigama doslovno, čim prohodaju. (Kako se lektira upotrebljava? Kakve veze ima, doslovno, prohodavanje sa susretanjem slikovnica i knjiga. Ne bi li, doslovno, progledavanje bilo važnije za susret sa slikama i slovima? Ko su sve svjetski književni autoriteti?)

2. U programima od IV do VII razreda ima jedna pjesma o rijeci Bosni, i Dizdareva pjesma „Zapis o zemlji“. Nema ni jedna pjesma koja spominje Hercegovinu, niti pjesma o bilo kojem mjestu u državi Bosni i Hercegovini, kao što nema ni jedne jedine narodne bajke ili, pak, narodne priče iz Bosne i Hercegovine. (Da li bi u tom smislu Dizdareva pjesma Zapis o zemlji bila bolja ako bi njena prva strofa glasila: A kto je ta / Šta je ta / Da prostiš / Gdje li je ta / Odakle je / Kuda je / Ta / Bosna i Hercegovina / Rekti? Da li je bolje Bosnu i Hercegovinu spominjati zajedno ili odvojeno? Da li je pominjanje Hercegovine jednako vrijedno kao i pominjanje Krajine? Dučić ima pjesmu koja se zove Bosna: (…) Još vezanog vode starca Vujadina, / Pecija i Golub sad su prah i sena, / Petra Mrkonjića pokrila je tmina: / Svetla je legenda na trg iznesena. (…) A ima Dučić i pjesmu koja se zove Hercegovina: “Naši će im vetri pepeo razneti, / Spraćemo sa stene pogane im stope.” (…) Da li bi negorljivim patriotima bosanskohercegovačke čitanke bile bolje obogaćene ovim naslovima?

Primjedbe DP-a, međutim, i dalje se nižu:

– Nema ni i jednog teksta objavljenog iza 1990. godine.

– U antologiji “Vrelo ljepote” – obavezna lektira za IV razred (pripremila Zehra Hubijar, objavila “Bosanska riječ“ Ivice Vanje Rorića) izostavljeni su, između ostalih, Džemaludin Latić, Ibrahim Kajan i drugi važni bosanskohercegovački pisci za djecu. (O kakvoj se antologiji radi? Bosanskohercegovačkih pisaca? Savremenih? Muških? Pripovjedača? Pjesnika? Zašto su i kako Kajan i Latić izabrani za predstavnike izostavljenih važnih bosanskohercegovačkih pisaca? Ko su nevažni bosanskohercegovački pisci?)

– U programu za isti razred, zastupljeno je šest autora iz Hrvatske, a bošnjačkih pisaca deset. U čitankama koje se objavljuju u Hrvatskoj, za osmogodišnju školu, nema niti jednoga pisca iz Bosne i Hercegovine.

– U lektiri za VII razred, tri su bošnjačka pisca, a dva iz Srbije. Međutim, u lektirama školskih programa Srbije nema ni jednog bosanskohercegovačkog pisca.

– U svim ovim programima zastupljeno je svega šest pisaca izvan ex-jugoslovenskog prostora. Itd., itd. (Koliko je pisaca “ostalih” zastupljeno u programima? Koji omjer je poželjan? Šta je razlog pominjanja udžbenika drugih država? Kako se određuje ko je čiji pisac? Kakvi metodološki razlozi stoje iza statistike koja kombinuje teritorijalnost /pisci iz Srbije, bosankohercegovački pisci/ i nacionalnost /bošnjački pisci/? Zašto Andrić, Ćorović, Ćopić, Dučić, Šantić, Kočić, koji su u lektiri u Srbiji, nisu bosanskohercegovački pisci? Čime je Srbija zaslužila posebnu pažnju među zemljama u okruženju, i čime bošnjački pisci među svim drugim u Bosni i Hercegovini? Koliko u lektirama školskih programa Italije ima bosanskohercegovačkih pisaca?)

Nabrajanje primjedbi dotiče se kognitivnih sposobnosti učenika.

3. Ne samo da jedan broj tekstova nije književno relevantan, nego su pojedini tekstovi neprimjereni uzrastu. Naprimjer: U IV razredu priča I. Cankara “Zastidio se majke”. Zatim, u VII razredu predviđen je roman „Iz velegradskog podzemlja“ V. Novaka, priča „Naša vezilja“ Zije Dizdarevića, što je, apsolutno, neprimjereno tom uzrastu. U lektiri za isti razred je predviđen i O.Vajld, čije su bajke primjerenije nižim uzrastima… Ovakvih i sličnih primjera ima napretek. (Kako se određuje književna relevantnost i ko je to za ovu priliku učinio? /Uzgred: Dizdarevićeva priča zove se Naza vezilja./ Na osnovu kojih parametara se određuje primjerenost uzrastu? Da li čitanka treba da bude prilagođena jednom prosjeku očekivane zrelosti učenika, ili će podrazumijevati da na sposobnost razumijevanja utiču i drugi faktori, osim životne dobi /životni standard, odgoj u porodici, sklonost ka čitanju…/? Koje su bajke Oskara Vajlda primjerene nižem uzrastu? Sve? Kako bi uostalom čovjek koji ne mora biti gorljivi patriota definisao primjerenost uzrastu VII razreda?

Ovako (sic!): djelo mora biti razumljivo djeci uzrasta 12 godina. Ne smije tematizirati ljubav prema istom spolu ili višoj klasi, ali treba prema Bosni i Hercegovini? Ili: ne smije se baviti nasiljem nad djecom i socijalnim temama, ali smije afirmisati pobožnost i njegovati tradiciju i slaviti ljepotu prirode; poželjna su djela koja spominju ćevape, pite, sablje, behar, stećke i šarena jaja?

Spisak primjedbi završava se spiskom imena:

4. Najoporije je koji su sve bosanskohercegovački pisci izuzeti iz lektire, od kojih su mnogi bili u ranijim programima, ili, pak, nisu dovoljno zastupljeni. Navest ćemo samo neka imena: – Pisci iz BiH: Azra Aličić, Šefik Daupović, Kemal Mahmutefenfić, Muhidin Šarić, Ibrahim Kajan, Ferida Duraković, Atif Kujundžić, Kemal Coco, Advan Hozić, Halid Kadrić, Zejćir Hasić, Irfan Horozović, Husein Dervišević, Amir Talić i dr. (Kome je najoporija izuzetost pisaca iz lektire? Na koje se ranije programe misli – prije 1990? Kako se određuje dovoljnost zastupljenosti pisaca u lektiri? Po broju kartica, po broju riječi, proporcionalno opusu? Kojim kriterijima je sačinjen ovaj spisak izostavljenih i nedovoljno zastupljenih pisaca iz BiH? Jesu li se stavila u neki bubanj imena svih pisaca, pa je neko izvukao 14. Ili se tražilo da imena počinju sa A, F, H, I, K, M, Š, Z? Ili je bilo obavezno samo to da sadrži vokal i u imenu ili prezimenu? /Onda bi Kemal Coco ispao iz lektire./)

Svjetski pisci koji nisu zastupljeni, među kojima su neki sama srž svjetske književne baštine namijenje djeci: H. K. Andersen, Ž. Vern, L. Kerol, H. R. Himenes, Eni G. M. Šmit, A. Dode, B. Nemcova, K. Čapek, L. F. Baum, A. Sevel, R. L. Stivenson, Dž. Svift i dr. (Nije li ovako definisana srž svjetske baštine izrazito zapadnjačka, kolonizatorska? Ko sa spiska među kojima su neki pisci srž nije sama srž? Zašto se i na svjetsku baštinu ne primjenjuje kriterij “1990. godina“? Zašto je svjetska baština dobra kad je starija od 200 godina, a domaća kad je mlađa od 20? Spadaju li pisci iz Srbije i Hrvatske u svjetsku baštinu, ako već ne spadaju u domaću?

Zašto ovakav zahtjev udruženja pisaca nije očigledan sukob interesa: ne izbacuju li oni konkurenciju postavljajući uslove i određujući vrijednosti? Ako obrazovni sistem (koji obavezuje roditelje, škole i biblioteke da svake godine kupuju udžbenike i knjige lektire) osigurava zaštićeno i subvencionirano tržište, ne kriju li se iza njihove zabrinutosti za kvalitet nastave književnosti materijalni razlozi? Međutim, ne jedino oni:

Sve ovo govori da je nužna hitna korekcija nastavnog plana i programa iz maternjeg jezika i književnosti za osnovnu (devetogodišnju) školu. Književnost i upućivanje osnovoškolaca u književnost moralo bi biti jedno od važnijih društvenih pitanja. (Uistinu, ne radi se o upućivanju osnovnoškolaca u književnost nego o upućivanju u nacionalizam, putem književnosti. /U nacionalizam shvaćen kao ideologija koja homogenizuje pojedince okupljajući ih oko zajedničkih mitova, jezika, tradicije, religije, prošlosti, simbola./ To se upućivanje provodi neskriveno i snažno na teritoriji bivše SFRJ od pobjede nacionalista na izborima 1990. /Valjda je zato uzeta ta godina kao ekskluzivna./ U njemu su srpski i hrvatski nacionalizam daleko odmakli ispred bošnjačkog.

Ako su hitne korekcije nužne da bi se taj razmak smanjio, tako što bi se prihvatili metodi “starijih” nacionalizama, onda bi se to u ovom pozivu trebalo jasno reći. Ukoliko to ipak nije slučaj, onda bi se prije prebrojavanja pisaca u programima i brkanja poezije s geografijom trebalo javno raspravljati o ciljevima i standardima obrazovanja, i o obavezama koje je država pred Vijećem Evrope 2002. godine preuzela i do danas nije ispunila.)

U tom smislu, želimo da se, u okviru ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije (11.-16. maj 2010. godine) pokrene Javna rasprava o nastavnom planu i programu maternjeg jezika i književnosti za osnovne škole (1.-9. razred). U Raspravi bi sudjelovali profesori iz oblasti pedagogije i metodologije (Valjda: metodike!) dječije književnosti, bh. pisci za djecu, predstavnici sarajevskog Pedagoškog zavoda (pozivi za sudjelovanje bi bili upućeni i drugim pedagoškim zavodima u BiH) te predstavnici nadležnih ministarstava obrazovanja. Javna rasprava imala bi, zapravo, karakter okruglog stola, da ne kažemo naučnog skupa, gdje bi se podnijeli prigodni referati, saopćenja, mišljenja, što bi pomoglo pravovremenom rješavanju ovoga gorućeg školskoedukativnog problema. Ovom prilikom Vas pozivamo da svojim prisustvom, pitanjima i sugestijama doprinesete uspješnosti javne rasprave.

(U raspravi bi svakako trebali učestvovati i autori udžbenika i recenzenti, roditelji i predstavnici nevladinih organizacija koje se bave obrazovanjem, izdavači i urednici lektira, kao i istraživači koji su objavili rezultate istraživanja o ovoj problematici. U raspravi, međutim, koja je održana na Pedagoškoj akademiji u zakazano vrijeme, uz prisustvo 40 na početku i 25 na kraju zainteresovanih (privedeni studenti pedagogije su do kraja svi iscurili u vedro majsko podne) učestvovalo je nekoliko pisaca, nekoliko nastavnika, po jedna predstavnica Federalnog ministarstva i Kantonalnog prosvjetno-pedagoškog zavoda, dva univerzitetska profesor i potpisnik pisma. Rasprava je trajala nepuna dva sata, a završila se čitanjem i usvajanjem (glasanjem! kao u staroj dobroj tradiciji partijskih aktiva) ranije pripremljenih zaključaka, koji nisu bili u vezi sa barem polovinom izlaganja. Na taj način pismo ranije razaslato na mnogobrojne adrese prošlo je kroz društvenu inicijaciju i postalo spisak zahtjeva šire stručne i naučne javnosti.

Poziv na raspravu, a ni usvojeni zaključak (na održanoj raspravi, u zakazano vrijeme i na zakazanom mjestu, uz pristustvo 30-ak nastavnika, studenata, pedagoga i pisaca), ne izjašnjavaju se o obrazovnom sistemu u BiH, ne komentarišu Zakon o obrazovanju, ne adresiraju jasno odgovornost za nezadovoljavajuće stanje, ne spominju problem segregacije i asimilacije i ne bave se ulogom književnosti u toj praksi. Propustivši da se izjasne o činjenici da je Bosna i Hercegovina podijeljena na teritorije kojima suvereno upravljaju svako na svome tri nacionalizma konstitutivnih naroda, organizatori rasprave i predlagači zaključaka nisu jasno rekli na koji se administartivno-pravni okvir njihova kampanja odnosi. Ako se prećutno podrazumijeva teritorij s bošnjačkom većinom, onda se podjela Bosne i Hercegovine ovim pozivom pisaca iz Kranjčevićeve ulice zaoštrava.

Pismo, poslano uz Poziv, podjednako je i patetično i nejasno:

Poštovana/i

Bilo bi od dalekosežnog značaja da se uključite u javnu raspravu o sadržajima programa iz predmeta maternji jezik i književnost Osnovnih škola.

I oni su jedan od brojnih primjera u kojima državne/federalne institucije nipodaštavaju domovinu i ne rade posao za koji su itekako dobro plaćeni. Upravo bi Ministarstvo za obrazovanje trebalo da razvija ljubav prema zavičaju i samopoštovanje kao osnov poštovanja i prihvatanja drugog i drugačijeg.

Šta više, aktuelni programi poistovjećuju autore iz Regije (Srbija, Hrvatska) sa bosanskohercegovačkim autorima. Tu servilnost intenzivira i fakat da se ignorira BiH kao država, jer bi, naprimjer, barem uporedo, trebali da se rade S. Raičković i Miln, (čije remek djelo o Medvjediću Puu, naravno nije spomenuto ni u odlomku)…D. Maksimović i V. Sarojan…

Pomislite, kada vidite duge redove naših mladih pred ambasadama, da, između ostalog, (poštujući svačije pravo na izbor) oni ne znaju šta napuštaju.

Kako će i znati uz ovakve školske programe!!!

S poštovanjem

Mirsad Bećirbašić. s.r.

Ministarstvo za obrazovanje ne treba da razvija nikakvu ljubav. Ono je dužno starati se za provođenje zakona. Zakon bi, ukoliko Društvo pisaca u javnoj raspravi dobije podršku za svoje ciljeve, trebalo da definiše granice zavičaja, identitet čije samopoštovanje treba razvijati, jednako kao metode prepoznavanja drugog i drugačijeg. Sudeći prema bijesu potpisnika u finalu pisma, Zakon bi morao osuditi i želju mladih da putuju. (Nije problem to što čekaju ispred ambasada? Možda bi takav budući Zakon trebao da uvede, za slučaj da se u međuvremenu vize ukinu, neke druge mehanizme koji će mlade ljude zadržavati u getu i u neznanju: da im prava i slobode pripadaju rođenjem u ljudskoj vrsti, a ne školovanjem u bošnjačkoj, srpskoj, hrvatskoj ili bosanskohercegovačkoj. Da takvim pravima i slobodama pisci u svom pozivu, nažalost, nisu rekli ništa.)